boljizalet

četvrtak, 29.01.2015.

Radosti i tuge jeseni

Jesen je neminovan kraj vrućeg, punokrvnog ljeta. Suncu lagano ponestaje snage, dani su kraći. Nebo gubi privlačnu modrinu i vedru boju pretvara u sivu. Jesen ogoljuje krošnje, smiruje prirodu i najavljuje zimu.
No, jesen je i radosna berba plodova. Eksplozija boja, mirisa i okusa. Prekrasna, bogata, raskošna i zrela. Kruna svih godišnjih doba.
Jesen ljudskoga života nalik je godišnjem dobu. Kod nekih sumorna i siva, a kod drugih osunčana pršti bogatstvom, iskustvom i plodnošću. Starenje se ne događa nekome drugome. Neizbježno je, i ako imamo sreće, i sami ćemo ostarjeti. Kakvu ćemo jesen života odabrati ovisi o nama. Zdravlje ne spominjem. Ono nam često pomrsi račune i u mlađim danima. Najljepše je starjeti u okruženju obitelji. Divno je gledati roditelje kako uloge majki i očeva s veseljem proširuju još ljepšim ulogama baka i djedova. Uživam slušati tete zaljubljene u svoje nećake i njihovu djecu u čijim životima aktivno sudjeluju. Generacije se savršeno nadopunjuju i nema boljeg recepta za sreću.
Zrelo doba je vrijeme kada život ukazuje na mnoge prednosti o kojima čovjek ne razmišlja u mlađim danima. Lijepo starenje aktivna je prilagodba novim okolnostima i spoznajama. Mudri znaju da su otvorenost i tolerancija prema svijetu neophodni. Ovo bi trebala biti formula za sreću u svim životnim razdobljima. Zdravo starenje, sigurna sam, započinje pametnim odlukama u mlađoj životnoj dobi. Odmah bismo svi trebali osvijestiti što nas u životu najviše veseli. Volimo li slikati, pisati, pričati priče, planinariti, kipariti, ribariti ili vrtlariti? Obećajmo sami sebi, priuštit ćemo si sve što prije nismo mogli ostvariti zbog vječnog nedostatka vremena.
Uvijek me, neovisno o godini rođenja, najviše ljuti i smeta ljudska ravnodušnost. Ravnodušnost prema tuđoj patnji, bolesti, siromaštvu, starosti. Uvjerena sam da se iza ravnodušnosti uvijek skriva lijenost i egoizam. Grozne osobine. Odlučimo li se za pasivnu životnu ulogu, nećemo rasterećenije i ugodnije živjeti. Mentalne sposobnosti počet će nam se smanjivati i rezultirat će padom intelektualne i emocionalne aktivnosti. Iz ove perspektive, čini mi se da razgradnja inteligencije, koje se bojimo u starosti, nije uvjetovana godinama. Svakodnevno smo okruženi mnogima kojima su, zbog potpune nezainteresiranosti i nedostatka empatije, intelektualne i emocionalne sposobnosti smanjene do neprepoznatljivosti. Međutim, istina je da promjenu karakternih osobina u starijoj dobi uvjetuje i ravnodušnost.
Umirovljeničke dane naročito teško prihvaćaju samci. Nedostatak društva ili isključivo druženje s osobama iste dobi rezultiraju često lošim raspoloženjem i depresijom. Kada bi društvo bilo malo suosjećajnije i zainteresiranije mogli bismo sretnije i veselije osmisliti jesen života u umirovljeničkim domovima. Ako nema boljeg recepta za sreću od međugeneracijskog suživota, zašto odvajamo stare od mladih? U razvijenim zemljama postoje brojni projekti u kojima u istim zgradama ciljano žive različite generacije. Domovi za umirovljenike i studentski domovi smješteni su u istim zgradama. Imaju zajedničke kafiće, kantine i knjižnice. Također, postoje i dječji vrtići koji se grade u sklopu domova za umirovljenike. Osobe starije životne dobi zajednica ne bi smjela izolirati. Prihvatimo pametne, civilizirane inicijative i osmislimo kvalitetnije bogatu, plodnu i zrelu umirovljeničku jesen u Hrvatskoj. Nemojmo biti ravnodušni i isključeni. Svi smo dio iste priče.

Međugeneracijsko druženje - moja baka i njezini praunuci

Oznake: Starenje se ne događa nekome drugome

29.01.2015. u 19:19 • 31 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.01.2015.

Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči...

Dragi gospodine Preradoviću, nadam se da u Vašim rajskim nebeskim sferama ne gledate televiziju i ne čujete u što se pretvorio naš divni jadni hrvatski jezik.
Sretnica sam koja je odrastala uz hrvatski, koja piše na hrvatskom, koja sanja na hrvatskom i odgaja svoju djecu na hrvatskom. Jedna sam od onih koju prođu trnci kada hrvatski zazuji, zazveči i zazvoni u stranom svijetu, daleko od domovine. I upravo zbog toga moje srce plače jer javno upropaštavamo svoj prelijepi bogati književni jezik.
Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskom narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja (kajkavski i čakavski). Ponekad je mali odmak od standardnog jezika prema dijalektu poželjan i unosi osvježenje, ali točno se mora znati kada se koristi govorni i jezični standard, a kada dijalekt. Standardni književni jezik trebali bismo naučiti tijekom školovanja.
Uspoređujući voditelje i novinare HTV-a, RTL-a i Nove TV, ne mogu ne primijetiti da se ipak ispravnije govori na državnoj televiziji. Znam da je, još početkom devedesetih godina, utemeljena na HTV-u Služba za jezik i govor pa je to valjda razlog bolje kvalitete i više razine hrvatskog jezika na javnoj televiziji. Nije mi jasno, zar nije nužno da svaka TV kuća ima svoje lektore i fonetičare koji pomažu voditeljima i spikerima? Čujete li i vi kako isti voditelji na televiziji, iz dana u dan, ponavljaju greške u izgovoru, kontinuirano upotrebljavaju pogrešne jezične konstrukcije i potpuno se nepotrebno služe nehrvatskim riječima koje ne razumiju? Zar nije za voditeljski posao neophodna vrhunska priprema? Zar se fakultetsko obrazovanje društvenog smjera ne bi trebalo podrazumijevati? Očito više nitko nije svjestan odgovornosti koju nosi javno izgovorena riječ. Naša djeca svakodnevno gledaju televiziju i upijaju jezik kojem su izloženi. Bilo bi logično da napredak u karijeri voditelja i spikera bude uvjetovan i napretkom u govoru. Čini se, improvizacija je jedino pravilo na kojem se temelji novinarstvo kojem svjedočimo.
Spomenut ću samo nekoliko grešaka koje sam jučer zapisala gledajući televiziju, a ponavljaju se svakodnevno: „Dvostruko manji (ispravno - upola manji); troduplo (ispravno - trostruko); najoptimalnije, najminimalnije, najmaksimalnije (ispravno - optimalno, minimalno, maksimalno - to su superlativi na latinskom); skoncentrirati se (ispravno - koncentrirati se, na latinskom con znači s, sa); nekoliko alternativa (ispravno – nekoliko solucija ili mogućnosti, alternativa može biti samo jedna mogućnost, a nikako više njih, latinski alter znači jedan od dvojce); nebrojene nevjerojatne greške u naglašavanju pojedinih riječi (koje nisu vezane uz dijalekt)...“
Nažalost, niti u novinama nije ništa bolja situacija. Izgleda da i tamo štede na lektorima.
Materinji jezik treba voljeti, učiti i njegovati u obitelji. Jezik obogaćujemo čitanjem, a kultura čitanja stječe se u najranijoj dobi. Lijepo je da mlađe generacije sve bolje govore strane jezike, ali neoprostivo je da sve manje znaju hrvatski. Pogledajte oko sebe. Kada ste zadnji puta na poslu dobili pravopisno i gramatički ispravno napisan e-mail na hrvatskom jeziku?
Prestanimo se površno i maćehinski odnositi prema našem divnom raskošnom hrvatskom i ostavimo nasljednicima živi bogati jezik kojim će se ponositi.

Bašćanska ploča – dragocjeni kamen hrvatske pismenosti

Oznake: Hrvatski jezik, mediji

22.01.2015. u 19:19 • 47 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 15.01.2015.

