Pregled posta

"Ne čujem dobro..."

"...al' ću da vam kažem" rekao bi nekdašnji šef dr. Dabića.




Ozbiljno, mislim da sam diskriminiran od nekih iz svoje okoline, koji nikako da prihvate činjenicu da moja pužnica jednostavno dobro ne titra na neke tonalitete. Poruka ovog posta je da različite tihe diskriminacije ( a kojih se, za razliku od prava "rodova", novi Zakon nije sjetio) razaraju tkivo ovog tranzicijskog društva, a da nisu osvješćene u narodu. Eto zato jedno moje privatiziranje na tu temu, baš kao i lamentacije o vlastitoj nesavršenosti.

Da, ponekad zbijem "tko mljacka barke" šalu u stilu Brixy-evog Alana Forda, ali NE da provociram - nego stoga što uistinu nisam dobro čuo nečije mumljanje, pa šalom zapravo (suptilno?) želim dati do znanja na činjenicu iz naslova ovog posta.

Iako dakle urbi et orbi priznajem da očito imam nešto slabiju slušnu opremu, što je otkrila još doktorica na regrutaciji za "onu" vojsku (i to, na moj užas, riječima "aaa, imamo tobdžiju"), ne bih uopće pisao ovaj post kad bi svi u mojoj okolini govorili književnim/"radio zagreb, prvi program. Vijesti" jezikom. I da su muškarci, čiji dublji glas odlično čujem. Vjerujem da većina mojih muških prijatelja uopće niti ne zna da slovim kao gluhonja. Uglavnom kod Moje "Ka'e, k'j opet nisi čuo?" Suđenice s kojom se uvijek tučem oko razine zvuka na daljinskom upravljaču, te Kolegica s posla.

Jer, u biti, najosjetljiviji sam na izvjesne načine, obično ženskog, izgovaranja rečenica. Ponajprije ono zagrebačko gutanje samoglasnika na kraju riječi i nemarno šuškanje (vidjeti ogledno: Nives Celzijus), kao i na one damice koje krenu s normalnim tonalitetom a onda im zadnji dio rečenice potone u tihi i suzdržani damski poluuzdah. Jer ona je oličenje suzdržanosti i samokontrole...izvolite, a da se ne usudite približiti istoj, 110 % usredotočiti se na to što ovlaš želi saopćiti, tj. prišapnuti auditoriju. Ili ispadni gluhač.

Bit diskriminacije je u tome da gore navedene kategorije (uglavnom, žena) vrlo netoleratno odmahuju rukom i otkantaju i prekidaju svu dalju komunikaciju čim osjete da opet, "kao fol", nisam čuo njihovo suptilno šaputanje i naglo snižavanje tonaliteta. Djelomično i zato jer često bacim iskrivljenu verziju onog što čuh. "Stavi to na memorandum" može završiti i kao "kaj, stanji to - mamuran - na - drumu?". Stotine stvarnih primjera koji često prijeđu u nadrealizam bih zaista morao početi zapisivati a da bi ih iznio... Naravno, to je djelomično i pošalice radi - no također i da, kao što već rekoh, ukažem da nisam dobro čuo.

Sjećam se kad smo kao klinci igrali nogač u Šubićevoj, često protiv ekipe vršnjaka iz Suvaga i bezobrazno im se izrugivali tijekom susreta, pa se konzekvento znali i potući i izvući deblji kraj. Kao nešto stariji i štreberastiji, sudjelovao sam ranih 80-ih na susretu pionira-literata u Zadru i SUVAG-ovci su imali predstavu, u kojoj su plesali po ritmu bubnja. Dvorana se orila od dječjeg bezobraznog smijeha, a tete i nas par ulizica-odlikaša smo ih korili sa "sram vas bilo, oni ne čuju". Djeca znaju biti okrutna, ali i odrasli znaju zapiliti neku svoju viziju.

Osobno znam jednog divnog gospodina, akademika i nekdašnjeg profesora na mojem fakultetu koji je duboko zagazio u 90-e godine i bliži se stotoj, ali koji je još uvijek vrlo živahan, pokretan i društveno aktivan. Za kojeg vrijedi predrasuda, od one prema meni ipak raširenija, da je gluh kao top. I svi se izderavaju na uglednog gospončića, unose mu se u lice i napinju vratne žile, a vidim da je on već davno rezignirao i oguglao. U biti na Kurosawa tretman srednjovjekovnog Japana, pa spokojno odsluša sugovornikovu dernjavu. Ja mu npr. govorim normalnim tonom, ali razgovjetno - i sve je u redu. Jer znam kako je to. Ako osoba nije potpuno uskraćena za sluh, dovoljno je i govoriti i što književnijim jezikom, te u skali bez naglih padova na kraju rečenice. Dragi moji kajkavci, gutatelji slogova, tepavci i damice.

Nikad mi se nije dalo ići na "kako to bog zapovijeda" ispitivanje sluha, tako da ona zloslutna tobdžijska opaska iz doba kad sam imao 16 još uvijek zapravo visi iznad glave, dok se jednom ne otelim na pregled. Moguće je i da sam tek nonšalantan, jednostavno mi padne pažnja kada ljudi mumljaju, pa ne bih otklonio niti mogućnost neke psihološke blokade. Istina, doksa je spomenula "sluša se walkman na najjače, jel'?", a u biti otkad znam za sebe, volio sam se dernjati i tamburati u gitare, pa me možda glave došao i rockerski stil života. Istu gitaru koju sam ja tamburao prije 30 godina, zavolio je i Nasljednik

No, što je tu je.

