subota, 30.12.2006.
No sikiriki, ja sam genije!
|
Na Otvorenom su upravo pustili od Ede Majke "No sikiriki", a odmah zatim od TBF-a "Ja sam genije". A to mi se tako dobro složilo za naslov da nisam mogla odolit. Ono, klasična drskost i ponekad bezobrazluk. (Ja to nekad i namjerno samo da ne bude dosadno). Nekako mi ulilo samopouzdanje na kraju ove ofucane godine. Stvarno se rastalila ko vosak neke davno mirisne i davno lipe sviće. I zato je ovih dana ispraćamo. S najvećim počastima. Ono, o pokojniku sve najbolje. Pa spiza, kolači, petarde, prskalice, vatrometi, koncerti, domjenci, dobre želje (kako nabrajam ispast će da se u Makarskoj nešto i događa)... i sva ta ljiga i patetika blagdana u kojima svi bar na trenutak osjetimo i blagdansku depresiju. Ono, koja fucken namištena atmosfera. "Children of the sky", upravo na radiju, eeeeeej, kako se ja nekad tako osjećam. "V sudelovanju z naravo". Ali stvarno. (Izražavanje osjećaja je ponovo IN, ako niste znali). U "blagdanski paket" spada i turnir u bućama održan u "Arbuna" na kojem je pobijedila ekipa "Kokoti". A nju čine Tonći Ravlić (Makaranin), Josko Klarić, Boro Vranješ i Želimir Pivac. Nagrada je, uz medalje, bila hrana i piće za sve. Mislim da je pala janjetina. Drugi su "Gromovi" tj. Lenjin Puharić, Ante Puharić i Grgo Babić, a treći "Bućevica" odnosno Vinko Stipičević, Branko Pavlinović i Sretan Erceg.  (Na slici su uz pobjednike i sudac Nikola Prdelet i prijatelj ekipe Pavle Molnar).  (Finale turnira je bilo izuzetno posjećeno) Pala kava i u "Porta" jutros. Dobro društvo i dobra pozicija. Reklo bi se - "s visoka". Ali predaleko za "ekskurziju" koja je privukla pažnju. Priličan broj časnih sestara u bijelim monturama je prodefiliralo ispred prepunih kafića. Ako su mislile utjecat na savjest javnosti, nije im pošlo za rukom. Barem ne u mom slučaju. Mene je to nekim čudom podsjetilo da želim pogledati hit-crtić "Ples maloga pingvina". Jeste čuli onu legendarnu najavu kad lik iz crtića piva: "Don't push me, because I'm close to the edge!" E, to već utječe na moju savjest.  (Redovnice nastupaju, sićate se tog filma?! Woopy Godberg... Ove naše su se malo "pogubile" u nekom šiblju i granama.) Nezaobilazna tema u gradu svakako je parking. Osim što ga naplaćuju po širini uskoro bi mogli i po dužini. Ovomu je trebalo naplatit 10 kuna po satu za misto u nizu, još 10 za duplu dužinu, još 10 za ulazak na pločnik i još 10 kao porez na luksuz i bahatost. I još ga plesnit. I nek parkira ćaći tako, divljak jedan. Ma baš me briga za glupo auto. I još gluplji parking. Ali morala sam primjetit.  (Nek se vidi raskoš)  (...a i registracija, da ne ispadamo uvik mi domaći moroni) E, da se odmaknemo malo od rive! Pitam ja vas ko se usudio maknit klupe s Osejave, tj. s vidilice di je onaj jarbol Pa čoviče, i romantiku nam uništavaju. Jesu li oni normalni? Kučke agresorske! Znaju li oni da smo u mileniju Vodenjaka u kojem je nagovješten povratak alternativi, meditaciji, duhovnom... A to je bilo pravo misto za meditiranje. Sad kad dođeš, samo ispališ kad vidiš. Koja j..... meditacija?! I jedina ti je mantra "da znam ko je ovo napravio, sad bih mu...." Ne smin to javno....  (Makli su klupe, pa se sad može sidit samo na podu. Čisti povratak prirodi, nema šta.)  (Pogled na jarbol. Otužno.) Hej, ya! Opet radio. Jednom se možda i odvažim napisat na blog moju najveću (NEOSTVARIVU) želju, A vezana je za muziku. Eeej, koja bi se tu energija oslobodila. Čista pozitiva. I svima dobro! Vratimo se prirodi koja je ovih dana čudesno lipa. U ovom zimskom suncu. Na plaži sam pronašla i jednu gusjenicu koja se prilično teško kretala.  (Gusjenica na šetnici na plaži. Dana Gospodnjeg 30. prosinca!) A vratimo se i nezaobilaznoj "Skali" i - dugovima. Dakle, o konobaru Saši je sve rečeno. Još je falila samo slika.  (Ove zrake sunca nisu tu slučajno. Ako niste čuli za Indigo djecu, malo se informirajte jer neki u našim redovima to zaslužuju.) Ista meta, isto odstojanje, rekli bi neki. Motiv je isto dio duga. Čizme!  ("Okupatorska čizma" i robovi mode) Pita me Vice jesam li vidila jelku na Zelenki. Kako ne? Pa ne možeš je zaobić. Instalirali su je nasrid sride raskršća. A meni to skroz baza....  (Loš kut snimanja, ali nije bilo vrimena....) Draga nacijo, rekao bi Gobac, koji će nam pivat na Kačiću za Novu! Ovo je zadnji ovogodišnji post. Nemojte izvodit tamo neke bijesne gliste. Svi na proslavu. Nemojte se zaj...... sa slavljem. Kad smo već kod ovih nekih riječi (dakle "zaj......") odavno je poznata priča kad je prof. Igoru Jurišiću na sat upala ondašnja ravnateljica škole Meri Čović. Održala ona njemu bukvicu pred punim razredom. A stari as će na to:" Mala, nemoj ti mene "z"! Jer ako ti mene budeš "z", ja ću tebe "j"!" Čovik je izrekao samo neke suglasnike, ali pametnu dosta! I Meri je bilo! Pa, sretno svima! |
četvrtak, 28.12.2006.
