boljizalet

četvrtak, 27.08.2015.

Ljetni heroji

Kad ljeti, nakon vrućih i sušnih dana, vjetar konačno pomakne ustajali zrak iznad obale, malo iskusniji turisti i svi domaći ljudi znaju da nastupa vrijeme požara. (Nažalost, i priromani to vrlo dobro znaju.) Dim se osjeti u zraku i kada je kilometrima daleko. Požar prvo nanjušite, zatim se oglase vatrogasne sirene, a tek onda, ako gori negdje u blizini, ugledate dim ili u najgorim slučajevima vatru. Skoro svake godine, ista priča. Prošlo ljeto je, zbog lošeg vremena i brojnih kišnih dana u srpnju i kolovozu, bilo manje požara.
Čudesna je ljudska priroda. Nevjerojatno je kako izvanredne situacije mogu izazvati simpatične promjene u mjestu. U kafićima, na plaži, na rivi, u dućanu, svi se odjednom socijaliziraju i svi su ujedinjeni oko zajedničke teme. Požar u blizini. Iako nam vatra utjera strah u kosti, napetost nas približi ljudima koji su se zajedno s nama našli u potencijalnoj opasnosti. Više puta sam doživjela ovakve trenutke. Tijekom požara, oni koji se nađu izvan našeg mjesta, uključivši domaće i strane goste, krenu natrag u Zaton pod svaku cijenu, čak i zatvorenom cestom, kako bi se vratili u poznato i blisko okruženje. Nitko ne čeka da opasnost prođe. Svi žele biti dio ugrožene, ali ujedinjene zajednice. Srećom, naš sjajni zatonski DVD je cijelo ljeto pripravan i spreman, a ako se vatrena stihija približi i ostali dobrovoljci pridružuju se odmah hrabrim vatrogascima.
Ipak, dok se požar i strah rasplamsavaju, svi gledaju u nebo i čekaju spas iz zraka. Kada se pojavi kanader i ispusti nad požarištem vodenu bombu, ljudima kao da padne kamen sa srca. Žuti avioni znak su da će sve ubrzo biti pod kontrolom. Kapacitet vodene bombe jednak je količini vode koju može ponijeti dvjesto vatrogasaca. Jedan kanader može u roku sat vremena, ukoliko postoji u blizini mjesto gdje može uzeti vodu, ispustiti šest vodenih bombi. Jasno je zašto samo pogled na kanader ulijeva sigurnost i povjerenje.
Zaista postoje zanimanja vrijedna našeg strahopoštovanja i pravi heroji kojih se niti ne sjetimo dok nismo ugroženi. Dodat ću još samo nekoliko podataka koje sam provjerila pišući ovaj tekst.
Iako unutar zrakoplova postoji klima uređaj, temperatura u kabini je, zbog blizine vatre, viša od 35 stupnjeva. Piloti kanadera moraju imati izuzetnu fizičku kondiciju. Ne samo da je stalna koncentracija tijekom mnogih sati leta iscrpljujuća, već je i za samo upravljanje zrakoplovom potrebna velika tjelesna snaga (najnapornije je u fazi kada kanader uzima vodu). Prolaz aviona po moru izaziva jake vibracije i trešnju pa najčešće nakon nekoliko godina posla, pilotima i kopilotima nastradaju kralježnice.
Prema statistikama, kanader je zrakoplov koji ima znatno veći postotak nesreća u usporedbi s ostalim avionima zbog vrlo teških uvjeta letenja (smanjena vidljivost, nepristupačni tereni teške konfiguracije, šume, teški vremenski vjetroviti uvjeti).
I još podatak o plaćama. Kapetan kanadera u Italiji dobiva 15 tisuća eura mjesečno, u Francuskoj 9 tisuća. U Grčkoj oko četiri i pol. Naravno, s njima se ne možemo mjeriti, ali sada zaostajemo i za polovicom grčke plaće.
Svaka vam čast, dečki!

Oznake: Zaton kod Šibenika, kanaderi, požar, ljeto 2015.

27.08.2015. u 15:21 • 19 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 20.08.2015.

