Cheesteeleeshte

"...al' ću da vam kažem" rekao bi nekdašnji šef dr. Dabića.




Ozbiljno, mislim da sam diskriminiran od nekih iz svoje okoline, koji nikako da prihvate činjenicu da moja pužnica jednostavno dobro ne titra na neke tonalitete. Poruka ovog posta je da različite tihe diskriminacije ( a kojih se, za razliku od prava "rodova", novi Zakon nije sjetio) razaraju tkivo ovog tranzicijskog društva, a da nisu osvješćene u narodu. Eto zato jedno moje privatiziranje na tu temu, baš kao i lamentacije o vlastitoj nesavršenosti.

Da, ponekad zbijem "tko mljacka barke" šalu u stilu Brixy-evog Alana Forda, ali NE da provociram - nego stoga što uistinu nisam dobro čuo nečije mumljanje, pa šalom zapravo (suptilno?) želim dati do znanja na činjenicu iz naslova ovog posta.

Iako dakle urbi et orbi priznajem da očito imam nešto slabiju slušnu opremu, što je otkrila još doktorica na regrutaciji za "onu" vojsku (i to, na moj užas, riječima "aaa, imamo tobdžiju"), ne bih uopće pisao ovaj post kad bi svi u mojoj okolini govorili književnim/"radio zagreb, prvi program. Vijesti" jezikom. I da su muškarci, čiji dublji glas odlično čujem. Vjerujem da većina mojih muških prijatelja uopće niti ne zna da slovim kao gluhonja. Uglavnom kod Moje "Ka'e, k'j opet nisi čuo?" Suđenice s kojom se uvijek tučem oko razine zvuka na daljinskom upravljaču, te Kolegica s posla.

Jer, u biti, najosjetljiviji sam na izvjesne načine, obično ženskog, izgovaranja rečenica. Ponajprije ono zagrebačko gutanje samoglasnika na kraju riječi i nemarno šuškanje (vidjeti ogledno: Nives Celzijus), kao i na one damice koje krenu s normalnim tonalitetom a onda im zadnji dio rečenice potone u tihi i suzdržani damski poluuzdah. Jer ona je oličenje suzdržanosti i samokontrole...izvolite, a da se ne usudite približiti istoj, 110 % usredotočiti se na to što ovlaš želi saopćiti, tj. prišapnuti auditoriju. Ili ispadni gluhač.

Bit diskriminacije je u tome da gore navedene kategorije (uglavnom, žena) vrlo netoleratno odmahuju rukom i otkantaju i prekidaju svu dalju komunikaciju čim osjete da opet, "kao fol", nisam čuo njihovo suptilno šaputanje i naglo snižavanje tonaliteta. Djelomično i zato jer često bacim iskrivljenu verziju onog što čuh. "Stavi to na memorandum" može završiti i kao "kaj, stanji to - mamuran - na - drumu?". Stotine stvarnih primjera koji često prijeđu u nadrealizam bih zaista morao početi zapisivati a da bi ih iznio... Naravno, to je djelomično i pošalice radi - no također i da, kao što već rekoh, ukažem da nisam dobro čuo.

Sjećam se kad smo kao klinci igrali nogač u Šubićevoj, često protiv ekipe vršnjaka iz Suvaga i bezobrazno im se izrugivali tijekom susreta, pa se konzekvento znali i potući i izvući deblji kraj. Kao nešto stariji i štreberastiji, sudjelovao sam ranih 80-ih na susretu pionira-literata u Zadru i SUVAG-ovci su imali predstavu, u kojoj su plesali po ritmu bubnja. Dvorana se orila od dječjeg bezobraznog smijeha, a tete i nas par ulizica-odlikaša smo ih korili sa "sram vas bilo, oni ne čuju". Djeca znaju biti okrutna, ali i odrasli znaju zapiliti neku svoju viziju.

Osobno znam jednog divnog gospodina, akademika i nekdašnjeg profesora na mojem fakultetu koji je duboko zagazio u 90-e godine i bliži se stotoj, ali koji je još uvijek vrlo živahan, pokretan i društveno aktivan. Za kojeg vrijedi predrasuda, od one prema meni ipak raširenija, da je gluh kao top. I svi se izderavaju na uglednog gospončića, unose mu se u lice i napinju vratne žile, a vidim da je on već davno rezignirao i oguglao. U biti na Kurosawa tretman srednjovjekovnog Japana, pa spokojno odsluša sugovornikovu dernjavu. Ja mu npr. govorim normalnim tonom, ali razgovjetno - i sve je u redu. Jer znam kako je to. Ako osoba nije potpuno uskraćena za sluh, dovoljno je i govoriti i što književnijim jezikom, te u skali bez naglih padova na kraju rečenice. Dragi moji kajkavci, gutatelji slogova, tepavci i damice.

Nikad mi se nije dalo ići na "kako to bog zapovijeda" ispitivanje sluha, tako da ona zloslutna tobdžijska opaska iz doba kad sam imao 16 još uvijek zapravo visi iznad glave, dok se jednom ne otelim na pregled. Moguće je i da sam tek nonšalantan, jednostavno mi padne pažnja kada ljudi mumljaju, pa ne bih otklonio niti mogućnost neke psihološke blokade. Istina, doksa je spomenula "sluša se walkman na najjače, jel'?", a u biti otkad znam za sebe, volio sam se dernjati i tamburati u gitare, pa me možda glave došao i rockerski stil života. Istu gitaru koju sam ja tamburao prije 30 godina, zavolio je i Nasljednik

No, što je tu je.

