ponedjeljak, 30.07.2007.
Bez nogu (ali i glave)
|
Kad ukucam na Google «lubenica» otvori se puno stranica nagrađivanog filma «Put lubenica» kojeg nisam gledala. Ali zato kad jedem lubenicu svaki put mislim kako je ona sama po sebi vrlo zanimljiva. Svrstavaju je i u voće i povrće. Po sastavu je zapravo povrće iz porodice tikvica, kukumara i sl. A zbog slatkog okusa je i voće. A za mene je zapravo jako asocijativna. Ona zelena kora sama po sebi je ništa. S hranidbenog stajališta nepotrebna. Onda ide onaj dio uz koru. Malo je manje ukusan, ali zato nema pinki. Super. Lako za rezat i ne moraš se puno mučit. Ko i neke stvari u životu, lako do njih dođeš, ali nisu nešto «bajnog okusa». I najviše ih ima. E, a onda dođe onaj slađi dio. On je već u startu i manji. (Ili prevedeno na jezik života - sve što je dobro kratko traje). Ali to nije kraj. Kad si već došao do tog slatkog dijela, počele su prepreke. MILIJUN glupih pinki koje ti zapinju po ustima i smetaju i moraš ih pljucat. Baš ko i u životu. Slatko, ali – kratko. I uglavnom s milijun prepreka. Ima dana kad baš razmišljam o "nepotrebnim" stvarima. Ne znam ustvari zašto bih trebala mislit o nekim drugim. Valjda zato što ti okolina nametne osjećaj obveze prema ne znam čemu. Ali nekako misliš da to u stvari, iz nekih razloga, ne bi trebalo. Ovih dana sam srela neke zanimljive ljude. I nekako se potrefilo da se oni međusobno znaju. I tako spajam u glavi neke «prekooceanske» priče, a svima je Makarska zajednički nazivnik. Nadam se da će svi završit kod «blogamimoga» na virtualnoj kavi. Jedan već je. Goran Glučina (50).  Goran provodi godišnji u Makarskoj, a inače je jedan od rijetkih u svijetu, pogotovo kao bijelac, koji je u karateu zaslužio 7. dan. Živi na Novom Zelandu i u Japanu gdje usavršava ovu, kako kaže, filozofiju života na kojoj temelji sve ono što u životu radi. Neobično je to što mu je hobi nešto sasvim drugo, a ujedno mu je i životni poziv. Naime, on prodaje antikno oružje, uglavnom starije od 100 godina i to po cijelom svijetu. - Proučavam japansku kulturu i zainteresirao sam se za samurajske mačeve, katane. I tako je zapravo počelo. Onda se proširilo i s ostalim oružjem. Koliko je vrijedna moja zbirka govori i podatak da postoji unikatni par pištolja od kojih je jedan u kolekciji britanske kraljevske obitelji, a drugi kod mene. Najvrjedniji primjerak koji imam je nož star 730 godina i vrijedi 700.000 dolara. Imam praktički muzej u kući na Novom Zelandu koja je izvrsno osigurana i povezana s policijom koja u slučaju krađe dolazi za pet minuta, kaže Glučina, inače arhitekt po zanimanju, pokazujući na svom laptopu primjerke oružja ručno rađene i prevodeći natpise na njima na japanskom jeziku kojeg tečno govori. Krajem ove godine namjerava dio svoje kolekcije ponuditi britanskoj aukcijskog kući Christies. - Moji kupci su jako bogati. Na primjerke starije od 100 godina ne plaća se porez, a budući da ih je zapravo malo i više se ne rade, njihova cijena godišnje raste preko 10-15 posto što samo pokazuje da je to dobro ulaganje, tumači on osnovu svog posla. Izrazito vitalan, živa pogleda i smirenog govora, Glučina kaže kako se razočarao u zapadnjački, materijalistički način života i da je praktički vrlo kasno, sa 17 godina u potrazi za duhovnošću, počeo