Cheesteeleeshte

ponedjeljak, 07.09.2015.

Ahlan wa sahlan

Iako si intimno stalno obećavam da neću o politici, ovo blogomišljenje opravdavam vlastitim zdvajanjem oko humanitarnosti nas kao takvih - i naših mudrih Vođa. Kao deklariranih kršćana kojih je puna ova zemlja, od kojih su nekima možda i fuj zmazani nekrsti iz pustinje



Prvo štiklec jučer iz parka u Dalmatinskoj...klinci se vijaju po spravama, gacaju po blatu, igraju se svega i svačega, pa ugledam dvojicu cca 10-godišnjaka. S plastičnim puškama u rukama, u trenirkama i tenisicama - s majcama zavijenim oko glava, samo da im se vide oči. I skužim da se igraju terorista. Konkretnije, boraca Islamske države. Ne znam tko je u nekom drugom kutku parka bio amerikanac, ali ako se klinci igraju točnog stanja stvari, onda tu amerikanaca zapravo ionako niti nema. Oni su negdje na nebu i tu i tamo s njega prospu navođeni projektil u akciji čišćenja vlastitog imidža "evo, vidite da i mi nešto radimo, nakon kaj smo zakuhali".
Kako god bilo, nastupila neka nova vremena i kauboje i indijance, Nijemce i partizane, policajce i lopove, zamijenili teroristi.

Bez da se bavim teorijama zavjera preko mjere, zapadnim zemljama koje su briljatnom odlukom odlučile i u Siriju izvesti demokraciju, možemo zahvaliti i na ovom sadašnjem valu izbjeglica.
Iako su imale deset godina iskustva što je sve izvoženje demokracije napravilo u susjednom i po mnogo čemu sličnom (čak se i vodeća partija jednako zove/zvala) Iraku.
Demokracija naravno, ima svoju cijenu. To smo platili i mi, ima tu i neke sličnosti. No, ako znači ne samo totalni raspad jedne do tada relativno stabilne države (s tim prestaje sličnost) bez da je sposobno nastati nešto iole suvislo novo, beskonačnu patnju milijuna ljudi i ugrožavanje temelja svjetskog poretka i mira - onda se postavlja i pitanje za čije, nama nepoznate, babe brašno se to sve događa. A Zapad je imao nepogrešiv primjer desetgodišnje agonije Iraka da se ne zaleti u svojoj podršci smrti zemlje zvane Sirija, koja je išla sve do raketnih napada na Assadove tenkovske kolone. Nakon čega su svi bili dovoljno slabi da ih preplave islamisti izišli iz do tada dalekih pustinjskih rupa.

No, i da prestanem spekulirati o geopolitici, ostaje i dalje jedno nama u facu zadnjih tjedana isporučeno i jednostavno pitanje - izbjeglica. Ne samo kako se mi svi odnosimo prema tome, nego i naši poglavari.
U ovom zadnjem valu to više nije subsaharska sirotinja u dronjcima iz raznih Eritreja, sada gledamo mahom urbane, obrazovane, nekad situirane ljude iz jedne donedavno pristojne (minus potpuna demokracija) i u arapskom svijetu više nego solidne države. Koji, pritjerani ekipom koju imitira klinčadija iz Dalmatinske, zaista nuždom pritjerani ostavljaju svoje živote koji su uvelike bili slični našima.
Ljude koje neće megabogate arapske države, jer Saudijcima trebaju samo investitori, turisti i neobrazovana radna snaga iz Pakistana spremna živjeti u straćarama na rubovima njihovih divot staklenih utopijskih gradova usred pijeska.
Ljude oko kojih dvoje i jedva ih na kapaljku pripuštaju zapadne države, možda u nekom promilu i opravdano strahujući da se nije pokoji terorist među njima umiješao.
Ljude oko kojih kao Sfinge uglavnom šutimo i mi ovdje i ne znamo što bi rekli.
Ima u toj izbjegličkoj brojci (koju ne vidim kao za Europu nesavladiv problem, Hrvatska je u doba najvećeg rata imala koliko, 400 000 internih izbjeglica i 200 somova bosanskih, ne?) i velik postotak "braće kršćana", ako ćemo ići u užu religijsku ksenofobiju. Pokrštenih od samog početka kršćanstva, davno prije nas nekadašnjih štovatelja Peruna i Babe Mokoš. Starije braće.

Možda čudno, ali poznajem barem pola tuceta zagrebačkih Sirijaca - polupurgera. S jednom malenom je Nasljednik čak i dijelio vrtićku grupu. Fin svijet. Obrtnici, radišni, ljubazni. Ljudi. NE prije svega muslimani ili koja već dežurna fobija.
De facto Europa ima privilegiju da na njezina vrata kuca "creme de la creme" od onoga što se može dobiti od izbjegličkih očajnika ili ljudi koji se žele ušvercati na Zapad širom svijeta. I svejedno imam dojam kako ih se u mnogome i dalje tretira kao opasnost koja će nas narušiti.
Narušiti - što?
Npr. u Hrvatskoj?
Koliko ima sveukupno trenutno očajnika po logorima diljem rubova zapadne Europe? Par stotina tisuća?
Inžinjera, obrtnika, strukovno obrazovanih, sviklih na život kakav mi živimo?
Čitam, samo kao primjer koliko je želje u tim ljudima da se integriraju, kako se Sirijci koji nisu kršćani po Njemačkoj gotovo masovno krste po episkopalnim crkvama. Ne smatram to nužnim, kao i svatko normalan, pogotovo ako to čine jer misle da su ih pritjerale prilike nužde.
A ti ljudi jesu najbolja prilika koju Europa dobiva glede integracije do sada.

I konačno poanta...što se HrvaCke tiče - u čemu je problem?
Koliko stotina tisuća hektara i desetina tisuća praznih (ne samo srpskih, nego i hrvatskih!) kuća ima u Prelijepoj i Prepraznoj, kojom se tako diči domoljubno osvješteni dio građanstva?
Koga uopće i koliko ima još u Lici, Velebita dici?
Svi ličani koje znam su iz Zagreba.
Išli smo da dječji rođendan u Turopolje, desetak km od Velike Gorice. Bespregledni hektari praznog niskog raslinja, zaraslih njiva i šuma bez jednog živućeg sela. Sat vremena biciklom od urbanog srca države. U daljini gori neko raslinje, znak života ne puno drukčiji nego kad islamisti zažgnu neku zgradu u Palmiri



Pola moje generacije (najmanje), mojih frendova - nema djece. Onda druga "polovica" po jedno, ako dvoje.
Što mi glumimo, kog će ionako biti za sto godina ovdje, čime je to današnja, na jeziku jaka generacija, zadužila Velebita Diku?
Prošetajte se uostalom po grobljima....stotinama godina ljudi su odasvud dolazili, iz Češke, Moravske, Mađarske, Turske. Mi sami smo skupa s Avarima dojahali ovdje cca u 6. stoljeću i popalili SVE gradove koje smo zatekli, a koje prije nije srušio potres. Od Salone, Narone ili Andautonije jedva da je ostalo nešto kamenja.

Što ne bi jednom bili predvodnici nečega?
Azil svima.
Nek dođu ljudi i nešto rade. Možda smisle nešto pametnije od nas...ionako smo zatrajbali ono tvornica što nam je ostalo i gledamo kako zvarat na socijalnom i bolovanju kao dosegu naše inventivnosti.
Da otvorimo skroz vrata, kao prva EU zemlja koja bi to napravila, ako bi i velik dio Sirijaca htio dalje prema nekim Engleskama, barem pedeset tisuća bi vjerojatno ostalo. Barem privremeno. I da damo neke jasne i našim prilikama opravdane uvjete, kako nema prevelike socijalne pomoći, dobiš azil, zemlju, eventualno kuću i snađi se. Tko se imalo snađe, a ne želi natrag, zašto ne i državljanstvo.

Uostalom, zašto ne bi EU zemlje koje broje svaku sirijsku izbjeglicu koja im je na teret i u strahu su od nje, PLATE nama barem neku pinku, da ih zadržimo? Glupo ili ne, što ne bi platili paušal, za lišavanje Europe tog straha. I opet dobro.

A u krajnjoj liniji, na magistralnoj cesti (!) Sisak-Zagreb, jedva pola sata od Prijestolnice, ima kuća na prodaju za 15.000 EUR. U Lici još za manje. Umjesto da daju pare posrednicima koji ih masovno guše u kamionima po cestama i potapljaju im djecu u ilegalnim brodovima, neka legalno dođu u Hrvatsku, nek ih dopeljaju i Jadrolinijini trajekti dok čekaju novu turističku sezonu, pa za te pare možda čak i kupe vikendicu negdje diljem Lijepe Naše. Po Zagorju i Prigorju znam iz prve ruke, kako ima vikendica, starih kuća i kleti za par tisuća EUR. A koliko košta avantura ilegalnog bijega iz Sirije s mogućim potapljanjem.

Možda nekome zvučim radikalno, možda utopijski, a gro poznanika i prijatelja će ovo otpiliti kao malograđansko-salonsko-kvaziljevičarsko pranje savjesti. Neka. No nek bude prolegomena barem nekome za razmišljanje


( Preuzeto s facebooka Jello Biafre i Guantanamo School of medicine )



Oznake: sirija, Izbjeglice, Hrvatska
- 11:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.06.2015.

Bandovi

Čuh od kolege Kopče kako planira skoro obnoviti svoj tinejdžerski band koji je svirao kvalitetan 50' r'n'r & rockabilly, pa me to pohvalno okupljanje nagnalo na vlastita nostalgična prisjećanja na više (moji frendovi) ili manje (bandovi s kojima sam probao ja) uspješna prangijanja, od barem jedne ili nekoliko proba. Ako je i Najprivrženija mogla, ništa čudno da sam i ja davno i nakratko turio nos u svijet (punk) rocka.

No, kako jesam stari prdonja, a kad je već takozvana "rock svirka" u pitanju, sve manje i tek povremeno još privirim u pjesmarice novih zvukova ili bendova. Niš o tome ne znam.
Ono što me npr. kod onih "izvan struje" i posebno demo bandova, oduvijek razgali, jesu duhoviti i mahom neozbiljni nazivi, koji u naše doba prangijanja i nisu nešto prakticirani.
Zvuk nekih punk hard core frendovskih bandova iz mog vremena bio je radikalan, koristile su se čak i motorne pile, bubnjalo se i po velikim okruglim kartonskim kutijama deterdženata iz Njemačke...ali, nazivi su bili prilično umjereni. Tipa "Revolt".
I oni najpopularniji i zvučno najradikalniji, preferirali su "učene" nazive na latinskom ili iz povijesti, tipa "Motus" ili "Patareni".
Na "kultnoj" kasetnoj kompilaciji HC punka u bivšoj državi "Čudeža ne bo", također su najčešća imena bendova bile skraćenice, ili ozbiljni nazivi poput "Geneva dekret" ili "Vrisak generacije".



Danas pak, vidim barem po nasumičnom pregledu npr. događanja u Zagrebu samo prošlog mjeseca, postoji scena i svira se na više mjesta u jednoj noći (suprotno klišeiziranom stavu moje generacije kako "njaah, nema danas klubova i koncerata", baziranom na sjedenju doma uz televizor zubo ). A vidim da se, od Debelih Precjednika koje sam prije uočavao, underground nazivlje još i raspojasalo. Tako iz mora svirača samo za prošlih mjesec i po dana u ZG, izdvajam tek najduhovitije kapljice, npr. Je.oton, Hren, Druker, SuperBake, Antenat (malo retro naziv), Eke buba thumbup , Šlagvort na kraju, Odron, Zmajeva čelična kanđa, Krv Istoka, Skretničari, Gajba, Pridjevi, Diskodelija, Kapetan Snješka, Barbari, Bezbeli apstraklije, Metak za zlikovca, Čudnoređe, Biciklić, Dosh Lee, Mnogi drugi, Mikri Maus, Kuku$ klan, Bosonogo djetinjstvo, Petar Punk, Ljepilo, G.A.D. itd.