Djevojko u sukobu s Titom

Kategoriji "ne čujem dobro" sličan je, no ne i identičan, fenomen situacija kada nešto (obično pjesmu) krivo čujete i interpretirate - što namjerno, što nenamjerno.

Namjerno je ono već uobičajeno, kada sam bio mlađi i imao kompanjone koje je to jednako zabavljalo, a nadrapavale su glazbene numere različitih žanrova. Pogotovo ako je u discu bilo dosadno, a žene (pre)daleko od dosega.

Ima tu i clichea koji već idu u opću kulturološku baštinu, poput omnipresentne "Radovan baca daske" od The Queen, a nedavno sam na blogu blogera Jimba pročitao kako je jedna cura koju zna, navodno dugo godina stih iz pjesme Divljih Jagoda: "Djevojko u sutonu tihom..." razumijevala kao: "Djevojko u sukobu s Titom...".
Pa se čovjeku uvijek kad čuje tu pjesmu vrzma po glavi zamišljena situacija gdje OZNA uhićuje neku djevojku (obzirom na otvorena pitanja s Josipom Brozom - a tada se to nije opraštalo) i odvodi na Goli Otok. Ili točnije, u Gradišku, obzirom na stihove "pokraj rijeke što talasa...".

All time favorite mi je ipak citat od The Police:
"Mesečina, bato....".
Nije? Obratite pažnju na kraj isječka...

Tu pribrajam i sve hotelske terase u Orebićima i Brljogradima Na Moru, gdje smo kao studenti Suđena i ja ljetovali i čiji su nas interpretatori koji zabavljaju goste, doista kao jedina suvisla večernja zabava - i uspijevali razgaliti. Sjedneš na zidić, slušaš i ne vjeruješ...Doslovce, mehanička meljavina "na tvrdo" naučenih riječi bez imalo znanja engleskog. Voditeljica svih takvih je sviračica sintisajzera na terasi jednog jeftinog restača u Hvaru. Pače, na rivi. Gornji "Jestedej" nije niti do koljena njezinoj interpretaciji "La isla bonita" (jedino što je ispravno rekla u cijeloj pjesmi) od Madonne.

(Ne)namjernjaka ima koliko hoćete. Mogu nastati i od pukog pogrešnog shvaćanja ili neznanja engleskog. Hreljo, ja i Crveni smo pak u nedozrelo životno doba stotine pjesama mesarili po svom ćejfu. A i ja imam nekoliko krivo čutih, koje me i danas tjeraju na crvenjenje. Supruga me zove kvariteljem pjesama. Naravno, najbolje citate sam ostavio tavoriti u senilnom dijelu cortexa, pa su tu samo maglovito nasumice (originalni tekst dokučite sami). Npr.dugo sam smatrao da prva pjesma mog prvog izlaska u Jabuku davne 1986 glasi "Painted love" . Obzirom da sam tada bio neiskvaren, nisam znao da su Soft cell perverznjaci, ali i od svih tih crnih košulja teško se bilo koncentrirati (kaj ja znam što je bilo još, "Knjiga for life" od N.W.A?., "Daj bombona, daj mi fiksa" od Sonic Youth?, "Vladika is in the house" od Ice T-a?, bah....stid me uopće dalje...)

Kao još i puno manji & nerazvijeniji predškolac, bio sam zbunjen i crtićima i stripovima. To je već druga razina lošeg sluha - tupavost. Ne samo one ptičice za koje su mnoga djeca smatrala da su izgorjele te da je u općem požaru "samo jedna ostala", već i drugo. Japanska buba iz Onog crtića koristila je izraz "tuste", što je za moju ne-načitanost bilo previše, pa sam smatrao da tek konstatira "mušice mu - tu ste!". I onaj Ivica koji crta po ogradama i kud god stigne ("djeco, Ivica se zove...."). Jedan od stihova išao je "ulicama hajde i vi svi", a ja sam smatrao da Ivica ima nadnaravne sposobnosti letenja i pretendirao da stih ide "u vis s nama, hajde i vi svi".
Vrhunac je bilo čitanje stripa o psu Fidi iz "Tommy i Jerry" džepnog izdanja. U jednoj epizodi strpali su ga u šintarnicu s drugim psima, gdje se već gladnom pridošlici Fidi obratio jedan pas s obaviješću "evo tamničarke s kobasicama". Zbunjen kakav sam bio, dotrčao sam do mame koja je kuhala ručak i pitao je "mama, kakvo je to jelo - tamničarka s kobasicama? Možeš i ti to napraviti?"

U tupavost ubrajam i oficira "one vojske", Makedonca (pa je ipak razumljivije) koji me jednom strogo, kao njegovog tekliča za taj dan, pitao "vojniče, jesil' doneo ugalj?"
- "jesam druže kapetane, pune tačke"
- "budalo jedna, tačka je na krajot na rečenica"

Njegov sunarodnjak, regrut kao i ja, na svečanosti povodom Dana Graničara u kasarni, na koju su došli sami pusti đenerali iz Vojne oblasti, pjesmu koja u originalu ide "Od granice do Titova dvora, pružila se žica telefonaa...", poveo je uz "Od granica do Titova groba, pružila se žica telefonaa...". I dok smo mi umirali od smijeha na zamišljenu žicu kako puzi ravno u grobnicu na Dedinju, jadničak je dobio pritvor.

Zato ja Princu lijepo po Klaiću i Babiću, uz zatupljivajuća objašnjavanja, prije nego i stasa za prva kompliciranija pitanja. Prevencije radi.

