nedjelja, 23.09.2007.
Moj susret s alien-om
Jeste li gledali film «Alien»? Nakon tog čudovišta sam konačno znala zašto ne jedem hobotnicu. Ista! Cila ljigava, s onom prestrašnom glavom i amorfnim tijelom. I da to šeta po mojim zubima – no way! Prije jedno godinu i po dana sam znala da će se moj susret s alienom dogoditi prije ili kasnije. I pretvorilo se u noćnu moru. Bilo je dana kad sam osjećala izuzetnu sreću, a onda bi se samo pojavila misao… ona koja dođe ko munja posred vedra neba! Horor. I da stvar bude bolja, za taj strašni trenutak kriva je moja prijateljica Edita.  (Moj susret s alienom bio je dogovoren 13. rujna. Pa di 13.???? Praznovjerna sam samo u rijetkim trenucima, a ovo je bio jedan od tih. Pogledajte samo tu lampu... čudovište) Dakle… prije godinu i po sam otkrila nešto modro u korijenu jednog kutnjaka. I odmah zaključila kako moram u zubara. E, je šipak! Svaki dan - sutra ću. Jednom davno mi je jedan zubar izvadio upaljeni kutnjak i doživila sam bukvalno šok. Iako je u međuvremenu bilo i ugodnih susreta sa zubarima (vraga ugodnih), moj strah nije nestao. Čak i usprkos uvjeravanjima mnogih da je medicina napredovala, da s injekcijom nema problema…. I bla, bla… Znači Edita mi je ugovorila termin u Jadranka Jerkovića. Ko za vraga to jutro ga sretnem sa njegovom ženom Marinom na kavi u «Kostele» (inače smo prijatelji, mislim... kad zaboravim šta je po struci). Čim su me vidili, umrli oboje od smija. Došla sam pitat koliko dođe popravak zuba, a Jadranko će, očito dobro raspoložen, da ja samo dođem, a da ću kredit lako dignit. I još mi dobaci da ne zaboravim fotoaparat radi bloga. Naravno, bez toga nigdje.  (S ovoliko alata danas niču zgrade) Sjela sam na stolicu gdje te odmah stave u podređeni položaj jer se stolica lagano spusti. I dok si u onom poluležećem položaju mogu ti radit šta ih je volja. Dok su otišli u drugu prostoriju obaviti zahvat na pacijentici koja je već primila injekciju, ja fotografiram oko sebe. Ajme meni koliko svrdala koji ti kopaju po ustima. Dolazi Marina i pita jesam li živa. «Reži me», kažem aludirajući na seriju o estetskim kirurzima u kojoj se stvarno daju vidit svakakve scene. A tada sam shvatila da mi je već svejedno i da mi stvarno mogu radit što god jer sam apsolutno spremna. Bar sam tako mislila.... Evo ti Jadranka s pravom pravcatom «Black&Dekericom» u ruci…  (Nije baš zgodno fotografirat iz ovog položaja) Oči su mi u trenutku bile četiri broja veće, ali to je trajalo samo djelić sekunde dok sam shvatila bazu. E, svaka čast doktore! Uvatio me je ludi smij. Stvarno nisam mislila da ću se odvalit i u zubnoj ordinaciji. Pregleda mi zube i kaže; «Ništa ti nije, samo kamenac». Počela sam nešto krkljat jer su mu prsti još bili u mojim ustima. Čim ih je izvadio kažem: «Imam nešto modro u korijenu kutnjaka. I podrazumijeva se da ništa nećeš radit dok mi ne daš injekciju. I nemoj mi prodavat tu neke fore da mi nije ništa pa onda počet bušit mi po zubu bez upozorenja….». On da sam sumnjivi Toma. Stavi mi kameru u usta i pita je li to to pokazujući na ekran. Je. E, pa to je kamenac koji je oksidirao. I uzme neku spravicu i skine cijeli jedan komad. Mom iznenađenju nije bilo kraja. Sve u svemu mi skinio kamenac sa zubiju, ispolirao ih, namazao nekom kremom i zaključio: «Da svi imaju zube ko ti, ja bi morao dignit kredit. Ovako neću isplatit ni rukavice s kojima sam sad radio.» A šta da mu rečem… Grizem... pogotovo one koji mi stanu na žulj. I šta sad?!! Eto, tako sam se riješila jedinog svog «dnevno-političkog» straha. Moja sreća je apsolutna. A bila bi još i veća (ako je to uopće moguće) da sam prihvatila jedan poziv zbog kojeg sam ovo ljeto imala neprospavanu noć. Dva mlada gospodina, Ivica Jujnović i Zoran Paunović, pozvala me na kavu i kažu: «Ajde s nama. Idemo u deseti misec «trans-Azija» do Australije. Putovat ćemo kroz 35 zemalja». Poslat k vragu sve i krenit ili se strpit samo još malo u očekivanju nekih novih mogućnosti??? U međuvremenu mi se iskristaliziralo i jedno putovanje isto u listopadu (o tom po tom) tako da su se strasti malo primirile.  (Zoran Paunović je diplomirani ekonomist, a Ivica Jujnović zvani doktor je diplomirani inženjer prometa (oba trenutno žive u Zagrebu). Znači, novac i putovanje im stvarno ne bi trebali predstavljati problem. U bilo kom smislu. Doktor je u jednoj priči dobio i titulu princa. A to ću mu već objasnit... Ovo je čisto da ne zaboravim) Dogovorimo samo da će mi slati podatke i slike te ću ih tako preko bloga pratiti na njihovom putu, odnosno objavljivat njihove putešestvije. Onda smo zaključili da bi možda bilo dobro da rade svoj blog, a da ih ja link-am i eventualno uskočim s pričom kad je njima frka. Ivica zvani doktor je ovih dana opet u Makarskoj. Kaže da čekaju vizu za Australiju. Izašli smo na piće i postalo mi je jasno odakle mu nadimak. Doktor za sve moguće ***darije. Ideja o putovanju je njegova. Dao je otkaz na poslu, a uspio je povuć i neke druge. Dobro, Zoran je u kategoriji pa i nije bilo problema. A u međuvremenu se ekipa proširila. Idu i fotograf Mladen Mlađo Kovačević (dao otkaz u Studiju Art) i trener tenisa Ivan Beroš koji je trenirao i Mirjanu Lučić. A doktor je galantno nagovorio i Milana Ožića Miku baš onu večer kad smo otišli na piće. Malo priče nasred rive… i zove Mika za po ure «Idem i ja». Mika inače govori nekoliko stranih jezika, a uskoro ide u Moskvu učit i ruski jezik. Naći će se svi u Moskvi, on će ostati na tečaju, a čim završi - via Vijetnam. Četvorka će već proći dobar dio rute i «spustiti» se do Vijetnama. Plan je Istočna Europa, Azija, Oceania, Australija, Južna Afrika i naposljetku Južna i Sjeverna Amerika (na cilj bi trebali stići u travnju 2008.). Pitam doktora kako će riješiti pitanje novaca. On me pogleda i sa svojim standardno mangupskim osmijehom kaže da će o tome razmišljati kad dođe vrijeme. A kreće se s «nula bodova». E, to se zove avantura. U svakom slučaju u Australiji namjeravaju ostati par mjeseci i raditi. Bilo kako bilo, bit ćemo u kontaktu, a planiramo i neke zajedničke "pothvate", ako i moj plan upali. Na žalost još uvijek nemam niti jedan argument za realizaciju. Ali plan je tu.... Još jedan svjetski putnik je bio u Makarskoj nedavno. Moj prijatelj Krešo iz Njemačke. Otišli na pizzu i on naruči da mu naprave pola «Župa», pola «meksičku», a na tu drugu polovicu stavit par kriški ananasa (da ne mora ići na trećine, odnosno ukomponirati «Hawaii» pizzu). Kombinacija feferona i ananasa i svega ostaloga! What a mess?, rekli bi Englezi. Nakon Makarske Krešo i je bio s Englezima, u Glasgowu. Tu je na nekoj utakmici s prijateljima proslavio rođendan.  (Konobar u pizzeriji «Marina» kaže da ovo nije ništa kakve sve kombinacije ljudi naručuju). Kad već spominjem hranu… zaustavim se nedavno s autom kraj pekare gdje je kratko zaustavljanje nepisano pravilo. Ne ometam promet. Uletim u praznu pekaru, uzmem pecivo i… kraj auta stoji pauk, unutra policajac i maše nešto kao «ne može se tu stajat…». Pokažem na pecivo i kažem da je bila doslovno minuta u pitanju. Sad je bar jasno da se ne smije. Dan-dva kasnije vozim se od kolodvora prema izlazu iz grada kad nasred ceste dva parkirana vozila. Vraćam se poslije… još uvijek su tu. Pitam se gdje je sad pauk. Ili se tu može zaustavljati? Ali nešto dugo traje.  