|
Iako si intimno stalno obećavam da neću o politici, ovo blogomišljenje opravdavam vlastitim zdvajanjem oko humanitarnosti nas kao takvih - i naših mudrih Vođa. Kao deklariranih kršćana kojih je puna ova zemlja, od kojih su nekima možda i fuj zmazani nekrsti iz pustinje
Prvo štiklec jučer iz parka u Dalmatinskoj...klinci se vijaju po spravama, gacaju po blatu, igraju se svega i svačega, pa ugledam dvojicu cca 10-godišnjaka. S plastičnim puškama u rukama, u trenirkama i tenisicama - s majcama zavijenim oko glava, samo da im se vide oči. I skužim da se igraju terorista. Konkretnije, boraca Islamske države. Ne znam tko je u nekom drugom kutku parka bio amerikanac, ali ako se klinci igraju točnog stanja stvari, onda tu amerikanaca zapravo ionako niti nema. Oni su negdje na nebu i tu i tamo s njega prospu navođeni projektil u akciji čišćenja vlastitog imidža "evo, vidite da i mi nešto radimo, nakon kaj smo zakuhali".
Kako god bilo, nastupila neka nova vremena i kauboje i indijance, Nijemce i partizane, policajce i lopove, zamijenili teroristi.
Bez da se bavim teorijama zavjera preko mjere, zapadnim zemljama koje su briljatnom odlukom odlučile i u Siriju izvesti demokraciju, možemo zahvaliti i na ovom sadašnjem valu izbjeglica.
Iako su imale deset godina iskustva što je sve izvoženje demokracije napravilo u susjednom i po mnogo čemu sličnom (čak se i vodeća partija jednako zove/zvala) Iraku.
Demokracija naravno, ima svoju cijenu. To smo platili i mi, ima tu i neke sličnosti. No, ako znači ne samo totalni raspad jedne do tada relativno stabilne države (s tim prestaje sličnost) bez da je sposobno nastati nešto iole suvislo novo, beskonačnu patnju milijuna ljudi i ugrožavanje temelja svjetskog poretka i mira - onda se postavlja i pitanje za čije, nama nepoznate, babe brašno se to sve događa. A Zapad je imao nepogrešiv primjer desetgodišnje agonije Iraka da se ne zaleti u svojoj podršci smrti zemlje zvane Sirija, koja je išla sve do raketnih napada na Assadove tenkovske kolone. Nakon čega su svi bili dovoljno slabi da ih preplave islamisti izišli iz do tada dalekih pustinjskih rupa.
No, i da prestanem spekulirati o geopolitici, ostaje i dalje jedno nama u facu zadnjih tjedana isporučeno i jednostavno pitanje - izbjeglica. Ne samo kako se mi svi odnosimo prema tome, nego i naši poglavari.
U ovom zadnjem valu to više nije subsaharska sirotinja u dronjcima iz raznih Eritreja, sada gledamo mahom urbane, obrazovane, nekad situirane ljude iz jedne donedavno pristojne (minus potpuna demokracija) i u arapskom svijetu više nego solidne države. Koji, pritjerani ekipom koju imitira klinčadija iz Dalmatinske, zaista nuždom pritjerani ostavljaju svoje živote koji su uvelike bili slični našima.
Ljude koje neće megabogate arapske države, jer Saudijcima trebaju samo investitori, turisti i neobrazovana radna snaga iz Pakistana spremna živjeti u straćarama na rubovima njihovih divot staklenih utopijskih gradova usred pijeska.
Ljude oko kojih dvoje i jedva ih na kapaljku pripuštaju zapadne države, možda u nekom promilu i opravdano strahujući da se nije pokoji terorist među njima umiješao.
Ljude oko kojih kao Sfinge uglavnom šutimo i mi ovdje i ne znamo što bi rekli.
Ima u toj izbjegličkoj brojci (koju ne vidim kao za Europu nesavladiv problem, Hrvatska je u doba najvećeg rata imala koliko, 400 000 internih izbjeglica i 200 somova bosanskih, ne?) i velik postotak "braće kršćana", ako ćemo ići u užu religijsku ksenofobiju. Pokrštenih od samog početka kršćanstva, davno prije nas nekadašnjih štovatelja Peruna i Babe Mokoš. Starije braće.
Možda čudno, ali poznajem barem pola tuceta zagrebačkih Sirijaca - polupurgera. S jednom malenom je Nasljednik čak i dijelio vrtićku grupu. Fin svijet. Obrtnici, radišni, ljubazni. Ljudi. NE prije svega muslimani ili koja već dežurna fobija.