živjeti karate. Svoje učenike, kako kaže, uči prije svega poštivanju svih ljudi, zatim da je fizička snaga bez pameti opasna te da je svaki čovjek sam sebi najveći neprijatelj. - Proputovao sam cijeli svijet. Ne moram se s nečim ili s nekim slagati, ali poštujem svačiji izbor. Kad shvatiš da nisi najbolji i da je život mrava jednako vrijedan kao i tvoj, dostigao si vrhunac. Najvažnije je postići harmoniju sa sobom i svojom okolinom, kaže Glučina koji za vrijeme svog godišnjeg odmora planira početi renoviranje kuće njegovih predaka u Drašnicama. O njegovoj filozofiji života može se sve naći na web stanici njegova kluba www.skif.co.nz. Još je zanimljivih događaja i ljudi ovih dana u gradu. Jedan od njih je i Joze Vujčić kojeg smo zatekli s Marijom ex Bušelić na kavi. Joze je s Jadranom Puharićem i njegovom sestrom Viki snimio polusatni film «Veza» u kojem su neke scene rađene i u Makarskoj. Viki je glasnogovornica, ali ovih dana je u nekom društvu pa nisam tila ulijetat s pitanjima. Bit će prilike, a vjerojatno su to već i drugi otkrili pa će se svakako znati.  Još jedan zanimljiv lik će ovih dana biti tu negdje. Jadran Lazić, Makaranin, paparazzo koji živi i radi u Hoolywoodu, imat će 6. 8. u Splitu svoju izložbu na koju sam pozvana. Ako bude ekipe idem…. Njega osobno ne znam. Ali znam da ima američku priču, a meni je to uvik cool. On je nekad vukao ono magare po plaži za slikavanje. Pa da to nije savršeno. Ta nepredvidivost života. (Za koju se nadam da će u pozitivnom smislu strefit i mene. A pa šta?! Imam pravo sanjat. Iako oni koji kažu da je to besplatno nisu ni svjesni koju su glupost provalili. Snovi su ITEKAKO skupi). Ja ne vučem magare po plaži. Ali zato nosim aparat. Zanimljiva priča je i Iviša Medić iz Brela. Ide u Afganistan kao profesionalni vojnik. Neda da ga slikam. Neće ni reć koji ga vrag tira tamo. Ali ima tko će se slikat. Tri naša «galeba» na plaži. Toni Brkulj, Ivan Erceg i Saša Vujčić. Svaki na svoj način poseban. Pitaju da šta ću napist ispod slike. Kažem napisat ću «Gay is OK-ej», hahahaaaa. Srećom da sam već bila obučena i prilično daleko.  Nekako sam i u Makar ovih dana zalutala. Kad bacim pogled na groblje i umrem od smija. I na groblju se mogu smijat. Digod se pitam ko je ovde lud?! A ko ga šiša dok je zabavno.  Možda je baš i dobro lutat tako po nekim «bespućima hrvatske zbiljnosti» kako bi rekao moj prijatelj Mate (zvani) Koma. Jer čim se spustiš u centar nađeš milijun i jedan razlog za ne bit dobro. Evo primjera. Dođem do kampa na Biloševcu. Kažem Editi da mi je nešto čudno s parkingom. Nema auta sa strane di se ne naplaćuje. Ona pita tipa na parkingu. On kaže da su bili ovi s paukom i rekli da se nikome ne govori da oni dižu auta. Ma, vidi molim te. «Ne govorite nikome ništa da mi možemo naplatit 850 kuna» koliko pauk uzima. Nisam znala bi li bila ljuta ili tužna. Ma di mi to živimo?! Kako su ljudi jadni. Kako ih lova čini malima. Mogu li oni to uopće shvatit?! Već sam mislila otići, ali nisam bila sama pa sam ipak promijenila odluku. Lito je i ne treba praviti nerede. A ja sam nekad toliko puna bijesa da bi vrlo rado pročeprkala po nekim stvarima. Čujem o još nekim aferama u gradu. I ne mogu virovat koliko to zapravo daleko ide. I koliko je netko spreman «zarotirat