Skijaški gušti

Nakon užurbanog i napornog prosinca u Zagrebu, svake godine iznova se radujem zvuku svježeg snijega pod nogama, svjetlucavoj bjelini krajolika i jednostavnoj rustikalnoj ljepoti planinskih skijaških sela. Imala sam sreću pa sam od dječje dobi dio zimskih praznika provodila u snježnoj idili. Na prva skijaška zimovanja sestra i ja odlazile smo sa ski klubom u društvu mame i tate, u gimnazijskim i studentskim danima s ekipom vršnjaka, a onda smo većinom postali i sami roditelji pa smo na skijanje opet putovali obiteljski. Moram priznati, u moja početnička vremena, boravak na snijegu bio je drugačiji. Zimogrozna sam i dobro pamtim hladne skijaške dane. Nekada skijaška odjeća nije bila tako topla i nepromočiva, žičare nisu bile tako udobne, a skijaški učitelji bili su jednako nemilosrdni. Skijali smo po cijele dane bez obzira na vremenske uvjete. No, neovisno o vremenskoj prognozi, u svim životnim razdobljima, za mene je skijanje uvijek bilo samo sastavni dio zabavnog provoda na planini pod nazivom skijanje. Naravno, za pravu uživanciju najvažnije je dobro i prilagodljivo društvo naviklo na zajedništvo i sve nepogode koje vas mogu zadesiti u ponekad vrlo surovoj prirodi na velikim nadmorskim visinama.

Slijedi SKI TOP 5 ili top lista mojih najdražih skijaških užitaka:
1. Ručak na stazi. Oduvijek me najviše veselio dio dana kada se ekipa nađe na slasnom kaloričnom ručku u planinskim drvenim restorančićima koji neodoljivo šire mirise kobasica i raznih primamljivih autohtonih jela po skijaškoj stazi.
2. Skidanje pancerica. Ovaj čin pruža nevjerojatan čudesan užitak koji ne može razumijeti niti jedan neskijaš. Kada na kraju dana izvučete noge iz tvrdih skijaških cipela i obujete mekane tople čizmice doživite neopisivu rajsku ugodu zbog koje se isplati naporna cjelodnevna tortura jadnih izmučenih stopala.
3. Apres ski party. Moram priznati da su mi popodnevna rasplesana druženja uz kuhano vino i lokalnu glazbu u ski kafićima, koja započinju nakon zadnjeg spusta negdje u podnožju skijališta, postala atraktivnija u zrelijoj dobi (objašenjenje slijedi).
4. Večernja druženja. Kad sam bila tinejdžerica večernja tulumarenja po diskačima i u zajedničkim sobama bila su glavna skijaška događanja. Manje smo spavali. Partijanja su trajala do sitnih sati, a doručak je uvijek bio točno u 8 h bez kašnjenja. Danas se večernja druženja odvijaju u hotelu nakon večere ili u veselim obližnjim kafićima uz eventualne karaoke. Najčešće ne izdržimo predugo jer oko ponoći, nakon napornog sportskog dana, nitko više ne može gledati.
5. Slatko spavanje. Najbolje se spava na skijanju. Čisti planinski zrak i cjelodnevna tjelesna aktivnost iscrpe organizam i savršeno ga pripreme za slatki san i izazove novog skijaškog dana. (U TOP 6 sigurno bih uvrstila i hrskava topla peciva koja nakon sna čekaju gladne skijaše na obilnom alpskom doručku.)

Budući da je vodeće mjesto na mojoj hedonističkoj top ljestvici zauzeo ručak, a ove godine smo zimovali u austrijskom dijelu Tirola, svoj skijaški post završit ću s ukusnim i mirisnim specijalitetom Tiroler Gröstel.

Tiroler Gröstel (za dvije osobe)

Sastojci:
2 žlice suncokretovog ulja, malo putra
400g dimljene slanine (zamjena može biti i kuhana šunka)
1 glavica luka
500g skuhanog krumpira
1 žličica kima (možete izostaviti ako niste ljubitelj kima)
pola žličice slatke mljevene paprike
pola žličice ljute mljevene paprike
prstohvat svježeg sjeckanog peršina i vlasca
dva jaja na oko
Postupak:
U tavi zagrijte ulje i pržite 10 minuta zajedno nasjeckani luk i dimljenu slaninu (dok špek ne dobije finu zlatnu boju). Izvadite luk i špek iz tave i stavite ih na zagrijani tanjur, a u tavu ubacite malo putra i skuhani krumpir izrezan na ploškice. Pržite 10 minuta, dodajte kim i mljevenu papriku, promiješajte te nakon jedne minute vratite u tavu luk i slaninu. Nakon što ste sve pomiješali dodajte svježi peršin i vlasac, a na vrh svake porcije stavite jaje ispečeno na oko. (Žumanjak mora ostati mekan i razlijevati se po krumpiru.)