Uglavnom, "podzemljarski" gubičarski bendovi koji teško da će ikad snimati fancy spotove i promovirati CD za Aquarius & Croatia Records, vidim da su i dalje živahni i nadam se - buntovni. Drago mi je i da u nazivima prevladava hrvatski, tako je smješnije i izravnije, kapa dolje.

No, što je s tzv. hrvatskim pop-rock mainstreamom, koji snima studijske uratke, izdaje po još preživjelim labelima, snima spotove i promovira se na telkama?

Ostao sam, pri zadnjem informiranju o istima, bez želje da ispadnem nekonstruktivno kritičan i zakopan u "boljim vremenima" - zabezeknut.
I to količinom anestezirane melankolije i frapantne sličnosti jednih drugima, prije svega. Nemojte se ljutiti, dragi pop-rockovci, ali ljudi moji - KAJ je to? Da ne velim, gdje su vam mladost, snaga i makar mrvica bunta, relevantnosti ili diferentiae specifice, makar osobne, ako već ne društvene? Stare bake bi to stanje okarakterizirale kao "slaba ti je sine, krv" i preporučile jaču hranu. I jednu ljutu.

Na stranu nekolicina, sad već veterana, od Hladnog Piva, preko Pipsa, ili meni ne osobitih npr. Elementala (ali bar su svoji)...skužih da postoji nevjerojatan niz klonova, svih urbano popeglano melankoličnih cura i dečkiju s gitaricama i istim poopćenim tematom iz srednjoškolskih privatnih pjesmarica. Kada su se, nakon apsolviranog cjelokupnog novog vala (koji jest bio i pop!), a koji se vukao do kraja 80'ih, pa različitih ali ipak samostojećih Xenia, Denisa & Denisa, Boa, Valentina (da, npr. Valentina, što fali stvari "Volim te još"?), Psihomoda i sl. popa, pojavile one Cacadou Look, smatrao sam to već stepenicom niže.
Ali, kad su gitarice i onaj neodređeni žalopoj prastare "Djevojke u sutonu tihom" u pitanju, taj je standard očito preživio sva desetlječa i polako se očito ponovo utvrdio. Prvo su cijelo to lagano, prelagano melankolično sanjarenje nakon cro-dance vojnog udara 90-ih započeli razni Mayales, Yammat i sl. u nekom funky ritmu...no, s obzirom da je mrdanje guzom i veselje u Hrvatskoj brzo izišlo iz mode, nadogradile su se vedete današnjeg zvuka, razne Meritas, Nole ili Svadbasi (to je i neloše). I tako, sada vidim kako je cijela ta samosažalna ideologija dosegla vrhunac.

Potaknuo me zapravo na cijelo ovo razmišljanje niz spotova koje sam slučajno jednom kasno u noć odgledao na onom CMC ili čemu već, HTV-u...i otkrio tako što je novoga.

Uz Meritasizaciju zvuka, radi se u gotovo kod svih o nekakvom razvodnjenijem, tematski poopćenijem i manje nadobudnom supstratu EKV-a, uz, da sjeta bude ipak svarljivija, dodatak nečeg Mayaleski laganog, poput light sladoleda od vanilije nakon teškog ili jednoličnog jela.
A sve suštinski - isto.

Toliko isto da kad slušam zatvorenih očiju, ne bih znao koji band svira, da ih se po redu pusti. Osim da je pjevačica ili pjevač.
Kada je svirao Plavi Orkestar, kakva god "seljačija" bili, ZNAO si da je to nedvojbeno Plavi Orkestar. Po svemu, pa i tekstu, bili su jedinstveni. Barem to.

Dragi bendovi, smatrajte ovo "drugarskom", nikako zlonamjernom kritikom...

Cijenim introspekciju, bila čak i tako neodređeno i srednjoškolski opisana, nisu mi strana labilna i osjetljiva psihička stanja ili samosažalijevanje. No, kad vas slušam i gledam, kao da gledam paradigmu cijelog onemoćalog društva.
Vremena su i te kako inspirativna za "veće" stvari i teme od "polagane predaje", iako ne tvrdim da bi svi pop-rock bandovi trebali biti u revolucionarnom raspoloženju nekakvih Muse, koji bi im npr. po izričaju mogli biti svjeCki pandan.
Ali to opće povlačenje u sebe, beznadežna opsjednutost sobom i eventualno tek prvim partnerom do sebe, sva ta onemoćalost i često natabletirano šaputanje umjesto pjevanja, kao da je simptomatično i za opću predaju svih nas.
Da ne kažem depresiju.
I ako u npr. ovim dolje nasumičnim i ne nužno reprezentativnim primjerima današnjeg hrvatskog pop-rocka ne uočite isti kalup sličnih, poopćenih anksioznih anestetika, onda sam negdje gadno pogriješio u procjeni i ispričavam se:

Primjer 1 ; Primjer 2 ; Primjer 3 ; Primjer 4 ; Primjer 5 ; Primjer 6 ; Primjer 7 ; Primjer 8 ; 9... 10... itd...

Ono kaj sam primjetio također, jest i da se, osim rijetkih poput Vatre, u nazivima bendova preferiraju strana imena. Kako god, promakoše mi svi ti, uz spomenutu Vatru, Nolu ili Svadbase & Ramireze: Nipplepeople, Pavel, Quassar, Vatra, Detour, Radio Luksemburg, Markiz, Silente, Auguste, Flyer, Bang Bang, Ludwig, Judette i razni "feačeri" poput Gretta feat. Geby ili Sara Renar feat. Barbara Munjas.

I kad ta sva nova imena odjednom otkrih, nisam se nasmijao kao na Eke Buba - jer ljudi su ozbiljni. Ili dead serious, poput onog umornog odvjetnika iz Pavela.
Upišeš jednog u youtube, a sa strane već ispada poveća lista sve slične subraće bez broja, kao čadora Age Hasanage, ovdje niti svih ne nabrojanih...cijeli taj anksiozni žanr u kojem nas, uronjeni u vlastitu introspekciju i/ili bol, pjevači/ce s mrtvačkom ozbiljnošću u krupnom planu gledaju u oči, ili u pod. Ili prvo u pod, pa onda s dostojnim pathosom, ravno u kameru. Dok fakat, njihovim rječnikom, "lagano umireš" pred telkom



Ono kaj mi je zanimljivo jest korpus istih riječi koji se koristi u pjesmama, a s kojima se može fino poigrati. Toliko poopćenih i apstraktnih, da možeš raditi Lego slagalice i tako beskonačno štancati nove pjesme s istih tridesetak.
Primjećujem tako vječno ponavljajuće riječi koje meni osobno(!), kada se skombiniraju skupa, nažalost ne znače suštinski NIŠTA i malo toga zapravo poručuju i osjećam se kao Morrissey koji priča o glazbi koja "says nothing to me about my life".

Poput npr.:

- strah/bojim se/strepnja
- san/probudi me, se
- noć, noćas
- oči ("u tvojim očima")
- misli ("u tvojim mislima")
- ruke (tvoje, moje)
- usne (jako vole taj dio tijela)
- tijelo
- stranci (ja/ti)
- osmijeh
- prolaze (dani, godine, ljudi, lica)
- svijet
- poželiš/ne želiš
- pitaj, pitaju, pitanja
- grad (ipak je to urbana glazba)
- tajna
- poraz
- laž
- istina
- nada/nadanja
- molim (te, se)
- ponos
- tišina
- svijet
- svjetlo
- zvijezde
- možda
- ponekad
- pomisli
- pobjeći (negdje)
- osjećaš li
- dobro znaš/znam
- sjeti se
- zauvijek
- dobro znaš
- blizu
- daleko (otići negdje, on/ona su daleko)
- snaga (nemam, nemaš, ostat ću)
- nestaje (sve, ti, ja)
- nemam te/bez tebe (univerzalna posuđenica iz drugih žanrova, često korištena i u narodnjacima :) )
- čuvam te/čuvaj se
- ne daj/ne dozvoli (imaginarnim "njima" da nešto naprave od tebe)
- probude (konzektventno "ne daj da te/nas")
- umire (grad, sjećanje, nada, dan)

Zanimljivo, primjetih da fali ključna riječ takvih pjesmarica - LJUBAV. No shvaćam, to bi bilo preočito, ne?

I onda poželih i ja stvoriti jednu takvu pjesmu. I vidje Nemetz da to ide čisto fino i brzo. Pa pod kreativnom CC licencom "dijeli dalje" smijeh , predajem donje uratke bilo kome iz gornjih bandova, ako bi ih htio iskoristiti, bujrum.
Dakle, samo od gornjih riječi postoji gotovo beskonačan niz mogućih složenaca. Bitter-sweet, sjetnih, sasvim u skladu s gore iznesenom ideologijom lagano umirućeg hrvatskog pop-rocka. I zapravo je SVEJEDNO tko to svira, jer ionako teško možeš raspoznati jedne od drugih, ako ne gledaš spotove.

Dat ću pjesmicama-složencima iz gornjeg rječnika i naslove. Npr.

1. Daleko

Ponekad poželim
da se probudim
I pobjegnem daleko
Osjećam sva pitanja
Na svojim rukama
I tvojim očima
I usnama
Što su nadanja i sjećanja
Jer noćas
Umire ovaj grad
I svi su porazi i laž i istina
Tišine
Sjeti se, samo tišine prolaze
Daleko je svijet x 2
Tišine... x 3

2. Čuvam te

Svaku nadu pretvaraš
U poraz
Dok čuvam te od svijeta
Ne daj da postanem laž
Ponestaje mi snage
Da očuvam ti usne
I ruke
I ne postanemo stranci
Zauvijek
Osjećaš li tajnu
Koja umire
Daleko
Ne daj da te probude
Od sviju nadanja 3 x

3. Ostajemo sami

Noćas slutim ponos
Dok molim te
I bojim se
Da svijet ne nestane
I umire
U svakom pitanju
Dobro znaš da tvoje ruke nose me
I sva nadanja su laž
Samo zvijezde ostaju
U sjećanju
I tvom snu x 2
Ostajemo sami x 3

Kaj to sve gore znači? Ništa. Ako mi vjerujete, baš ništa. Ali nema veze, ide brzo i samo iz gornjeg rječnika pop-rocka pecaš i preslaguješ iste riječi.

Mogućnosti su beskrajne. Složite i vi koju! zubo

Možda sam preradikalan, možda nisam stvoren za pop-rock i za današnjicu uopće, možda me pregazilo vrijeme, sve to stoji. Vidim da i ti bendovi nastupaju po klubovima i dvoranama, dakle imaju i publiku koja ih razumije i to cijenim. Možda i tražim previše. Ali eto, dadoh privatnu opservaciju za koju blog i služi, nakon što sam se iznenada, praktično u jednoj večeri, suočio sa svom gomiletinom propuštenih i u međuvremenu u mainstreamu etabliranih (?) bandova, samo zadnjih godina.
I činjenicom da kak nam je u svemu i kako općenito razmišljamo, tako i u ovome, kao Tadijanovićevo stado ovaca krotko i dobrovoljno klizimo u spokojno odumiranje društva, uz prateći zvuk ugodnih gitara, čisto da manje boli. Palijativna skrb thumbup


Oznake: Pop, rock, punk
- 11:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.05.2015.

Gn(j)evnik



Čitam kako su, kad već nema puno domaćih glasova, ekipa s BBC-ja trančirali po kamenu temeljcu večernjih televizijskih rituala, nekada nedodirljivom Dnevniku, a onda su opet s HRT-a izjavili kako se ne radi o nikakvoj službenoj BBC ekipi, no nevažno. Imamo i mi svoje oči.