Ma, zapravo mi je svejedno. Odavno je jasno da pravila nisu za sve ista. Neki ih jednostavno moraju poštovat. I hoću. Možda čak i više nego do sada. Jer to stvarno nije teško. A to, koliko god možda bilo nespojivo, daje osjećaj slobode. Bar osjećaj. A mislim da je taj osjećaj jak i kod ovih mladih ljudi iz Poljske (mislim da je ta registracija bila u pitanju). Voze neku krntiju. Svaka čast ako su s tim došli iz Poljske. I neće da upali…  …. Ma hoće – na guranje. Sve je to dio avanture. Pitanje je samo kako se gleda na stvari. A na stvari čudno gleda i moja nećakinja Karla. Njena starija sestra je krenila ove godine u školu. I čuvši neke priče o "špricama iza škole", dođe kući i kaže kako ona neće ići iza škole. Na to je Karla, čisto iz mjere predostrožnosti, zaključila kako ona - uopće neće ići u školu. Eto, kako dica "jednostavno rješavaju" krupne probleme ;-)))  (Karla – treba li tu još što dodat??!!?) Pitala sam se zadnje vrime zašto me zalasci sunca toliko fasciniraju. PA KAD NE VIDIM IZLAZAK. Predugo spavam. Dok god je noć moje vrime, ja ću imat ovakvih slika. I stalno razmišljat kako moram promijenit navike i uživat u jutrima. Mislim da ćete znati kad se to dogodi. Pozdrav Milordu!  (Kad sam ovo fotografirala sjetila sam se «Mog obroka» tj. G.T.-a. Iako je mračno nazire se svjetionik, a one tri klupe su odmah do njega.) |
utorak, 11.09.2007.
"Lude krave" part II
|
Pošaljem e-mailom cyber-friendu ovaj video da ga oraspoložim. I kako je file prevelik, nikako da prođe. Onda mi se pokaže mogućnost da se "rascjepka i šalje". Ja, naravno, potvrdila. Danas mi od primatelja stiže mail sa "zahvalom" za 73 maila - bez attachmenta. Ne znam je li se "sjetio" moje uže rodbine, budući da mu je mail potreban radi posla, a ne znam ni želim li znat. Pa evo, ako će ovo barem malo ublažit udar na taj "poštanski sandučić"! Btw, "Lude krave" bi trebale opet nastupiti večeras, 11. rujna (a "lipoga" li datuma - napad na twinse u NY-u), ili ako vremenski uvjeti ne dozvole, u četvrtak. 13. rujna - na Kačićevom trgu u večernjim satima. Oni su prilično neformalni, ali u dozvoli im stoji od 19 sati nadalje... P.S: Ako vam ništa nije jasno, a niste vidjeli prethodni post, bacite pogled! |
ponedjeljak, 10.09.2007.
Lude krave bez granica
… odnosno liječnici bez granica. E, oni su zaslužni za ovaj post. Nekako su me oraspoložili. Edita i ja otišle do lanterne i čujemo da odnekud svira li ga svira. Na povratku došle do žute kuće bacit oko. Ekipa mladih i ludih muzičara svira nasred plaže. Totalno otkačeni. Čim su napravili pauzu, upoznali smo se. Francuzi su. Svi studiraju medicinu (ima i specijalizanata, ali i završenih liječnika) u gradu Rouenu, 100-tinjak km od Pariza, u Normandiji.  Njihov orkestar zove se «Lude krave», tj. u originalu "La Vashfol". Ima ih 60-ak, a u Makarsku ih je došla trećina. Koliko sam uspjela vidit po nekim slikama, ludo se zabavljaju. Za Makarsku se napravili specijalne roze majice. Jedan je u biloj majici na špaline. I s njim se sutra trebam naći. Poslovno, poslovno, šta ste odma' zinili?! Mislim ja već na EU.  Najbolje je što su i inače na nastupima ludo obučeni. Nekad je to u konobarice, nekad su domaćice, nekad Rimljani (samo smotaju lancune oko sebe)….  Na repertoaru su im i stvari od Doorsa, Abbe, … ne mogu se sada sitit koji još. Uglavnom vrlo šaroliko i vrlo veselo. Usred nastupa počnu izvodit neke gluparije tako da im se i gledatelji pridruže. Jednostavno te povuku.  U pregovorima su za nastup na Kačićevom trgu. Ne znam hoće li se tamo pojavit u ozbiljnijem izdanju, ali sumnjam.  