Vijest o Blogoknjizi stigla je do Dubaija

Ljeto u Ujedinjenim Arapskim Emiratima toplije je desetak stupnjeva od ovogodišnjeg vrlo toplog hrvatskog ljeta. Iskusila sam to na vlastitoj koži i sa začuđujućom lakoćom preživjela. Opisat ću vam ukratko doživljaje iz Dubaija i Abu Dhabija, dvaju Emirata koje sam posjetila s obitelji. Moram odmah spomenuti, najviše me u Dubaiju razveselio mail našeg uredništva. Blogoknjiga je gotova i očekuje nas zajednička promocija! Hvala, dragi urednici, na uloženom vremenu i trudu. Hvala vam na upornosti i ustrajnosti.
U Dubai smo sletili oko 23 sata. Grad noću iz aviona izgleda čarobno. Bezbroj svjetlećih zmijica tek pri slijetanju poprimaju oblik prometnica. U Dubaiju sve svijetli. Neboderi, zgrade, arhitektonska čuda, umjetni otoci, umjetna marina, brodovi. Tek ujutro, kada izađe sunce, vidi se pravo lice grada sagrađenog u pustinji. Prije četrdesetak godina grad nije niti postojao pa mu nedostaje uobičajena urbana kultura koja se ipak gradi stoljećima i na koju smo navikli. Nafta i novac čine čuda. Iako smo unaprijed znali što nas čeka, svi smo ostali fascinirani, blago rečeno, maštovitim projektima na koje smo stalno nailazili. Spomenut ću samo najvažnije koje smo posjetili. Najviša zgrada na svijetu Burj Khalifa visoka je 828 metara i izgrađena je za samo šest godina. Njezina gradnja koštala je više od milijarde i pol američkih dolara. Ima 163 kata, a u njoj se nalazi i najviši bazen na svijetu na 76. katu i najviši noćni klub na 144. katu. Odmah pored Burj Khalife nalazi se jedan od najvećih šoping centara na svijetu Dubai Mall. U njemu su, osim bezbroj dućana i restorana, smješteni i veliki akvarij s morskim psima, ražama i ostalim morskim nemanima, veliko klizalište, a na zadnjem katu je lunapark.
Ipak, za mene je najneobičnije što sam doživjela u Dubaiju skijanje. Vani je toga dana bilo 45 stupnjeva, a kad smo potpuno skijaški opremljeni (u cijenu karte je uračunata i oprema) ušli u veliku dvoranu sa skijaškom sedežnicom i vučnicom u njoj su bila -4 stupnja. Doživljaj je stvarno senzacionalan, a snijeg iznenađujuće dobar. Osim nezaboravnog skijanja, ludo smo se zabavili i u Atlantis Aquaventure parku. Park se nalazi na vrhu Palm Jumeirah, umjetnih otoka u obliku palme sagrađenih u Perzijskom zaljevu. U vodenom parku postoje sve moguće ludosti koje ne možete niti zamisliti. Nakon što smo se dobro namazali kremom s faktorom 50, uživali smo cijeli dan u riječnim brzacima, valovima, prozirnim tunelima (prolaze kroz akvarije u kojima plivaju morski psi). Dva badića su mi pukla, ništa drugo ne moram reći...
Kako ne bih pisala do jutra, spomenut ću još samo put u konzervativniji, bogatiji, ali manje atraktivan Abu Dhabi, džamiju Sheikh Zayed Grand Mosque koja blješti u svojoj raskoši i bjelini mramora. U džamiji morate biti prikladno odjeveni i pokrivene glave inače vas neće pustiti u obilazak.
Inače, autohono stanovništvo u Emiratima je uglavnom tradicionalno odjeveno. Odijevanje nije određeno zakonom već se o njemu odlučuje unutar obitelji. Žene su odjevene u burke (koje u Emiratima zovu abaija), a muškarci u bijele haljine s pokrovom na glavi. Kad se naviknete na nama čudnu i pomalo odbojnu odjeću, shvatit ćete da ste stalno okruženi veselim i vedrim mladim ljudima koji sa sobom svuda vode četvero, petero djece. Budući da je danju vruće, u grad i šoping centre izlazi se navečer pa je do iza ponoći sve puno razigrane dječice. Standard Emiraćana je nepojmljivo visok. Kada se vjenčaju, državljani Emirata od države dobiju stan, auto, novčani poklon i osigurana radna mjesta. Sljedeći novčani pokloni dolaze s dolaskom potomaka. Državljani Emirata čine samo deset posto ukupne populacije. Ostalo su stranci koji rade za njih. Državljanstvo je gotovo nemoguće dobiti. Strankinja ga dobije nakon 24 godine braka s državljaninom UAE (stranac oženjen za Emiraćanku ne može ga dobiti nikad). Državljanstvo se ne dobiva rođenjem u UAE.
I još nešto. Sve je nevjerojatno čisto. Čisto i organizirano. Turisti uživaju jer kriminala nema. Kazne su očito previsoke. Red svuda postoji. U metrou sam odmah uočila pločice na kojima piše kolika je kazna ako jedeš i piješ u metrou ili žvačeš kaugumu ili pritisneš kočnicu. Moram priznati da sam pomislila da bih takve pločice odmah trebalo montirati i u zagrebačke tramvaje.
Dragi moji, toliko od mene. Sljedeći tjedan družit ćemo se uživo!