stvar» da bi na kraju riješio neki privatni interes koji opet prikazuje kao opći. Samo jer mu pozicija dozvoljava. Ma ne znam. Pišem ovako jer se tako praznim. Nisam čak ni odslušala detalje priče. Jer želim da se ona složi polako, sama, bez nečijih subjektivnih viđenja. A prije ili kasnije će sve sjest na svoje, a onda ćemo pričat… U skladu s tim se događa i jedna cijela pozadinska ili površinska stvar, kako god hoćete, u našem gradu. Posljedica toga je i ovakav turizam. Neki parkirani auto, s nekim vrećama naslonjenim na njega, gostom koji leži na podu, a iz auta trešti neki narodnjak. Taman slikajem, a iza mene se stvorilo dvoje mladih ljudi. Da zašto slikajem. A zašto ne, postavim uvik jednostavno pitanje koje njima da mislit, a meni vrimena da na miru odem.  Još jedan dio zapravo iste priče. U zgradi bivše Stolarije, di je samoposluga «Tommy», samo s gornje strane, neki su vlasnici stanova (koji ovdje dolaze samo ljeti) dali od svojih garaža napraviti – apartmane. Ej…. Možete li vi to vjerovat? Ako rečete «neš' ti stvari» to samo znači da su vas pokorili. Jer svatko normalan bi trebao na ovo reagirat. Čak se između tih dvaju apartmana-garaža nalazi neka trafostanica.  Samo 100-200 metara dalje, nova priča. Na plaži više nisu samo donekle tipizirani štandovi nego i nekakva kola koja služe u istu svrhu (k'o štandovi). Pravi primjerak Divljeg zapada. Jedina je prednost što su na točkovima pa se mogu brzo odgurat negdi, ne znam ni ja di. Ma možda ja griješim. Stvarno se pitam je li ovaj «organizirani kaos» na sve strane zapravo nova slika Makarske.  Lokacija – sredina rive. Ispred «Kostele». Dođe tip s Brabusom i parkira se na – šetnicu. Ustanem odmah s kave i uslikam ga. Dok je još tu. Da me vidi. I papak (šta se zgražate, a šta je on to drugo kad se ovako ponaša) ne reagira. A baš bi volila da je. Udalji se malo s curom (vide se na slici, s leđa). Ja «okinila» još par slika. Kad evo ga nazad, pomalo ljutog. Sidne u auto i odveze ga.  Rekao bi moj prijatelj Buco «koga zanimaju odgovori, neka mi netko kaže šta je zapravo pitanje». Baš tako. Šta se to više uopće trebamo upitat. Naši turistički radnici su zadovoljni. Čime? Je logično, ali nije pravo pitanje. Logika je na ovim prostorima odavno izgubila na svojoj težini i vrijednosti. Ovih dana su rijeke ljudi po gradu. Ako potrefite pravu uru i odete na plažu vidit ćete šta je krkljanac. Kome to triba. Sezona se računa u ŠOLDIMA, a ne u broju noćenja. Šta me briga koliko je noćenja. Broj noćenja, broj gostiju, broj cipela, broj budala…. Kad ćemo pitat KOLIKO LOVE od glupe sezone? Biće da živite od statistike, kako glupo postavljate stvari (možda ipak pretjerujem, ali činjenica je da nije dobro pa mi to daje za pravo). Broj noćenja. Oćemo ih pomnožit s cijenom koju daju oni šta presreću turiste uz cestu i obaraju sve moguće kriterije (ako neki kriteriji uopće ovde više i postoje).  Neki dan uđem u jedan naš fast food. U frižideru limenke coca-cole na kojima je preporučena maloprodajna cijena 4,99 kn. Cijena je prekrižena flomasterom. Pitam koliko je. 12 kuna! MOLIM? Prodavačica «umrla» od smija. Onda "umrla" i ja. Kažem… a kupim ti je, kako da ne?!  Prominila plažu. Bila u Podgori. Iz čisto nekih prozaičnih razloga. Odvikla sam se zapravo takvih mista. Nekad ih treba posjetit čisto da znaš kako ti je na tvojoj plaži lipo.  