Drugovi, drugarice i okupatorska čizma
|
Krenit ću od kraja. Po zadatku sam bila na SDP-ovom prednovogodišnjem druženju. Pozvali oni i cijelu gradsku upravu (glavešine, ne crnce). I ovi došli. I onda jedan od mladih pročelnika Dražen Kuzmanić iziđe za govornicu i pozove druge pročelnike. Kao mi smo ti koji mijenjamo svijet. Moš' mislit. Vratite nam striptizetu s prošlog domjenka (koma o kojoj su svi mediji pisali). Sve skupa "Sjaj i bijeda Hoolywooda". Ali već ćemo doći do toga. Dakle Gradska uprava radi sebi epp na SDP-ovu domjenku. Za umrit od smija, judi moji. Oni su svit za sebe. Ali vratimo se malim stvarima koje život znače. Kaže mi jedan od blizanaca Raffanelli (ne znam je li Filip ili Frane) da "evo, Ozren Miočević stalno govori - nikad više, i svaki put spremi kompletnu klopu za ove SDP-ove domjenke. I tako već 15 godina".  (Ozren Miočević, glavni kuvar na SDP-ovim domjencima)  A lipo je izgledalo, ako je itko od glava to primjetio. I onda su Obrad i Dudo zasvirali. Pa su malo govorili političari i oni koji to namjeravaju i ostat. Tako je na red došao i gradonačelnik Siniša Srzić u ulozi gosta koji se okupljenima obratio s "Drugovi i drugarice" (ili obrnuto, šta ti ga ja znam). Sad se to opet može. I opet su svi hrabri. Sićan se kad je jednom na ovakvom jednom skupu prije nekoliko godina Zlatko Gareljić rekao da je to samo interna šala. Ha, ha, ha. Za umrit od smija. Sad i pozdravljaju sa Zdravo jer jedno vrime nije bilo u modi. Sad se opet može. Lako je bit general u miru, rekli bi neki. Stvaaaaaarno za umrit od smija. Drugim ričima, ova politika je postala gadljiva. Svak sa svakim i, nekad je bilo, nitko niskim više od dva puta, ali to više ne vridi. Mislim na stranke. Samo da je vlasti i moći. Ma koje boje bili.  (Gradonačelnik Siniša Srzić. "Krušku pod njušku" i govor za široke narodne mase) I Marin Jurjević je govorio (saborski zastupnik). Nešto je vikao o prevarantskoj vlasti. Ali nisam dobro čula o kojoj govori. O lokalnoj, navodno nezavisno-lijevoj, ili državnoj-desnoj. Ko da je to važno. Mater im prevarantsku. Svi isti i svima dobro. Oni lipo slave u hotelu, a nama ostavili šator. Bio kao neki koncert. Za umrit od smija (čast muzičarima koje u ovo ne mišan). Došlo tri'est ljudi. Bio i šank unutra, ali nitko ne prodaje piće. Da su bar neke bačve stavili isprid, naložili u njih vatru, dali nekim ugostiteljima da nešto prodaju.... Nešto. Ovako, šator stoji danima prazan. A Makarska i dalje ostaje "grad koji se bojao zalaska sunca".  (Koncert u šatoru na Hvidrinom parkiralištu) Posjetim bankomat, čisto da me ova "blagdanska groznica" i "novogodišnja čarolija" (čitaj s ironijom) previše ne odnesu u "neslućene visine". Taman kad sam došla sebi od kratkotrajnog šoka zbog minusa višestruko većeg od najnižih temperatura sibirskih zima, ispred mene se stvori naš akademski umjetnik Igor Dragičević. Kopa po džepovima i vadi nekoliko kuna. "Iman za kavu", kaže pobjedonosno sa širokim osmjehom na licu (a di bi mu drugo triba bit osmijeh, mene blese?!). A onda digne ruku i pokaže mi poduži - konop. "A šta mi više triba?!", Igor će otkačeno. Nisam pitala za šta ga je namijenio. Na žalost bio je prebrz za jednu legendarnu fotografiju. Jednostavno nestao. Napravim đir po gradu pokušavajući ga naći. Umjesto njega našla akumulatore bačene uz kantu - nasred rive. Blizu spomenika turistu.  (Akumulatori uz kantu svega par metara od spomenika) Trebali su ih možda bacit kraj spomenika (par metara dalje). Neki civilizirani slučajni turist bi možda pomislio da je to neka umjetnička instalacija na naš način. A to bi nam dalo za pravo da i ostalo smeće tu ostavimo. I ono s Dugiša. Daj sve nabacaj na rivu. Ovi bi se oduševili. Ludilo brale. I to uz gradsku "bijelu kuću". Koja vlast, govorili bi stranci, zbog umjetnosti trpi i smrad!  Aca me danas zove i pita šta sam to pisala o čizmama i minicama, a rekli su joj da je riječ o njoj (ona je pak posebna priča, nije ona za tek neku crticu, je l' tako Aco? O cirkonima ćemo drugim prilikom). Kažem da nikoga posebno nisam dirala. Bilo je skupno. Iliti čoporativno. Toliko je tih čizama da je jedna moja prijateljica, koja je došla u Makarsku za Božić, pitala da ali svi kupuju u istoj butigi. Ja kažem da nije nego da smo pod okupatorskom čizmom. Rađe i to nego priznat da nemamo stila. Ali zato postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Hvala djevojci koja je spremno pozirala s novim modnim dataljem. Umjesto večernje torbice izišla je s plastičnom kanticom na Mickey mousea.  (Originalnost na cijeni. Zanemarite zalutalu ruku s tamo nekim prstima u zraku) Ali bilo je i svjetlijih trenutaka ovih dana. Ujutro je bilo toliko toplo na suncu da je jedan momak sidio ispred Skale u kratkim rukavima (27. prosinac).  (Sunce li mu žarko. I kratki rukav je pao.) Sve u svemu, glup dan. Bolje reći, dva-tri. Ali tko kaže da svaki mora biti dobar?! Ovaj post je nastao kao posljedica razmišljanja da neke stvari treba zabilježiti iako nas nisu posebno inspirirale da popravimo raspoloženje kako sebi, tako i drugima. A i svim gastajbajterima, za koje čujem da posjećuju ovaj blog, bit će lakše kad vide da puno i ne propuštaju. Pritiskam "Objavi" i ovo postaje povijest. Pa sviđala se ona nama ili ne! |
ponedjeljak, 25.12.2006.