Nakon što su uhitili najpoznatijeg beogradskog utihatelja i baš nitko, nijedan kolega iz ordinacije, self-help trash časopisa u kojima je tihovao o tome kako odvojiti "pažnju od čula" ili bošnjačku glavu od tijela whatever, nikad nigdje svih ovih godina njegovog normalnog javnog djelovanja, niti na svim tim tribinama ni u gradu ni u kafani, nije gle čuda(!) skužio da bi to mogao biti Rale (novinari o postojanju kaznenog djela pomaganja zločincu i opstruiranja pravde naravno niti slova)......

Iako kažem, nije sad gornje grintanje osnovna poruka posta, zamišljam da Šeks obrije bradu i pretvori se u protestnog pjesnika koji drži jutra poezije s Meršinjakom, ili da je Hrvoje Šarinić postao poslovođa u Gumari i prikrio se plavom kutom i kemijskom u reveru. A Manolić stavi periku i osnuje hard rock band. Sve, naravno, u srcu Zagreba i javno.
Ma neee....NITKO ne bi posumnjao.

......nego i, ipak puno zanimljivije od toga - gdje je zapravo nadrealizmu kraj - tj. još bolje - what's next? Jer scenarija za još Bunuelovskih filmova ima očito na pretek.

Šiljo kaže da je slijedi objavljivanje fotki dr. Dabića u kampu hrvatske reprezentacije na Euru, pri pružanju duhovne potpore Bilić boysima, rame uz rame s vlč. Sucem. Ili na blagoslovu Dinama pred novu sezonu, u veselom klinču između Mamića i Sammira.

Ili možda vijest da je Mladić lociran u Prolom Banji, gdje ima salon za welness, daily spa, aromaterapiju barutnim dimom i ljekovite kupke u DRNČ-u. Pod pravim imenom. I u uniformi. Publiciteta radi. I da je lansirao novu metodu cardio fitnessa, po uzoru na JNA-ovski "gušterov let": "Lizzarding", npr. I da ga je po Hollywoodu popularizirala Madonna. Kao i novu modnu liniju za vježbanje: obavezno odijelo M 77 sa šajkačkom kao accessory-em.

Najvispreniji Hun pretpostavlja da Goran Hadžić npr. navelike snima za Hustler po Pragu. "MILFs plugged by war criminal. Starring Hadyeets Schlong Dong". I naravno, nitko nema pojma tko je on.

Sad, kad nas je Srbija, koliko čujem, ekspresno počela stizati na putu u EU, nemamo puno manevarskog prostora, ako je do utrke. Jedino izručiti Bracu, dr.(?) Anti Pavloviću uvaliti neki genocid, a Gospoda Horusa Haya predstaviti kao masterminda prekomjernog granatiranja i strpat u buksu...

Htio sam jedan drugi post, ali njega ću nakon ovog brzopoteznjaka... jer me u zadnje vrijeme stranci nešto stalno vuku za jezik. Ispast ću fakat nekakav ksenofob, no što im mogu - kada se mnogi zapadnjaci ponašaju kao da su pali s Marsa, te im je nužan baby sitter i brisač guze.
Kako se ti ljudi živi, te s glavom na ramenima, vraćaju sa svojih putovanja - meni je i dalje enigma. Uglavnom, vijest kaže
Vozili se golupčići u vlaku, neki Australac i neka što mu srce travi, koju je vjerojatno upoznao na seks vikendu u Tajlandu. I vozili se tako od Budimpešte do Hrvatske, željeći se gondolirati po Veneciji. Kad ono...ups, gle čuda - pa njoj treba tranzitna viza za ulazak! Policija ih skinula sa vlaka i uputila da se vrate nazad od kud krenuše - te izvade vizu, jer je žena ilegalni ulaznik u zemlju. A što će? Pustiti je pa dobiti suspenziju, jer gospoja, osim što, kako sama tvrdi, ne zna beknuti strane jezike ili engleski - ne zna da joj treba viza?

Ali, ne samo što je gospon zaljubljeni Barton ogorčen na taj postupak te pokreće web stranicu(!), citiram: "Shame on you, Croatian Government" pa da i on javno pljucne kad već svi pljuckaju, nego je i ogorčen što im nitko nije rekao da vlak putuje do Venecije kroz Hrvatsku. Kaže da je to izričito trebalo pisati na karti, te da treba viza. Jer otkud bi to bata znao, što ih braća Mađari nisu za rukicu uzeli, ukrcali u vlak sa svim uputama i dali sendvič u staniolu i dvojni C, te da ne razgovaraju sa starijim stričekima?!
Gosn Burton tvrdi da govori u ime svih tih tranzitnih patnika kroz naš konclogor, a naši novinari su naravno, puni razumijevanja...shame, shame.

Fakat, kako se to Australci, da ne velim Tajlanđani, spremaju na put, desecima tisuća km udaljen od njihovog doma? Tako što mozak stave u off, spreme u frižider i započnu pravocrtno gibanje prema odredištu? Fuj skupljanje informacija, pa zar nije cijeli svijet kao u njihovoj pre-peezdehni negdje usred oceana? Gosn pravednik je još k tome i odvjetnik, no da ga pitaš, vjerojatno ne bi priznao da postoji univerzalna pravna abeceda u vidu izreke "nepoznavanje zakona ne ispričava".

