boljizalet

četvrtak, 27.08.2015.

Ljetni heroji

Kad ljeti, nakon vrućih i sušnih dana, vjetar konačno pomakne ustajali zrak iznad obale, malo iskusniji turisti i svi domaći ljudi znaju da nastupa vrijeme požara. (Nažalost, i priromani to vrlo dobro znaju.) Dim se osjeti u zraku i kada je kilometrima daleko. Požar prvo nanjušite, zatim se oglase vatrogasne sirene, a tek onda, ako gori negdje u blizini, ugledate dim ili u najgorim slučajevima vatru. Skoro svake godine, ista priča. Prošlo ljeto je, zbog lošeg vremena i brojnih kišnih dana u srpnju i kolovozu, bilo manje požara.
Čudesna je ljudska priroda. Nevjerojatno je kako izvanredne situacije mogu izazvati simpatične promjene u mjestu. U kafićima, na plaži, na rivi, u dućanu, svi se odjednom socijaliziraju i svi su ujedinjeni oko zajedničke teme. Požar u blizini. Iako nam vatra utjera strah u kosti, napetost nas približi ljudima koji su se zajedno s nama našli u potencijalnoj opasnosti. Više puta sam doživjela ovakve trenutke. Tijekom požara, oni koji se nađu izvan našeg mjesta, uključivši domaće i strane goste, krenu natrag u Zaton pod svaku cijenu, čak i zatvorenom cestom, kako bi se vratili u poznato i blisko okruženje. Nitko ne čeka da opasnost prođe. Svi žele biti dio ugrožene, ali ujedinjene zajednice. Srećom, naš sjajni zatonski DVD je cijelo ljeto pripravan i spreman, a ako se vatrena stihija približi i ostali dobrovoljci pridružuju se odmah hrabrim vatrogascima.
Ipak, dok se požar i strah rasplamsavaju, svi gledaju u nebo i čekaju spas iz zraka. Kada se pojavi kanader i ispusti nad požarištem vodenu bombu, ljudima kao da padne kamen sa srca. Žuti avioni znak su da će sve ubrzo biti pod kontrolom. Kapacitet vodene bombe jednak je količini vode koju može ponijeti dvjesto vatrogasaca. Jedan kanader može u roku sat vremena, ukoliko postoji u blizini mjesto gdje može uzeti vodu, ispustiti šest vodenih bombi. Jasno je zašto samo pogled na kanader ulijeva sigurnost i povjerenje.
Zaista postoje zanimanja vrijedna našeg strahopoštovanja i pravi heroji kojih se niti ne sjetimo dok nismo ugroženi. Dodat ću još samo nekoliko podataka koje sam provjerila pišući ovaj tekst.
Iako unutar zrakoplova postoji klima uređaj, temperatura u kabini je, zbog blizine vatre, viša od 35 stupnjeva. Piloti kanadera moraju imati izuzetnu fizičku kondiciju. Ne samo da je stalna koncentracija tijekom mnogih sati leta iscrpljujuća, već je i za samo upravljanje zrakoplovom potrebna velika tjelesna snaga (najnapornije je u fazi kada kanader uzima vodu). Prolaz aviona po moru izaziva jake vibracije i trešnju pa najčešće nakon nekoliko godina posla, pilotima i kopilotima nastradaju kralježnice.
Prema statistikama, kanader je zrakoplov koji ima znatno veći postotak nesreća u usporedbi s ostalim avionima zbog vrlo teških uvjeta letenja (smanjena vidljivost, nepristupačni tereni teške konfiguracije, šume, teški vremenski vjetroviti uvjeti).
I još podatak o plaćama. Kapetan kanadera u Italiji dobiva 15 tisuća eura mjesečno, u Francuskoj 9 tisuća. U Grčkoj oko četiri i pol. Naravno, s njima se ne možemo mjeriti, ali sada zaostajemo i za polovicom grčke plaće.
Svaka vam čast, dečki!

Oznake: Zaton kod Šibenika, kanaderi, požar, ljeto 2015.

27.08.2015. u 15:21 • 19 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 25.06.2015.

