Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 24.04.2012.
James Ellroy: "L.A.povjerljivo"
Kako sam se ozbiljno začitala ovih dana! Očekivano je i prirodno da sam prvo čitala „Crnu Daliju“ istog autora (drugi dio njegovog L.A. Kvarteta), i to prije nekoliko godina, pa sam, logično, sada uzela čitati treći dio. „Bijeli jazz“ i „Veliko ništavilo“ ću valjda jednom čitati u posve obrnutom rasporedu!
U Los Angelesu je 1953. godina. Tri policajca – jedna policijska zvijezda koja surađuje na seriji Značka časti, a u slobodno vrijeme prodaje novinama informacije kad će imati iduće uhićenje slavne osobe radi posjedovanja droge; jedan mladi policajac na početku karijere, ali s neutaživom ambicijom, kojega kolege zaobilaze u širokom luku jer se radi o sinu jednog od najutjecajnijih losanđeleskih građevinara, koji je upravo objavio kako s poznatim filmašem ulazi u projekt izgradnje tematskog parka Zemlja snova; konačno, jedan ne prepametan, ali prilično nagao policajac čijoj ličnosti u prilog ide jedino to da ne voli obiteljske nasilnike i mlatitelje žena.
Do 1957. godine sve se mijenja – policijska zvijezda degradirana je u prometnu policiju, ambiciozni početnik je narednik u Detektivskom odjelu, a nagli policajac nestao je s radara, a sve to zbog slučaja Noćna ptica, gdje je u istoimenom baru nepoznata osoba ili nepoznata grupa osoba iz vatrenog oružja usmrtila šest osoba: tri gosta i tri člana osoblja lokala. Taj je slučaj riješen još 1953. godine (i lansirao je u političku orbitu jednog također ambicioznog okružnog tužitelja), kad je automobil trojice crnaca viđen u blizini. Međutim, nakon njihovih smrti prilikom bijega, otkriveno je da ti momci nisu nikako mogli počiniti to djelo jer su cijelu noć, u drugom dijelu grada, vršili neki sasvim drugačiji zločin.
And the plot thickens...
Knjiga je hard-boiled (kao i „Crna Dalija“), opaka, koketira s organiziranim kriminalom i nekim vrlo zanimljivim moralnim pitanjima, posebno onima koja se tiču prljavih policajaca, dopustivosti taktiziranja prilikom otkrivanja zločina i počinitelja, ali i pristupa životu uopće.
Ne mogu vam reći ništa drugo osim – nećete požaliti.
P.S. Sad sam uhvatila čitati „Sofijin svijet“ Josteina Gaardnera i moram priznati da uviđam što je Zlica mislila kad je rekla da je to odlična knjiga za uvođenje jedne tinejdžerke u svijet knjige za odrasle. Zasad djeluje pametno, poučno i svrhovito. No o tome više kad pogledom prijeđem i posljednje napisano slovo te knjige.
Osim „Sofijinog svijeta“, najavljujem da nas u narednom razdoblju očekuju neka prilično zanimljiva publicistička djela poput „Kraja siromaštva“, „Doba dogovora“ i „Kratke povijesti korupcije“.
(kod mene nema ništa novo, osim što se čini da je sve više obveza, a sve manje vremena, mada moram reći da sam skužila da se na nedostatak vremena uvijek žale oni koji najmanje rade, tako da ću ubuduće začepiti oko toga kako malo vremena imam).