Kako to da nama treba viza za Australiju? Shame. Sjest ću i ja kao tuka u aeroplan pa nek se usude izbaciti me... odmah web-dizajniram www.kangaroofascists.com

Općenito, znaju me fascinirati neki(!) od stranaca i zapadnjaka koji se dotepu do naših krajeva. Sjećam se da je prije nekoliko godina bila vijest kako je neka tinejdžerka Švicarka od cca 15,16 g. krenula na ljetovanje u Zadar, a u Senju krivo izašla iz busa i stala kod benzinske pumpe. I tako stojeći i čekajući da se nešto desi i da netko dođe po nju. Na suncu od preko 35 Celzijusa, satima, ne pitavši nikog ništa. Dok se nije nakon par sati onesvijestila.

Nedavno sam bio poslovno u Dubrovniku. I u gradski prijevoz, autobus s ogromnim brojem 7 i oznakama mjesta od kud do kud prometuje, ulazi sredovječna Amerikanka (onako sva dotjerana i suha unatoč sparini, primjećujem da svi Ameri izgledaju otporni na atmosferilije), te priupita: "Excuse me, is it a round trip or a one way journey?". Mislim, ljušteći slojeve prijevoda, više manje je jasno što nju brine (da je ne bi odvezao autobus na pustu hrid i tamo ostavio bez povratka), ali zar nemaju i tamo autobuse, s brojevima i odredištima? Plus što barem u Dubrovniku, ako ne u Zaostrogu, postoji vjerojatno tona informacija o javnom prijevozu na svim jezicima, a koje je sve vješto izbjegla.
Vozač je tupo gledao koju sekundu, u busu gužva, nemir, svi čekaju da krene...a onda doslovce rekao "it's a bus."

Japanac i Japanka (Koreac/Korejka?, bili su malo pokrupniji) koji su npr. sjedili u jednom restoranu pola su sata potpuno uznevjereno i izgubljeno vrtili jelovnik koji zapravo ima jednu stranu, ponovljenu na više jezika. I nakon tog performancea, onda se slijedećih pola sata dogovarali s konobarom oko toga da im donese po čašu vina, uz gestikulacije kojih se ne bi stidio ni Louis de Finnes. Čovjek ima čelične živce, a oni, obzirom i inače na iz aviona vidljivu iskazanu apsolutnu nesvjesnost gdje su - sreću - ako su dogurali više dana u stranoj zemlji i vratili se domu svom u jednom komadu.
Sjećam se Portugala prije par godina, kada je u lokalni autobus Sintra-željeznička stanica-dvorac u Sintri, ulazio japanski par. Naravno, uznevjereni pogledi i pitanje, citiram: "Koto?". Vozač gleda u čudu. Oni opet "Koto?". Tišina. On klimne glavom, oni uđu. I svi zadovoljni, što god Koto značilo. U Rumunjskoj bi im povadili sve organe. Nažalost.
Sjećam se i davne vijesti o mladom japanskom paru (klasika, šiza frizure, starke, izgubljen pogled) koji je ostao zatočen na cestovnoj barikadi usred unakrsne pucnjave Izraelaca i Hamasa tijekom druge intifade, u Betlehemu. Doslovce je napravljen prekid vatre, sjede i čekaju i hamas i izraelci, pa je napokon dotjerano vozilo koje ih je evakuiralo, a na pitanje što su tamo radili odgovorili su "tourists, tourists".

Ako ne funkcioniramo točno onako kako se funkcionira u svim tim imaginarnim zemljama, te sve ne nacrtamo ideogramima i povedemo ih za ručicu, zaista neki stranci, prestrašeni, s torbama i novčanicima preokrenutim naprijed na prsa, zgužvanim mapama u rukama (ali ne bi majci nikog domaćeg upitali) - trebaju vodiče, za koje sam se uvijek pitao otkud tolika potreba da ih, za moje standarde ponižavajuće, kao djecu vodi netko s dignutim kišobranom u zrak. Ako već ne trebaju i skrbnike.

Samo kratki ulet, jer čitam svo ovo papagajsko zgražavanje do neba i pozivanje na revoluciju i da hrvatski političari izvole utjecati na pravosuđe, čak i pravosuđe druge zemlje. Sve zato što novinari dižu prašinu u slučaju jednog švercanja drogom. Pa sam tek ponukan da dadnem makar jedno mišljenje protiv struje, obzirom na simptomatičnost crno-bijelog pojednostavnjivanja u našem mentalitetu....

Pitao sam na jednom blogu ono što je i još netko prije pitao - a što ako je Laptalo stvarno kriv i na čemu su temeljene spoznaje svih tih protestanata o slučaju, postupku, dokazivanju u istom i ino? Iz novina?

Ne pitam to samo toga što je naknadno objavljeno da su visoki izvori iz hrvatske policije nakon presude poručili da bi ga, da nije grčka, uhitila hrvatska policija jer ga je već dugo vrijeme pratila upravo zbog droge, za koju tvrde da je znao da se krijumčari preko njegovog broda. Mislim, i takve stvari poput donjih stoje u novinama, na temelju čijih su se (polu)informacija očito svi odlučili, pa što sada? Ili novine ipak pišu svašta?
"Ovih smo dana od visokog policijskog izvora saznali da je hrvatska policija zapravo ta koja je obrađivala Laptala, i to zajedno s Interpolom i nekim drugim službama. Laptalo je uhićen u dogovoru s hrvatskim Ministarstvom unutarnjih poslova. Ukratko, Laptala bi uhitila hrvatska policija da ga u dogovoru s našim policajcima i Interpolom nije uhapsila grčka.
Visoki policijski službenik rekao nam je: “Taj je slučaj čist k’o suza i da ga nisu uhapsili oni, uhapsili bismo ga mi. Prepustili smo ga njima iz naših posebnih razloga”.

