|
Mislio sam u pauzi bolovanjskih obveza snatriti o hrvatskom filmskom i TV humoru, no odgađam ipak za koji dan. Jer, omniprezentni friško završen "Crno-bijeli svijet", iako je uz to donekle vezan, zaslužuje samostalan ispraćaj. Barem tekstićem i gornjom fotkom koju sam odapeo jesenas u neposrednoj blizini bivšeg Kulušića, koja ilustrira i sve po toj temi popadale taloge vremenskih prašina.
Makar i zato što je izazvao hrpu razmjena mudroslovlja i skidanja te prašine sjećanja s gotovo svima koje znam, kao i svjedočenja niza "eksperata" koji su uspjeli ovih tjedana udijelili barem po koju kritiku, gnoseološki ili iskustveni osvrt... Skupilo se stručnjaka za detalje ispravnog služenja JNA vojnog roka, generacijskih vinovnika tog vremena s pravovjernim verzijama zbivanja, kultur-polit-filozofa koji problematiku dižu na esejistički nivo poput ovog, a čak se i iz medijskog groba ustali Štulić javio s nemalim gnušanjem.
No, od svega, zanimljivije mi je otvaranje mogućnosti da je dio generacije nešto starije od moje, krenuo putem "Crno-bijelog u boji", kojim nas je prije 10-20 let na HTV-u beskrajnim nastavcima masirala generacija naših staraca, najviše vezano uz rađanje socijalističke pop rock "kulture" 60-ih.
I kako bi "nemate vi pojma deca draga, kak se išlo na plesnjake/šakalo po Ribnjaku/čagalo stiskavac/furalo šuškavce/češljalo ko Delon" moglo biti zamijenjeno s "klinci, nemrete ni zamislit s kojim je intenzitetom ekipa visila isped Zvečke i uz produženi espresso brijala na novi val".
Te konkretne 1980. u glazbenom smislu mene trećaša iz osnovne nije pokretao nikakav novi val, prije "Najdraže moje" Fosila ili Vajtina "Zlatna ribica". Za famozni Azrin "Balkan" mislio sam kako se zove "Karneval" i da pjeva o karnevalu, poruka "Retko te viđam sa devojkama" toliko mi je bila nedokučiva koliko su mi danas hrvatske političke stranke, a PrljaFce sam prvi puta vidio uživo na svom prvom rock koncertu cca 1983. prijepodne(!) na koncertu za Muzičku omladinu, bez udubljivanja i krotko prihvativši izjave da iz nekog razloga vole "kuharice i debele čistačice".
Ne znam kako bi se zvala inačica koja bi najbolje opisala moju prijelaznu, darkersko-ratnu generaciju, koja je naslijedila ovu iz serije..."Crno"? I bio bi prilično točan opis.
Da budem pošten, nisam primijetio da autori previše glorificiraju tadašnju općenito, nespektakularnu svakodnevicu Zagreba. Iako su u nekim intervjuima skliznuli prema tajnoj želji da današnji klinci uzgoje barem neku fascinaciju telefonima na brojčanik, pripadajućim telefonskim dvojnicima, vožnjama par-nepar/na tramvajskom pulferu, školskom i civilnom obranom & zaštitom, ili krparenjem za komadiće zapadnog kvazipotrošačkog Raja po Trstu uz sramoćenje po carinama. No, takva povijest svakodnevice, bilo to kako je ljudima bilo nakon što je izumljena vatra, kotač, motika da repu ne bi čupali rukama, izmjenična struja ili zvuk krčanja RIZ gramofona, ipak je više stvar za afficionadose i hobiste.
S tim da, koliko god se autori opirali, nostalgija jest efikasna droga, koju, često u praksi čujem kako meni srodne generacije žele pod "educiranje starim i dobrim vremenima", najviše glazbom, zdilati svojoj djeci. Nasljednik me još u prvom osnovne otkantao u vezi moje opće životne popudbine sa: "vi odrasli živite u prošlosti." I tu je u načelno, u pravu. U pubertetu pogotovo, sve što vole Starci, taman i da je objektivno superiorno tmurnoj svakodnevici, ti jednostavno – ne voliš. Činjenica kojom se svi zgražaju, kako klinci slušaju cajke, na neki pervertirani, ali dosljedan, način jest njihov "punk" i protest protiv Nas, starih prdonja.
Sa sućuti se sjećam neuspješnih pokušaja mog ćaće s Pro Arte, Zlatnim Akordima ili ciničnim opaskama na lupajući zvuk "lonaca" (prve ritam mašine) koji njemu jednostavno nisu mogli proći pod glazbu. Dok nisam otišao u vojsku...a on se u međuvremenu navukao na moje Jesus and Mary Chain i ono malo drugih vinila koji su tavorili.
Kada sam se vratio, vrlo brzo je nestalo i u crnoj rupi progutano SVE.. i vinilne ploče kao pojam, i država i cijela ta glazba.