De facto Europa ima privilegiju da na njezina vrata kuca "creme de la creme" od onoga što se može dobiti od izbjegličkih očajnika ili ljudi koji se žele ušvercati na Zapad širom svijeta. I svejedno imam dojam kako ih se u mnogome i dalje tretira kao opasnost koja će nas narušiti.
Narušiti - što?
Npr. u Hrvatskoj?
Koliko ima sveukupno trenutno očajnika po logorima diljem rubova zapadne Europe? Par stotina tisuća?
Inžinjera, obrtnika, strukovno obrazovanih, sviklih na život kakav mi živimo?
Čitam, samo kao primjer koliko je želje u tim ljudima da se integriraju, kako se Sirijci koji nisu kršćani po Njemačkoj gotovo masovno krste po episkopalnim crkvama. Ne smatram to nužnim, kao i svatko normalan, pogotovo ako to čine jer misle da su ih pritjerale prilike nužde.
A ti ljudi jesu najbolja prilika koju Europa dobiva glede integracije do sada.
I konačno poanta...što se HrvaCke tiče - u čemu je problem?
Koliko stotina tisuća hektara i desetina tisuća praznih (ne samo srpskih, nego i hrvatskih!) kuća ima u Prelijepoj i Prepraznoj, kojom se tako diči domoljubno osvješteni dio građanstva?
Koga uopće i koliko ima još u Lici, Velebita dici?
Svi ličani koje znam su iz Zagreba.
Išli smo da dječji rođendan u Turopolje, desetak km od Velike Gorice. Bespregledni hektari praznog niskog raslinja, zaraslih njiva i šuma bez jednog živućeg sela. Sat vremena biciklom od urbanog srca države. U daljini gori neko raslinje, znak života ne puno drukčiji nego kad islamisti zažgnu neku zgradu u Palmiri
Pola moje generacije (najmanje), mojih frendova - nema djece. Onda druga "polovica" po jedno, ako dvoje.
Što mi glumimo, kog će ionako biti za sto godina ovdje, čime je to današnja, na jeziku jaka generacija, zadužila Velebita Diku?
Prošetajte se uostalom po grobljima....stotinama godina ljudi su odasvud dolazili, iz Češke, Moravske, Mađarske, Turske. Mi sami smo skupa s Avarima dojahali ovdje cca u 6. stoljeću i popalili SVE gradove koje smo zatekli, a koje prije nije srušio potres. Od Salone, Narone ili Andautonije jedva da je ostalo nešto kamenja.
Što ne bi jednom bili predvodnici nečega?
Azil svima.
Nek dođu ljudi i nešto rade. Možda smisle nešto pametnije od nas...ionako smo zatrajbali ono tvornica što nam je ostalo i gledamo kako zvarat na socijalnom i bolovanju kao dosegu naše inventivnosti.
Da otvorimo skroz vrata, kao prva EU zemlja koja bi to napravila, ako bi i velik dio Sirijaca htio dalje prema nekim Engleskama, barem pedeset tisuća bi vjerojatno ostalo. Barem privremeno. I da damo neke jasne i našim prilikama opravdane uvjete, kako nema prevelike socijalne pomoći, dobiš azil, zemlju, eventualno kuću i snađi se. Tko se imalo snađe, a ne želi natrag, zašto ne i državljanstvo.
Uostalom, zašto ne bi EU zemlje koje broje svaku sirijsku izbjeglicu koja im je na teret i u strahu su od nje, PLATE nama barem neku pinku, da ih zadržimo? Glupo ili ne, što ne bi platili paušal, za lišavanje Europe tog straha. I opet dobro.
A u krajnjoj liniji, na magistralnoj cesti (!) Sisak-Zagreb, jedva pola sata od Prijestolnice, ima kuća na prodaju za 15.000 EUR. U Lici još za manje. Umjesto da daju pare posrednicima koji ih masovno guše u kamionima po cestama i potapljaju im djecu u ilegalnim brodovima, neka legalno dođu u Hrvatsku, nek ih dopeljaju i Jadrolinijini trajekti dok čekaju novu turističku sezonu, pa za te pare možda čak i kupe vikendicu negdje diljem Lijepe Naše. Po Zagorju i Prigorju znam iz prve ruke, kako ima vikendica, starih kuća i kleti za par tisuća EUR. A koliko košta avantura ilegalnog bijega iz Sirije s mogućim potapljanjem.
Možda nekome zvučim radikalno, možda utopijski, a gro poznanika i prijatelja će ovo otpiliti kao malograđansko-salonsko-kvaziljevičarsko pranje savjesti. Neka. No nek bude prolegomena barem nekome za razmišljanje
( Preuzeto s facebooka Jello Biafre i Guantanamo School of medicine )
Oznake: sirija, Izbjeglice, Hrvatska
|
