Ivan klekne pored Jane. Na vratu dva uboda iz kojih istječe krv. Lice skoro bijelo. Šok. Ta žena mu se svidila, njena žestina i radoznalost. Prekori sebe što razmišlja o njoj kao o…mrtvacu. Pokuša je podignuti. Ukoči se. Bila je teška. Nevjerojatno teška.
- Joško, dođi vamo!- vikne pokušavajući samo pomjeriti Janeinu ruku. Suborac dotrči. Žilavi mišići zaigraju dok je povlačio, pridružila im se i Marija…ali uzalud. Kao da su podizali kamen od nekoliko tona. I neugodna hladnoća. Vani je bilo skoro dvadeset stupnjeva, a to tijelo, kao da je bilo još hladnije. Zbunjen, Ivan, pokuša rukom potražiti bilo, maknuti joj pramen kose sa lica, i napokon spozna, kako je i kosa ostala okamenjena. Još jedan šok.
- Ljudi, ne znam šta ćemo? Hoćemo pokušat još jednom?- gubila se njegova glazura, a i na licima uokolo, onih koji su bili tu, ili došli, privučeni neobičnim ponašanjem, nije bilo odgovora.
Vrisak komunikatora. Uzbuđen glas koji se jedva mogao prepoznati. Žak, iz druge grupe. Nešto o Catoholicima!
- Žak reci!- Marija je povratila dio svoje prisebnosti.
- Tri eskadrile napadačkih i cijela pratnja dolaze prema vama. Mi se moramo skloniti. Vi imate desetak minuta!- govorio je užurbano.
- OK. Čujemo se poslije.- , i pogleda prema vođi. On je još uvijek neodlučno gledao okamenjeni lik na zemlji, a onda…ponovno postao Ivan.
- Idemo brzo! Nećemo raditi zasjedu. Nju…ćemo ostaviti. Tu…..ako Catoholicima uspije zaliječiti je onda je otimamo…idemo!- , mala grupa prikupi stvari koje je pronašla i bez puno riječi nestane trčeći u mraku. Marija je ostavila mali senzor iza sebe, kako bi znali trenutak dolaska neprijatelja i pridružila se skupini.
Grupa u bijegu nije mogla vidjeti kako su svi korisni predmeti i tehnologije nestajali u malim bljeskovima teleportacije, dok smo čistili teren. Nisu mogli ni vidjeti Jane koja je gotovo u trenutku ponovno postala opuštena, živa i u nesvijesti. Njihove misli su opet bile samo preživjeti.
- Kardinal će biti bijesan! Pronašli smo samo …ovo!- govorio je mladi u crno odjeveni muškarac, čiji je jedini ukras bio mali križ na ovratniku.
- Radari su vidjeli NLO, i došli smo najbrže moguće. Nismo krivi za ništa. A ni ovaj plijen nije loš. Bjegunac…- pokaže prema Jane koja je bila vezana na nosilima.
- Prema ovome ovdje, bjegunac je ništa. Da smo došli prije možda bi nešto ostalo. Kakvo oružje, motor, oplata. Bilo što. Zamisli da je Kardinal mogao donijeti Velikom Ocu nešto upotrebljivo. Secunduse, vjeruj mi, Milost bi bila velika kao i nagrada…- ovo je govorio tiho kako ga ne bi čule radoznale uši iz tima koji je doveo.
- Našli smo nešto. Kutiju! Nekakav komunikacijski uređaj!- Primus začuje jednog od svojih Inkvizitora i požuri tamo. Samo trenutak mu je trebao da skoro poludi od bijesa.
- Senzor. Pobunjenički senzor…glupane imaš sreće što su ovi pobunjenici ovdje izrazito defanzivni. Da sam ga ja ostavio, raznio bi ti ruku i tu blesavu glavu…Secunduse!!!- bijesno se zadere u mrak.
- Na vašu milost, Primuse!-
- Jebala te moja milost. Digni eskadrilu i u potragu. Pobunjenici su u blizini. Najvjerojatnije su pokupili ostatke. Neka ostanu forenzičari i pratnja na ovom mjestu, a ti mi donesi njihove glave…i to brzo. Ostatak ide sa mnom, i ubacite ovu, nosimo je u Split, Kardinalu!- završavao je Primus ulazeći u helikopter označen zlatnim križem.
- Vaša milosti…- inkvizitor se obrati Secundusu.,- Primus je bijesan, jesmo li mi što krivi ili…?-
- Radi svoj posao i ne blebeći kao glupa žena. Primus je zabrinut, a i ti bi trebao biti. Idemo u akciju…- odgovori dozapovjednik znajući kako je zlovolja Primusa najvećim dijelom uvjetovana prekidom zabave sa dvije sobarice u njegovom apartmanu.
+++++++++
- Vaša Milosti,- pogne glavu Primus pred Kardinalom, i ovaj pruži ruku na poljubac. Čeličan pogled se spusti na vojnika koji skoro uzdrhti.
- Donijeli smo bjegunku. Bila je na mjestu pada NLO-a. Ostali Inkvizitori pretražuju okolinu u potrazi za pobunjenicima čije smo tragove pronašli tamo.-
- Dobar posao Primuse, ali bi bio još bolji da si donio kakav artefakt. Ovu kuju ćemo spaliti kao i ostale, ali bi komad kakvog…vanzemaljskog svemirskog broda…tako si ga opisao, bio puno bolji poklon za Oca Zemaljskoga!.- Primus je čuo prijekor u glasu i trudio se ne odgovoriti ništa.
-Pokornost je ključ uspjeha, iako od pokornosti prokrvari i guzica, s vremena na vrijeme-, -na svu sreću rijetko jer stari voli mlađe meso-, razmišljao je o tim «grijehovima mladosti» Primus, nepomično stojeći. Kardinalova ruka odmahne i Primus se izgubi kroz izrezbarena vrata. Pogled mu zapne za najveću sliku u drvetu, Kalvariju i Isusov uspon sa Križem, a onda stresavši se, ubrza korak kroz hodnik.
+++++++++
Jane je ležala u tamnici. Vezane ruke i noge. Smrdljiva košulja još mokra od mrtvačkog znoja. Hlače koje su se slijepile sa tijelom. Vlažni zidovi, sa jedva pokojom trakom svjetla iz hodnika. Suho grlo i oči koje peku.
Sjela je na drvenu klupu, ogleda se oko sebe, privikne oči na mrak. Očajna situacija, ali…ona je nije osjećala takvom. Osjećala se živom. Milijarde malih trnaca su tekle njenim venama. Disala je slobodno i snažno. Bila je živa, iako u ćeliji. Straha jednostavno nije bilo. Osvrne se oko sebe i ustane, čudesno održavajući ravnotežu na zavezanim nogama. I sjeti se. Stvor koji joj se bacio na ramena, Ivanovo lice, udarac otpozadi, zelenilo oko nje i jaku bol kada su se igle zabile u njeno grlo. Ledena vatra koja je potekla njenim venama. Bezglasna agonija dok je padala i nesvjestica….Sada je ovdje!
Ni ova gomila neugodnih trenutaka nije je pokolebala. Odskakuće do vrata i stane uz drvo, osluškujući. Sluh joj je bio oštar. Razlučila je šumove, znala što pripada čemu i ponovno pogledala u mrak. Koji se povukao. Skoro je vidjela u mraku. Zbunjeno se vrati do klupe i opipa ranu na vratu. Oteklina je blago pulsirala, ali boli nije bilo. Snaga, optimizam, energija…sve je to osjetila kako vrije u njoj, spremno…za što?
Post je objavljen 29.06.2006. u 09:30 sati.