Nije da mi se kao prije, više prečesto gleda ta zamorna mješavina uglavnom domaće politike, politizacije, politikanstva, političara, prepucavanja, jednako i katastrofa, skandala ili crne kronike sve do razine tračeva & osrednje uspješnih prognoza vremena.
No, televiziju su nekad zvali "Prozor u SVIJET" ili Globalno Selo. Trenutačno bi to trebao dopunjivati/zamjenjivati i Internet, no bilo koji od ta dva medija, da se razumijemo, oni na hrvatskom jeziku, postali su, da kažem - samodovoljni i na neki potpuno irelevantan način kroatocentrični.
Famozni Svijet, globalniji nego ikada, gotovo kao da je za njih prestao postojati.
Kao klinac u sredini osnovnjaka, bez da sam to (još) učio i bez posebnog interesa, znao sam gdje su Etiopija i Sri Lanka i koje po prilici probleme imaju, tko su Kurt Waldheim, Jimmy Carter, Arafat, Černjenko i svi koji su mogli kreirati našu globalnu sudbinu. Čisto zato jer je to bilo u Dnevniku.

OK, socijalistička nomenklatura nije mogla unedogled raditi Dnevnike o presijecanjima vrpci i nije baš bila zainteresirana za društvenu kritiku, pa su bacali fokus na vanjsku politiku.
Bez da mi se kritizira više ikoga, ipak - kud se danas djedoše i Prozor i Selo? U megapovezanom Svijetu, u kojem danas olako i bez problema kola barem tisuću bitnih informacija i svjetskih događaja dnevno, a koji više nego ikada utječu i na nas?

Dnevnik našeg Pereca rastrganog između europskih jugova, sredina i istoka, vidljivo se bori, grca i muku muči sa problemom KAKO popuniti cijelih sat vremena, koji su sebi odnedavno sami namrijeli i natovarili si brigu za vrat.
Nepotrebno, a a ko već jest tako, treba samo zaviriti u vreću Djeda Božićnjaka pretrpanu agencijskim vijestima. No to, vidim, ne rade.

I onda ih zamišljam kako, s glavama na kup, u očaju broje minute koje su uspjeli napabirčiti, "Jozo, kol'ko ti traje ono o tržnici, 5 minuta?, daj rastegni na 10"... Sve kako bi tu jednosatnu zjapeću rupu u središnjoj informativnoj emisiji popunili sa, naravno predugim, prilozima:
- ne samo kako se prepucavaju naši političari, priopćenjima, u Saboru, na presicama, ulici ili čak, nasumični primjer, po kalama nekog dalmatinskog otoka, gdje se izbjegavaju i gonjaju preCjednici obje naše nesretne stranke i to potanko, sve do toga što o tome misli ekipica iz kafića kojoj je na otoku ionako davno stalo vrijeme
- na svaku i najmanju crnokronikašku vijest, npr. kako su babi Mandi iz Vrgorca prevaranti drpili novac, uz potanki historijat lokalnih prevara nesretnih umirovljenika, uz intervjue svih javnih dionika uzduž i poprijeko, sociološka gledišta, javljanja telefonom, skypeom i dimnim signalima
- o kazališnim premijerama s odlomcima iz predstava i s proba, uz intervjue s redateljem, kostimografom, glumcima, scenografima, publikom, domarima, prolaznicima, strancima, domaćim životinjama i ljubimcima, svima koji bi ponešto o predstavi mogli reći ili mišljenje & oduševljeno iščekivanje premijere barem odlajati i otcviljeti
- studijskim razgovorima na temama socijalne uključivosti neuključenih osjetljivih društvenih grupa povodom promjene nekog zakona, koji su jedino za format kasnovečernjih panela, uglavnom za one koji žele efikasno i prirodno liječenje od nesanice
- o proslavama, zborovima, prosvjedima, skupovima, hodnjama, biciklijadama, monociklijadama i motociklijadama s ovom ili onom svrhom, uz kronološki prikaz istih i ispitivanje sudionika
- što o predstojećem prvenstvu Europe u džepnom bilijaru misli izbornik naše reprezentacije, gdje su danas bili Šuker & Mamić, možda i što je bilo na njihovoj bogatoj trpezi
- i napokon: o vijestima iz nikad daljeg Bijelog Svijeta, brzo i kratko, jer Nema Jednostavno Vremena, Ljudi Moji!

Znate li da je Finska dubinskim bombama tjerala ruske podmornice prije koji tjedan, ili da je Švedska presretala i ako se ne varam, pucala po ruskim lovcima avionima?
Najbolje je staviti primjer inozemnih vijesti prije koji tjedan na našem Dnevniku (rekonstruirano ovlaš prema sjećanju) u poredbi s vijestima drugih "Kuća", tek za jedan dan u okretanju Zemlje oko Sunca:

The HRT Dnevnik:
- kratko o potresu u Nepalu, javljanje satelitskim telefonom, Njemačka šalje pomoć tap-tap, dalje
- još kraće o smaknućima optuženih za drogu u Indoneziji, Francuska se nešto žalila ali ajmo to brzo sažeti
- na Baltiku neka previranja, Estonija se boji nagomilavanja ruske vojske, uz jednu kjaznam, arhivsku snimku Tallina na brzaka.

Više manje - to je to, jer - čeka 15-minutni prilog o štruklijadi u Štakorovcu!

Famozna Al Jazzeera Balkans, čije je vijesti Najefikasnija od Supružnica slučajno otkrila u sklopu nekog uzaludnog sportskog programa na kablovskoj izvjestila je u isto vrijeme i o:
- potresu u Nepalu duplo dulje i s više priloga, jednako i o smaknućima u Indoneziji
- u Afganistanu nove frke, odron u kojem je umrlo 52 ljudi, da ne pričamo o otmicama i novim tamošnjim sukobima
- u Burundiju državni udar i zemlja na rubu građanskog rata, uz dramatične snimke vojnih djelovanja
- Iran je u Perzijskom zaljevu zaustavio i preuzeo američki brod sa 34 člana posade, incident s nepredvidljivim posljedicama par exellance
- u Italiji suđenje "kapetanima" imigrantskih brodova u kojima se potopile stotine nesretnika
- od Rusije podržana, motociklistička banda Noćni Vukovi želi na silu i bez dozvola prijeći sve europske granice kako bi u Berlinu proslavili dan pobjede nad nacizmom i natrljali nos Europi, de facto je potjera po EU za njima
- u Grčkoj nove kontroverze oko rješavanja kredita, u Španjolskoj, uz detaljni prilog, nove ekonomske kontroverze, skoro kao Grčke
- u Saudijskoj Arabiji 93 uhapšena potencijalna islamistička terorista
- u Egiptu veliko suđenje novinarima (Al Jazzeere) za rušenje režima, terorizam, uz kršenje medijskih sloboda, bla
- u Makedoniji kaos zbog priskluškivanja i potencijalni politički slom zemlje, davno prije onih kaj su pucali po Kumanovu

I tako je zapravo prošao jedan dan u životu uzburkanog planeta. O kojem bi, kad već zvrjimo bez potrebe u tu beskorisnu kutiju, mogli i mi onda nešto doznati.
Da, kakve veze Burundi ima s Hrvatskom? A zašto bi uvijek moralo nešto imati?

Kad bi samo te dnevne događaje u Globalnom Selu jednostavno pokupili iz ponude agencija, gotove i složene, eto im barem 20 spasonosnih minuta za popunjavanje Dnevnika, za kojima vidljivo žude. I to nečim što bi nam barem prividno stvorilo dojam da živimo u povezanom modernom svijetu, iznad naših uskih događajčića kojima upravo sami sebe demaskiramo kao male, beznačajne i opsjednute samima sobom.
I kako norijada u Segetu Donjem i sve njene devastirajuće posljedice treba tamo i ostati, ekskluzivno za lokalne stanovnike, skrivena iz ekoloških razloga od svih nas ostalih žitelja Lijepog Našeg Pereca.


Oznake: dnevnik, HRT, HTV
- 12:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.05.2015.

(Ne)pristojan život

Prije koji dan u 102. godini umro je akademik Vladmir Ibler, najstariji čovjek kojeg sam osobno poznavao, što i nije sama po sebi neka fascinantna činjenica. Ono zbog čega je poznanstvo s njime bilo životno vrijedno iskustvo jest njegova osobnost.
Pustimo na stranu čak i zaslužene zasluge i titule i doprinos međunarodnopravnoj znanosti, stvarna i opipljiva djela njegova uma koje je ostavio našoj općoj dobrobiti.
Koliko god se možda razlikovali u svakom pogledu, koliko god se bilo tko u općim vrijednosnim stajalištima razlikovao od tog jedinstvenog čovjeka, nije spadao, nije jednostavno mogao spadati, u kategoriju ljudi koje, po izlizanom klišeu, "možete ili jako simpatizirati ili jako mrziti". Njega ste isključivo i samo mogli jako simpatizirati. I ostati njime razoružani.

Izvor: http://www.ipress.hr/gallery/albums/userpics/vi~4.jpg

Kada čovjek i nakon doživljene stote godine širi nepopravljivi optimizam, lucidnost i ljudima nudi samo svoje vedro lice, kada ga u tim godinama ujutro sretnete i dok zlovoljni od nedovoljno kave teturate kroz magloviti početak dana, a netko šest desetljeća stariji od vas već zadovoljno trlja ruke i tjera vas da nabacite širok osmijeh na lice - to je poseban čovjek.
Kad vas netko, nemjerljivo nakrcaniji godinama i titulama na koje odmahuje rukom, ta, i u stotoj godini žustra i zainteresirana pojava, zadrži na cesti umjesto vi njega, samo da podijeli s vama čašicu razgovora koliko god vremena bilo za to, dapače uz ogradu kako vas "ne bi štel zamarati", onda se na neki, mnoge načine osjećate privilegirano.

Nije samo do zadnjeg daha pisao, do zadnjeg daha je i aktivno sudjelovao, putovao na konferencije i pregovore, makar samo da bude tamo, vječno zainteresiran, vječno u pogonu, vječni prof. Ibler. S nepodnošljivom lakoćom i elegancijom postojanja. Cijepljen od nepotrebnih konkvencija i, iako živahno hodajuća Moderna Povijest Hrvatske, nije meni i drugima jednom rekao kako je možda čak i malo "nepristojno tak dugo živeti".
I kako se sjeća(!) kada je umrlo Nj. Vel. Franjo Josip dok je bil mali dečec i kak su svi, uključujući i njegovu omu, govorili "da je umrl u dobokoj starosti od 86 godina" i da mu onda ja objasnim, parafraziram, "kaj su onda ove moje godine, nego nepristojne".
Ne bih ulazio jesu li za njega te godine koje je nosio na leđima poput pera (tako je izgledalo) možda i bile teret, no nama koji smo ga na bilo koji način poznavali, one su bile blagoslov.

Jedini je čovjek kojeg sam poznavao koji je uživo, face to face, vidio Punišu Račića, u zatvoru nakon pucanjave u kraljevinskoj Skupštini.
Koji mi je rekao kako je "bil sused s Lolom Ribarom, ali je bil prebalav da se družim s njime, ja sam vam se družil s njegovim bracekom".
Koji je stvarao međunarodne konvencije i ugovore, a onda o njima predavao.
Koji je s jednakom lakoćom, optimizmom i vjerom u ono dobro u ljudima preživio i Austro-Ugarsku i Kraljevinu i NDH i SRH i SFRJ i u modernoj RH još stigao ostaviti stvaran kreativni trag.
Koji je na pragu svog IX desetljeća ministru vanjskih poslova Slovenije koji mu je za vrijeme jednih od graničnih pregovora u šali priprijetio kako im stvara probleme i da ne znaju što bi s njime, odgovorio, parafraziram po svom labavom sjećanju i njegovom pričanju, sa "nemrete me tak lako vloviti koliko još mogu bežati".
Koji je cca 1937(!) za vrijeme službovanja kao sudskog pristava na jednom dalmatinskom otoku zadužio službenog magarca za očevide, i s jednakim entuzijazmom za pravnu struku 78 godina poslije propitkivao što se korisnog može iskopati na internetu.
Koji je održao nizove nekrologa kolegama i ljudima desetljećima mlađim od njega i pri tom nikada nije izgubio smisao za šalu.
Koji je poznavao Kissingera, bio na inaguracijama američkih predsjednika, nakon čega bi negdje 60-ih (!) godina prošlog tisućljeća vozeći se jednom u avionu iz SAD pomislio kako je već toliko star da mu je ovo vjerojatno jedna od zadnjih vožnji u avionu cerek

Bio je beskonačna bujica povijestica kojima je demistificirao povijest kao takvu, ali kojima je demistificirao i sebe samog. I koji me uvijek, bez da smo ja ili on bili svjesni da podučava, učio samo jednome - kako je od svega najvažniji Čovjek. I ono samo i isključivo dobro koje svakom pojedincu Čovjek ostavlja iza sebe, a tek onda bi se i po prirodi stvari to trebalo preliti i na opći populus.

