Nedavno sam razveselila samu sebe sa setom od pet novih knjiga, i to ne niskobudžetnih izdanja, za popularnu cijenu (neću vam reći da ne biste posumnjali u moj zdrav razum i sposobnost upravljanja vlastitim financijama), među kojima su bila i tri romana Leeja Childa, od kojih sam zasad pročitala samo jedan, i to ovaj iz naslova: „Čovjek s dva lica“.
Koliko ja tu vidim, riječ je o tvrdokuhanom krimiću i tvrdokuhanom glavnom junaku: Jack Reacher je bivši vojni policajac, čiji samozvani osjećaj časti ga tjera da svaki dan iznova stavlja glavu u torbu. Ovaj put, to je učinio za jednu damu, specijalnu agenticu DEA (američka agencija koja se bavi suzbijanjem ilegalnog prometa narkoticima), Susan Duffy, u spomen na jednu drugu damu, koju je propustio zaštititi dok joj je bio nadređeni u vojnoj policiji, a sve radi potpune i nemilosrdne osvete osobi koja je povrijedila sve njemu najvažnije svetinje i životne principe. Nakon više od deset godina, pružila mu se prilika dovršiti nezavršeni posao, i on je odlučio tu priliku objeručke prihvatiti, pa i po cijenu toga da postane dvostruki agent.
Više od ovoga mi je zaista teško reći o ovom romanu (bit će da sam u posljednje vrijeme postala šutljiva kao riba, veliko iznenađenje za sve uključene), znam da sam ga jedva gutala i žvakala iako su mi se ljudi koje poznajem i do čijeg čitateljskog mišljenja držim kleli u Leeja Childa i njegov spisateljski genij.
No možda nije trenutak za čitanje tvrdokuhanih krimića, možda „Čovjek s dva lica“ nije njegov najbolji roman, možda će idući biti bolji. U svakom slučaju, vjerojatno ćete u tjednima koji dolaze od mene čuti još nešto o tom popularnom britanskom piscu koji je slavu našao pišući o američkom vojnom policajcu na potpuno američki način.
Post je objavljen 21.03.2015. u 19:08 sati.