Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 13.04.2015.
Lee Child: "61 sat"
U mojoj me svakodnevici, sasvim neočekivano, zateklo najnovije regrupiranje i restrukturiranje stila života, stoga je već prilično normalno da sam zapustila uobičajene aktivnosti poput pisanja bloga, pa u određenoj mjeri, čak i čitanja. Ipak, uspjela sam pročitati nekoliko naslova, među kojima danas bilježim svoje dojmove o „trileru godine“ iz naslova, autora koji me prvom svojom knjigom koju sam također nedavno pročitala, i nije baš oduševio.
„61 sat“ je također priča o umirovljenom vojnom policajcu Jacku Reacheru, koji se nakon nečasnog otpusta iz vojske bez suvišne prtljage potuca po bespućima SAD-a, pronalazeći nevolju gdje god da se zatekne. Ovog puta, našao se u autobusu punom umirovljenika koji je doživio prometnu nesreću zbog snježne oluje u Južnoj Dakoti, nedaleko od gradića Boltona.
Reacher se u roku od tri dana uspijeva upoznati s okolnostima u Boltonu, gradu koji svoj nagli procvat duguje izgradnji federalnog zatvora u svojoj blizini, i kojega opsjeda motociklistička banda u bavljenju prometom opojnim drogama, te uspijeva steći i naklonost policijskog službenika Andrewa Petersona i njegovog nadređenog, načelnika Hollanda, do te mjere da mu povjeravaju život zaštićene svjedokinje, starice po imenu Janet Salter, koja se spremala svjedočiti kao očevidac ilegalne aktivnosti.
Ubrzo, Reacher počinje shvaćati da se ključ prijetnje koja se nadvija nad svjedokinjom i svim stanovnicima uspavanog i zaleđenog gradića, nalazi u tajnom vojnom objektu nepoznate namjene, smještenom tik uz Bolton. Kad to shvati, tek onda počinju prave nevolje.
Za razliku od njegovog ranijeg romana, „61 sat“ je kod mene tijekom čitanja ostavio nešto bolji dojam, jer mi se činilo da je pametnije pisan, s više linija fabule, zgodnim stilskim doskočicama i elementima koji su učinkovitije gradili napetost. Ipak, i dalje mi kod čitanja djela Leeja Childa ostavljaju osjećaj da ih je pisao računalni program za stvaranje krimića, a ne živ čovjek.
Ipak, moram priznati da sam ga puno kraće gnjavila i da sam se puno više zabavila čitajući, pa preporučujem fanovima vojno-političke tematike i ljubiteljima napetica.
Oznake: lee child, 61 sat, jack reacher
subota, 21.03.2015.
Lee Child: „Čovjek s dva lica“
Nedavno sam razveselila samu sebe sa setom od pet novih knjiga, i to ne niskobudžetnih izdanja, za popularnu cijenu (neću vam reći da ne biste posumnjali u moj zdrav razum i sposobnost upravljanja vlastitim financijama), među kojima su bila i tri romana Leeja Childa, od kojih sam zasad pročitala samo jedan, i to ovaj iz naslova: „Čovjek s dva lica“.
Koliko ja tu vidim, riječ je o tvrdokuhanom krimiću i tvrdokuhanom glavnom junaku: Jack Reacher je bivši vojni policajac, čiji samozvani osjećaj časti ga tjera da svaki dan iznova stavlja glavu u torbu. Ovaj put, to je učinio za jednu damu, specijalnu agenticu DEA (američka agencija koja se bavi suzbijanjem ilegalnog prometa narkoticima), Susan Duffy, u spomen na jednu drugu damu, koju je propustio zaštititi dok joj je bio nadređeni u vojnoj policiji, a sve radi potpune i nemilosrdne osvete osobi koja je povrijedila sve njemu najvažnije svetinje i životne principe. Nakon više od deset godina, pružila mu se prilika dovršiti nezavršeni posao, i on je odlučio tu priliku objeručke prihvatiti, pa i po cijenu toga da postane dvostruki agent.
Više od ovoga mi je zaista teško reći o ovom romanu (bit će da sam u posljednje vrijeme postala šutljiva kao riba, veliko iznenađenje za sve uključene), znam da sam ga jedva gutala i žvakala iako su mi se ljudi koje poznajem i do čijeg čitateljskog mišljenja držim kleli u Leeja Childa i njegov spisateljski genij.
No možda nije trenutak za čitanje tvrdokuhanih krimića, možda „Čovjek s dva lica“ nije njegov najbolji roman, možda će idući biti bolji. U svakom slučaju, vjerojatno ćete u tjednima koji dolaze od mene čuti još nešto o tom popularnom britanskom piscu koji je slavu našao pišući o američkom vojnom policajcu na potpuno američki način.
Oznake: lee child, čovjek s dva lica, jack reacher