Jer, čak i gore navedenom unatoč - vidljivo je koliko su mediji moćni i da su ispočetka svi novinari pomodno krenuli u kukanje i sitne protugrčke chauvinizme, a koje su objeručke prihvatili mnozi, uključujući i moje kolege s posla. Ozbiljno pitam, na temelju kojih činjenica bezuvjetno vjerovati u nevinost? Što zaista svi ti ogorčeni istinski ZNAJU o slučaju pa lobiraju za "natjeravanje" Mesića i Sanadera da se miješaju u pravosuđe i to druge zemlje, te riskiraju diplomatski skandal?

Žao mi je čovjeka, kao i svakog, ako je nevin. Ali ja fakat nemam dovoljno spoznaja o tijeku postupka, izvedenim dokazima ili obradi koju su radile policije ili Interpol - i čudim se svim tim drugima koji pucaju spoznajama o istome. Pa podijelite onda malo detaljnije s ostalima - ako nije temeljeno na šturim i navijačkim novinskim izvješćima, naravno.

Ne radi mi pokućni PC. Dobro, nakon posjeta jednom od obligatornih The Kuma/Frenda Koji Zna Nešto O Kompjuterima, sada radi - no, nakon sati i sati obrade, uvijek ostane nešto visiti u zraku i nedostajati...u ovom slučaju izvjesni "registry value" da pokrene DSL modem....Nebitno.
Ali presmiješno mi je što u 21. stoljeću + ne znam kojem desetljeću opjevane informatičke revolucije koja je promijenila naš svijet, većina ljudi i dalje kod kuće sklapa ili im Kum/Frend Koji Zna Nešto O Kompjuterima sklapa te naše smiješne PC Frankensteine.

Svaki model pegle za sto kuna ili kineski tranzistor ima svoje ime, neku šifru i broj. Gotov proizvod. Jedino su PC-i naši svakdanji u najvećoj većini sklepani poluproizvodi čiju utrobu malo malo pa pročeprkamo, vadimo im želuce, krvožilni sustav, mozak, srce i uglavljujući nove, molimo Svevišnjeg da se te komponente međusobno ne pobiju, a za što nijedan od njihovih proizvođača ne nudi garanciju. Svom proklamiranom napretku unatoč, kao nekad kod starih "Stojadina" koje su razni Žacevi vikendom popravljali u dvorištima i haustorima, tako još uvijek i danas svijet PC-a na ljestvici najtraženijih stvari inzistira, a svoje proizvode i način distribucije prilagođava - samoukom kućnom šarafljenju.

Znam da ima ljudi-šminkera koji ovo mogu pročitati sa svog laptopa, Apple-a ili neke HP-ove kutijice s imenom i prezimenom, te garantnim listom od tri godine na dijelove i servis. Arthur C. Clarke i svi pisci SF-a još davno su predviđali svijet osobnih računala koja imaju model, broj i osobnost, ali "malo vas je, malo vas je, p.."

Vrzino kolo svih tih mogućnosti koje nudi samostalno sklapanje i komponentiranje još uvijek je jače od razuma i većina onih koji nikad doduše ne bi otvorili svoj štednjak i samostalno mijenjali grijač za bolji ili tweakali postavke i vadili diode svog televizora, jednostavno tom zovu u slučaju svog malog Frankensteina ne mogu odoljeti. A niti tržište im ne pomaže u suprotnom. Prodavači za one s manje strpljenja doduše nude nekakve svoje sklepancije pod firmu "konfiguracije", no nitko gladan moćnog računala i tko drži do image-a "složio sam si mrak PC" na to ne pada. S tim da računalnih pandana izbalansiranim i pratećom papirologijom razumne zaštite potrošača potfutranim imenovanim modelima štednjaka, televizora i DVD-a jedva da ima na prste jedne ruke.

I onda Prosječni Hlebinac u liku mene, kada krene po zlu i prođe vrijeme, a računalo se počne gasiti ili gušiti dolazi do najzanimljivijeg dijela u cijeloj priči. Faze 2.

Dolazak kod Vrača.

- "jeste'l doma, možemo navratiti, nismo vas vidjeli sto godina, da se dječica malo poigraju...može, super?.... bla truć...i...još nekaj...a-hm...gasi mi se komp, ne znam kaj da radim...."
- "ne znam ni ja dok ga ne vidim"
- "jedino da ti ga....a-hm...donesem?"
- "hah, donesi....."

Potaknut Guruovim blagoslovom, odšarafljuj utikače i žice prepetljanije od porcije špageta u restoranu.
Uzmi kućište, tzv. "kantu" i dotegli uz sto neugodnjaka i "nešto sitno za vas i djecu", "ako ne smetaš" Guru-u na kućna vrata.
Nakon svih efemerija, napokon. Otvaranje.
Prvo, ritualno usisavanje usisavačem . Pokrov prašine koju su moćni ventilatori usisali je debljine ljetne dekice za ležanje na travi. Možda sam ga zagušio upravo tim, neka malo grize crvić sumnje, zaslužio sam to, neznalica kakav jesam, nesvjestan činjenice da se računalo, i to iznutra, mora usisavati u isto vrijeme kada usisavam i tepih.
Usisavanje traje cijelu vječnost, u kombinaciji sa zvukom koji se čuje, Vrač s leđa izgleda kao da kantu pili po pola.
Ipak, eppur si muove.

Ponovno palimo....ćorak. Zuji u prazno bez željenog "beep"-a.