E, moj Saša!
|
Pa tko kaže da je Božić samo tradicija?! To je prava čarolija u koju ja vjerujem. A i u stvarnom životu se pokazala kao istinita. Dakle, dogodilo se čudo. Konobar Saša iz Skale mi je sve oprostio. I čestitao Božić sa širokim osmijehom. (A problem je nastao kad sam o njemu pisala u jednom postu). I taman kad sam pomislila da čuda postoje, vrati se Saša ozbiljan i kaže: "Ovo je samo za blagdane. Od sutra opet isto!" Prihvatim pravila igre, ali napomenem da nema vraćanja na staro. Šta je oprošteno, oprošteno je. Od sutra novi rat. I željezna zavjesa. I borba oko nafte (u toj je kategoriji čaša vode u Saše). I... naći ćemo mi već razloga za fight. Ovih dana je u Skali bio i Stipe Mađor iz "Hladnog piva" pa smo zabilježili GJDE POZNATI IZLAZE. Ono - NA ŠPICI i te gluposti. Da šta ga slikajem. Šta mene nitko ne slika? Pa, ljudi moji, za epp se u svitu plaća, i to masno. (I na našem HTV-u).  (Stipe Mađor iz "Hladnog piva" na kavi u Skali) Poslije Skale na postrojavanje 156. brigade na Kačiću. Petnaest godina poslije. Svi se drže za srce. Bar na ovoj slici. Znači li to "domovina u srcu" ili "izdat će nas srce kad promislimo na domovinu". Petnaest godina poslije. Za to smo se borili. Ma, ustvari je dobro. Loše je samo što bi moglo biti i bolje. A nije. E, zato srce boli. Petnaest godina poslije.  (156. brigada na postrojavanju povodom 15-te godišnjice osnutka brigade i sjećanje na dane "Ponosa i slave" kako bi to Prljavci opjevali.) Izašli navečer u grad. Došao mi prijatelj Krešo iz Njemačke. Magistar sociologije koji je u pola noći piva hitove iz 80-ih nasred ulice. Na sav glas. Falko, Samantha Fox, Nena... Pokušavali smo se sitit što gorih. Bože, ovi iz Europe nisu normalni! Inače Krešo ima agenciju i menadžer je raznim bendovima. (Tako je u Makarsku u Art cafe 22.7.2002. doveo "Tita i tarantulu", a 90-ih "Guano Apes" u Split.) Najprije smo bili u "Bety" di su izašli i svi oni koji cilu godinu izlaze jedino na (eventualno) balkon. Krkljanac, pa mi sili ispred. I smrzli se ko crnci u Norveškoj. One cure prošetavaju minice i čizme. Klonovski. Pa ima li veće uniformiranosti od mode?! Ja to nikako ne razumin. Svi isti i svi glupo izgledaju. Pala i priča šta se ove zime nosi. A znate kako kažu "Zločesta djeca" - Nosi se u p.... materinu!!!  (S Krešom i Titom u stražnjim prostorijama Art cafea. Ja plavuša! To je taj epp o kojem sam govorila.) Otišli u "Rockya"! E, tu je tek bila fešta. Čovik na čovika. Doša i poznati makarski DJ Marko Bušelić i priča kako mu je skočio tlak. Da mu je "jedan mulac reka da je Bety doli." Tipa, nije ti ovde misto. A Marko će "ajde pametnjakoviću, reci koja ovo pisma svira". Mali bloka. Počne druga, Marko opet pita isto. Mali opet bloka. Marko će mu "ne znan komu ovde nije misto". A mali je bio bar toliko pametan da mu se ispriča. Nema on pojma na koga je naletio. "'Će oni nama?!", reka bi Marko!  (DJ Marko Bušelić) Pridružili nam se Nikolina šta predaje u srednjoj i njen muž Alen. E, srednjaci, vidite di vam profa izlazi?! Priča ona nama neke dogodovštine iz škole. Kaže došla mater na poziv u školu jer joj je kćer bila arogantna prema profesorici. Kaže majka direktoru: "Je li je poslala u p.... materinu? Nije. E, pa koji ste me k.... onda zvali?" Direktor se složio. "Mala je dobra. Predobra kakva je mater!". (Ovdje je bila fotografija, ali je izbrisana nakon što mi je sliku ukrao Europa press holding, što mi je pričinilo velike neugodnosti. Kako će se rasplesti još ne znam, ali znam da se radi o neprofesionalnosti, bahatosti i lopovluku ove medijske kuće). Uzela dan pauze. Ne može se svaku noć lumpovat i sutra pit kave. Triba digod i spavat. I odmah propust. Pita me Vice, moj veliki prijatelj, alternativac, bloger i turistički radnik, da jesam li popratila buće do kraja. Ja da nisam jer je ispala ekipa za koju navijam. On će da onda ne znam za skandal. Da je Grle tilta Sašu (pazi imena, nije iz Skale iako je radio kao konobar) Ždero.  (Vice ima svoj šank na kojem mi s vremena na vrijeme proćakulamo o gradskim problemima) Da ne zaboravim prirodu i društvo, uslikala sam onog pauna za čije sam se zdravlje i život interesirala u jednom od postova. Na Sv. Petru je, kraj Bešine kuće bio. U stvari u kali. Malo prirode i društva nije na odmet.  Ovo Božićno popodne je donilo i neobičan zalazak. Sunce je, prije nego će "upast u more", "probušilo" Sv. Petar.  Svima koji zalutaju na ovaj post šaljem i čestitku koja mi je stigla na mail. Vrlo je životna. Sretno!  A i moj kolega Jure Divić mi je poslao sljedeću čestitku: Sorry, saonice su mi koma, sob mi je high, zato ti nisam upao kroz dimnjak znaj. Pukla mi je s darovima vreća, ali ipak ti želim best christmas i da te prati sreća! Hej, Jure! Tnx, B:) P.S: Ne zamjerite ako su mi se malo pomišali dani. Ali sve ovo je dio ovih blagdanskih okupljanja (osim jedne arhivske) |
petak, 22.12.2006.
