Borgman's cube
ponedjeljak, 26.06.2006.
Koliko je to....1%
Nova logorska vatra. Novi zakloni, novo jutro…sve je novo. Novi miris znoja nakon teškog hoda. Novo sunce koje se pojavljuje iza brda…ili možda planine, Jane to nije mogla procijeniti.
Kao da su cijelu noć odmarali, ovi gorštaci-gerilci su prvo osigurali prilaze, postavili stražu, nekakav ometač, i tek nakon toga povukli se u «škrapu» kako su nazivali rupu u stijeni, dovoljno veliku za sve. Ona bi to prije nazvala pećinom, ali nema veze. Bila je na sigurnom, ma kako se to zvalo. Oči je mogla držati otvorenima još koji trenutak, a onda je jedna kamena ploča počela izgledati kao savršen ležaj, ona klekne, legne….i zaspe….
Buđenje je bilo ugodno, mirisom kave. Oko njih mrak. Vidjela je Ivana, Marka, Jakšu…nije bilo Marije, ni one druge dvojice kojima nije znala ime. Dovukla je bolne noge do vatre, muškarci joj naprave mjesto, dodaju kavu, i stave granu sa pečenim mesom ispred. Sve tako prirodno, bez puno riječi.
- Pitala si sinoć o našim ciljevima? Želiš li i dalje saznati nešto o njima?- upita je Ivan, a druga dva para očiju se radoznalo okrenu prema njoj. Ona samo klimne. Potvrdno.
- Odvajanje Crkve od Države. Ukidanje poreznih olakšica Crkvi. Osiguranje socijalne zaštite za sve. Zdravstvena zaštita za sve. Vraćanje državnih «poklona» Crkvi u ruke države. Ukidanje crkvenih gospodarstvenih savjetnika….pri tome želimo potpunu slobodu vjeroispovjesti za sve građane i vjere. Crkvu treba odvojiti od školstva, medija, i upravljanja, i treba se ponašati kao svaki drugi gospodarski subjekt, plaćati poreze i osiguranja, poreze na imovinu i sve ostalo što opterećuje «normalne» stanovnike. Borimo se za državu u kojoj vjera nema monopol nad životom…-
- Kako stvari stoje, puno prije bi vam uspjelo maknuti se odavde. U Francusku na primjer. Mogla bi srediti da prevezemo cijelu grupu, tamo dobijete azil, i nastavite sretno sa životom…na sigurnome…- između dva zalogaja će Jane.
- Ne idemo odavde. Ovo je naša zemlja. Možda nije tvoja borba, ali naša je!- usklikne Ivan, i ostali glasovi potvrdno zabrundaju.
- Pa za sada je i moja borba. Vidjela sam što su pokušali noćas, ali mi nije bilo jasno…zašto niste pucali i na drugi helikopter. Mogli ste, bili su u zasjedi…-
- Znaš li tko je bio u drugom helikopteru?- upita je Ivan dodajući joj komad kruha.
- Vojnici?- bila je malo zbunjena.
- Catoholička mladež sa kamerama. Njih šalju u pratnji napadačkih letjelica. Oni snimaju napad i to utovare u propagandni program. Ono noćas je bio direktni prijenos…. Snimili su i kako smo raznijeli helikopter, i odradili odličnih par minuta propagande koju su ljudi morali gledati, pod prijetnjom «novčane pokore»!-
- Nije bilo vojnika? Pa ti Catoholici, kako oni misle ratovati s vama?-
- Pa tome možemo zahvaliti ulasku Horvatske u NATO. Europljani su zaključili, nakon tog davnog rata, kako je potrebno svima ovdje «izvaditi zube», pa su to i uradili. Horvatska vojska je postala transportna jedinica, sa gomilom starudije, i nešto helikoptera, a Catoholici su škrti na svemu, pa i na opremi za svoju vojsku. Zapravo kada su uništili privredu i smanjili dotok turista, smanjili su i financiranje vojske toliko da im možemo bježati…oslanjaju se na tehnologiju označavanja i zastrašivanje, to je jeftinije!-
- Zvuči ranjivo. Čudila sam se kako mala grupa kao što ste vi…ima vas pet-šest…uopće može bježati…- popratila je ovo Jane sa gutljajem odličnog Horvatskog crnog vina.
- Ima nas puno više, ali održavamo veliki razmak, kako bi smanjili gubitke,- nasmijao se Ivan,- to je Markova ideja. U ovom trenutku, mislim kako nas na par kvadratnih kilometara ima oko šezdeset.- dodao je ponosno.
Jane zamukne probavljajući i hranu i informacije. I jedno i drugo su bili bolji nego što su trebali biti, obzirom na malu skupinu u kojoj se nalazila. Počela je osjećati čvrstu vezu, organizaciju, nekakav sustav koji je ovu malu grupu činio vrlo opasnim društvom. Onda joj padne nešto na pamet.
- Što bi se dogodilo kada bi onemogućili propagandu? Tu novčanu pokoru? TV programe? Komunikacije?- nabrajala je još uvijek razvijajući maglovitu ideju.
- Pa to bi bio dobar potez, ali nažalost još nismo razvili tehniku ometanja. Marija radi na tome. Smisliti će ona nešto, prava je genijalka.-
- Mislim kako bi nam Pjer mogao pomoći. Na fakultetu smo izradili EMP bombu od nekih jednostavnih dijelova. Trebalo bi ga kontaktirati i može nam poslati nacrte i planove…- rekla je pokušavajući se sjetiti svih podataka i telefonskog broja tog šarmantnog Parižanina.
- Samo daj broj. I gledaj kako to izgleda kada naši prijatelji Catoholici raznesu lutku sa lažnim tagom, nakon što obavimo poziv,- rekao je Marko, na što su se svi nasmijali.
++++++++++++++++++++++
Ovo sam promatrao na ekranu ispred sebe i čudio se ćelavcu, Ivanu. Svaku njegovu riječ sam analizirao, procijenio, proučio. Otkrio povezanost sa drugim grupama, koja mi je do sada promakla, taktiku, znanja. Odličan protivnik. Zapravo, jedino što me smetalo bio je izračun mogućnosti. Cijela ova grupa nije imala priliku za pobjedu. Nikakvu. Negdje oko 1%. Premalo.
Mislio sam i o tome da im pomognem. Bez asimilacije. Opremim Borgovim oružjem. Da pokucaju na vrata Sebora, ali nikako, ni to ne bi bilo dovoljno…treba mi prilika gdje ti ranjivi stvorovi postižu uništavajući učinak…ali kako?