Izgledom i sveukupnim učinkom, stvarni Učitelj Yoda u hrvatskoj verziji, usudio bih se reći poboljšanoj od originalnog Yode.
Njega je čak i ovaj posljednji put koji moramo svi proći onako dječački interesirao, gotovo da bih mogao reći da je jedva čekao da zadovolji i tu konačnu znatiželju.
Vjerujem da se i tamo neće razočarati. Razočaranje životom ili bilo čime, koje često hvata svakog od nas, jednostavno nije bilo njegov "cup of tea".
Gotovo sam siguran da će svakog tko poslije njega dođe Gore, prvo pitati kak smo prošli na Arbitraži sa slovencima.

Žao mi je što nemam više zajedničkih fotki, no evo ga izrezanog iz jedne, s trademark licem koje uvijek zainteresirano propitkuje, kakvog ću ga i pamtiti:

Pokoj duši, vidimo se jednog dana, profesore!



Oznake: Vladimir Ibler, akademik
- 10:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 17.04.2015.

U potrazi za izgubljenim humorom



Humoristički film ili serija u Hrvata još uvijek spadaju u domenu Svetog Grala, o kojem se raspreda čak i u ozbiljnim (oksimorona li!) televizijskim panelima. K tome se i poziva na stara dobra vremena, koja su stala više-manje na broju od jedne (1) istinski kultne komedije. Čemera, grintanja i muke se naravno, toliko već kroz godine nakupilo i traje dovoljno dugo da smo o tome počeli snimati i odlične filmove, koji napokon beru i međunarodne nagrade. No, ako ćemo toliko čekati i na smijeh, izumrijet će prije filmska umjetnost kao takva.

Državna televizija komedije promovira i tako što ih sufinancira, a odnedavno i jednu po jednu prikazuje. Neki dan je bio Brešanov "Maršal" za kojeg bih iskreno, sada stvarno biram riječi jer svačiji rad ima neku vrijednost, mozak trebao reprogramirati. I to nazad u nevino doba igara u pješčaniku kad je kao pravi kolač, dovoljno uvjerljiv bio i onaj napravljen od modlice i pijeska. Ako se pretjeruje sa stvarnošću, onda je bolje ići do kraja i skroz poludjeti. Skrenut s uma napola je dosadno.
Prije koji tjedan sam stao mirno uz ekran u nadi da će mi Matanićevi "Majstori", izreklamirani kao "urnebesna" komedija, udijeliti mrvicu humorne milostinje. Iako svečano izjavljujem kako sam se iz petnih žila trsio iz najmanjeg koračića bucmastih nožica kućanice Keke iscijediti makar mali smiješni čvarak, a u padavičarenju Gorana Bogdana s početka naći išta busterkeatonovsko, to jednostavno - nije išlo. Lice mi ostade kameno na cijeli taj bračni dramuletić zamaskiran u komediju, zapravo komorniji od većine Bergmanovog opusa.

Da raščistimo, nisam od onih općih nezadovoljnika koji bi već klišeizirano tvrdio kako ne znamo snimiti komedije, ili da komedija nije bilo (vidi ispod). Najmanje da smo općenacionalno nesposobni za humor. Svatko znade barem jednog komičara za privatnu uporabu, zbog kojeg nam je na nekoj prijateljskoj večeri od smijeha zastala hrana/piće u jednjaku.
Šteta doduše što nemamo striktno žanrovskih neopterećenih komedija u američko-francuskom screwball stilu. Jer po hrvatskom receptu, svaki film jednostavno mora biti genetski modificiran socijalnom dramom & društvenom kritikom. Pa tako imamo oveće krdo brižno uzgojenih mutiranih filmskih kravica, s naljepljenom etiketom komedije. Ak je već tako, fer bi ipak bilo da se "napaćenom narodu" dozvoli iz njihovih vimena izmusti dovoljnu količinu smijeha nasušnoga.

Ima ta famozna Jedna iz koje svi crpimo citate, neprežaljena "Tko pjeva zlo ne misli". Čak i Nasljednik ponavlja lajne poput "Nije puno vredna ali vređati ju ne dam". No, i kroz njezin podtekst se mogu čitati problemi, osobni, bračni, klasni i međuljudski, alkoholizam, malograđanština, izvještačenost društvenih vrijednosti i morala, preljubi, materijalizam, pohlepa, odgoj djece i štošta. Doduše, s tipično Golikov(sk)om beskrajnom elegancijom, sućuti i samilošću za sve likove i njihove ljudske slabosti, koja čudom briše svaki gorak okus. Uostalom, prije gornjeg remek-djela snimio je "Imam dvije mame i dva tate", u kojem samo jasnije razrađuje identičnu tematiku.
No i takva, sa svim nevidljivim teretom, gotovo jedina upada u čisti žanr komedije, samim tim što je uspjela ostati i suptilna i opuštena. A takve u hrvatskoj kinematografiji od "Brcka u Zagrebu" (kojeg nitko nije vidio :) ) jedva da ima. S tim da ne treba biti hollywoodski klasik ili Tatijevski/Fellinijevski biser, može biti i pandan "Tesnoj koži", bedastija od svih francuskih Zidija ili de Finnesa. Čisto da se možemo za anale podičiti jednom eskapističkom komedijicom koja nije socijalna kritika tek zamotana u šareni komedijski papir. I s vječno upirućim hrvatskim prstom u brata sugrađana: "vidi ga, kakav je, seljo".

Iako ne mislim kako se smijeh na lica gledatelja nije uspio progurati kroz sve barikade, ima nekih tipičnih sastojaka u hrvatskom komedijskom loncu. Zanemarimo pri tom opću datost drvene glume i režije, ili loših fora.

Opći začini

Temeljac svakog hrvatskog filma mora biti tamnije boje. To se, uz prstohvat soli sivih socijalnih tema, postiže i dodatkom obaveznog lista Čemera.
Evo na primjeru predzadnje odgledanih "Kauboja"... Jedna, BTW odlična, iznaprodječno uspjela, filmski pismena i preporučljiva komedija, uspjela je putem čemerovog lista u svoj gusti ujušak uvrstiti i, samo nasumično: industrijski kolaps i nezaposlenost u provincijskom gradu, fizičku i psihičku bolest, mržnju, osvetu, disfunkcionalne obitelji i međuljudske odnose, nasilje, a konačno - i Smrt. I to sve u manje od dva sata.
Pomišljam kako neka bezbrižna komedija sama po sebi vjerojatno ne bi niti prošla na financiranju HAVC-a, kao nedostojna za hrvatsku filmsku školu "Život i Filmska Traka Su Preozbiljna Stvar Za Zahebanciju"

Par glavnih sastojaka za kombiniranje u komedijskim (ne)(d)jelima su, npr.:

a) Kraljica žanra, "primitivna Zagora"

Mogu pretpostaviti kako fascinacija tim malim i užarenim prostorom Domovine izlazi iz linije manjeg otpora i univerzalne lakoće ruganja "konzervativnoj, patrijarhalnoj & primitivnoj" sredini. Kako god, regija utihnulih jaganjaca stalno iznova inspirira nove generacije režisera filmova i TV sitcoma, koji na njoj bruse temu "zatucanosti". Još od Papićevih "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja", pa kasnijeg "Kad mrtvi zapjevaju", preko genijalnog "Oprosti za kung fu" Nj. Vel. Sviličića, odličnog (mjerim hrvatskim šublerom!) Hribarovog "Što je muškarac bez brkova", do prilično uspjelog "Sonje i bika" Vlatke Vorkapić, .
Nj. V. Sviličić napravio je i "Da mi je biti morski pas (1999.)", koji bi bio neki crossover Zagore s "urbanom komedijom", podžanra u kojem tavori i njegov treći dojmljivi film. A što Ognjena po meni čini i neokrunjenim Kraljem hrvatske komedije, koliko god V. Brešan potrošio više para na kostime.

No, i bez Sviličića, evo dvije uspjele ilustracije za sastojak a)

Haiku, iz "Što je muškarac..."

Susret dva lažna mrtvaca iz "Kad mrtvi zapjevaju"


b) Ideologijo moja

Sva tri filma iz "smiješnog" Brešanovog opusa nekako upadaju u tu kategoriju. Od zadnje "Svećenikove djece" (koja naravno, mora preći u tragikomediju,a i kod Brešana uvijek netko mora umrijeti) i pripadajućih joj kontroverzi sve do bičevanja uglednih teologa kako se ruga vjeri, preko napornog "Maršala", do manje napornog ali jednako na pol puta prema ludilu stalog "Kako je počeo rat na mom otoku". Istina, rat i politika i ideologija mogu i te kako biti legitimni predmet ismijavanja (koliko smijeha već stane u hrvatsku komediju), no mi to uvijek pretvorimo u glavobolju. Uprti prst u očima hrvatskog promatrača pretvara se u pušku. Ima tu i genetske sklonosti, jer je tata Brešan zaslužan kao scenarist i za sličnu vrstu ideološkog puškaranja još u "Predstavi Hamleta..." iz 1973. Uz D. Šorka, s politički "kamiličnijim" "Malom pljačkom vlaka" i "Dva igrača s klupe", tu se ugurao i Grlić sa velebnom "Karaulom". Ne budi mi zamjereno, rekao bih da se većina tog šarenog, glasnog i uniformama okićenog društva može opisati frazom "veliki promet, mala zarada". Koliko god to bilo suprotno njihovoj stvarnoj zaradi u kinima.

c) "Urbane komedije sa socijalnim štihom":

Nisam nešto kompetentan kopati po filmskoj baštini, no začudo, tu bi se našlo ponešto filmova iz socijalizma. Očito su se na drugim poljima mogli dobro ispucati u ideologiji, pa kad su se odlučili za urbani film & komediju, mogli benignije nego danas, to i sklepati. Bauerov Martin u oblacima (1961.) nije doduše nešto što bi me danas podiglo iz stolice, koliko se sjećam. No, osim što je dokument pop kulture u nastajanju, nominalno je i za današnje standarde prilično pismena komedija. Socijalna kritika bila je naravno, suptilna zbog takvih vremena, ali dobro bi ponekad došla današnjim ideološkim slonovima u staklarni. Iz tih vremena tu su i spomenuta dva legendarna Golika. Temeljna razlika između "Dvije mame" i "Tko pjeva" zapravo je tek u kostimima i količini osmijena na licu. No, svaki osmijeh na hrvatskom filmu je vrijedan pobrojavanja. Pa npr. i oni kiseli iz urbane tragikomedije "Kužiš, stari moj" iz plodne 1973. Iako je manje "u trapericama" a više u masnim radničkim odijelima.
Od novijih, Matanić je na žrtvenik podžanra stavio dvije žrtve paljenice. Prilično svježu "Blagajnica hoće ići na more" i vrlo indisponirane "Majstore". Ako ćemo po istim kriterijima, onda bi tu spadao i omnipresenta Sviličić s dojmljivim "Arminom".
Je li "Ne dao bog većeg zla" Tribusonke urbana komedija ili ideološka uspavanka, ne znam. U par buđenja iz katatonije može se ustanoviti kako se kronološki pravocrtno i pravovjerno klišeu filmova o odrastanju, događa u Osijeku negdje 60-ih, pa slobodno nastaviti hrkati. Djeca-glumci uglavnom uspješno dezintegriraju makar i potencijalni smijeh, a rutiner Gregurević je sitne frustracije patera familijasa ionako usavršio u TV sitcomima, minus psovke.
Naknadno za povijest, u ovu tzv. urbanu kategoriju ubacujem i dva filmića "ženskog pisma" koja sam smetnuo s uma, Grlićevu (Šteficu Cvek) U raljama života koja je u amanet ostavila barem nekoliko scena uključujući i općecitirane isprazne mačističke prijetnje "Bate Životinje", te načelno gornjemu sličan, a još jedan Tribusoničin urbano-romantični pokušaj, "Tri muškarca Melite Žganjer", koji pokoljenjima (barem, meni) nije ostavio neko upečatljivo sjećanje...osim da Melita voli kolače, kjaznam.