Life is a cabaret! (iliti Blagdanska slikovnica)
|
Škrta neka noć za leđima. Edita došla kod mene spavat. Smijale se pola noći i govorile kako uživat treba sada. Ko šiša Scarlet O'Haru i njeno "Sutra je novi dan". Dan je danas, a sutra ko živ, ko mrtav! I tako pola noći. Da stvar bude bolja, Edita ustane u 6.30, sprema se na posal i zove me. Da oću li kavu. Koji mi đava bi da joj prije spavanja rečem da me ujutro zovne. Popijem kavu, zaključam vrata iza nje i.... ništa. Koje spavanje?! Ajde, ustanem, i u Skalu na kavu. Konobar Saša da sam ga lipo nalipila na blogu. "Napravit ću i ja svoj blog. A onda... Osveta je slatka, pogotovo kad je hladna", zaključi značajno. I još mi dobaci da mu se slučajno ne ulizujem. I kako da mu ja sad objasnim da ja radi njega onako puknuta i dolazim u Skalu. Pa kakva ti je to kava kad se oko nje ne pomučiš?! Ajde, dobro. Dan ide dalje. Dolazi jedan gospodin za moj stol. Samo će minutu. Pita gdje trenutno radim (kad ja to mijenjam američki). Objašnjava da se formira nova politička stranka u gradu i da su me imali u vidu za neko čelno mjesto. Vao! Ali nespojivo je s mojim poslom. Moram priznat da sam se osjećala počašćeno. U svakom slučaju mjesto će čekati još neko vrijeme ako se predomislim. Ali neću. Imam ja svoje mišljenje o politici. Iako svi znamo da i to netko mora.  (Iako je fotografija snimljena 5. kolovoza 2006. u kali ispod Medina i sad je aktualna. Prizor prikazuje odnos prema bljuvotini od lokalne politike i pustih trenutnih domjenaka, a vrećica karakterizira potrošačko društvo. Prosinca gospodnjeg 2006.) Dakle, domjenci. Gradska vlast organizirala domjenak u hotelu Biokovo za političare, članove vijeća i poglavarstva, gospodarstvenike, novinare... Koji stampedo oko švedskog stola. Fuj. Uvik izgubim apetit u takvim situacijama.  Ali bilo je ovih dana i ugodnijih trenutaka. Večer prije održana je izložba likovnih i literarnih radova Josipa Klarića u Arbuna. Vedrana Puharić i Željko Kuluz "dali ruke" pri otvaranju.  Ali pravu umjetnost je pokazala i umjetnikova žena Gordana. Koje fritule! Slika govori više od tisuću riječi.  Pozornost na nivou. Dokaz da se s malo truda može puno napraviti. Da bi stvar funkcionirala, treba od nje napraviti događaj. A organizatori su očito uspjeli. Više posjetitelja nego na izložbama gradskog muzeja.  Neki su se zavukli u baznu prostoriju, bliže šanku. Pletikosić, Bepo Srzić i barba Jerko.  Spektakl je napravila i Gordana Goge Ožić svojom izložbom "Red carpet" održanom u Udruženju umjetnika u Kalalargi. Svaka čast. Ultra otkačeno. Pri pozivu se naglašeno tražio dress code (što neki od nas ni u ludilu ne poštuju, i ne samo tu...).  Prijeđete crvenim tepihom posutim umjetnim cvijećem, između štafelaja s Goginim radovima, i uđete u predvorje Udruženja gdje shvatite da je LIFE stvarno CABARET.  (Pjevačica Đina je i vokalno odradila poznati hit Lize Minelli) Tu vas dočeka i sintetička simbioza "Djeda-mrazice" i balerine. Za nas je spremno pozirala pred švedskom servirnom verzijom zdravo-seljačkog menija. Raštika na kaciole i pun pladanj svinjskih nogica i ušiju. Ha! Nek se zna!  Ali imalo je to svoju svrhu. Prikupljali su se dobrovoljni prilozi "koji idu u prave ruke". Djeci!  A kad smo već kod djece.... I njima je pun kufer svega. I Djeda Mraza. Zato sad među njima kruži pjesmica koja kaže: Djeco ne plačite, jer.......... Ubili smo Djeda Mraza Krvava je sniježna staza Ubili smo i jelene Bacili ih iza stijene Djede Mraze pedofilu Tjera si nas ti na silu  (Svi smo mi Djed Mraz - znaju to više i u vrtiću) |
utorak, 19.12.2006.
