|
Ulazim u treći tjedan gipsa zbog slomljene kosti u gležnju, a nakon pada s bicikla na poledici, s potpunim ešalonom posljedica: štake, naticanje, frustracija, ne bih se uopće smio oslanjati na nogicu, itd. Mogao bih se doduše, prepustiti osjećaju nemoći, koji su, u skladu s trenutno često javno korištenim "je suis", neodoljivo tankoćutno opjevali francuski šansonjerski velikani poput Brela, Serga Lame ili s najuvjerljivijim pathosom, poput g-dične Dalide . No, pokušavam naći i okorisne strane cijelog incidenta, kao što se i inače u životu treba otvoriti svakoj prilici kao onoj za samousavršavanje.
Ako bi se ikada našli u sličnoj situaciji (ne zazivam!) lista koristi koje iz nje možete izvući praktično je beskrajna. Ako gledate na tu čašu kao na polupunu, naravno.
Pa ću u maniri "korisnih savjeta za svako domaćinstvo" pobrojati tek neke od tih samoizgrađujućih prilika:
Cirkuske vještine
Tu prije svega mislim na usavršavanje ekvilibriranja na jednoj nozi. Općenito, vještina hoda na štakama definitivno jest zasebna sportska disciplina, posebno izazovna na desetinama stepenica koje me čekaju za odlazak i povratak s pregleda, ali nije za odbaciti i usavršavanje (o)kretanja po stanu, plus gotovo pa teretansko jačanje trupnog dijela, kojim moram dizati cijelog sebe, jer se ne oslanjam na nogu. No, najposebniji izazov i dalje jest isprobavanje i uhodavanje prave poze u wc-u. Tko je vidio naslovnicu albuma "Island life" Grace Jones, može, bez da ulazim u nepristojne detalje, znati što pričam.
O pranju, pogotovo ako ga pokušavate izvoditi sami, stvarno bi se dala napraviti dramatična i duga predstava modernog baleta.
Jer slično jest nekom mehaničkom usporenom baletu. Kao i kod radnji koje su opisane niže, radi se o nizu razlomljenih postupaka. Odloži jednu štaku, podupri se, sjedi na rub kade, podupri, okreni, nagni, digni noge, pazi da neki mlaz ne uđe u luknju, obrni, sagni, pridigni, uzmi drugu štaku, stoj na jednoj nozi dok se brišeš itd i sl.
Strpljivost i improvizacija
Kažu da budisti peru podove, pa onda ispočetka, pa rade mandalu pa je otpuhne vjetar i jopet ispočetka. To vježbanje strpljivosti pred koju gips neminovno stavlja mi je, kao dokazanom kompulzivcu, dobro došao. Jer SVE traje. I iziskuje vježbanje prilagodbe i improvizacije, dakle malu IQ gimnastiku.
Odlazak do kuhinje (ili bilo čega) traje. Kao i već opisan pokušaj pranja, niz je to radnji koje održavaju kondiciju i u bolesti. Okretanje po kuhinji, otvaranje frižidera, stavi štaku na radnu površinu, osloni se na zid, otvori frižider, pa malo Grace Jones naginjanja da se uzme željeni proizvod, pa uzmi štaku, osloni se na rub sudopera, stola, zida, stavi proizvod na radnu površinu, pa sjedni na stolac, pa pomakni kuhinjski stol da u sjedećem položaju možeš zatvoriti fridge, uzmi štaku, uzmi ostavljeni proizvod, osloni se, okreni se, stavi ga na prednji dio stola, uzmi štake i idi na zadnji dio stola s kojega se vidi TV, privuci proizvode radi konzumacije.... Za povratak u frižider ponovi obrnuti proces. Isto, uz dodatne modifikacije i izazove, vrijedi i za čišćenje povrća za npr. varivo. Te kuhanje. Ma, za puko bacanje u kantu za smeće, sve zahtjeva prethodni plan.
Kao i sve ostalo nosanje potrebnih stvari po stanu. Da živim u modernom i velikom stanu s puno praznog mjesta, skapao bih. Ovako u malom i relativno natrpanom stanu uvijek ima neka površina za privremeno odlaganje potrebno radi prijenosa stvari.