Kako god bilo, i dalje kao normalnu smatram želju da odgledam tu i tamo film na svojem jeziku, a čak i kao ne previše perverznu, da se pri tome možda i nasmijem.
Htio bih se, potajno rečeno, valjati i koturati po podu, padavičarski grabiti tuđe rame, cviljeti i moliti za milost upišanih gaća od smijeha, jer mi to fali. Ali dovoljan bi za hrvatski film bio i bedasti smješkić na licu, kad izlazim iz kina.
Tak da ne odustajem tako lako, tek sam u srednjim godinama i nadam se da ću do penzije ubosti i taj jackpot.

P. S. Pod "komedije"sam, jer se mora biti benevolentan, uključio uratke s barem dvije podnošljive fore. Inače liste ne bi niti bilo.
Za cijele izumrle podžanrove poput "mediteranske komedije" iz nekih prošlih vremena ("Čovik od svita", "Servantes iz Malog Mista", "Ljubav i poneka psovka"), nisam svjedok, pa ih eto, tek iz pristojnosti navodim. Serije i sitcomi, bile one iz "starih dobrih vremena" ili novije, svijet su za sebe, ponekad i uspjeliji od filmova, ali preveč je toga. Ispao je možda i neki kapitalac (ne znam na što liče npr. Šorkovi "Krvopijci"), ali slobodno me razveselite nekim biserom iz davnina.

P.S. 2
Da, kad smo kod bisera, zaboravih "Hrvatske katedrale". Ponovo Hribar, prvijenac ko kuća, iz 1992. Nominalno TV film, nema ga niti u nekom isječku na youtubeu, ali vjerujem da se negdje može u njega poćiriti. Manje je poznato djelce, uz još jedan kratki filmić iz početne ere mlade države, Dukićev "Mirta uči statistiku". Da smo ostali tako skromni i učinkoviti, di bi nam danas bio kraj.

P.S. 3
Moram i jopet apdejtirati jer sam (uz Šumu summarum) upozoren i na jedan friškiji biserčić kojeg smetnuh s uma, debut Šerbedžije mlađeg: "72 dana". Radi se o subspecie teme pasivnih krajeva, s tim da je Zagora zamijenjena Likom. Filmčina zapravo, surovo i iskreno, ali i s puno humora i simpatetike, progovara i o srpsko-hrvatskim odnosima na samom "terenu". Osim što je uveo nekoliko potpuno sumanutih likova, Danilo Š. je skužio ono što ćaća Rade rijetko želi priznati, a to je da je bio i ostao istinski komičarski talent, koji neopravdano stalno bježi u "nekake" drame.
Obiteljski projekt "Baba"...

'edna men', 'edna Joji....


Oznake: hrvatska komedija
- 11:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.03.2015.

Crno-bijeli svijet u boji



Mislio sam u pauzi bolovanjskih obveza snatriti o hrvatskom filmskom i TV humoru, no odgađam ipak za koji dan. Jer, omniprezentni friško završen "Crno-bijeli svijet", iako je uz to donekle vezan, zaslužuje samostalan ispraćaj. Barem tekstićem i gornjom fotkom koju sam odapeo jesenas u neposrednoj blizini bivšeg Kulušića, koja ilustrira i sve po toj temi popadale taloge vremenskih prašina.
Makar i zato što je izazvao hrpu razmjena mudroslovlja i skidanja te prašine sjećanja s gotovo svima koje znam, kao i svjedočenja niza "eksperata" koji su uspjeli ovih tjedana udijelili barem po koju kritiku, gnoseološki ili iskustveni osvrt... Skupilo se stručnjaka za detalje ispravnog služenja JNA vojnog roka, generacijskih vinovnika tog vremena s pravovjernim verzijama zbivanja, kultur-polit-filozofa koji problematiku dižu na esejistički nivo poput ovog, a čak se i iz medijskog groba ustali Štulić javio s nemalim gnušanjem.

No, od svega, zanimljivije mi je otvaranje mogućnosti da je dio generacije nešto starije od moje, krenuo putem "Crno-bijelog u boji", kojim nas je prije 10-20 let na HTV-u beskrajnim nastavcima masirala generacija naših staraca, najviše vezano uz rađanje socijalističke pop rock "kulture" 60-ih.
I kako bi "nemate vi pojma deca draga, kak se išlo na plesnjake/šakalo po Ribnjaku/čagalo stiskavac/furalo šuškavce/češljalo ko Delon" moglo biti zamijenjeno s "klinci, nemrete ni zamislit s kojim je intenzitetom ekipa visila isped Zvečke i uz produženi espresso brijala na novi val".
Te konkretne 1980. u glazbenom smislu mene trećaša iz osnovne nije pokretao nikakav novi val, prije "Najdraže moje" Fosila ili Vajtina "Zlatna ribica". Za famozni Azrin "Balkan" mislio sam kako se zove "Karneval" i da pjeva o karnevalu, poruka "Retko te viđam sa devojkama" toliko mi je bila nedokučiva koliko su mi danas hrvatske političke stranke, a PrljaFce sam prvi puta vidio uživo na svom prvom rock koncertu cca 1983. prijepodne(!) na koncertu za Muzičku omladinu, bez udubljivanja i krotko prihvativši izjave da iz nekog razloga vole "kuharice i debele čistačice".
Ne znam kako bi se zvala inačica koja bi najbolje opisala moju prijelaznu, darkersko-ratnu generaciju, koja je naslijedila ovu iz serije..."Crno"? I bio bi prilično točan opis.

Da budem pošten, nisam primijetio da autori previše glorificiraju tadašnju općenito, nespektakularnu svakodnevicu Zagreba. Iako su u nekim intervjuima skliznuli prema tajnoj želji da današnji klinci uzgoje barem neku fascinaciju telefonima na brojčanik, pripadajućim telefonskim dvojnicima, vožnjama par-nepar/na tramvajskom pulferu, školskom i civilnom obranom & zaštitom, ili krparenjem za komadiće zapadnog kvazipotrošačkog Raja po Trstu uz sramoćenje po carinama. No, takva povijest svakodnevice, bilo to kako je ljudima bilo nakon što je izumljena vatra, kotač, motika da repu ne bi čupali rukama, izmjenična struja ili zvuk krčanja RIZ gramofona, ipak je više stvar za afficionadose i hobiste.

S tim da, koliko god se autori opirali, nostalgija jest efikasna droga, koju, često u praksi čujem kako meni srodne generacije žele pod "educiranje starim i dobrim vremenima", najviše glazbom, zdilati svojoj djeci. Nasljednik me još u prvom osnovne otkantao u vezi moje opće životne popudbine sa: "vi odrasli živite u prošlosti." I tu je u načelno, u pravu. U pubertetu pogotovo, sve što vole Starci, taman i da je objektivno superiorno tmurnoj svakodnevici, ti jednostavno – ne voliš. Činjenica kojom se svi zgražaju, kako klinci slušaju cajke, na neki pervertirani, ali dosljedan, način jest njihov "punk" i protest protiv Nas, starih prdonja.
Sa sućuti se sjećam neuspješnih pokušaja mog ćaće s Pro Arte, Zlatnim Akordima ili ciničnim opaskama na lupajući zvuk "lonaca" (prve ritam mašine) koji njemu jednostavno nisu mogli proći pod glazbu. Dok nisam otišao u vojsku...a on se u međuvremenu navukao na moje Jesus and Mary Chain i ono malo drugih vinila koji su tavorili.

Kada sam se vratio, vrlo brzo je nestalo i u crnoj rupi progutano SVE.. i vinilne ploče kao pojam, i država i cijela ta glazba.
Nastupila je (čisto ratna) generacija Najuviđavnije Od Supruga, koja od svih naraštaja nema stvarno razloga svoju mladost nuditi mlađima. Zamislite kako je privlačan recept: "Sine, to su bila vremena, kad se pod zračnom uzbunom išlo u Jabuku, tj. razmišljalo da li da se uopće ide jer kažu da bi preko noći mogao pasti državni udar, kad se putovalo manje nego u komunizmu :) , a uz žvakanje popularnog crnog kruha i naglo širenje teških droga po Zagrebu, preslušavalo očajničko suicidalno jamranje Nirvane, Majki ili Pearl Jama".

No, malo o seriji kao takvoj.....Prije svakog graktanja, kao i kod filma/humora, mora se prihvatiti kako je ta serija – hrvatska, pa joj, sukladno s realnošću naše kinematografije, odmah dodati zvjezdicu više :) Krajnje nezadovoljnike podsjećam da, čak i kad odbacimo nevjerojatno razrasli drač hrvatskih sapunica i telenovela, postoje za ponovo uživanje razni Cimmer frajevi i Bumeranzi (ak se itko toga sjeća) , Olujne tišine, Bibini svijetovi, Naši i vašiji, Naše male klinike, Zauvijek Susjediji, Dobre namjere, Dome slatki domovi ili Bračne vode (hrvatska verzija), tek da se stvari stave u pravu perspektivu.
A onda dolaze na red svi ti, kjaznam, opravdano prigovoreni, zulufi, sve krive faktografije, nevjerodostojno prikazano životarenje JNA soldata & "eej braco, bez kape bi te vojna policija na Glavnjaku odmah zbuksala", soundtrack koji pokriva krive ili druge godine, loše perike, kostimi ili premalo statista.

Ako neki tvrde kako je gluma drvena (ali, odavno nema pokojnih Majetića, Lepetića, Šovagovića i we have to finally deal with it) ili da je dosadnjikavo, onda tvrdim ako su nigdje, barem u zadnjem pogodili duh Zagreba 1980. Zagreb je i inače ne baš uzbudljiv grad, bio i bit će - to je tak. Iznimka bi bili neki predobri bandovi početka 80'ih, nešto underground kazališta i, kažu vinovnici, famozne gužve na "duhanskom putu" oko Zvečke i u ponekom klubu. Čitam s bloga "Stražarni lopov" ove ispod intervjue i nastupe Haustora i čudim se kud se djede bilo kakav oblik takve drčnosti i ambicije danas, pod cijenu da se samoetiketiram kao Stari Prdonja koji docira:


http://strazarni-lopov.blogspot.com/2015/02/haustor-polet-je-kriv-za-sve-198081.html

Ali, ak već tražimo neki očiti MINUS, pametniji od mene primijetili su kako upravo to gotovo nikako nije prikazano. Kao da je seriji tu presušio budžet, kad se osim (pomalo nategnute) "tople obiteljske priče" već utapljala i u drugim ambicijama i kulturološkim referencama. S toliko priče o rocku ne prikazati niti jedan koncert (!) osim u offu, ili natakariti ne više od 10 statista i dvije Lade pred famoznom Zvečkom, postavlja pitanje na kaj se fakat onda ulupao, kažu ne mali novac.
Doduše, tamo gdje je po pričama u to doba zaista frcalo, bili su tulumi, no to je nije neka specifičnost, već provjereni sovjetski recept funkcioniranja kontrakulture.
Osobno sam počeo ići "u život" barem pet let poslije, no i tada što se javnih događanja tiče, nije bilo drukčije.
U prilog takvom zagrebačkom spleenu idu i zapravo pubertetske anegdote & mitovi, poput onog o Blondie. Čak i da nije imala druga posla nego zaista u klubu filmskih radnika, u gustom dimu Filtera 160 odbrojavati Novu 1980. s bradatim studentima šumarstva iz Pakovog Sela, teško da bi to promoviralo ZG u metropolu bilo koje vrste. Postoje kulturološke činjenice - i kulturološke revolucije.
Ova revolucija iz CBS je nažalost u društvenom značenju zauvijek zgasnula tamo negdje kada je Jajo, najautentičniji i najznačajniji glas početka cijele priče (što god artisti mislili, rani Prljavci zaslužuju poseban esej), na puno ozbiljnijim "drogama" slave i želje za nekim drugim(?) uspjehom, vlastoručno i zakucao čavao u lijes onog čijem je stvaranju doprinio, napisavši mrtav hladan: "hajde hani pliz pliz daj mi jedan dobar liz liz"

Tim besmrtnim tekstom i jest, ukratko, završila jedna epoha. Nakon toga mogli smo još samo mirno i zasluženo čekati Stublićevo predviđanje kako će gorjeti gradovi.