Na povratku u portu vidim kako se grupa njih naštelila za slikanje. Uzmem aparat pa slikam i ja. Ne znam zapravo zašto. Valjda zato što su se sjetili da postoje i druge poze za slikavanje.  Povratak na makarsku rivu. Njima četvorici se dušek popeo na vrh glave, što se vidi i iz priloženoga. Krenem slikat, a jedan vikne «5 kuna!» Odmah okrenem u vlastitu korist «puta vas četvorica i meni dosta!». Bar smo se svi nasmijali.  Moj prijatelj Vedran ovih dana luta po Jadranu (Lopud, Kornati....). Šalje mi poruke kako je mislio da je svugdje ista prica s turizmom, ali da sada vidi da je samo Ma - ba rivijera. Još jedna od poruka je bila kako je nakon Zadra shvatio da Makarska ima "zatucani turizam". I na kraju da se "bilježi za kavu kad se vrne, a da me do tada ostavlja turističkim ostacima". Nemam mu što reći. Pogotovo što smo neki dan zajedno prošetali prema lanterni kad je iz restorana "Plaža" (ili u što se već taj objekt svrstava) treštao turbo narodnjak, a klijentela dooooslovno plesala kolo. Di je početak, di je kraj? Nije bitno. Bitno je da ti bar jutro počne lipo. Pogled iz moje sobe. Bacim pogled na Biokovo, a onda iz tinela uvatim komadić mora. Moj svijet ima svoje savršene satelite. Sreća je zapravo kad si ih svjestan. Onda uslijedi spremanje i pravac prva jutarnja kava negdi u gradu. A tu se već prepustim «džungli na asfaltu».  |
ponedjeljak, 16.07.2007.
Bijes mora
I baš nas briga što znače riječi. Prolaze sjene! (N. Belan)           I more tuče... a zid ništa! A pa bi i on. Što se snage tiče, ne triba jače... nego češće. |
ponedjeljak, 09.07.2007.
Al(i) Gore(i)?!
Al(i) Gore(i)!? Da ali gori? Dogorilo do noktiju. Zbog globalnog zatopljenja. Odmah su Ameri (a da ko će, predvođeni bivšim potpredsjednikom Al Goreom) organizirali koncerte Live Earth (LE). I sad cili svit piva na svim kontinentima. Od muke. Ja se odmah zapalila. (Teško to meni ;-) Spasimo svit! Odma' san se sitila kako moj prijatelj Igor Mlikota, kapetan (naj)dug(ž)e plovidbe, kaže; «Kad kuća gori, nek se i gazda grije!» I odmah su se svi umjetnici okupili, svi koji nešto znače u svitu muzike, i dali svoj doprinos nastupom na povijesnom LE. I oni će se toga držat. Barem radi reklame. I to je ok. Nije važan razlog. I naši umjetnici su se okupili. Iz drugih pobuda doduše, iako ja ne sumnjam u njihovu senzibilnost po ovom pitanju. «Colonia» je nastupila na Kačićevom trgu. Neki su mi došli reć «mi to ne slušamo, ono, bljak, naš glazbeni ukus je svakako istančaniji i fuj….». Aludirajući na to kako sam se ja tu našla… Smišno. I neda mi se tumačit nikome zašto sam ja bila baš na tom mistu i u to vrime. Ko što se uostalom nađem na milijun drugih mista di «normalan» čovik ne zalazi. Ali ko im je kriv?! (Colonia na Kačićevom trgu. "I di su rukeeeee?" - vikala je Indira) Jedan moj poznanik, ne živi u HR, neki dan piše da čuje da će se gay parade održati u Makarskoj. Ma, kako da ne! I u Zagrebu (jednoj metropoli) je bilo «Na jednog homoseksualca, dva i po policajca». I onda su se ovi još bunili kako nisu bili zaštićeni. Kakvo je stanje općenito, na cilu državu triba navuć jedan poveći prezervativ, čisto sigurnosti radi. A ne bi nam ni to pomoglo. Opet bi negdi puklo. A vratimo se mi umjetnosti…. Berto Josipović i njegov bend održali koncert u Bookcafea. To nam je bila varijanta «B» ako ne odemo na «Let3» u Vrgorac.  (Berto i bend u Bookcafeu) Koncert su pratili i dr. Matko Pavlinović, Sonja, Bertova supruga i dr. Jadranka Pavlinović.  (Sonja i supružnici Pavlinović) Svirali su poznate stvari. I bilo je odlično. Zvala me ovih dana i Vesna Han. Ona je ovu zimu imala izložbu svojih slika u Švicarskoj koja je bila više nego uspješna. Išla je na preporuku Nikole Šalinovića kojemu se neizmjerno zahvaljuje. On poznaje ljude u Zurichu koji imaju svoj restoran i galerijski prostor. Tako su s Danima mediteranske kuhinje povezali motive koje Vesna radi i sve ispalo cool. Dale ruke i Jelena Erceg i Helena Matijašević u izradi aranžmana od lavande, suvih smokava, bajama, …. I svega onoga što nas obilježava (koji je na otvaranju izložbe bio jako efektan). Švicarci ispalili kad su vidili. Vesna je inače dipl. dizajnerica, a članica je HDLU Makarska. Pomogla je i TZ Makakrska, a i Grad je pokazao dobru volju, ali su tada na gradski proračun legle ovrhe…. Nećemo tu priču. Vesna sada izlaže u hotelu «Biokovo» pa bacite oko. Još je u fazi realizma, ali teži impresionizmu.  (Vesna Han, inače majka našeg poznatog košarkaša Marina) Baš se nešto umjetnost zadnje vrime lipi za mene. Valjda je to obostrana ljubav. Ispričat ću vam jednom jednu od najneugodnijih epizoda u mom životu s Igorom Dragičevićem. Ali danas smo skoro pa frendovi. A ludi umjetnici! Zvao me Ivica Mijačika na predstavu u Gornje Tučepi di on organizira cili jedan litnji program. Bila predstava «Plaža» teatra Exit. Otišla sam bez društva razmišljajući kako ću ranije napustit teren ako mi predstava baš ne «legne». Na kraju sam se toliko smijala… Pita me kasnije jedna poznanica je li joj se učinilo ili su mi stvarno išle suze.  (Predstava je bila izvrsno posjećena) Jedna od jačih scena je bila ona utapanja. Uvik se oduševim kad vidim kako kazališni glumci odrade neke dijelove predstave i kako ih vizualiziraju.  (Scena gušenja u moru, kad su na sve strane počeli letit mjehurići, a zvučnom kulisom dočarano je podmorje) Smijala sam se i na današnju pošast plaže – jet skije. Ali kako su to tek Exit-ovci odradili…  («Divljanje na plaži jet-skiima») Sviđa se meni i ona umjetnost naših samoukih umjetnika. Zove me neki dan Milica Bolanča da svratim do nje. Ona prodaje nakit na plaži.  (Milica i handmade nakit. Heeej, glavu gore, ima se tu šta pokazat. Mislim na ponudu nakita) Dobro smo se zabavljali jer je do Miličina i štand mog kolege Ive Ravlića. On i njegova Dijana rade kamene kućice i druge dalmatinske motive. Da puno ne tumačim….  (Kaže Ivo da mu je najjače kad netko dođe i okrene kameni pitarić s kaktusom da vidi šta je dolje. I onda, naravno, poispada cila zemlja iznutra i tra la la…)  (Pa da nisu super ovi mornari i dalmatineri… i kit! I toga je bilo u našem moru. Nadam se da se vidi na slici) Od pustog programa za «Makarsko ljeto 2007.» najviše publike «pokupe» indijanci ili Peruanci ili već šta jesu, koji sviraju na rivi. A šta sad?! Tako je kako je. To svi primjećuju. Pa vi dovodite operne pjevače i klape. Loš im je marketing. Sorry!  (Čim se pripreme, svi odmah počnu «oće sad Kondorov let» i bla, bla, bla… A jesmo mi ljudi smišni) Ima tu i sporta, a ne samo umjetnosti. Petar Metličić je ovih dana šetao po našoj rivi. I on je bio umjetnik na rukometnom prvenstvu u Portugalu. Jedan od naših «vatrenih». Koji genijalci. Imaju veliko sportsko srce i igraju s puno žara. I magarac na koga to ne djeluje…  (Metličić sa sinovima na gradskoj rivi. Supruga mu je iz Igrana pa su ovde česti gosti) A lito je. I sve u cviću. (To su stihovi neke pisme, ubij me sad… ne znam koje). I vrime je da se uživa u suncu, plaži i svakom Božjem danu. Ko zna! A mi to znamo. Čak sam na nekom plakatu neki dan «ubrala» ovaj natpis. E, da bar ima takva stranka.  (Hedonisti-isti-isti. Ima jedan vic koji kaže kako su neki vikali «komunisti», a drugi «fašisti», a da je u planinama odjekivalo –isti –isti… Ma, hedonisti!!!) Evo još malo hedonizma na domaći način. Pa pogledajte, molim vas, di su ljudi instalirali bazen. Ovo sam uslikala s magistrale. Perfect!  (Bazen s mrižom za igrat odbojku.) A pazite ove gušte. Nisam pitala odakle su ljudi i gdje se spremaju. Ali ovo se zove – prenapućenost.  (Nisu sličili na Kineze) Bili su ovde i naši Amerikanci. Faso sa ženom Inom i kćeri. On je nedavno i službeno postao Amerikanac. I, majke mi, govori «u nas tamo…». A tamo živi već osam godina. Ha, ha, ha….  (E, Faso, Faso, stvarno si blesav. Bio je ovde misec dana i zaboravila sam ga pitat igra li tamo frizbi ko što je ovde radio po Kačiću) Plaža, nezaobilazno mjesto mojih hedonističkih trenutaka. Prije par dana paraglideri slijetali s Biokova. Jedan je malo fula. Padobran mu je zakačio za bor. Ali ništa strašno.  (Kažu da djevice, mineri i padobranci griješe samo jednom) Na plaži je bila i jedna mala Lucija. Njena mama mi kaže da ona na tuti uvijek ovako reagira. Drži začepljen nos!  (Ništa se tu ne da dodat ni oduzet) Kad promisliš šta ti je život… Tribalo bi stalno držat začepljen nos. Još ako radiš u samoposluzi. I svaki dan dođu neki nadobudni kupci i svi bi nešto i nervoza, i niste mi naplatili i jeste mi naplatili, i ovo vam je pokvareno, i ja sam na redu, i šuti ti tamo kad tenitko ništa ne pita, i kako nemate… Čega se sve one radnice ne naslušaju za onu mizernu plaću. I već ih mjesecima gledam u neku večernju uru kad zatvore dućan. Samo sidnu ispred vrata na stepenice, zapale cigaru i razmine po koju rič prije nego će dalje – za iste j….. pare. I u tu uru, nakon osam sati na nogama, imaju duha zafrkavat se. Nešto smo se smijali, ne mogu se više ni sjetit šta je bilo.  (Tommyeve radnice nakon završetka smjene) I zato treba sve četiri u zrak kad god se može. Evo dvi, samo radi Jure Divića. Ha, ha, ha, haaaa…. E, moj Jure, život je nekad stvarno….. triba začepit nos!  Možda taj isti život naučimo cijenit tek onda kad on dođe u pitanje. A kad smo već kod toga… Jeste li uplatili koju kunu za Matu koji se bori za život (pogledaj komentare prethodnog posta)? Imate li Internet bankarstvo? Minutu i po posla… A nije problem ni do nekog šaltera kad krenete vani. Kako god, živili! Ali živili - sretno! Jer, kako je jednom netko rekao, i na aparatima se može živit. A to nikome ne bih poželjela. Pomozite Mati! I pustite što kažu «dobro se dobrim vraća». Ko da već nije dovoljno dobro to što ste sretnik koji može pomoći nekomu drugomu. |
ponedjeljak, 02.07.2007.