Vrač se mršti.
-"može biti sto stvari, vjerojatno napajanje"
Sva žičana utroba počne izlaziti van kućišta, odšarafi staru kutiju za napajanje, traži zamjensku. Polusloženi a još uvijek neoživljeni Frankenstein koji vrač ima prislonjen uz zid služi kao dućan za uzimanje dijelova. Zamjensko napajanje je staro, ali švapsko. "Što Švabo napravi.....".

Ukratko, iako sve to traje, stavljaj zamjensku, spoji, zašarafi.
Na kratko, PC oživi. Kao kad na onom ekranu u hitnoj pomoći dobiješ otkucaj srca.
- "je, bilo ti je napajanje".
Svijet se čini ljepšim, trajalo je relativno bezbolno, a samo na taj srećom okupani trenutak čini se da su, skupa s poretkom u svemiru, podaci (poanta svega) sačuvani i moguće ih je povratiti.

Vraćaj žice nazad, pripoji, dopoji, spoji, malo preokreni. Pali opet.
Računalo se ugasi.
Pali-gasi. Pali-gasi. Pali-gasi. Klinci su po x-ti put već upadaju u sobu uz pitanja a što mi to radimo. "Igramo se Pali-gasi". Pali-gasi. Pali-gasi. Neće.

Mijenja se ventilator. Iz hrpica po kutovima sobe vadi se drugi ventilator. Odšarafi, otpoji, spoji, zašarafi. Vrti se. Ali se računalo i dalji Pali-gasi. "S mjerom", rekao bi Heraklit.

Vrač postavlja mračniju dijagnozu.
- "izgleda da ti je nekaj i s matičnom. Ovo još nisam vidio da se sam od sebe gasi".
Prije toga te upozorio da prstom slučajno ne dotakneš matičnu, jer si pokušao izbaciti pramen zaostale prašine, stoga što statički elektricitet koji proizvedeš može "skuriti čipove".
- "nije vrag da je zato što sam prstom dotaknuo matičnu?"- pokušavaš se našaliti. No, Vrač je mrtav ozbiljan i uzvraća hladnim tušem:
- "može biti čak i to".

Vijećanje. Iz dijelova rasutih po Vračevoj jazbini vadi se druga matična ploča sličnih karakteristika i pristupa se montiranju. Odšarafi, otpoji, presloži, upoji, zašarafi, umontiraj.
Djeca postaju nervozna, kad ćemo doma?
Nešto ne paše, treba malo pritisnuti. Staviti ili ne staviti memorijski keks, Vrač mumlja sebi u bradu ili šuti, lupetaš bez veze ne bi li smanjio nastalu tišinsku rupu.
Napokon, pali.
Nekaj još ne valja.
Otpoji, došarafi, domontiraj, drugačije uglavi, treba šaraf i utor za matičnu pomaknuti za još jedno mjesto.
Pali. Nema slike.
Treba prespojiti nekakve sitne crne utoriće.
Pali. Nema slike.
Treba prebaciti ekran s "digital" na "analog".
Nije li kompjuter digitalna stvar? Whatever, bolje da ne pitam i ne dobijem sarkastičan Vračev komentar.

Highlight večeri. Vrač uzima metalni dio (mrežna kartica?) i košarkašim šutem baca u kućište iz kojeg smo vadili dijelove za Novi Život mog Frankensteina.
-"ne brini, znam za kaj to služi. To ti ne treba".

Vjerujem. I'm a believer.

Pali. Radi.

Radi! Zujanje ventilatora koje ne zaostaje za zvukom najvećeg kućnog ventilatora koji hladi zrak u sobi, a koje je toliko puta u našem malom stanu značilo da "izvolim ugasiti komp jer mali ne može zaspati", ovaj puta zvuči kao Vivaldijevo "Proljeće".

Treba još samo nadinstalirati Windowse. Zašto, ne pita se. Ako (ako!) uspije, nećemo izgubiti podatke, što je bila i početna ideja.
Estimated time 40 minuta. Zapravo čekanja hoće li uopće uspjeti.
-"to on samo procjenjuje minutažu, bit će to brže".
Nakon 45 minuta, uspjelo.

Pojavi se desktop s toliko voljenom obiteljskom slikom u pozadini.
"To ćemo maknuti".
Jer, kreće se u čišćenje viška programa i file-ova.

Žena i dijete odlaze doma. Spustio se debeli mrak Nedjeljne večeri. Ići ćemo nazad Vračevim autom.

Čisti se.
-"kaj će ti ovo, ovo ti ne treba, koji će ti ovo, ovo ti je višak, za ovo imaš bolji program".
Koliko puta ste od informatičara, što na poslu a što privatno čuli, "a što će ti to?".
Nestao je i novi Internet Explorer i najnoviji Media Player.
-"skinut ćeš ih opet".

Duboko zašavši u ljetnu noć pred oluju, svjetlo je došlo do kraja tunela. Ostatak ću poštelati doma.

Kada je ponoć otkucala, u tišini doma svog (poremećenoj starim dobrim zujanjem turbogeneratora računalnog ventilatora), bezuspješno pokušavam ponovo spojiti miš sa računalom, jer su se žičice u utikaču savile. U 1 h ujutro uspijevam.
Nakon 3 pokušaja instalacije, spajanja i pripajanja, u 2 h ujutro shvaćam da mi se u svim tim preinstalacijama, DSL modem ne da spojiti jer nedostaje "registry value".

Nemam Internet. Dobro, imam na poslu, kaj će mi više?