Oznake: Crno-bijeli svijet
- 11:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.02.2015.

Je suis malade



Ulazim u treći tjedan gipsa zbog slomljene kosti u gležnju, a nakon pada s bicikla na poledici, s potpunim ešalonom posljedica: štake, naticanje, frustracija, ne bih se uopće smio oslanjati na nogicu, itd. Mogao bih se doduše, prepustiti osjećaju nemoći, koji su, u skladu s trenutno često javno korištenim "je suis", neodoljivo tankoćutno opjevali francuski šansonjerski velikani poput Brela, Serga Lame ili s najuvjerljivijim pathosom, poput g-dične Dalide . No, pokušavam naći i okorisne strane cijelog incidenta, kao što se i inače u životu treba otvoriti svakoj prilici kao onoj za samousavršavanje.
Ako bi se ikada našli u sličnoj situaciji (ne zazivam!) lista koristi koje iz nje možete izvući praktično je beskrajna. Ako gledate na tu čašu kao na polupunu, naravno.
Pa ću u maniri "korisnih savjeta za svako domaćinstvo" pobrojati tek neke od tih samoizgrađujućih prilika:

Cirkuske vještine

Tu prije svega mislim na usavršavanje ekvilibriranja na jednoj nozi. Općenito, vještina hoda na štakama definitivno jest zasebna sportska disciplina, posebno izazovna na desetinama stepenica koje me čekaju za odlazak i povratak s pregleda, ali nije za odbaciti i usavršavanje (o)kretanja po stanu, plus gotovo pa teretansko jačanje trupnog dijela, kojim moram dizati cijelog sebe, jer se ne oslanjam na nogu. No, najposebniji izazov i dalje jest isprobavanje i uhodavanje prave poze u wc-u. Tko je vidio naslovnicu albuma "Island life" Grace Jones, može, bez da ulazim u nepristojne detalje, znati što pričam.
O pranju, pogotovo ako ga pokušavate izvoditi sami, stvarno bi se dala napraviti dramatična i duga predstava modernog baleta.
Jer slično jest nekom mehaničkom usporenom baletu. Kao i kod radnji koje su opisane niže, radi se o nizu razlomljenih postupaka. Odloži jednu štaku, podupri se, sjedi na rub kade, podupri, okreni, nagni, digni noge, pazi da neki mlaz ne uđe u luknju, obrni, sagni, pridigni, uzmi drugu štaku, stoj na jednoj nozi dok se brišeš itd i sl.

Strpljivost i improvizacija

Kažu da budisti peru podove, pa onda ispočetka, pa rade mandalu pa je otpuhne vjetar i jopet ispočetka. To vježbanje strpljivosti pred koju gips neminovno stavlja mi je, kao dokazanom kompulzivcu, dobro došao. Jer SVE traje. I iziskuje vježbanje prilagodbe i improvizacije, dakle malu IQ gimnastiku.
Odlazak do kuhinje (ili bilo čega) traje. Kao i već opisan pokušaj pranja, niz je to radnji koje održavaju kondiciju i u bolesti. Okretanje po kuhinji, otvaranje frižidera, stavi štaku na radnu površinu, osloni se na zid, otvori frižider, pa malo Grace Jones naginjanja da se uzme željeni proizvod, pa uzmi štaku, osloni se na rub sudopera, stola, zida, stavi proizvod na radnu površinu, pa sjedni na stolac, pa pomakni kuhinjski stol da u sjedećem položaju možeš zatvoriti fridge, uzmi štaku, uzmi ostavljeni proizvod, osloni se, okreni se, stavi ga na prednji dio stola, uzmi štake i idi na zadnji dio stola s kojega se vidi TV, privuci proizvode radi konzumacije.... Za povratak u frižider ponovi obrnuti proces. Isto, uz dodatne modifikacije i izazove, vrijedi i za čišćenje povrća za npr. varivo. Te kuhanje. Ma, za puko bacanje u kantu za smeće, sve zahtjeva prethodni plan.

Kao i sve ostalo nosanje potrebnih stvari po stanu. Da živim u modernom i velikom stanu s puno praznog mjesta, skapao bih. Ovako u malom i relativno natrpanom stanu uvijek ima neka površina za privremeno odlaganje potrebno radi prijenosa stvari.
Jer u rukama ne mogu ništa na dugačko prenositi, posebno ono što ispada ili prolijeva, zauzete su naravno, štakama.
Mali savjet (u dnevnim novinama ovo bi bilo u zasebnom okviru zubo ): za prenošenje stvari koje se ne prolijevaju, dobro dođu vojničke, kvazipadobranske, hlače s puno džepova i zipova. Ajde neka korist od army shopova u mladosti.

Pažnja i bliskost

Ako se uopće možete sjetiti, kada su vas redom, znali nazivati prijatelji, kolege s posla, samo da vas pitaju kako ste, što treba? I svi bez iznimke, uključujući čak i starce i svojtu, bili ljubazni prema vama? Koliko često Najstrpljiviju možete iz ležećeg položaja zatražiti sve što zamislite, od čaše vode do navlačenja čarape?
Da idemo do kraja - koliko često imate priliku da vas netko drugi pere? sretan A makar imalo i elemente sitnog sramoćenja, ipak je to rijedak standard bliskosti koji možete s nekim dobiti cerek
Uglavnom, usisajte sva ta suosjećanja bez zadrške, kao i osjećaje i spoznaje da ste ipak od mnogih - voljeni. I uskladištite to u devinu grbu sjećanja, čisto da se nađe za crne dane.

No, kod pranja oprez. Taj povratak u djetinje brčkanje može zašpricati gips. Onaj plastični se dade lakše osušiti (par minuta fenom), što se vidi i iz prve fotke na početku upisa.
Onaj "obični" gips, pogotovo u vidu početne langete koju sam imao prije plastičnjaka, suši se puno dulje i ne bih preporučio slobodnije brčkanje osim nužnog podapiranja. Učiš se dok si živ.


Prilika za meditaciju i nadoknadu

Nisam takav po prirodi, meditativan i sklon racionalnom iskorištavanju vremena. No, kad se takvom brzopletom i kampanjskom liku otvore odjednom goleme količine vremena, čak i on, u pauzama poskakivanja po stanu i obavljanja svih onih beskonačno dugo trajućih "poslova", jednostavno mora naći famozni sveti gral današnjice - višak vremena.
Kojeg kao, nikada inače nema.
Za pročitati tu žuđenu "stranicu više" neke knjige nego inače, ili film više, od onih koje je namjeravao pogledati ali nikako da dođu na red. Doduše, kad si zdrav i na obje noge, teško se fakat u tjednom hektičnom rasporedu staviti u adekvatno duhovno raspoloženje za npr. Kurosawin "Dersu Uzala" ili "Nostalghiu" Tarkovskoga.

No, sad se otvara čak i vrijeme za poneku meditaciju, molitvu, sabiranje, kontemplaciju.
Da ne velim i za upis na blogu nakon skoro šest mjeseci eek
Znam da će mi biti žao, kada uvidim da sam toga svega mogao i više. No, suzdržat ću se od žaljenja, vrijeme ne postoji samo za to da se uvijek grčevito iskoristi svaka minuta istoga.
Dio kontemplacije valjda i jest naučiti smanjiti utjecaj, za našu tjeskobnu i kompetitivnu civilizaciju pogubne, riječi "MORAM" i bildanje te frustrirajuće liste stvari za čekiranje i obavljanje.

"Sori, nemrem"

Čarobna riječ, iza koje često ne stoji pravi izgovor, već samo neizrečeno skrivanje poruke "ne da mi se". E sad, imate pravi, sočni, stvarni izgovor.
Za neobavljene poslove, zaostale obveze, pozive na ovo ili one koje bi inače morali smuljati. Dapače, dobijete u paketu još i razumijevanje & sućut. Doduše, potrebno je da krcne poneka kost za taj standard slobode, a ponekad si i onemogućen otići gdje bi inače možda i dobrovoljno otišao- no, ne možeš napraviti omlet da ne slupaš par jaja mah

Trčanje

Mislim na doslovno trčanje, kojim se više-manje redovito bavim već skoro dvije godine. Dvojim doduše, tu nemogućnost trčanja stavljati na listu prednosti. Ali, moram izreći kako je napokon postao nevažan i nestao je onaj dosadnjaković koji mi je subotom u zimska jutra u glavi sugerirao da ostanem u toplom krevetu i za čije babe brašno mi treba znojenje i jutarnje nizanje kilometara na zaleđenom nasipu. Ili mi znao radnim danom ponavljati kako mi poslije posla treba dobitna kombinacija ručka/večere i TV-a, a ne hopsanje po istom nasipu ili maksimirskim labirintima u tajcama. Jednostavno sada - ne mogu njami
Kako je davno dobri Ugarin citirao jednog zen majstora, postoji sloboda od pušenja i sloboda od nepušenja. No, tu već ulazimo i u jednu drugu tematiku o kojoj neću.

Širenje horizonata

Dobro, možda malo pretenciozna konstatacija. No ima tu raznih spoznaja, koliko god bile quasi ili klišeizirane.
Ako si nekoliko dana proveo u bolnici kao što su mene držali četiri dana u neizvjesnosti operirati ili ne, zbog malog pomaka kosti, upoznaš čak i nove ljude. Ekipica u sobi se nekoliko puta mijenjala, no postojala je i jezgra koja je kliknula već prvi dan moga boravka. I koliko god kratko bili zajedno i koliko god naša društvena stratifikacija bila potpuno suprotna i u stvarnom životu bi nam u najmanju ruku otežavala upoznavanje, već na prvom kontrolnom pregledu na kojem su i oni završili, pokazalo se da smo već u par dana istkali to neobično tkivo solidarnosti. Kao da se znamo sto godina, još u bolnici nosili su mi kave, pridržavali do wc-a, dijelili cigarete (Ok, nećemo sad u detalje mouthwash ), davali hranu, voće, toplu riječ, razumijevanje, jedan mi je na kontrolnom otišao po dokumente na kat.

Ne znam je li to sklapanje ad hoc prijateljstva imanentno muškom rodu (prijateljstva iz vojske i sl.) ili se u takvim situacijama stvara neka nadstranačka ljudska solidarnost, no kad razmislim, fantastično je to. Preporučio bih to i za cijelo ovo društvo, napaćeno različitim podjelama na kojima se inzistira.
Bilo je tu doslovce, zatvorskih ptičica s višegodišnjom robijom na privremenom boravku u bolnici, dotepenaca, starih purgera, slomljenih bivših nogometaša, šljakera i poduzetnika, generacijskog i inog jaza koliko hoćeš, no... u ekstremnim uvjetima i u malo vremena, gotovo pa je nevjerojatna sposobnost grupe ljudi, da se cijela dinamika jedne banalne bolničke sobe i međuljudskih odnosa u njoj harmonizira tako da više manje diše kao jedno. Bez pretjerivanja.
Eto, osjetih potrebu i to naglasiti.

