boljizalet

četvrtak, 29.01.2015.

Radosti i tuge jeseni

Jesen je neminovan kraj vrućeg, punokrvnog ljeta. Suncu lagano ponestaje snage, dani su kraći. Nebo gubi privlačnu modrinu i vedru boju pretvara u sivu. Jesen ogoljuje krošnje, smiruje prirodu i najavljuje zimu.
No, jesen je i radosna berba plodova. Eksplozija boja, mirisa i okusa. Prekrasna, bogata, raskošna i zrela. Kruna svih godišnjih doba.
Jesen ljudskoga života nalik je godišnjem dobu. Kod nekih sumorna i siva, a kod drugih osunčana pršti bogatstvom, iskustvom i plodnošću. Starenje se ne događa nekome drugome. Neizbježno je, i ako imamo sreće, i sami ćemo ostarjeti. Kakvu ćemo jesen života odabrati ovisi o nama. Zdravlje ne spominjem. Ono nam često pomrsi račune i u mlađim danima. Najljepše je starjeti u okruženju obitelji. Divno je gledati roditelje kako uloge majki i očeva s veseljem proširuju još ljepšim ulogama baka i djedova. Uživam slušati tete zaljubljene u svoje nećake i njihovu djecu u čijim životima aktivno sudjeluju. Generacije se savršeno nadopunjuju i nema boljeg recepta za sreću.
Zrelo doba je vrijeme kada život ukazuje na mnoge prednosti o kojima čovjek ne razmišlja u mlađim danima. Lijepo starenje aktivna je prilagodba novim okolnostima i spoznajama. Mudri znaju da su otvorenost i tolerancija prema svijetu neophodni. Ovo bi trebala biti formula za sreću u svim životnim razdobljima. Zdravo starenje, sigurna sam, započinje pametnim odlukama u mlađoj životnoj dobi. Odmah bismo svi trebali osvijestiti što nas u životu najviše veseli. Volimo li slikati, pisati, pričati priče, planinariti, kipariti, ribariti ili vrtlariti? Obećajmo sami sebi, priuštit ćemo si sve što prije nismo mogli ostvariti zbog vječnog nedostatka vremena.
Uvijek me, neovisno o godini rođenja, najviše ljuti i smeta ljudska ravnodušnost. Ravnodušnost prema tuđoj patnji, bolesti, siromaštvu, starosti. Uvjerena sam da se iza ravnodušnosti uvijek skriva lijenost i egoizam. Grozne osobine. Odlučimo li se za pasivnu životnu ulogu, nećemo rasterećenije i ugodnije živjeti. Mentalne sposobnosti počet će nam se smanjivati i rezultirat će padom intelektualne i emocionalne aktivnosti. Iz ove perspektive, čini mi se da razgradnja inteligencije, koje se bojimo u starosti, nije uvjetovana godinama. Svakodnevno smo okruženi mnogima kojima su, zbog potpune nezainteresiranosti i nedostatka empatije, intelektualne i emocionalne sposobnosti smanjene do neprepoznatljivosti. Međutim, istina je da promjenu karakternih osobina u starijoj dobi uvjetuje i ravnodušnost.
Umirovljeničke dane naročito teško prihvaćaju samci. Nedostatak društva ili isključivo druženje s osobama iste dobi rezultiraju često lošim raspoloženjem i depresijom. Kada bi društvo bilo malo suosjećajnije i zainteresiranije mogli bismo sretnije i veselije osmisliti jesen života u umirovljeničkim domovima. Ako nema boljeg recepta za sreću od međugeneracijskog suživota, zašto odvajamo stare od mladih? U razvijenim zemljama postoje brojni projekti u kojima u istim zgradama ciljano žive različite generacije. Domovi za umirovljenike i studentski domovi smješteni su u istim zgradama. Imaju zajedničke kafiće, kantine i knjižnice. Također, postoje i dječji vrtići koji se grade u sklopu domova za umirovljenike. Osobe starije životne dobi zajednica ne bi smjela izolirati. Prihvatimo pametne, civilizirane inicijative i osmislimo kvalitetnije bogatu, plodnu i zrelu umirovljeničku jesen u Hrvatskoj. Nemojmo biti ravnodušni i isključeni. Svi smo dio iste priče.