Jer u rukama ne mogu ništa na dugačko prenositi, posebno ono što ispada ili prolijeva, zauzete su naravno, štakama.
Mali savjet (u dnevnim novinama ovo bi bilo u zasebnom okviru  ): za prenošenje stvari koje se ne prolijevaju, dobro dođu vojničke, kvazipadobranske, hlače s puno džepova i zipova. Ajde neka korist od army shopova u mladosti.
Pažnja i bliskost
Ako se uopće možete sjetiti, kada su vas redom, znali nazivati prijatelji, kolege s posla, samo da vas pitaju kako ste, što treba? I svi bez iznimke, uključujući čak i starce i svojtu, bili ljubazni prema vama? Koliko često Najstrpljiviju možete iz ležećeg položaja zatražiti sve što zamislite, od čaše vode do navlačenja čarape?
Da idemo do kraja - koliko često imate priliku da vas netko drugi pere?  A makar imalo i elemente sitnog sramoćenja, ipak je to rijedak standard bliskosti koji možete s nekim dobiti 
Uglavnom, usisajte sva ta suosjećanja bez zadrške, kao i osjećaje i spoznaje da ste ipak od mnogih - voljeni. I uskladištite to u devinu grbu sjećanja, čisto da se nađe za crne dane.
No, kod pranja oprez. Taj povratak u djetinje brčkanje može zašpricati gips. Onaj plastični se dade lakše osušiti (par minuta fenom), što se vidi i iz prve fotke na početku upisa.
Onaj "obični" gips, pogotovo u vidu početne langete koju sam imao prije plastičnjaka, suši se puno dulje i ne bih preporučio slobodnije brčkanje osim nužnog podapiranja. Učiš se dok si živ.
Prilika za meditaciju i nadoknadu
Nisam takav po prirodi, meditativan i sklon racionalnom iskorištavanju vremena. No, kad se takvom brzopletom i kampanjskom liku otvore odjednom goleme količine vremena, čak i on, u pauzama poskakivanja po stanu i obavljanja svih onih beskonačno dugo trajućih "poslova", jednostavno mora naći famozni sveti gral današnjice - višak vremena.
Kojeg kao, nikada inače nema.
Za pročitati tu žuđenu "stranicu više" neke knjige nego inače, ili film više, od onih koje je namjeravao pogledati ali nikako da dođu na red. Doduše, kad si zdrav i na obje noge, teško se fakat u tjednom hektičnom rasporedu staviti u adekvatno duhovno raspoloženje za npr. Kurosawin "Dersu Uzala" ili "Nostalghiu" Tarkovskoga.
No, sad se otvara čak i vrijeme za poneku meditaciju, molitvu, sabiranje, kontemplaciju.
Da ne velim i za upis na blogu nakon skoro šest mjeseci 
Znam da će mi biti žao, kada uvidim da sam toga svega mogao i više. No, suzdržat ću se od žaljenja, vrijeme ne postoji samo za to da se uvijek grčevito iskoristi svaka minuta istoga.
Dio kontemplacije valjda i jest naučiti smanjiti utjecaj, za našu tjeskobnu i kompetitivnu civilizaciju pogubne, riječi "MORAM" i bildanje te frustrirajuće liste stvari za čekiranje i obavljanje.
"Sori, nemrem"
Čarobna riječ, iza koje često ne stoji pravi izgovor, već samo neizrečeno skrivanje poruke "ne da mi se". E sad, imate pravi, sočni, stvarni izgovor.