No osim što upoznaš druge, skužiš nekako bolje i one bližnje, iz druge perspektive. Bolest, kakva god bila, omekani i one najtvrđe, na obje obale te bolesti.
Zgodna je i spoznaja kako se, evo već treći tjedan bez beda, dade živjeti i u četiri zida...sunce jednako sija i vidi se komadićak plavog neba i kroz prozor - sve to jest život.
Meni željeznicu doduše "ne guta daljina" kao Matošu, ali valjda bi dojmova bilo i da blejim u zid. Da ne pričam u današnje vrijeme, kada se u buci grada ne čuje nit ćuk nit netopir, a uz knjige, postoje i televizor i kompjuter. Višak dojmova.
Dapače, nije loše pomalo se i zaželjeti onog što bi inače bilo označeno kao "dosadna" svakodnevnica, grada i njegovih ulica, rutine, okoline, pa i, sram me reći - posla lud

Da ne dosađujem više nego što jesam, glede ovog gipsa, kao nekakav zaključak mogu ponuditi onu našu staru: "Quod nocet, saepe docet."
Šepajmo dalje za iste pare.
- 13:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.09.2014.

Nama

Odmah na početku - NE, nisam plaćen od NAMA-e da pišem ovaj upis, poklanjam im ga besplatno za višedesetljetnu uslugu i kao doprinos u obrani tradicionalnih vrijednosti smijeh
Čemu upis?
U "četanju" i razgovoru s više poznanika, shvatio sam da sam predmet određenog podsmijeha jer vjerno i dalje kupujem u NAMA-i.
Razgovori su se vremenom čak počeli pretvarati i u ideološke i svjetonazorske, naravno tipa da je Nama socijalistički relikt zaostao u osamdesetima pa da bi kupio iglu i konac imaš razgovor s tri drugarice: jedna za iglu, jedna za konac, jedna na blagajni, dok bi mučki kapitalist umjesto tri imao jednu, koja bi uz iglu konac i blagajnu troskokom doskočila do vrata i pozdravila te na izlazu.
I kako ju je pregazilo vrijeme (iako se izvukla iz stečaja) nauštrb velikih šoping centara.
Ne samo što nisu informirani jer tako kako je gore opisano (više) tamo nije, nego i sam koncept Name nije nimalo socijalistički i taj "Kaufhaus" iliti "Department store" je tek potpuno sadržajno drukčija koncepcija od pomodnih mallova u američkom stilu. U kojima nema praktičnih stvari koje ti trebaju u kućanstvu i svakidašnjici.
Krpicama, parfemima i accessoirima pri tom svaka čast. No samo jedno mjesto može reći da ima



Krenimo polako....

Prije svega ne znam što fali mjestu gdje u isto vrijeme i na jednom mjestu (u centru grada), a da ne ideš u sto pravaca prema gradskim periferijama i uštediš vrijeme, benzin i živce, možeš, uz dio hrane i markirane odjeće koji se mogu nabaviti u "mallovima" jednako kao i tamo, kupiti (samo izbor iz obiteljske nasumične kupnje & inače što se tamo nađe):
- policu za cipele
- nedavno, kutiju za kruh koju se inače (bilo kakvu) moglo nabavit jedino u Bauhausu
- plastičnu posudu koja ide i u frižider i u mikrovalnu
- klincu papuče
- prigodne poklone za roćkase
- usisavač
- otirače, navlake, jastučiće za sofu i sl.
- zavjese, za koje ne moraš ići u specijalizirani dućan ili na kraj grada, također i karniše i žabice za zavjese…
- najlonke i čarape jer nije samo dućan od jednog proizvođača, već na odjelu možeš uspoređivati cijene
- Lego, ponekad i 30 % jeftinije Lego nego u razvikanijim njemačkim konkurentima na Trgu
- raritete, poput, štramplica za dečke bez stopala(!), kojih isključivo ima u Nami
- šestinski kišobran, cipelarnik, prazne staklene boce(!)
- a za one najdokonije, čak i tabure-suvenir GNK Dinamo

Lista i prednosti takve kupnje su beskonačni.

S druge strane te rijeke, često i same rijeke Save, veliki su shopping centri i specijalizirani dućani. Krpicei parfemi u jednima, čavli u drugima, police i ormari u trećima, televizori u četvrtima, žderilo u petima. Pa putuj od Podsuseda, Žitnjaka, Dragonošca, Bistre, Laništa...
Meni nije teško odlučiti u dvojbi ili Nama ili vožnja do njih zubo
Ono što nije fer je što je njih sve više i sve su veći u tisućama nepotrebnih kvadrata za iste krparnice koje su u svima od njih, dok se prostor za postojanje Name i normalnih gradskih dućana sužava i nestaje.
Podosta se toga amerikaniziralo tako da su mallovi i centrovi postali The mjesta, osim za dokonu šetnju, fast food i kave - i za izbijanje para iz novčanika na pomodno krparenje i skupe gadgete. U svakom slučaju NE za iglu, peglu, kantu za smeće ili klofer, jer ih tamo niti nema.
U bivšim ili sadašnjim selima oko ZG-a na 20 tisuća kvadrata uvijek nalazim 19 tisuća istih krparnica u kojima se uglavnom mogu omotat u te krpe tek promijenjenih imena, meni svejedno bio to Peek & Cloppenburg, Vroos & Dressmann, Hanness & Mauritz, Boro & Ramiz, ili Kuytim & Shalla.

I opet, na sve te hektare koji tlocrtno premašuju Križevce i okolicu, nemreš iglu i konac kupit da si zašiješ čarapu, a za jedan čavao da si zabiješ afinger moraš pak otići u drugu županiju u Bauhaus i potrošit benzina poput ruskog tenka u Ukrajini.

Koncept robnih kuća, tome zapravo potpuno suprostavljen pojam, u jednom trenu se pokušao i u Europi ugušiti tom amerikanizacijom. Skupa s gušenjem pojedinačnih i specijaliziranih malih dućana u centrima gradova, koji su nas prije lišavali nužnosti da vadimo pasoš ako ti zatreba kantica farbe ili antifungicid, po koje odeš u papučama.
I nije robna kuća nimalo socijalistički izum, Švabe su to usavršile kao koncept "Kaufhausa". NAMA je nasljednica Koestnera i Ohlera a ne Kardelja i Kidriča, a u Berlinu stoji još uvijek moćni KaDeWe (Kaufhaus des Westen), kao ogledni primjerak tog usavršenog koncepta.

Ako ne bi cjepidlačili, robna kuća ima SVE, u gradu je (kao i mali specijalizirani dućani poput Kemoboje u umiranju ili Ferimporta, što isto nije nikakav socijalistički izum) a ne na nekoj ledini u predgrađu, te štedi vrijeme i novac.
A ako baš trebaš nešto stvarno specijalizirano i krupno (velika PVC stolarija ili 20 vreća cementa), onda mi odlaženje u nekakav posebni centar ima smisla. Bedastoća je, kad smo već kod cijele priče koja se širi i na ideju Bauhausa, kao JEDINU soluciju, ići po šaku čavala, kanticu laka ili kutiju za kruh na kraj grada.
Ovak si na jednom mjestu, a nakon lagane šetnje od stare Vlaške do Trga (obrnuto nego što ide Kemal Monteno u famoznoj navijačkoj himni) - tu su i cipele i igle i konci, i igračke i moja šulja za posao i markirani džemper ak mi se prohtje, ali i čavao (valjda?). I pride si još uzmem i rezervnu četku za WC. Kad je bal nek je bal.
Nama je pobjednički koncept.

Preuzeto sa bloga nepoznati zagreb

I tome unatoč famozni američki mall, komplementar koncepta odnarođivanja dućana na dohvat ruke u tvojoj ulici, kvartu ili unutar pješačke distance, ipak se ukorijenio. I dodatno produbio gubljenje vremena i novaca sa životno konkretnog, u umjetnu potrebu za kloniranim New Yorkerom, KFC-om, novom maskom za mobitel, skupim satom i trećim Adidas tenisicama u nizu, "jer su na rasprodaji".

Glede "žderila", u zadnje vrijeme uočio sam trend suprotan dosadašnjim vjetrovima... A to je da su razne Bille i Lidli, pa čak i Konzumi ipak skužili da velike dućane sa jedlom i pidlom moraju donekle vratiti nazad na ulice gradova, bliže građanima i njihovim domovima. I upravo tu po centru grada se otvaraju de facto veliki dućani, čim ućipe neko mjesto u velikim dvorištima poput ovog onog u Martićeva/Vlaška, do cijele lijeve strane pošte u Jurišićevoj.
I kaj ispada? Da je "komunistička" Diona koja je cijelo vrijeme držala dućkase u centru i preživjela mač stečaja, ne otvarajući velike centre na periferiji - bila u pravu.
Dobro je da je što više toga na jednom mjestu i u gradu, kaj fali.
No, svatko neka si i dalje kupuje gdje želi. Uz moj osobni apel za očuvanje različitosti. Varietas delectat.


Oznake: nama, robna kuća, shopping
- 16:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.08.2014.

Kontinentalni odmor

Velik broj Nijemaca prakticira isti. Doduše, mnogi od njih odu u neki od superuređenih planinskih Arkadija s jezerima i pratećim clicheima, a ne ostanu u gradu ili se povlače povremeno po vikendici, izletićima ili bazenima, poput nas tranzicijskih smrtnika. No, sve to ima svoj čar...uostalom, mediteranski eskapizam smo i mi onjušili u lipnju, pa bankrotirani podvili repove od daljnjih ambicija. Ipak smo umjesto prosječnog Hrvata, više prosječni "rent or die" Slovaci bez vlastitog ili prijateljskog jadranskog krova na glavi.
Za takve i kontinent pruža i gradove i sela za opuštanje duše. Nisam niti ću ikada biti majstor poput Matka Peića, pa sam radije posegao za mutnim fotkama s mojeg mobitela u dočaravanju onog što mi jezik nije sposoban izreći.

ZG

Osim što je Pod Gričem dirljivo prazno i time se gradu namah povećava kvaliteta (idealno bi bilo i da ga netko makne s turističke karte, jer su ga stranci bezobrazno počeli puniti ljeti), tu su i gradska utočišta.
Bili to parkovi, vidikovci i prašume koje od Medvednice sežu do samog centra (kao maleni ZG unikat), koji i u ovakvo mutno ljeto izgleda spokojno ispod zlokobnih oblaka...



...Kapitalni cvjetni primjerci u Botaničkom


...ili muzeji koje u zimskoj sezoni nismo obišli


A tu su uvijek i nehvalisajuća agramerska utočišta skromnih naziva, poput


Offtopic, zamišljam si kako bi ispred nekog od ministarstava & državnih poduzeća ovaj natpis isto mogao stajati, s neznatnom promjenom u "Mjesto za uhljebljenje" hrvatska


Inače, gradonačelnik je pozvao građane "bezemljaše" da se prijave za svoju parcelu poljoprivrednog zemljišta na Savici i drugdje gdje je osigurano, pa da uzgajaju svoj vrt, uz vodenu i drugu potporu Grada. Nisam siguran mogu li se kvalificirati budući da sam u velikoj bivšoj vinskoj bačvi u donjogradskom dvorištu uzgojio svoj mali "urbani vrt"


Bio sam možda podsvjesno ponukan i TV reportažom od prije koju godinu o "urbanim vrtovima", što god to značilo - osim da je u gradu. Jer, novinarka + umjetnica koja je elaborirala taj koncept koji je kao instalaciju napravila kod Doma Likovnih Umjetnika tzv. Džamije, uobičajene izraze poput uzgoj povrća, davanje drugima povrća i jedenje istog, zamijenjivale su fancy izrazima poput, sad totalno improviziram, "kultivacija, distribucija i konzumacijska komunikacija".... Kako god, moje od tih koncepata oslobođene i banalne rajčice, što je jedino bitno, izbjegle su za sada ovogodišnje pošasti koje su poharale sve druge rajčice koje znam - i lijepo napreduju


Pokuplje i Sisak

Kakvo god ljeto bilo, ružno poput ovog ili puno sunca, preporučam taj, u turističkim vodičima često nepravedno zaobiđen dio kontinenta Lijepe Naše. I sve njegove vode, rijeke, duge pješčane plaže i nizove baštinskih drvenih romantičnih kuća poput onih iz Letovanića, a što nisam ove godine snimio. No, snimio sam štošta drugo...
Kraj je to u kojem nema žurbe, "lijen" na pozitivan način. Možda i zbog hipnotičkog smirenog proticanja svih tih voda (kada nije poplava)


Sisak novog vijeka sa rimskom Sisciom u svom podnožju...


