Pregled posta

Pi Si Frankenštajn

Ne radi mi pokućni PC. Dobro, nakon posjeta jednom od obligatornih The Kuma/Frenda Koji Zna Nešto O Kompjuterima, sada radi - no, nakon sati i sati obrade, uvijek ostane nešto visiti u zraku i nedostajati...u ovom slučaju izvjesni "registry value" da pokrene DSL modem....Nebitno.
Ali presmiješno mi je što u 21. stoljeću + ne znam kojem desetljeću opjevane informatičke revolucije koja je promijenila naš svijet, većina ljudi i dalje kod kuće sklapa ili im Kum/Frend Koji Zna Nešto O Kompjuterima sklapa te naše smiješne PC Frankensteine.

Svaki model pegle za sto kuna ili kineski tranzistor ima svoje ime, neku šifru i broj. Gotov proizvod. Jedino su PC-i naši svakdanji u najvećoj većini sklepani poluproizvodi čiju utrobu malo malo pa pročeprkamo, vadimo im želuce, krvožilni sustav, mozak, srce i uglavljujući nove, molimo Svevišnjeg da se te komponente međusobno ne pobiju, a za što nijedan od njihovih proizvođača ne nudi garanciju. Svom proklamiranom napretku unatoč, kao nekad kod starih "Stojadina" koje su razni Žacevi vikendom popravljali u dvorištima i haustorima, tako još uvijek i danas svijet PC-a na ljestvici najtraženijih stvari inzistira, a svoje proizvode i način distribucije prilagođava - samoukom kućnom šarafljenju.

Znam da ima ljudi-šminkera koji ovo mogu pročitati sa svog laptopa, Apple-a ili neke HP-ove kutijice s imenom i prezimenom, te garantnim listom od tri godine na dijelove i servis. Arthur C. Clarke i svi pisci SF-a još davno su predviđali svijet osobnih računala koja imaju model, broj i osobnost, ali "malo vas je, malo vas je, p.."

Vrzino kolo svih tih mogućnosti koje nudi samostalno sklapanje i komponentiranje još uvijek je jače od razuma i većina onih koji nikad doduše ne bi otvorili svoj štednjak i samostalno mijenjali grijač za bolji ili tweakali postavke i vadili diode svog televizora, jednostavno tom zovu u slučaju svog malog Frankensteina ne mogu odoljeti. A niti tržište im ne pomaže u suprotnom. Prodavači za one s manje strpljenja doduše nude nekakve svoje sklepancije pod firmu "konfiguracije", no nitko gladan moćnog računala i tko drži do image-a "složio sam si mrak PC" na to ne pada. S tim da računalnih pandana izbalansiranim i pratećom papirologijom razumne zaštite potrošača potfutranim imenovanim modelima štednjaka, televizora i DVD-a jedva da ima na prste jedne ruke.

I onda Prosječni Hlebinac u liku mene, kada krene po zlu i prođe vrijeme, a računalo se počne gasiti ili gušiti dolazi do najzanimljivijeg dijela u cijeloj priči. Faze 2.

Dolazak kod Vrača.

- "jeste'l doma, možemo navratiti, nismo vas vidjeli sto godina, da se dječica malo poigraju...može, super?.... bla truć...i...još nekaj...a-hm...gasi mi se komp, ne znam kaj da radim...."
- "ne znam ni ja dok ga ne vidim"
- "jedino da ti ga....a-hm...donesem?"
- "hah, donesi....."

Potaknut Guruovim blagoslovom, odšarafljuj utikače i žice prepetljanije od porcije špageta u restoranu.
Uzmi kućište, tzv. "kantu" i dotegli uz sto neugodnjaka i "nešto sitno za vas i djecu", "ako ne smetaš" Guru-u na kućna vrata.
Nakon svih efemerija, napokon. Otvaranje.
Prvo, ritualno usisavanje usisavačem . Pokrov prašine koju su moćni ventilatori usisali je debljine ljetne dekice za ležanje na travi. Možda sam ga zagušio upravo tim, neka malo grize crvić sumnje, zaslužio sam to, neznalica kakav jesam, nesvjestan činjenice da se računalo, i to iznutra, mora usisavati u isto vrijeme kada usisavam i tepih.
Usisavanje traje cijelu vječnost, u kombinaciji sa zvukom koji se čuje, Vrač s leđa izgleda kao da kantu pili po pola.
Ipak, eppur si muove.

Ponovno palimo....ćorak. Zuji u prazno bez željenog "beep"-a.

Vrač se mršti.
-"može biti sto stvari, vjerojatno napajanje"
Sva žičana utroba počne izlaziti van kućišta, odšarafi staru kutiju za napajanje, traži zamjensku. Polusloženi a još uvijek neoživljeni Frankenstein koji vrač ima prislonjen uz zid služi kao dućan za uzimanje dijelova. Zamjensko napajanje je staro, ali švapsko. "Što Švabo napravi.....".

Ukratko, iako sve to traje, stavljaj zamjensku, spoji, zašarafi.
Na kratko, PC oživi. Kao kad na onom ekranu u hitnoj pomoći dobiješ otkucaj srca.
- "je, bilo ti je napajanje".
Svijet se čini ljepšim, trajalo je relativno bezbolno, a samo na taj srećom okupani trenutak čini se da su, skupa s poretkom u svemiru, podaci (poanta svega) sačuvani i moguće ih je povratiti.