Ova fotografija nije tu radi orkestra, već radi frizura. E, to je to što ja pokušavam objasnit nekim našim frizerima. Ali za vraga. Ili ti skrate vrhove ili šišaju na muško. I kraj. Šta se tu više ima izmišljat?!?! Kakve kreacije? Pogotovo ovakve. Par dana prije toga sam lutala po Sv. Petru kad sam naišla na naše ribare. Baš ih je bilo nešto puno na jednom mistu. Ovo je generacija onih koji se vraćaju moru i ribarenju.  A s njima je bio i Svago. Nije ova gore slika slučajno tu. Hihihiii.  Normalno da je Svago pita odakle sam se stvorila. A ja i sv. Petar. Znaš kako to ide?! U nastavku jedan puteljak koji meni izgleda ko iz bajke. Sam je za sebe nekako priča.  I kad dođeš na kraj puta ima jedna kuća… koja je promijenila vlasnika. Sada je to jedan Nijemac. Ovo je zbilja jedinstvena lokacija. Baš me zanima šta će tamo biti. Ovo je čista znatiželja, nikakav negativan kontekst.  Na skroz drugom kraju isto novosti. Ovo je plaža ispod «Biokovke». I sve je to dobro osim datuma. Početak rujna, a tek sad se postavlja lift za invalide.  Ali bolje ikad nego nikad. Možda taj lift i nije fiksan nego se stavlja po potrebi. Ne znam još. U svakom slučaju lipo je vidit da se misli i na one koji imaju pravo uživat kao i svi, a nisu u mogućnosti sami. Još je bilo novosti u gradu u zadnje vrime. Tako smo jednog od proteklih vikenda imali priliku na Lištunu vidit i momka koji mjeri promile alkohola svima onima koji su za tu uslugu spremnu platit 15 kuna. Pa bolje i to nego platit kaznu za vožnju pod utjecajem maligana. Sad ovo zvuči apsurdno. Maligan je zapravo sprava za određivanje jakosti vina (po francuskom vinarskom stručnjaku), a ujedno je stupanj jačine vina. Sveti Klaić.  Ne boli, virujte na rič. Radi se o istom alkotestu koji daje policija vozačima. I opet se moram vratit unazad. Bila na kavi ispred «Romane». Rijetki su petci kad ja tamo odem. Gužva na sve strane. Dolaze dva momka, Nijemca, da mogu li sist. Čekaju trajekt. A može. Nisam baš bila od volje. Kad eto i trećeg. Isto pitanje. A ako mogu ova dva, možes i ti. I naravno, ne mogu ja dugo izdržat. Počeli pričat i upoznali se. Muzičari. Išli na Brač svirat. Na kraju smo se tako dobro zabavljali da sam im i horoskop čitala i prevodila. Komunicirali smo na «materinjem» engleskom. Zovu se La Brass Banda.  Tako to izgleda uživo. Još da su instrumenti bili blizu…. Opet skačem na skroz drugi kraj. Ovaj put rive. Ispred Gojina kafića. Umrla sam od smija kad sam vidila čovika sa slikom Tita na leđima. I piše «Josip Broz dobar skroz». Hahahaaa… A šta reć nego onu staru «lako ti je bit general poslije bitke»!  Kad smo već kod mrtvih, nedavno jedno društvance na kolačima u «Bambua» (nekadašnja «Ivma», taman upamtiš ime – promini se vlasnik, a s tim i ime) i nešto smo se zafrkavali, a sve je kulminiralo kad smo vidili cviće sa strane. Doooslovno - mrtva priroda.  Vratimo se mi u «surovu» stvarnost. Zvoniloooooooo. Ovo je fotografirano prvog dana nove školske godine. Moje susjede na ulazu s knjigama.  I eto, to bi bilo to. U očekivanju ponovnog zatopljenja. Nadam se iskreno babljem ljetu. Još mi se ne odvaja od svega toga. Nekako je ovo zahlađenje bilo preoštro. Sad pričam o vrimenu ko i svi oni koje mašta baš ne služi. Nema mi ništa mrže nego kad ljudi počnu liti govorit kako je vruće i zimi kako je ladno (a da kako bi to drugo tribalo bit?! I nikad ne valja. Kad je lito, kad će zima i obrnuto). A ako dođe do nekih ekstremnih uvjeta, eeee, tek je to prilika da počnu blejat na dugo i široko o tome. Katastrofa. E, pa da ja ne bi previše pala pod utjecaj takvih običaja, završavam, uz ovu «crno-bilu» verziju slike našeg malog grada. Pola u suncu, a pola u sjeni. Baš kako to i u životu biva….  |
