|
Čuh od kolege Kopče kako planira skoro obnoviti svoj tinejdžerski band koji je svirao kvalitetan 50' r'n'r & rockabilly, pa me to pohvalno okupljanje nagnalo na vlastita nostalgična prisjećanja na više (moji frendovi) ili manje (bandovi s kojima sam probao ja) uspješna prangijanja, od barem jedne ili nekoliko proba. Ako je i Najprivrženija mogla, ništa čudno da sam i ja davno i nakratko turio nos u svijet (punk) rocka.
No, kako jesam stari prdonja, a kad je već takozvana "rock svirka" u pitanju, sve manje i tek povremeno još privirim u pjesmarice novih zvukova ili bendova. Niš o tome ne znam.
Ono što me npr. kod onih "izvan struje" i posebno demo bandova, oduvijek razgali, jesu duhoviti i mahom neozbiljni nazivi, koji u naše doba prangijanja i nisu nešto prakticirani.
Zvuk nekih punk hard core frendovskih bandova iz mog vremena bio je radikalan, koristile su se čak i motorne pile, bubnjalo se i po velikim okruglim kartonskim kutijama deterdženata iz Njemačke...ali, nazivi su bili prilično umjereni. Tipa "Revolt".
I oni najpopularniji i zvučno najradikalniji, preferirali su "učene" nazive na latinskom ili iz povijesti, tipa "Motus" ili "Patareni".
Na "kultnoj" kasetnoj kompilaciji HC punka u bivšoj državi "Čudeža ne bo", također su najčešća imena bendova bile skraćenice, ili ozbiljni nazivi poput "Geneva dekret" ili "Vrisak generacije".
Danas pak, vidim barem po nasumičnom pregledu npr. događanja u Zagrebu samo prošlog mjeseca, postoji scena i svira se na više mjesta u jednoj noći (suprotno klišeiziranom stavu moje generacije kako "njaah, nema danas klubova i koncerata", baziranom na sjedenju doma uz televizor  ). A vidim da se, od Debelih Precjednika koje sam prije uočavao, underground nazivlje još i raspojasalo. Tako iz mora svirača samo za prošlih mjesec i po dana u ZG, izdvajam tek najduhovitije kapljice, npr. Je.oton, Hren, Druker, SuperBake, Antenat (malo retro naziv), Eke buba  , Šlagvort na kraju, Odron, Zmajeva čelična kanđa, Krv Istoka, Skretničari, Gajba, Pridjevi, Diskodelija, Kapetan Snješka, Barbari, Bezbeli apstraklije, Metak za zlikovca, Čudnoređe, Biciklić, Dosh Lee, Mnogi drugi, Mikri Maus, Kuku$ klan, Bosonogo djetinjstvo, Petar Punk, Ljepilo, G.A.D. itd.
Uglavnom, "podzemljarski" gubičarski bendovi koji teško da će ikad snimati fancy spotove i promovirati CD za Aquarius & Croatia Records, vidim da su i dalje živahni i nadam se - buntovni. Drago mi je i da u nazivima prevladava hrvatski, tako je smješnije i izravnije, kapa dolje.
No, što je s tzv. hrvatskim pop-rock mainstreamom, koji snima studijske uratke, izdaje po još preživjelim labelima, snima spotove i promovira se na telkama?
Ostao sam, pri zadnjem informiranju o istima, bez želje da ispadnem nekonstruktivno kritičan i zakopan u "boljim vremenima" - zabezeknut.
I to količinom anestezirane melankolije i frapantne sličnosti jednih drugima, prije svega. Nemojte se ljutiti, dragi pop-rockovci, ali ljudi moji - KAJ je to? Da ne velim, gdje su vam mladost, snaga i makar mrvica bunta, relevantnosti ili diferentiae specifice, makar osobne, ako već ne društvene? Stare bake bi to stanje okarakterizirale kao "slaba ti je sine, krv" i preporučile jaču hranu. I jednu ljutu.
Na stranu nekolicina, sad već veterana, od Hladnog Piva, preko Pipsa, ili meni ne osobitih npr. Elementala (ali bar su svoji)...skužih da postoji nevjerojatan niz klonova, svih urbano popeglano melankoličnih cura i dečkiju s gitaricama i istim poopćenim tematom iz srednjoškolskih privatnih pjesmarica. Kada su se, nakon apsolviranog cjelokupnog novog vala (koji jest bio i pop!), a koji se vukao do kraja 80'ih, pa različitih ali ipak samostojećih Xenia, Denisa & Denisa, Boa, Valentina (da, npr. Valentina, što fali stvari "Volim te još"?), Psihomoda i sl. popa, pojavile one Cacadou Look, smatrao sam to već stepenicom niže.