Vraćaj žice nazad, pripoji, dopoji, spoji, malo preokreni. Pali opet.
Računalo se ugasi.
Pali-gasi. Pali-gasi. Pali-gasi. Klinci su po x-ti put već upadaju u sobu uz pitanja a što mi to radimo. "Igramo se Pali-gasi". Pali-gasi. Pali-gasi. Neće.

Mijenja se ventilator. Iz hrpica po kutovima sobe vadi se drugi ventilator. Odšarafi, otpoji, spoji, zašarafi. Vrti se. Ali se računalo i dalji Pali-gasi. "S mjerom", rekao bi Heraklit.

Vrač postavlja mračniju dijagnozu.
- "izgleda da ti je nekaj i s matičnom. Ovo još nisam vidio da se sam od sebe gasi".
Prije toga te upozorio da prstom slučajno ne dotakneš matičnu, jer si pokušao izbaciti pramen zaostale prašine, stoga što statički elektricitet koji proizvedeš može "skuriti čipove".
- "nije vrag da je zato što sam prstom dotaknuo matičnu?"- pokušavaš se našaliti. No, Vrač je mrtav ozbiljan i uzvraća hladnim tušem:
- "može biti čak i to".

Vijećanje. Iz dijelova rasutih po Vračevoj jazbini vadi se druga matična ploča sličnih karakteristika i pristupa se montiranju. Odšarafi, otpoji, presloži, upoji, zašarafi, umontiraj.
Djeca postaju nervozna, kad ćemo doma?
Nešto ne paše, treba malo pritisnuti. Staviti ili ne staviti memorijski keks, Vrač mumlja sebi u bradu ili šuti, lupetaš bez veze ne bi li smanjio nastalu tišinsku rupu.
Napokon, pali.
Nekaj još ne valja.
Otpoji, došarafi, domontiraj, drugačije uglavi, treba šaraf i utor za matičnu pomaknuti za još jedno mjesto.
Pali. Nema slike.
Treba prespojiti nekakve sitne crne utoriće.
Pali. Nema slike.
Treba prebaciti ekran s "digital" na "analog".
Nije li kompjuter digitalna stvar? Whatever, bolje da ne pitam i ne dobijem sarkastičan Vračev komentar.

Highlight večeri. Vrač uzima metalni dio (mrežna kartica?) i košarkašim šutem baca u kućište iz kojeg smo vadili dijelove za Novi Život mog Frankensteina.
-"ne brini, znam za kaj to služi. To ti ne treba".

Vjerujem. I'm a believer.

Pali. Radi.

Radi! Zujanje ventilatora koje ne zaostaje za zvukom najvećeg kućnog ventilatora koji hladi zrak u sobi, a koje je toliko puta u našem malom stanu značilo da "izvolim ugasiti komp jer mali ne može zaspati", ovaj puta zvuči kao Vivaldijevo "Proljeće".

Treba još samo nadinstalirati Windowse. Zašto, ne pita se. Ako (ako!) uspije, nećemo izgubiti podatke, što je bila i početna ideja.
Estimated time 40 minuta. Zapravo čekanja hoće li uopće uspjeti.
-"to on samo procjenjuje minutažu, bit će to brže".
Nakon 45 minuta, uspjelo.

Pojavi se desktop s toliko voljenom obiteljskom slikom u pozadini.
"To ćemo maknuti".
Jer, kreće se u čišćenje viška programa i file-ova.

Žena i dijete odlaze doma. Spustio se debeli mrak Nedjeljne večeri. Ići ćemo nazad Vračevim autom.

Čisti se.
-"kaj će ti ovo, ovo ti ne treba, koji će ti ovo, ovo ti je višak, za ovo imaš bolji program".
Koliko puta ste od informatičara, što na poslu a što privatno čuli, "a što će ti to?".
Nestao je i novi Internet Explorer i najnoviji Media Player.
-"skinut ćeš ih opet".

Duboko zašavši u ljetnu noć pred oluju, svjetlo je došlo do kraja tunela. Ostatak ću poštelati doma.

Kada je ponoć otkucala, u tišini doma svog (poremećenoj starim dobrim zujanjem turbogeneratora računalnog ventilatora), bezuspješno pokušavam ponovo spojiti miš sa računalom, jer su se žičice u utikaču savile. U 1 h ujutro uspijevam.
Nakon 3 pokušaja instalacije, spajanja i pripajanja, u 2 h ujutro shvaćam da mi se u svim tim preinstalacijama, DSL modem ne da spojiti jer nedostaje "registry value".

Nemam Internet. Dobro, imam na poslu, kaj će mi više?

Sad još samo da nazovem T-com i obavim onaj poznati razgovor.
/umiljati ženski glasić zaposlenice preko student-servisa/
"- dobar dan, Anita pri telefonu, kako Vam mogu pomoći"
"- fali mi registry zapis za instalaciju DSL-a"
"- ipak Vam ne mogu pomoći , spojit ću vas dalje... (naravno da ne možeš, zašto na to pitanje stalno iznova uopće troše vrijeme i odmah ne prespoje?)...."/glazba iz "Žalca" s Robert Redfordom ili Goran Karan, a nakon 5 minuta od zlovolje suzdržani glas Onoga Koji Zna Više O Problemu Koji Imam/

Stvarno kao da imam viška vremena u životu. A i tko mi je kriv što sam informatički polupismen.





Post je objavljen 14.07.2008. u 08:25 sati.