Zimska šema
E, kako će sad netko doć na svoje. Draga komentatorice (ili bih se ipak trebala obratiti muškom stvoru koji se krije pod imenom "Zimska šema"?!), naravno da je više nas podiglo pogled prema Biokovu. Zabilili vrhovi. Prava zimska šema iako je temperatura zraka u gradu kvarila priču. Nekako je bilo toplo s 10-ak st. C.  Usput, napravila sam malu pauzu s postovima kako bismo se oladili i od nekih komentara koji zalaze u moj "private life". Ja sam vam u stvari zakleta single-ica (zvučim ko ploča, gramofonska). Vratimo se mi zimi, snijegu i bijelom Božiću. Kažu da su tri najveće zablude u čovjeka kad shvati da mu tata nije najjači na svitu, da ne postoji Djed Mraz i .... Koja ono bijaše treća? Tako je i s onim studentskim: od sutra učim, od ponedijka sam na dijeti, skini se neću ti ništa i..... Koja ono bijaše četvrta? K vragu. Uvik mi nešto fali.  (Ko je rekao da ne postoji Djed Mraz? Zoka Finesa u ulozi života. Živio, majstore!) Ovih dana sam se izgubila u vremenu (ne u prijevodu). Naime, bio mi je stao sat (ja- lost in space, što se dalo i vidjeti). Odnesem ga uraru Mati Komi (izvan njegova radnog vrimena). On se vrati iza podne u radnju i stane popravljat. Otkrije da na mom "Fossilu" ima još nekih funkcija - posebna baterija "zadužena" za ispisivanje riječi "love" na ekranu.  (To vam je takav jedan sat - vrijeme za ljubav. Sad opet radi, kao što se vidi iz priloženoga) Dok Mate prčka po satu (nevjerojatna spretnost, majke mi mile), ja slušam kako tik-taka stotinu satova oko njega. Čoviče, radnja ko da je tempirana bomba. Pitam Matu kako izdrži, a on će: "A tek da vidiš kad navijem sve satove da zvone u 8.15 ujutro kad mi je stari ovde, ludnica.". A ni stari Mrkušić ne ostaje dužan kaže Mate. Tako se njih dvojica časte da im ne bude dosadno u tom čudnom "time mashinu". Sve u svemu, sad mi na satu rade i kazaljke i "love". Još sam dobila blagdanski popust na popravak.  (Mate Koma u slobodno vrime, a vrime mu je i posao, barem ono na satovima) Zove me Mateo iz "Posebnog slučaja" da će održat koncert ovih dana i svu lovu dat u dobrotvorne svrhe. Kaže bolje i to "nego da se od te love opije nas pet kretena". Mateo je zakon. I pita znam li nekoga kome je stvarno potrebno. I sad sam u akciji traženja. Ako netko zna neka napiše. Danas popodne vidim one jadne penziće koji čekaju ispred općine na onom ledu svoju božićnicu. Neka sitna lova. Grije ih jedino što ih je masa na jednom mistu. Lipo se stisli. Možda neki i nisu došli po božićnicu nego im tako čisto lipo. Ne moraju kući trošit na grijanje. E, jesmo jadni. Zapitam se koliko će nas jednoga dana biti u istom tom redu. Stvarno ti mogu uzet sve osim dostojanstva. Malo dalje jedan od tih ljudi kaže drugom: "Ja uzeo (božićnicu) i potrošio", a ide s jednom vrećicom u ruci, ne baš punom. Ovo je grad ugroženih staraca i mladih. U subotu na večer Kačićev trg je bio prepun teenagera. I gitaru su donili. Da mi je znat zašto služi oni glupi šator na Hvidrinu parkiralištu?!! Pa kad će više te glupe fešte?!  (Subota, 16.12.06., Kačićev trg) Ali zato je na Lištunu bilo vruće. Do te mire da su iz Ikina lokala morali izać "oladit bubrege". I glavu, narodnjačku.  (Malo mutno, ali valjda to u ovom slučaju ima smisla) Zato smo se borili, rekli bi naši generali. Okupili se oni nekidan. Vitezovi okruglog stola. Kafanskog. "I da nisam slučajno štogod napisala", dobacuju. Jok, ti ćeš, pomislim. Još se dignem i uslikam ih. Nisu ni primjetili. Eto, šta ti je bit general u miru (tj. zapovjednik, jer ipak su to bili). Prestaneš bit oprezan. "Pa šta ako si u pravu? Moraš li ti to svima reć", pita Urlić Nemčića. A mora, valjda. Rekla bi moja prijateljica Edita: Bolje bit ljubazan nego u pravu. I kad promisliš ima tu nešto. Ali bili su simpa. Dogovarali proslavu svoje obljetnice koja će bit na Kačićevu trgu ovih dana. Sve ćemo ih postrojit!!! To jest, oni će se postrojit.  (Vitezovi okruglog stola. Ispred Skale. A di smo sad, komentatori???! Eto zašto se sidi ispred Skale. Jer tamo piju generali.) Odlučila sam se ponašat ovih blagdanskih dana ko da znam da me stalno snima skrivena kamera. Ono, ništa nas ne smije iznenaditi. A i na sve ću se smijat. Dobih maloprije mail slijedećeg sadržaja: Nema boljeg vremena od 'sada' da bi bio sretan. Sreća je put, a ne odredište. Zato radi kao da i ne trebaš novac, voli kao da nikad nisi bio povrijeđen i pleši kao da te nitko ne gleda...  (E, tomu u prilog ova ljiga od slike, ali morala sam......) Čoviče, kojim glupostima se ja bavim........ Očito mi je Mate nešto sprčka sa satom pa imam previše vrimena! |
subota, 16.12.2006.