Najslasnije ribice jedu se u Zatonu

Koje su ribice najukusnije? Je li to car od riba - zubatac, škarpina, tuna ili srdelica? Tema jučerašnje zagrebačke rasprave svojstvene razdoblju uoči godišnjeg odmora zamirisala je na ljeto i more. Netko više voli bijelu ribu, a netko plavu. Svi u društvu imaju svoje provjerene recepte i svatko u svojoj ekipi ima barem jednog virtuoza vještog u spremanju morskih delicija. Gradele, lešada, brudet... Divota za nepce, ali nitko od prisutnih očito ne zna pravi odgovor.
Miris frigane ribe vrati me uvijek u djetinjstvo i podsjeti na najljepše ljetne praznike na moru. Moja baka razmazila je obitelj svojom morskom kuhinjom. Nikada nije nama unukama na stol stavila niti najsitnije neočišćene srdelice ili girice. Sjećam se, ljeti bi u predvečerje ribari blizu naše kuće izvlačili mreže. Cvrčci bi cvrčali u smiraj dana upotpunjujući prekrasan ugođaj, a mi, djeca iz susjedstva, okupili bismo se i gledali sa znatiželjom i uzbuđenjem veliki finale. Izvlačenje onog gusto ispletenog, završnog dijela mreže u kojem je bio pravi, naplativi ulov. Svježe kupljene ribice baka bi nabrzinu očistila i pofrigala na tavi za večeru. Sjele bismo za postavljeni stol u ljetnom dijelu kuće, moja sestra, sestrične i ja, a miris iz kuhinje najavljivao je gastronomsku svečanost u kojoj smo unaprijed uživale. Baka bi na stol donijela zdjelu u kojoj je s malom plavom ribom uvijek bilo prozirnih, jedva vidljivih, ribica dugačkih dva, tri centimetra koje su bile presitne za čišćenje. To su bili golci. Sva djeca, bez iznimke, obožavala su golce. Uvijek bismo se posvađale oko tih malih slasnih ribica koje smo redovito brojale. Pobjednica za stolom bila je ona koja ih je pojela najviše. Maslinovo ulje, svježi kruh i golci bili su i ostali najbolja i, tada nisam znala, ekskluzivna zatonska poslastica.
Ako imate sreće i ako vam lokalni ribari prodaju ulov golaca, najbolje ih je uvaljati u brašno, kratko baciti u vruće ulje i odmah pojesti. Ove nevjerojatno ukusne ribice love se samo u našem Zatonu kod Šibenika. Možda griješim, nije samo ovdje more bočato. Nije Krka jedina rijeka u Dalmaciji, ali nikada nisam čula da negdje drugdje na Jadranu obitavaju golci. Dakle, ako samo Zatonjani i njihovi gosti imaju povlasticu uživati u ovoj slatkoj ribljoj delikatesi onda samo oni zaista znaju koje su ribice najukusnije. Kada krenete autom od Zadra prema Šibeniku, starom cestom, prije šibenskog mosta skrenite u naše malo misto. Navratite u konobu Porat, kušajte golce i postat ćete jedan od malobrojnih sretnika koji znaju sa sigurnošću odgovor na pitanje koja je najslasnija ribica na Jadranu.
(Zahvaljujem Šimi Šiljcu Martinoviću na fotografiji friganih golaca koju sam posudila s Instagrama.)

Oznake: Slasni golci, Zaton kod Šibenika

25.06.2015. u 18:36 • 32 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 05.02.2015.

Mjesto srca moga

Dani ponekad postanu naporni i dugi, a izazovi života teški i iscrpljujući. Svakodnevnica je često zahtjevna i zamori nam dušu i tijelo. Tada moramo usporiti.
Nekad treba samo odspavati. San je izvrstan lijek i oslobađa od stresa. No, možemo li barem nakratko pobjeći od svega, prekrasno je imati kutak u koji se možemo zavući. Samo naš kutak iz kojeg nepremostive teškoće postaju rješive i lake.
Ako imate maleno mjesto srca svoga, rijedak ste sretnik svjestan svoje sreće. Mjesto moga srca je komadić raja u srednjoj Dalmaciji kojem se uvijek vraćam s najvećom radošću. To je topla uvala moga djetinjstva i uvala moga mira.

Zaton, najdraža uvala

Poznatim mirisima murtele i bora,
Žamorom djece na rivi, kraj mora,
Voćnim okusima ugaslog ljeta,
Poput najjačeg magneta
Vuče nas srce u uvalu našu...

Opet su pale sumorne kiše.
I opet se čini da jesen sve briše.
No, običan stručak suhog ružmarina
Vrati slike ljeta i okus crnog vina.
Zove nas srce u uvalu našu...
(2006.)