Nastupila je (čisto ratna) generacija Najuviđavnije Od Supruga, koja od svih naraštaja nema stvarno razloga svoju mladost nuditi mlađima. Zamislite kako je privlačan recept: "Sine, to su bila vremena, kad se pod zračnom uzbunom išlo u Jabuku, tj. razmišljalo da li da se uopće ide jer kažu da bi preko noći mogao pasti državni udar, kad se putovalo manje nego u komunizmu :) , a uz žvakanje popularnog crnog kruha i naglo širenje teških droga po Zagrebu, preslušavalo očajničko suicidalno jamranje Nirvane, Majki ili Pearl Jama".
No, malo o seriji kao takvoj.....Prije svakog graktanja, kao i kod filma/humora, mora se prihvatiti kako je ta serija – hrvatska, pa joj, sukladno s realnošću naše kinematografije, odmah dodati zvjezdicu više :) Krajnje nezadovoljnike podsjećam da, čak i kad odbacimo nevjerojatno razrasli drač hrvatskih sapunica i telenovela, postoje za ponovo uživanje razni Cimmer frajevi i Bumeranzi (ak se itko toga sjeća) , Olujne tišine, Bibini svijetovi, Naši i vašiji, Naše male klinike, Zauvijek Susjediji, Dobre namjere, Dome slatki domovi ili Bračne vode (hrvatska verzija), tek da se stvari stave u pravu perspektivu.
A onda dolaze na red svi ti, kjaznam, opravdano prigovoreni, zulufi, sve krive faktografije, nevjerodostojno prikazano životarenje JNA soldata & "eej braco, bez kape bi te vojna policija na Glavnjaku odmah zbuksala", soundtrack koji pokriva krive ili druge godine, loše perike, kostimi ili premalo statista.
Ako neki tvrde kako je gluma drvena (ali, odavno nema pokojnih Majetića, Lepetića, Šovagovića i we have to finally deal with it) ili da je dosadnjikavo, onda tvrdim ako su nigdje, barem u zadnjem pogodili duh Zagreba 1980. Zagreb je i inače ne baš uzbudljiv grad, bio i bit će - to je tak. Iznimka bi bili neki predobri bandovi početka 80'ih, nešto underground kazališta i, kažu vinovnici, famozne gužve na "duhanskom putu" oko Zvečke i u ponekom klubu. Čitam s bloga "Stražarni lopov" ove ispod intervjue i nastupe Haustora i čudim se kud se djede bilo kakav oblik takve drčnosti i ambicije danas, pod cijenu da se samoetiketiram kao Stari Prdonja koji docira:
http://strazarni-lopov.blogspot.com/2015/02/haustor-polet-je-kriv-za-sve-198081.html
Ali, ak već tražimo neki očiti MINUS, pametniji od mene primijetili su kako upravo to gotovo nikako nije prikazano. Kao da je seriji tu presušio budžet, kad se osim (pomalo nategnute) "tople obiteljske priče" već utapljala i u drugim ambicijama i kulturološkim referencama. S toliko priče o rocku ne prikazati niti jedan koncert (!) osim u offu, ili natakariti ne više od 10 statista i dvije Lade pred famoznom Zvečkom, postavlja pitanje na kaj se fakat onda ulupao, kažu ne mali novac.
Doduše, tamo gdje je po pričama u to doba zaista frcalo, bili su tulumi, no to je nije neka specifičnost, već provjereni sovjetski recept funkcioniranja kontrakulture.
Osobno sam počeo ići "u život" barem pet let poslije, no i tada što se javnih događanja tiče, nije bilo drukčije.
U prilog takvom zagrebačkom spleenu idu i zapravo pubertetske anegdote & mitovi, poput onog o Blondie. Čak i da nije imala druga posla nego zaista u klubu filmskih radnika, u gustom dimu Filtera 160 odbrojavati Novu 1980. s bradatim studentima šumarstva iz Pakovog Sela, teško da bi to promoviralo ZG u metropolu bilo koje vrste. Postoje kulturološke činjenice - i kulturološke revolucije.
Ova revolucija iz CBS je nažalost u društvenom značenju zauvijek zgasnula tamo negdje kada je Jajo, najautentičniji i najznačajniji glas početka cijele priče (što god artisti mislili, rani Prljavci zaslužuju poseban esej), na puno ozbiljnijim "drogama" slave i želje za nekim drugim(?) uspjehom, vlastoručno i zakucao čavao u lijes onog čijem je stvaranju doprinio, napisavši mrtav hladan: "hajde hani pliz pliz daj mi jedan dobar liz liz"
Tim besmrtnim tekstom i jest, ukratko, završila jedna epoha. Nakon toga mogli smo još samo mirno i zasluženo čekati Stublićevo predviđanje kako će gorjeti gradovi.
Oznake: Crno-bijeli svijet
|