Sad još samo da nazovem T-com i obavim onaj poznati razgovor.
/umiljati ženski glasić zaposlenice preko student-servisa/
"- dobar dan, Anita pri telefonu, kako Vam mogu pomoći"
"- fali mi registry zapis za instalaciju DSL-a"
"- ipak Vam ne mogu pomoći , spojit ću vas dalje... (naravno da ne možeš, zašto na to pitanje stalno iznova uopće troše vrijeme i odmah ne prespoje?)...."/glazba iz "Žalca" s Robert Redfordom ili Goran Karan, a nakon 5 minuta od zlovolje suzdržani glas Onoga Koji Zna Više O Problemu Koji Imam/

Stvarno kao da imam viška vremena u životu. A i tko mi je kriv što sam informatički polupismen.

Trebao mi je, i to ne preko pošte, nego privatnog dostavljača, stići jedan paket(ić). I onda se ponavlja uvijek isto. Jest, na papiru - oni su tu zbog mušterija. No, naravno - dostavljaju samo prijepodne. I to ne u striktno vrijeme. Nego budi kući i čekaj.

Više sam nego svjestan i pomiren s činjenicom da "državne" službe, općenita birokracija i lokalna samouprava rade samo prijepodne. Sve to iskusih svakodnevno bježeći s posla i trčkajući evo već drugi mjesec unaokolo zbog papira iza pokojnika ili za njegovu dječicu po šalterima svih boja, općinama, HZZO-ima, HZMO-ima, Klovićevima, Kraljicama Jelenima ili Tvrtkovima, boreći se s pauzama koje nigdje nisu u standardizirano vrijeme.
BTW, većina ljudi koje znam npr. ne zna točan ili približan naziv ustanove u koju ide "srediti papire za socijalno", već se uvriježila ta zamjenica ustanove s ulicom, pa se tako i sam telefonski operater u Klovićevoj ili Tvrtkovoj mrtav hladan javlja sa "Klovićeva, izvolite". Možda ni on ne zna gdje točno radi?

ALI

Privatni poduzetnici, a usudim se reći i pošta - morali bi uvažiti činjenicu da većina ljudi, njihovih potencijalnih mušterija i platiša - prijepodne većinom RADE. Ovako se uvijek stupidno natjeravamo s istima i pokorno s dostavnicom u ručici završavamo u beskonačnim redovima u njihovim centralnim spremištima. Jer

- logici unatoč, prijepodne i uz vlastitu (a ne potrošačevu) logiku rade svi dostavljači, makar i najveće svjetske privatne tvrtke koje se hvale s riječima "Express" u nazivu. Od onih koji dostavljaju generalne pakete do dostavnih uslužnika frižideraških i pokućarskih tvrtki, alles. Pa, iako si platio i to masno, da sve prođe glatko i u tvoju korist - skupljaj papiriće s dovratka iza njihovih kombinezonaša, lijepo zovi 060 telefone i umoljavaj/šarmiraj operaterku za čvenk na drugoj adresi (jer drugačije ne ide), ako gospoda u kombiju koje također moraš še enkrat nazvati, tu adresu uopće imaju isplaniranu en route

- majstori svih vrsta - rade isključivo prijepodne. Zato bježi s posla, laži šefu da ti je zaovi pukao vodenjak ili uzmi nepostojeći godišnji, ne bi li gospodu majstore, koji isključivo žive od radno sposobnih fizičkih osoba, cijelo jutro pokorno čekao u tišini doma, uz tužno kapanje kotlića koji curi

- dimnjačari, o kojima ovisi količina ugljičnog monoksida u mojoj krvi a oni pak ne ovise o meni jer imam zakonsku obavezu prihvatiti ih po mjestu stanovanja (kakvi god bili, jer oni odlučuju hoće li mi zaštemplati odvode i zabraniti grijanje), naravno, svoje četke i kugle kroz dimnjak guraju samo prijepodne i to u klizno "kad dojdemo dojdemo" vrijeme od 8 - 15 h

- prijepodne rade i placevi. Da bi sva ona privilegirana gospoda umirovljenici i one rijetke kućanice mogli na miru i bez gužve probrati najbolje primjerke voća i povrća, a mi popodne čekati u beskonačnom redu u Getroju da nam naplate sparušeni Ukrajinski grincajg

- prijepodne rade i sve specijalističke i pregledaške, pa čak i mnoge privatne, zdravstvene ustanove

- prijepodne je zimi jedino pravi dan i svjetlo, a Oni Koji Odlučuju O Vremenu obavezno tada odluče da se dan dodatno skraćuje i za još jedan sat, tako da u 16 h, kada si napokon čovjek slobodan od posla, već po polumraku, možeš jedino pokorno otapkati u pravcu kuće

- prijepodne je ljeti svježije, ugodnije i manje sparno, te je svijet ljepši, no tada i ja moram raditi i usluživati ljude, od kojih, prema strukturi mojih korisnika, barem neki također bježe s posla i varaju šefove ne bi li se susreli sa mnom

- prijepodne bi se i svi stanovnici ove zemlje, makar i nominalno bili na radnom mjestu, nalazili na kavici. Sve te silne prijepodnevne kavice (ljudi, radim - ne mogu!) u ovom gradu može spriječiti jedino taktički nuklearni udar. Popodne je isključeno, unatoč tome što sam voljan čak i doći s klincem kojeg pokupim iz vrtića. Sorry, ali dan je gotov, ne? Popodneva su ionako ružna pačad, kada se jedino može otići domu svom.