Senko Karuza za mojim stolom
|
Ima dana kad se probudim i sitin one pisme iz Soprano'sa "Woke up this morning", a koja kaže "Probudih se ovo jutro i kupih sebi pištolj" (da upucam sve one koji ne zaslužuju ni ovaj zagađeni zrak koji nas okružuje). Ajde, šta se sad pravite da vi nikad ne bi, i "kako se ona usuđuje", i "kakva su to razmišljanja" i bla, bla, bla... Što smo fini?!?!! Ne mogu od smija. (To neki kažu i kad triba platit kavu). Već kod prve zvonjave mobitela smislih nešto što je istina, a neće odat da sam se perverzno prespavala. Editi sam tek odgovorila na poruku da ne mogu stići na kavu u vrime njene marende. Čak je zazvučalo kao da sam prezaposlena. Stigla u Skalu oko 11.30 sati. Preskočit ću sve što se u međuvremenu događalo (osim da sam se ispričala s dragim ljudima koji su bili u zatvorenom dijelu Skale, dok je vani sijalo sunce, a ja ostala bez stola jer me je gazda pozva unutra i zabavlja s još njih par pola ure - oprošteno mu je). A skočit ću u vrime popodnevne kave koju sam konačno oko 16.00 popila s Editom. Ćakulamo tako i okrećemo se za stol iza da bi sa Svagom nešto malo "pretresle". Edita mi je dva-tri dana prije kazala kako je rekla svojim šefovima iz novina da je upoznaju sa književnikom Senkom Karuzom. A ja ga, upravo dok sidimo, jednim okom lovim kako prošetava ispred Skale. U Makarskoj je na Kačićevim susretima. "Oprostite, moja vas prijateljica silno želi upoznat. Oćete sist s nama", kažem. Naručimo piće, stigli i kolači i krenila priča. A i ja se s čovikom na brzinu upoznala. Objasnila mu da je život prekratak da čekamo na ispunjenje želja ako to može puno brže i jednostavnije (da bi zvučala kao da sam u granicama društvenih normi i opravdala svoj ulet). I tako prolaze ljudi, dok mi tu sidimo, i javljaju mi se (Makarska selo - svak svakoga zna). A Senko, s kojim smo odmah prešli na TI, pita da al' sam namistila da mi se sad svi dođu javljat. Kažem da ih i ne znam nego da pozdravljam da bih i ja ispala faca. Ma vidi, molim te, a šta to meni fali??? I svi se grohotom nasmijaše, rekla bi Zločesta djeca. Sitila sam se i priče iz Sarajeva kad je tip molio Zdravka Čolića da ga dođe pozdravit ispred sviju dok bude sidio s curom u kafiću. I tako dođe Zdravko i kaže "Gdje si Mario, šta ima?". A Mario će: Koji je ovo luđak? Ljudi maknite ga, koji mu je vrag. Gnjavi me ovde ispred cure." A ko je sad faca??! Šeki se spustio iz Porta i kaže da nas je čuo čak gore kako umiremo od smija, da sam ja prepoznatljiva. Nešto smo se i godina takli. Kaže Senko da je mlad. Mi da on prvi reče koliko mu je pa da ćemo i mi priznat. I svi se opet gorhotom nasmijaše (i prijeđoše preko te teme kao da nije ni spomenuta). Da ali daju kolače u Skale, pita on. A sasvim su slučajno bili tu. Počeli mi i o kolačima. Pita on da ali mi pravimo kolače kad imamo mame, da kakve smo mi to žene. Mi uglas - "loše". On: "Konačno sam u pravom društvu!" ...se grohotom nasmijaše, ha, ha, haaaaaaa. Došao i Vice. Ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da ja znam Karuzu od prije kad sam ga predstavila Editi. A ne da ne znam, nego ništa njegovo nisam ni čitala. Eto, priznala sam. A tip je skroz simpa. Uostalom bolje da mi ih sve ispriča. Kaže on da smo super, a ne "ko oni ludi Pauletić kojega ništa ne može začudit. Pa ko bi tako živio". Edita da mora ići i, obraća se Senku, da će se još vidit. Pitam ali se neće pozdravit, izljubit i tako to. A onće da neće da ne bi ispa lak tip, ali da probamo opet ...grohotom...  I dok mi tako jedemo kolače ispred nas, konobar Saša odbije sve ponude i da on oće čokoladni kolač. Čoviče, luđega konobara ja nisam vidila. Viče na goste. Svađa se. Meni nikad neda ni vode uz kavu. Još malo ću morat sama i kavu napravit. I još i to platit. Ko turisti što u nas beru masline pa nam još i plate. To je ka neka nova moda. A isto sam mu otišla kupit kolač. S posebnom dekoracijom. Trebali ste vidit taj osmjeh kad je vidio kolač. Jebala ga voda..... Koju svaki put moram izmolit. A Svago da je vodovod "presušio": Jezik prigriza.  Lud dan. Dobijem poruku da su radnici pored groblja pri uređenju iskopali kosti. Nema koga nisam zvala da dobijem informaciju. Niko ništa ne zna. Ni policija, ni sanitarna, ni izvođač radova, ni "Komunalac", ni vlast.....Po jednima je to patka da se miniraju radovi, po drugima su životinjske, a po nekima ljudske. Čekat ćemo sutra, a onda šibam šta imam.  Dnevni stres pokušavam riješit aerobikom koji je neslavno završio. Ne mogu se skoncentrirat jer mi je mozak "out of space". Mislim na nešto stoto i ne mogu se uključit, falivam korake i svi me blido gledaju. Pokupim se i odem na brzo hodanje. Fotkam okićenu palmu inspirirana jednom Ricinom slikom koju sam na kraju i kupila.  Prosinac me inače inspirira. Ne mogu virovat da se veselim da imamo šator. Bar neko misto za feštu, ako bude ružno vrime. Neka njega, iako imamo fobije zbog njega. Sićate se onog Porinovskog? Pao je ko blizanci u New Yorku. Ista je relacija kad pogledaš.  I kad konačno pomislim da se više ništa ne može dogodit, jedan kombi se sparkira na rivi nasrid ceste i zaustavi promet. Autobus iza čeka. I cili red iza njega. Klasika na makarski način. Možda nas jedino tješi da je kombi splitskih tabla.  Vrući tuš kući i ponovo vani. Svratim na domjenak za književnike. Pitam Karuzu znamo li se odnekud. Umro je od smija i predstavio me "ko osobu koja ga je skuvala danas ko nitko": Par riči i dalje. Na prvi koncert Naturalsa. Alen Nola, odvjetnik i roker (a može i obrnuto jer je prvo bio ovo drugo, a zatim ono prvo) s ekipom je prvi put nastupio u Arta. Dobri su, ali nije to muzika za mene. Ja sam totalno u 21. stoljeću. Da mogu živila bih još i naprid. Nekako. Ušla u budućnost.  Ostala sam dužna jednu informaciju. Naime, Božićni turnir u bućama (post od prije par dana) ne održava se u petak (samo izvlačenje parova), nego u subotu. Jedna je ura iza ponoći. Znači već smo ušli i u taj dan.  Konačno sam našla sliku od ovog lita kad smo sidili s Kvijinom ekipom i Stipom Mađorom (prvi s desna). Jučer otprilike u ovo vrime iz moga sam stana, odakle se vidi veliki komad neba, vidila ogromnu zvijezdu koja pada. Nemojte me pitat jesam li nešto poželila..... |
srijeda, 13.12.2006.