Djevojko u sukobu s Titom

Kategoriji "ne čujem dobro" sličan je, no ne i identičan, fenomen situacija kada nešto (obično pjesmu) krivo čujete i interpretirate - što namjerno, što nenamjerno.

Namjerno je ono već uobičajeno, kada sam bio mlađi i imao kompanjone koje je to jednako zabavljalo, a nadrapavale su glazbene numere različitih žanrova. Pogotovo ako je u discu bilo dosadno, a žene (pre)daleko od dosega.

Ima tu i clichea koji već idu u opću kulturološku baštinu, poput omnipresentne "Radovan baca daske" od The Queen, a nedavno sam na blogu blogera Jimba pročitao kako je jedna cura koju zna, navodno dugo godina stih iz pjesme Divljih Jagoda: "Djevojko u sutonu tihom..." razumijevala kao: "Djevojko u sukobu s Titom...".
Pa se čovjeku uvijek kad čuje tu pjesmu vrzma po glavi zamišljena situacija gdje OZNA uhićuje neku djevojku (obzirom na otvorena pitanja s Josipom Brozom - a tada se to nije opraštalo) i odvodi na Goli Otok. Ili točnije, u Gradišku, obzirom na stihove "pokraj rijeke što talasa...".

All time favorite mi je ipak citat od The Police:
"Mesečina, bato....".
Nije? Obratite pažnju na kraj isječka...

Tu pribrajam i sve hotelske terase u Orebićima i Brljogradima Na Moru, gdje smo kao studenti Suđena i ja ljetovali i čiji su nas interpretatori koji zabavljaju goste, doista kao jedina suvisla večernja zabava - i uspijevali razgaliti. Sjedneš na zidić, slušaš i ne vjeruješ...Doslovce, mehanička meljavina "na tvrdo" naučenih riječi bez imalo znanja engleskog. Voditeljica svih takvih je sviračica sintisajzera na terasi jednog jeftinog restača u Hvaru. Pače, na rivi. Gornji "Jestedej" nije niti do koljena njezinoj interpretaciji "La isla bonita" (jedino što je ispravno rekla u cijeloj pjesmi) od Madonne.

(Ne)namjernjaka ima koliko hoćete. Mogu nastati i od pukog pogrešnog shvaćanja ili neznanja engleskog. Hreljo, ja i Crveni smo pak u nedozrelo životno doba stotine pjesama mesarili po svom ćejfu. A i ja imam nekoliko krivo čutih, koje me i danas tjeraju na crvenjenje. Supruga me zove kvariteljem pjesama. Naravno, najbolje citate sam ostavio tavoriti u senilnom dijelu cortexa, pa su tu samo maglovito nasumice (originalni tekst dokučite sami). Npr.dugo sam smatrao da prva pjesma mog prvog izlaska u Jabuku davne 1986 glasi "Painted love" . Obzirom da sam tada bio neiskvaren, nisam znao da su Soft cell perverznjaci, ali i od svih tih crnih košulja teško se bilo koncentrirati (kaj ja znam što je bilo još, "Knjiga for life" od N.W.A?., "Daj bombona, daj mi fiksa" od Sonic Youth?, "Vladika is in the house" od Ice T-a?, bah....stid me uopće dalje...)

Kao još i puno manji & nerazvijeniji predškolac, bio sam zbunjen i crtićima i stripovima. To je već druga razina lošeg sluha - tupavost. Ne samo one ptičice za koje su mnoga djeca smatrala da su izgorjele te da je u općem požaru "samo jedna ostala", već i drugo. Japanska buba iz Onog crtića koristila je izraz "tuste", što je za moju ne-načitanost bilo previše, pa sam smatrao da tek konstatira "mušice mu - tu ste!". I onaj Ivica koji crta po ogradama i kud god stigne ("djeco, Ivica se zove...."). Jedan od stihova išao je "ulicama hajde i vi svi", a ja sam smatrao da Ivica ima nadnaravne sposobnosti letenja i pretendirao da stih ide "u vis s nama, hajde i vi svi".
Vrhunac je bilo čitanje stripa o psu Fidi iz "Tommy i Jerry" džepnog izdanja. U jednoj epizodi strpali su ga u šintarnicu s drugim psima, gdje se već gladnom pridošlici Fidi obratio jedan pas s obaviješću "evo tamničarke s kobasicama". Zbunjen kakav sam bio, dotrčao sam do mame koja je kuhala ručak i pitao je "mama, kakvo je to jelo - tamničarka s kobasicama? Možeš i ti to napraviti?"

U tupavost ubrajam i oficira "one vojske", Makedonca (pa je ipak razumljivije) koji me jednom strogo, kao njegovog tekliča za taj dan, pitao "vojniče, jesil' doneo ugalj?"
- "jesam druže kapetane, pune tačke"
- "budalo jedna, tačka je na krajot na rečenica"

Njegov sunarodnjak, regrut kao i ja, na svečanosti povodom Dana Graničara u kasarni, na koju su došli sami pusti đenerali iz Vojne oblasti, pjesmu koja u originalu ide "Od granice do Titova dvora, pružila se žica telefonaa...", poveo je uz "Od granica do Titova groba, pružila se žica telefonaa...". I dok smo mi umirali od smijeha na zamišljenu žicu kako puzi ravno u grobnicu na Dedinju, jadničak je dobio pritvor.

Zato ja Princu lijepo po Klaiću i Babiću, uz zatupljivajuća objašnjavanja, prije nego i stasa za prva kompliciranija pitanja. Prevencije radi.

Post je objavljen 24.07.2008. u 14:55 sati.