Vratimo dostojanstvo popodnevima.

tek toliko....
Ima bandova čije čak i CD-e imam, ali nikad nisam uspio doživjeti ono za čime svršavaju svi ti rock kritičari-komparatisti. A onda u tome zna pomoći koncert.
Doslovce kolektivna euritmija ljudi koje uživo gledaš otkrije ključ, pa tako i u ovom slučaju - zašto sam taj "wire"-ovski zvuk o kojem lupetaju već čuo, ponavljan od desetina bivših i sadašnjih bandova, te otkud Sonicima gitarski zid i klinčadiji poput Ferdinanda promjene tempa u stvarima.


(slika: http://www.muzika.hr/)

U biti lijep doživljaj
- unatoč tome što u crnim odjelima i s naočalama za čitanje, te držanju (povremeni pogled prema publici u stilu "kolega, trebate još utvrditi neka poglavlja") izgledaju kao po kriteriju redoviti profesor s 20 g. staža odabrani članovi katedri za financije, međunarodno pravo i filologiju s nekog sveučilišta (od kojih je jedan u slobodno vrijeme i lokalni mafijaški boss iz Greater Londona)
- unatoč tome što nisam bio dovoljno tekstovima iz njihove kajdanke osposobljen zborski pjevati stvari
- unatoč festivalskoj gnjavaži gužvi, kemijskih WC-a i supijanih i dokonih, slučajnim odabirom došlih, na ogradi visećih studenata šumarstva iz Garešnice
- i činjenici da su takve festivalske smotre najčešće puko odrađivanje
- da o uobičajenoj kratkoći pojedinačnih događanja (nažalost, i onih zanimljivih) na tim, pomičnoj traci sličećim, "next-next!" događanjima nit' ne elaboriram

Obveze melju, pa kratko (dobro, "kratko" za standarde moje logoreje...)

Ne kužim ljude, a nekmoli novinare.
Jedne novine uliz(n)ički objave vijest kako bi se Osobno Sarkozy mogao ukazati na koncertu onog fake-rock šminkerčića Kravitza (kojemu piše javna fan-pisma) u Zadru, te kako je zadarskom gradonačelniku mokri san da mu prostre osobno crveni tepih. U isto vrijeme dok drugi mediji objavljuju kako nas je isti drčni kokotić otkantao s popisa za proširenje u Europsku Arkadiju, kojoj toliko već očajnički teži Vlada da je i meni neugodno to više slušat.
Točnije:
"Glede širenja Unije, Sarkozy je rekao da se protivi primanju novih članica, uključujući i Hrvatsku, ako Lisabonski ugovor ne ratificira svih 27 članica". Što će biti nikad. Jer su Irci upravo otkantali isti i vratili vrzino kolo na uvijek istu "kaj sad" točku.

Jel' itko sluša vijesti u ovoj zemlji? Ili je novinarima, medijima, te turističkim pregaocima i građanima gladnim trač rubrika stvarno tako jako milo da se i on i proslavljena fufica Carla pojave u VIP loži? Malo mi je smiješno da Sarky navodno "ozbiljno razmišlja" o tom izletiću, nakon što nas je lijepo javno šutnuo u košić za EU smeće.

Ne da mi to nešto strašno znači u životu ili da mi isto čovo nije zbog drugih (ili istih ovih stvari) nesimpatičan, nego zbog logike stvari.

Jer vjerojatno isti oduševljenici EU-om, će biti oduševljeni i ukazanjem navedenih madame i messieura, pa će i Sanader stavit svoju staru "Ramones" majcu ne bi li se zblendao s "rock" rajom i slikao s Bruni-ćima. Možda i Mesiq stavi svoju Woodstock maramu na glavu i krene mucat na francuskom ( to je navodno jedini jezik koji barem minimalno natuca) sebi u čekinjavu bradicu, pokušavši se nadjačavati s razglasom.

A kad su već dakle mnogi nekritički raspoloženi, možda da im daju da se, ako popiju previše piva na toj fešti dosadnog rocka, umjesto u njihovih visočanstava nedostojnim kemijskim WC-ima kakvih obično jedino ima na koncertima, olakšaju po Sv. Stošiji? To kažem obzirom da su slično nedavno (u postu ispod opisano), pače danima, radili onih par stotina pirata (kako ih drukčije zvati?)-intelektualaca-liječnika iz njihovog im Egalite-Fraternite raja.

Uostalom, tko ih sve šiša. Najnovija vijest je da je Ustav ionako propao, Hrvatska otpala za duže vrijeme, a njemački predsjednik Horst Köhler i poljski predsjednik Lech Kaczynski odbijaju ratificirati Lisabonski ugovor.

Bit će barem manje euforije da nešto hitno moramo SADA i manje Pusićke po medijima, jer se sve odgađa na barem par godina. A ionako mi polako na ganglije počinje ići vascijela EU a pogotovo birokratska im institucionalna Hidra, koju su počeli otkantavati i njihovi vlastiti građani. I siva odjelca, i mucavi euro-ingliš i sve te packe koje von oben dijele.... i "savjetnici" iz E. Komisije koji bazaju po državnim institucijama ili poduzećima i prodaju toplu vodu (kumu Ici i Hungarinu su tjednima par takvih Nizozemaca, od kojih je jedan "buntovnik" na odjelce čak nosio i kosicu u rep, besplodno njuškali po radnom mjestu). I tone acquis communautaire-a koji proizvode, a koji nit' već godinama prevodimo ili implementiramo kako i koliko valja, niti nam očito neka vajda od toga svega.

Dobro, na jahtici oko Paklinskih otoka ili Elafita, ili na koncert Lijene Krave, te za izist malo pršuta i popit vinčeka sa Stipom na Brijunima uz razmjenu par srdačnih fraza, će svi oni uvijek rado navratiti...