Reinkarnacija umjetnika
|
Gorana Novovića, makarskog umjetnika, neki prijatelji zovu Isus. Danas dođe u Skalu na "pripremljeni teren". Večernji sati. U Skali konobari Saša i Mare, a tu je i stalna postava gostiju: Kusić, Mate, Žika i još neki. "Evo ga, bio je 40 dana u pustinji...", dobaci netko iznutra. Cooler Goran, dok se svi smiju, samo uzme novine i ode u baštu čitat. "One su mi ovde najbolji prijatelj", prokomentira doček umjetnik na svoj način, inače malo ciničniji od društveno prihvatljive doze. Što meni izuzetno paše. Fotografiram ga na prepad što baš i nije primio s odobravanjem, ali se nije previše ni uzrujao. Goran inače pokupi sve dnevne novine u Skali i onda - od početka do kraja. Što je još bolje, navikao je sve one koji su stalno u Skali da čim pročitaju, novine proslijede - njemu. Ako kojim slučajem dođete poslije njega, onda ćete se načekat jer se njemu ne žuri. Gazda u Skali kupuje većinu dnevnih novina, ali ne i 24sata. To mu je dodatni razlog da zajedno s konobarima pokuša mene isprovocirat. Mislila sam mu predložit da se ostavi Jutarnjeg, Večernjaka i drugih koji pišu na dugo i široko i uvede 24sata, barem radi Gorana. Sve bi išlo brže. Bar je ta novina ko stvorena za čitanje uz kavu. Traje koliko i espresso. Ko svaka normalna stvar na ovom svitu, prati tempo života. Jučer sam bila na jutarnjoj kavi. Kad evo ti Gorana. Sio sa mnom za stol. Ali evo i načelnika policije. Pa kad je čovjek već tu zovnem ga na kavu. Ne predstavljam ja nikoga nikomu. I pratim razvoj situacije. I tako razvezali se mi o svemu i svačemu. Nešto spomenuli stavljanje lisica na aute i kako to nije po zakonu iako Grad ima osnove to koristit (da sad ne tumačim na dugo i široko). Kad evo ti Gorana. Buntovni umjetnik, pomalo "egzotična" izgleda, pogotovo za policiju, odmah udario kako policija nema pravo ni zaustavljat vozače i "davat im testove na narkotike po zakonu tom i tom...." i bla, bla, bla... Sve to prošlo fino i bezbolno. Kad je načelnik otišao ja Goranu govorim o komu je riječ. Ubrao je on o kome se radi, ali već je ispalio što je imao. Zove se Goran, a mene ne podsjeća na Isusa, nego opet na - Gorana, ali Karana.  |
utorak, 12.12.2006.
Jedan radi, a četvero piše...
... po onoj staroj socijalističkoj. A stanje na zogu za buće kraj Arbuna je danas bilo upravo tako. Kvijo i njegova ekipa spremaju se za Božićni turnir u bućama koji će se igrat u petak. Danas su napravili opsežne pripreme. Jedan je nešto brusio, pa onda zakuca gumu na kraj zoga "da se više ne muče s onim drvom kojeg je stalno tribalo popravljat". Svi ostali su stali i gledali. Mladinov je malo dao ruke, ali to nije poremetilo "ravnotežu" (jedan radi, a četvero piše). Ne znam primaju li i ženske ekipe. Davno je dogovorena jedna baza mješovito koja se nikad nije odradila. Ali dogovor još stoji. Nećemo im kvarit Božićni turnir. Ipak je to blagdan mira i ljubavi. A mješovita igra bi to mogla poremetit. Izvjestili su me da su i nagrade osigurane. Žderačina i lokačina. Odmah su zaključili da je svejedno koji će bit. "Opet se svede na isto", kaže (samo)zadovoljno Mate Letica. I tu se rastadosmo. Ali ista ekipa me je sjetila jednog ovoljetnog susreta kad je s njima ispred Skale bio i Stipe Mađor iz "Hladnog piva". Tu nediju popodne su sili na piće i to je trajalo i trajalo. Edita i ja smo došli na kavu. Sidile stol do. Stipe je stalno kukao kako je "već mogao bit kraj Sv. Roka" jer je morao ići u Zagreb budući da u ponedjeljak radi. Goran je, poslije tko zna koje pive, reka da je i on moga "gledat poljoprivrednu emisiju u podne - lički kumpir dvi minute". Cilu najavu je izrecitira, a mi smo svi popadali ispod stola od smija. Na kraju su tražili da im platimo smijanje ili da sidnemo s njima na piće. "Sad ili nikad", bili su jasni, pogotovo Peko. Pozvali su nas i na turnir u bućama u Zavojane (ili već di je bilo) da to i medijski popratimo. Na žalost nijedan medij nije za to imao sluha i nepravedno ih je zapostavio. I tada se rodila ideja za ovaj blog. Hvala im. Na žalost su na turniru izgubili. Pivac je i plakao u Bety kad su se vratili, zapravo. (Malo je to pospješilo i piće). Posebno ga je ganilo što nije imao roditeljsku podršku. Naime, stari ga je gledao na turniru. Ja sam suosjećala, a ekipa mu je predložila da izbaci ćaću iz kuće. (neću sad otkrivat onu grublju varijantu rješavanja problema). Sve u svemu, ovo je jedna od najveselijih ekipa u gradu. I ja ću svakako za njih navijat na turniru. Petak - ovaj. Božićni turnir.... (Magarac ko može, a ne dođe). (Ovo je bila kasnovečernja snimka i nije baš najjasnija, ali glavni glumci se daju raspoznati: Mladinov, Kvijo, Goran, Pivac, Lete, Rajčević i Peko) A samo par desetaka metara dalje i i isto toliko sati ranije na jednom stablu uslikala sam tri vjeverice na stablu. Ej, prosinac u Makarskoj. Ne bi li i one trebale odspavati zimski san. Vice i ja smo se zapitali spavaju li makarske vjeverice uopće zimski san. Jer ove naše su na pinjolima. Nemaju jadne ni lješnjaka jer se neki moron sitio bacit ih na Sv. Petar. Aaaa, ne, ne! Neću se ovaj put navuć na priču o paunovima na istoj lokaciji. By the way, je li itko u zadnje vrime vidio te jadne ptice ili su završile ko tingul u Arbuna?!!  |
nedjelja, 10.12.2006.