Za neobavljene poslove, zaostale obveze, pozive na ovo ili one koje bi inače morali smuljati. Dapače, dobijete u paketu još i razumijevanje & sućut. Doduše, potrebno je da krcne poneka kost za taj standard slobode, a ponekad si i onemogućen otići gdje bi inače možda i dobrovoljno otišao- no, ne možeš napraviti omlet da ne slupaš par jaja 
Trčanje
Mislim na doslovno trčanje, kojim se više-manje redovito bavim već skoro dvije godine. Dvojim doduše, tu nemogućnost trčanja stavljati na listu prednosti. Ali, moram izreći kako je napokon postao nevažan i nestao je onaj dosadnjaković koji mi je subotom u zimska jutra u glavi sugerirao da ostanem u toplom krevetu i za čije babe brašno mi treba znojenje i jutarnje nizanje kilometara na zaleđenom nasipu. Ili mi znao radnim danom ponavljati kako mi poslije posla treba dobitna kombinacija ručka/večere i TV-a, a ne hopsanje po istom nasipu ili maksimirskim labirintima u tajcama. Jednostavno sada - ne mogu 
Kako je davno dobri Ugarin citirao jednog zen majstora, postoji sloboda od pušenja i sloboda od nepušenja. No, tu već ulazimo i u jednu drugu tematiku o kojoj neću.
Širenje horizonata
Dobro, možda malo pretenciozna konstatacija. No ima tu raznih spoznaja, koliko god bile quasi ili klišeizirane.
Ako si nekoliko dana proveo u bolnici kao što su mene držali četiri dana u neizvjesnosti operirati ili ne, zbog malog pomaka kosti, upoznaš čak i nove ljude. Ekipica u sobi se nekoliko puta mijenjala, no postojala je i jezgra koja je kliknula već prvi dan moga boravka. I koliko god kratko bili zajedno i koliko god naša društvena stratifikacija bila potpuno suprotna i u stvarnom životu bi nam u najmanju ruku otežavala upoznavanje, već na prvom kontrolnom pregledu na kojem su i oni završili, pokazalo se da smo već u par dana istkali to neobično tkivo solidarnosti. Kao da se znamo sto godina, još u bolnici nosili su mi kave, pridržavali do wc-a, dijelili cigarete (Ok, nećemo sad u detalje  ), davali hranu, voće, toplu riječ, razumijevanje, jedan mi je na kontrolnom otišao po dokumente na kat.
Ne znam je li to sklapanje ad hoc prijateljstva imanentno muškom rodu (prijateljstva iz vojske i sl.) ili se u takvim situacijama stvara neka nadstranačka ljudska solidarnost, no kad razmislim, fantastično je to. Preporučio bih to i za cijelo ovo društvo, napaćeno različitim podjelama na kojima se inzistira.
Bilo je tu doslovce, zatvorskih ptičica s višegodišnjom robijom na privremenom boravku u bolnici, dotepenaca, starih purgera, slomljenih bivših nogometaša, šljakera i poduzetnika, generacijskog i inog jaza koliko hoćeš, no... u ekstremnim uvjetima i u malo vremena, gotovo pa je nevjerojatna sposobnost grupe ljudi, da se cijela dinamika jedne banalne bolničke sobe i međuljudskih odnosa u njoj harmonizira tako da više manje diše kao jedno. Bez pretjerivanja.
Eto, osjetih potrebu i to naglasiti.
No osim što upoznaš druge, skužiš nekako bolje i one bližnje, iz druge perspektive. Bolest, kakva god bila, omekani i one najtvrđe, na obje obale te bolesti.
Zgodna je i spoznaja kako se, evo već treći tjedan bez beda, dade živjeti i u četiri zida...sunce jednako sija i vidi se komadićak plavog neba i kroz prozor - sve to jest život.
Meni željeznicu doduše "ne guta daljina" kao Matošu, ali valjda bi dojmova bilo i da blejim u zid. Da ne pričam u današnje vrijeme, kada se u buci grada ne čuje nit ćuk nit netopir, a uz knjige, postoje i televizor i kompjuter. Višak dojmova.
Dapače, nije loše pomalo se i zaželjeti onog što bi inače bilo označeno kao "dosadna" svakodnevnica, grada i njegovih ulica, rutine, okoline, pa i, sram me reći - posla 
Da ne dosađujem više nego što jesam, glede ovog gipsa, kao nekakav zaključak mogu ponuditi onu našu staru: "Quod nocet, saepe docet."
Šepajmo dalje za iste pare.
|