Ali, kad su gitarice i onaj neodređeni žalopoj prastare "Djevojke u sutonu tihom" u pitanju, taj je standard očito preživio sva desetlječa i polako se očito ponovo utvrdio. Prvo su cijelo to lagano, prelagano melankolično sanjarenje nakon cro-dance vojnog udara 90-ih započeli razni Mayales, Yammat i sl. u nekom funky ritmu...no, s obzirom da je mrdanje guzom i veselje u Hrvatskoj brzo izišlo iz mode, nadogradile su se vedete današnjeg zvuka, razne Meritas, Nole ili Svadbasi (to je i neloše). I tako, sada vidim kako je cijela ta samosažalna ideologija dosegla vrhunac.
Potaknuo me zapravo na cijelo ovo razmišljanje niz spotova koje sam slučajno jednom kasno u noć odgledao na onom CMC ili čemu već, HTV-u...i otkrio tako što je novoga.
Uz Meritasizaciju zvuka, radi se u gotovo kod svih o nekakvom razvodnjenijem, tematski poopćenijem i manje nadobudnom supstratu EKV-a, uz, da sjeta bude ipak svarljivija, dodatak nečeg Mayaleski laganog, poput light sladoleda od vanilije nakon teškog ili jednoličnog jela.
A sve suštinski - isto.
Toliko isto da kad slušam zatvorenih očiju, ne bih znao koji band svira, da ih se po redu pusti. Osim da je pjevačica ili pjevač.
Kada je svirao Plavi Orkestar, kakva god "seljačija" bili, ZNAO si da je to nedvojbeno Plavi Orkestar. Po svemu, pa i tekstu, bili su jedinstveni. Barem to.
Dragi bendovi, smatrajte ovo "drugarskom", nikako zlonamjernom kritikom...
Cijenim introspekciju, bila čak i tako neodređeno i srednjoškolski opisana, nisu mi strana labilna i osjetljiva psihička stanja ili samosažalijevanje. No, kad vas slušam i gledam, kao da gledam paradigmu cijelog onemoćalog društva.
Vremena su i te kako inspirativna za "veće" stvari i teme od "polagane predaje", iako ne tvrdim da bi svi pop-rock bandovi trebali biti u revolucionarnom raspoloženju nekakvih Muse, koji bi im npr. po izričaju mogli biti svjeCki pandan.
Ali to opće povlačenje u sebe, beznadežna opsjednutost sobom i eventualno tek prvim partnerom do sebe, sva ta onemoćalost i često natabletirano šaputanje umjesto pjevanja, kao da je simptomatično i za opću predaju svih nas.
Da ne kažem depresiju.
I ako u npr. ovim dolje nasumičnim i ne nužno reprezentativnim primjerima današnjeg hrvatskog pop-rocka ne uočite isti kalup sličnih, poopćenih anksioznih anestetika, onda sam negdje gadno pogriješio u procjeni i ispričavam se:
Primjer 1 ; Primjer 2 ; Primjer 3 ; Primjer 4 ; Primjer 5 ; Primjer 6 ; Primjer 7 ; Primjer 8 ; 9... 10... itd...
Ono kaj sam primjetio također, jest i da se, osim rijetkih poput Vatre, u nazivima bendova preferiraju strana imena. Kako god, promakoše mi svi ti, uz spomenutu Vatru, Nolu ili Svadbase & Ramireze: Nipplepeople, Pavel, Quassar, Vatra, Detour, Radio Luksemburg, Markiz, Silente, Auguste, Flyer, Bang Bang, Ludwig, Judette i razni "feačeri" poput Gretta feat. Geby ili Sara Renar feat. Barbara Munjas.
I kad ta sva nova imena odjednom otkrih, nisam se nasmijao kao na Eke Buba - jer ljudi su ozbiljni. Ili dead serious, poput onog umornog odvjetnika iz Pavela.
Upišeš jednog u youtube, a sa strane već ispada poveća lista sve slične subraće bez broja, kao čadora Age Hasanage, ovdje niti svih ne nabrojanih...cijeli taj anksiozni žanr u kojem nas, uronjeni u vlastitu introspekciju i/ili bol, pjevači/ce s mrtvačkom ozbiljnošću u krupnom planu gledaju u oči, ili u pod. Ili prvo u pod, pa onda s dostojnim pathosom, ravno u kameru. Dok fakat, njihovim rječnikom, "lagano umireš" pred telkom
Ono kaj mi je zanimljivo jest korpus istih riječi koji se koristi u pjesmama, a s kojima se može fino poigrati. Toliko poopćenih i apstraktnih, da možeš raditi Lego slagalice i tako beskonačno štancati nove pjesme s istih tridesetak.