PRAVO NA GLUPOST (ili kako glupost utječe na pravo)
Ovo je priča o afektu. Nasmijala me skroz. Iako joj to u biti ne bi trebala biti osnovna namjena. Ali pustimo filozofiju. Ovo je dokaz i da je ljubav slijepa. Stara narodna kaže da ljubav ženama ulazi na uši, a muškarcima na oči. Dakle....  (Slika: Maat - božica pravde i zakona) Čovjek se našao pred sudom, na raspravi, povodom optužbe za djelo teškog ubojstva s predumišljajem. Sudac: - Ovdje se radi o teškom deliktu, krvavom ubojstvu sa predumišljajem. Optuženi, pozivam vas da u svoju obranu, a u cilju eventualnog ublažavanja vaše kazne, iznesete vašu obranu i olakšavajuće okolnosti. Optuženik: - Bila je glupa, ... morao sam je ubiti. Sudac: -To ne smatram olakšavajućom okolnošću. Ako ne želite ostatak svoga života provesti iza rešetaka, morate naći nešto uvjerljivije. Optuženik: - Pa dobro, cjienjeni sude, ... da ja ispričam kako je bilo. Živjeli smo u jednoj zgradi. Iznad nas je živjela obitelj s dvoje djece. Bilo je stvarno žalosno, djeca su bila jako niska rastom. Sin od 12 godina je bio visok svega 80 cm, a onaj stariji od 19 godina svega 85 cm. Jedan dan, u razgovoru sa svojom ženom, kažem da je to stvarno tužno i da mi ih je žao. Da, reče žena, .... to su pirineji. Rekoh, ...mislila si pigmeji. Ne, odvrati ona, ... pigmeji su ono što nam se nalazi pod kožom i zbog čega pocrnimo. To je pigment, ... primjetih. Ne, ... pigment je bilo ono na čemu su stari rimljani pisali. Pobogu ženo, ... to je bio pergament. Ne, pergament je kad netko pročita ili prikaže samo jedan dio nekog djela. Poštovani sude, vjerovatno pretpostavljate da više nisam imao volje objašnjavati joj da se radi o fragmentu. Otišao sam na trosjed, legao i počeo čitati svoje novine. Ubrzo, dođe moja žena, ... s knjigom u ruci, leže pored mene, ... otvori knjigu i poče čitati dio nekog teksta. Dušo, pogledaj .... "Sunčana terasa od ručne torbe je bila učiteljica od makroa 15." Uzeo sam knjigu, pogledao i rekao joj - draga ženo, ovo je knjiga na francuskom jeziku i tu piše .... La Marquise de Pompadour est la Maitresse de Louis XV, a to znači da je Marquise da Pompadour bila ljubavnica Luja 15. Ne, reče ona, to se mora doslovno prevoditi. La Marquise je sunčana terasa, Pompadour je ručna torba, La Maitresse je učiteljica, a Louis XV je 15. makro. I nastavi ona, ... ja to sigurno dobro znam. Nisam ja džabe imala ekstra satove francuskog jezika i vježbe sa svojim legionarom. Rekoh, ... misliš na lektora. Ne, lektor je jedan grčki heroj. To je bio Hektor i bio je trojanac. Ne, reče ona, Hektor je mjera za površinu. Mjera za površinu je hektar. Ne, hektar je božansko piće. Ženo, nektar je božansko piće. Nije, to je rijeka u južnoj Njemačkoj, odvrati mi ona. - Rijeka u južnoj Njemačkoj se zove Neckar. Ne znaš ti to, još kao mala sam pjevala s prijateljicom duo o rijeci Nektar. U duetu, tako si valjda htjela reći. Ne, duet je kad igraju Sarajevo i moj Željo. Poštovani sude, ... tada sam uzeo čekić i opalio ju po glavi. Konačno je zašutila. Sudac: ... Presuda, ... Optuženi se oslobađa, ... ja bih nju već kod Hektora opalio čekićem po glavi. |
subota, 09.12.2006.
Rodih se kao slobodni strijelac (9. prosinca 2006.)
|
Bloga mi moga, rodio sam se kao takav (ja jedan blog, kap u moru drugih). I krenio u virtualni svijet bez posebne želje za epohalnim dostignućima. Ono, idem se bacit iz čiste znatiželje. Onako kako to rade ovisnici. Ali kakav bi to put bio bez podrške. Edita kao moralna podrška, a Vice i kao tehnička. Za sada ću ovaj blog smatrati samo svojim, a vrijeme će možda donijeti i suvlasnike. Naravno da bi svim slučajnim "prolaznicima", koji nalete na blogamimoga, moralo biti jasno da je ovo test-post. Nadam se da ću, kao blog, uskoro pjevat "kol'ko nas ima...".  |