Taj dio malog djelića zemaljske kugle koji nazivamo Hrvatska, njen je i vječni povijesni "antemurale". Poput Starog grada Siska, na ušću dvaju najvećih naših rijeka, sada iznutra sređenim i s impresivnim srednjovjekovnim muzejskim postavom...






Mislim da se ovdje dosta dobro vidi trokutasti nacrt tvrđave zubo


Društvena igra u kojoj su Turci ponovo izgubili FTW


Inače, mogao bih se naviknuti i na kuhinju starog doba, ima li što bolje od puno prasetine i mahuna?


U gradskom muzeju u Sisku u moru prekrasnog keltskog nakita, rimskih kaciga i skulptura, svih čuda povijesnih taloga na tako malom području, apsolutni pobjednik bile su skromne, ali dizajnerski besprijekorne ženske cipelice s narodne nošnje iz pretprošlog stoljeća, koje bi se i danas moglo lagano isfurati kao brand, da ima interesa


Ova fotka je samo za one (starije) koji znaju mitološko značenje Radionice majstora Karasa u simbolističkom panteonu bivše države


Pokuplje su i nepregledni nizevi tradicijskih drvenih kuća, čak i uz glavnu cestu. Nisam uhvatio kapitalne primjerke, pa tek toliko samo neki potpuno nasumično snimljeni, raznih oblika i funkcija...
"Double porch"


"Classic"


"Basic-low cost"


I offroad, u zabačenim selima poput češkog manjinskog sela Jazvenika, kilometrima neokruženog drugim selima, na rubu šume, miješaju se osjećaji, od onog napuštenosti i zapuštenosti, do oštrog gnojnog mirisa starinskog sela na kojem još uporno obitavaju prastanovnici


No, takvih se, u vremenskoj rupi zaglavljenih kuća i kućica raznih građevinskih formi, razasutih se može naći i u predgrađima Siska


Uglavnom, poantu sam možda i izgubio u ovoj fotoreportaži. Kao i slike prirode. Ali, ionako se to ne može dočarati, kao niti susret sa prekrasnom kitnjastom lisicom koja je u polju pokušala uloviti čaplju. I od toga napraviti pitu kao na početku spomenuti bard Peić. Pa da onda zamotam priču s jednim zalaskom sunca za kraj, na rijeci Odri. Nijemci imaju svoju Odru, mi svoju.
Vrbe umjesto palmi i riječni pjesak umjesto vrućeg dalmatinskog kamena, do idućeg i sunčanijeg ljeta...




Oznake: Sisak, Zagreb, Ljetovanje..
- 12:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 25.07.2014.

Čistilište

Prvu temu pod ovim imenom bloga napravit ću baš o promjenama imena. Većina ima neki valjani razlog zašto bi u nekom trenutku života promijenili ime ili prezime, pa to može valjda vrijediti i za banalni blog, zašto ne? Adresa je za sad ista iako je tretirajte kao reliquie reliquiarum, jer mi za sad nisu jasne sve implikacije promjene url-a samog bloga (tj. ostaju li svi upisi i kako će me naći oni koji ove papazjanije možda imaju pribilježene?)...osim ako netko ima jednostavno objašnjenje za obudovjele informatički polupismene polublogere :)

Spomenut ću tek djelić osobnih razloga zašto naziv Bludilište, tj. Bloodeeleeshte, koje je krenulo banalnim štosem arhaizma za javnu kuću, mijenjam u Čistilište, tj Cheesteeleeshte. Osim sazrijevanja spoznaje da je dječji "hihihi, prosto" štos kroz godine prerastao u stvarni dnevnik stvarne osobe - i sam smjer koji je blog zauzeo najčešće nije neko nasumično bauljanje i zabludnjivanje kroz teme, već i te kakvo klepetanje čvrstih (iako polupečenih) stavova mojom nekontroliranom jezičinom.
A i više ili manje jest terapeutsko iščišćavanje sporednih stvari koje se vrte u mom hidrocefalusu, u trenucima njegove dokonosti.. gdje bih stigao kada bih tu čistio i one ozbiljnije...
No kako god, prije svega se dakle ovdje ipak radi o svojevrsnom Čistilištu...s obzirom da se netko, naravno, sjetio "čistog" bložnog naziva "Čistilište", nastavljam u duhu onog ZG cabareta Chische Lische/Cheesche Leesche.

Ajd sada napokon malo i o temi, imena & njihova promjena.

Friško sam naime, spoznao da se još prije koju godinu promijenio famozni Zakon o osobnim imenima i ipak malo liberalizirao cijelu situaciju oko imena, kakvu sam je do danas znao. Sada se (napokon? eek ) može izabrati i djetetu dati neograničeni broj imena i prezimena, a ne više maksimalno dva. Tak da će svi "hrvatski Portugalci" moći napokon odahnuti. Kao i dati si oduška svi "kreativci", za koje sam npr. čuo da su u stranim zemljama djeci našlihtali po desetak imena...da ne pričam o veselju onih koji bi za uspomenu na obiteljske loze,mogli sada cijele vlakiće od njih danas slavnijih, predačkih prezimena kačiti uz ime.

Drago mi je da će se i smanjiti problemi Christiana Ronalda Morgana koji će sada moći zadržati puninu i ponos svih vagona u vlaku osobnog imena, donedavno birokratskim skalpelom srezanog na samo dva vagončića



Nema više niti onog prilično birokratski okrutnog postupka da zahtjev odrasle osobe koja želi promijeniti ime ili prezime mora visiti na oglasnoj ploči u lokalnom uredu državne uprave, kako bi svi (malo)građani mogli konzumirati sveto pravo žalbe na prijetvornog Bajazida koji bi postao Sven ili oholog Ignjata koji bi da ga ubuduće zovu Ignacije.

Doduše, tu ostaje i dalje diskrepancija da roditelji djetetu mogu isprva dati kakvo god ime požele pa tako i gospon Degen može npr. imati sina Degen Erika, ali i dalje će promjena svih imena biti u rukama birokrata. Razni će Oceaniji iz Rijeke (slučaj o kojem sam davno čitao osim ako to nije bilo u paralelnom univerzumu, podataka na googleu više ne mogu naći?), grizući nokte i dalje čekati da im promjenu u žuđeno ime državno tijelo odobri ili u njegovom slučaju - NE odobri. Razlozi koje službenicima zakon daje u ruke mogu biti od vrijeđanja i ugrožavanja prava i slobode drugih ljudi (pretpostavljam Adolf Hitler Jozić ili Smrt Kataloncima Remenarić?), pravnog poretka (npr. Saokrajina Bakić-Utovar, Porezniutajivač Senzen?) i javnog morala (da ne ekspliciram sad zaliven , a i u taj termin možeš trpati do sutra), a u slučaju famoznog Ocen(i)a mislim da je u pitanju bila "talijanska okupacija koja je omrznuta u narodu" ili sl. Ne znam bi li to spadalo u vrijeđanje, moral ili ustavni poredak, svejedno. Jer dok npr. Rijekom i danas spokojno šeću razne Lejdi, Sajonare ili muški Dorisi, ako se uopće dobro sjećam, banalni Ocean(i)o se morao boriti "pro nomo", sve do Europskog suda za ljudska prava.

Ime doduše, nije beznačajna stvar...davno sam nešto tu trkeljao i o davanju dječjih imena, a u svoje vrijeme i ja sam putem Nasljednika ambiciozno namjeravao u javnost povratiti slavno i u narodu potpuno izgubljeno ime mog čukundjeda (nomina sunt odiosa), no bijah od Najnadležnije spriječen u tome :) .
Ime, osim izravnog značenja, nosi i duh epohe u sebi, a o modi za određena imena sam isto pisao. Prezimena su s druge strane, više od pomodarstva - jedini tračak čiste povijesti na svima nama. Kroz koja se dade utjerati barem dio kretanja i bauljanja naših predaka.

Prezime može i zavarati. Negdje sam npr. pročitao da su Horvati više Mađari nego Hrvati. Ali, na zluradost Dobrog Hunskog Duha ovog bloga, ionako kad bolje i dublje pogledaš, (vješto) skrivenih Ugara oko nas ima koliko god želiš. Npr. od nas petero prijatelja koji smo jednom bili na pivi, zaključili smo da imamo dva nedvojbena slučaja ugarskog porijekla i dva suspektna.

Shvatio sam da je mene jedno prezime donedavno zavaravalo, i to osobe kojoj je posvećena jedna ulica u mome kvartu. Briljatno nedosljedna i čudna odluka gradske uprave s, po meni, čak i pravnim posljedicama (o tome na kraju), da se stave novi natpisi za ulice s punim imenima i prezimenima nositelja, otkrila je da je Vojnovićeva ulica u Zagrebu kojom cijeli život prolazim, zapravo ulica Konstantina "Koste" Vojnovića, prastarog profesora Pravnog fakulteta, a ne npr. Ive Vojnovića, što bih prvo pretpostavio.
Usput, same nove pločice su smrtni uzdah primjenjene umjetnosti i dizajna. Ne samo što su male i jedva vidljive iz npr. automobila, nego je k tome iz nekog samo njemu znanog razloga, dizajner odlučio istaknuti najnebitniji dio natpisa, riječ "ulica" rolleyes



Mogao bih još za kraj samo po koju dvojbu o pravnim implikacijama razlike između onog što piše ljudima u službenim dokumentima i gradske odluke da ulice na uličnoj pločici nose titulu (u slučaju moje ulice postoji i svećenički prefiks), te ime i prezime njenog slavopronositelja.
Koji je sad pravi i točni naziv ulice?
Ako je to ovaj (novi) i puni naziv, onda mi u pravnom prometu, po njegovoj šturoj logici, NE VRIJEDI više niti jedan dokument, vlasnički list, osobna, putovnica i bilo što sa "starom" adresom. Taj i taj živi na točno toj i toj adresi, to je conditio sine qua non identifikacije fizičke ili pravne osobe.
Ako su ulice i odavno, po odluci grada, nosile te pune nazive s imenima i prezimenima slavnih i manje slavnih osoba, zašto se to onda nije pisalo u dokumentima? Jer, jedno krivo slovo u dokumentu zapravo onemogućuje normalan pravno birokratski život neke osobe.
Kuća u Ulici Snješka Cerina 9 jednostavno nije isto kao i kuća u Cerinovoj 9, a vlasnik te kuće Laurentius Wenzelides nije isto što i Laurencijus Vencelides i ne postoji tada pravna sigurnost TKO je uopće vlasnik. I to je nažalost tak...a ako ovaj potonji još i postoji, onda je po pravnoj logici vlasnik prije on, nego jadni Laurentius koji je i stvarno miješao beton i obijao šaltere na gruntovnici da svojih ruku djelo valjano upiše u zemljišne listine.

Ispada da smo u ovoj diskrepanciji između Vojnovićeve ili Ulice Koste (k tome i opet nije najispravnije jer je bio Konstantin) Vojnovića zapravo na pukoj milosti birokratskog podrazumijevanja, što je čak i rijedak takav primjer u ovoj kafkijanskoj državi. Ali ja bih radije da se odlučite gdje mi zapravo točno živimo, dragi javni službenici i policijoti.


Oznake: Christiano ili Cristiano Ronaldo Morgan Hrusteech, Koga Briga Za Oznaku Upisa....
- 10:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.