Primjećujem tako vječno ponavljajuće riječi koje meni osobno(!), kada se skombiniraju skupa, nažalost ne znače suštinski NIŠTA i malo toga zapravo poručuju i osjećam se kao Morrissey koji priča o glazbi koja "says nothing to me about my life".
Poput npr.:
- strah/bojim se/strepnja
- san/probudi me, se
- noć, noćas
- oči ("u tvojim očima")
- misli ("u tvojim mislima")
- ruke (tvoje, moje)
- usne (jako vole taj dio tijela)
- tijelo
- stranci (ja/ti)
- osmijeh
- prolaze (dani, godine, ljudi, lica)
- svijet
- poželiš/ne želiš
- pitaj, pitaju, pitanja
- grad (ipak je to urbana glazba)
- tajna
- poraz
- laž
- istina
- nada/nadanja
- molim (te, se)
- ponos
- tišina
- svijet
- svjetlo
- zvijezde
- možda
- ponekad
- pomisli
- pobjeći (negdje)
- osjećaš li
- dobro znaš/znam
- sjeti se
- zauvijek
- dobro znaš
- blizu
- daleko (otići negdje, on/ona su daleko)
- snaga (nemam, nemaš, ostat ću)
- nestaje (sve, ti, ja)
- nemam te/bez tebe (univerzalna posuđenica iz drugih žanrova, često korištena i u narodnjacima :) )
- čuvam te/čuvaj se
- ne daj/ne dozvoli (imaginarnim "njima" da nešto naprave od tebe)
- probude (konzektventno "ne daj da te/nas")
- umire (grad, sjećanje, nada, dan)
Zanimljivo, primjetih da fali ključna riječ takvih pjesmarica - LJUBAV. No shvaćam, to bi bilo preočito, ne?
I onda poželih i ja stvoriti jednu takvu pjesmu. I vidje Nemetz da to ide čisto fino i brzo. Pa pod kreativnom CC licencom "dijeli dalje"  , predajem donje uratke bilo kome iz gornjih bandova, ako bi ih htio iskoristiti, bujrum.
Dakle, samo od gornjih riječi postoji gotovo beskonačan niz mogućih složenaca. Bitter-sweet, sjetnih, sasvim u skladu s gore iznesenom ideologijom lagano umirućeg hrvatskog pop-rocka. I zapravo je SVEJEDNO tko to svira, jer ionako teško možeš raspoznati jedne od drugih, ako ne gledaš spotove.
Dat ću pjesmicama-složencima iz gornjeg rječnika i naslove. Npr.
1. Daleko
Ponekad poželim
da se probudim
I pobjegnem daleko
Osjećam sva pitanja
Na svojim rukama
I tvojim očima
I usnama
Što su nadanja i sjećanja
Jer noćas
Umire ovaj grad
I svi su porazi i laž i istina
Tišine
Sjeti se, samo tišine prolaze
Daleko je svijet x 2
Tišine... x 3
2. Čuvam te
Svaku nadu pretvaraš
U poraz
Dok čuvam te od svijeta
Ne daj da postanem laž
Ponestaje mi snage
Da očuvam ti usne
I ruke
I ne postanemo stranci
Zauvijek
Osjećaš li tajnu
Koja umire
Daleko
Ne daj da te probude
Od sviju nadanja 3 x
3. Ostajemo sami
Noćas slutim ponos
Dok molim te
I bojim se
Da svijet ne nestane
I umire
U svakom pitanju
Dobro znaš da tvoje ruke nose me
I sva nadanja su laž
Samo zvijezde ostaju
U sjećanju
I tvom snu x 2
Ostajemo sami x 3
Kaj to sve gore znači? Ništa. Ako mi vjerujete, baš ništa. Ali nema veze, ide brzo i samo iz gornjeg rječnika pop-rocka pecaš i preslaguješ iste riječi.
Mogućnosti su beskrajne. Složite i vi koju!
Možda sam preradikalan, možda nisam stvoren za pop-rock i za današnjicu uopće, možda me pregazilo vrijeme, sve to stoji. Vidim da i ti bendovi nastupaju po klubovima i dvoranama, dakle imaju i publiku koja ih razumije i to cijenim. Možda i tražim previše. Ali eto, dadoh privatnu opservaciju za koju blog i služi, nakon što sam se iznenada, praktično u jednoj večeri, suočio sa svom gomiletinom propuštenih i u međuvremenu u mainstreamu etabliranih (?) bandova, samo zadnjih godina.
I činjenicom da kak nam je u svemu i kako općenito razmišljamo, tako i u ovome, kao Tadijanovićevo stado ovaca krotko i dobrovoljno klizimo u spokojno odumiranje društva, uz prateći zvuk ugodnih gitara, čisto da manje boli. Palijativna skrb
Oznake: Pop, rock, punk
|