Ništa bez reklame! Ili kako bi jedan naš tajkun rekao: "I loša reklama je reklama"
Sinoć je otvoreno «Makarsko ljeto 2007.» uz program na Kačićevu trgu, koncert Nine Badrić i vatromet. Žao mi je u stvari što nisam vidila naš «Tempet» koji je premijerno uz Gradsku glazbu izveo «Eru s onoga svijeta». A s našim folklorašima sam dogovorila radit jednu priču za blog. A veza mi je Saša Vujčić. A tu su i Dino Beroš, Marina Tomić, Sanja (teta u vrtiću), Ivo Montana…. Ma upoznajem ih sve polako. Dobra su ekipa, dobro se zabavljaju, putuju, i luuuudi su skroz. E, a na otvaranju je sponzor bilo «Ožujsko». Da mi je znat kako se onda Kačiću u rukama našla limenka «Zlatoroga». E, šta ti je marketing?! (Kačić s limenkom "Zlatoroga") Na žalost nije nam neki epp što su se u dva dana srušile dvije letjelice na Braču. U jednoj su bila dvojica Makarana, Damir Srzić (49) iz «Dosme» i Duje Pajić (55) što radi u banci. Upali su u zračni vrtlog i srušili se u more i srećom su ok. Danas je pao avion s dva stranca i oba su prevezena u bolnicu s težim posljedicama. Prije 2-3 dana na Hvaru se zapalio i turistički brod «Calypso» koji se sidri u Makarskoj. E, baš nas ide. Sigurnost je na prvom mistu, a za ostalo ćemo lako. Zadnje vrime se dosta lutalo. O marketingu u tučepskom «Michigenu» se dosta govorilo. Ali preskočili smo jedan detalj. Andrijica nam ovde demonstrira jednu fotelju za razne sexy poze, koja se također tamo nalazi. O detaljima pitajte Andrijicu. A stolica košta 1.000 eura, samo da se zna.  (Andrijica, vlasnik tvrtke «Tripart, arttrip».) A dobar marketing su imale i makarske rukometašice na čelu s Mladenom Bagićem. Na jubilarnom, 10-om turniru su okupili 700 mladih iz 7 zemalja (Mađarska, Slovenija, Finska, Rusija…., a ne znam sad sve). Svaka čast Bagiću.  (Prije svečanog otvaranja na trgu, sudionici turnira su se okupili na Plišćevcu) DJ Vedran Brkulj nas je pozvao na party u beach bar «Buba». On i DJ Ljubiša, dr. Lake Šetnje, dobro su se zabavljali, i sve to dobro prenili na okupljene. Je da su zvučnici zakazali, ali sve se brzo sredilo. Vice sickofitall je o tome više pisao.  (Buba – dj's) Na plaži kraj «Bube» već vladaju velike gužve, ali je atmosfera odlična. Ma šta Zrće?! Nama samo fali malo marketinga, šišamo ih nemilo.  A i ova trojica su ko s reklame. Saša iz «Tempeta» je u sredini. Kaže da mogu objavit njegov broj mobitela za djevojke. Ali bez zadnje znamenke. Eh, Saša, davno si ti prevladao te brojke. Objavit ćemo bez zadnje dvi znamenke. Znaš li koliko je to onda kombinacija, permutacija ili varijacija (da je pogodit koja). Ali to samo na zahtjev, inače ne objavljujem brojeve.  Ništa bez «Prirode i društva». Jeste li ikad vidili kako izgledaju krijesnice? Snimljene su na Sv. Petru.  One su se za svoj marketing pobrinile same. Imaju vlastite city lights. Makarska bi uskoro ponovo mogla biti zanimljiva što se marketinga tiče. Čujem da će se ovdje snimati reklama za neku talijansku tjesteninu. Možda čak Barillu. Za vrime «Porina» su u Makarskoj bili neki talijanski «poslovnjaci». I baš im se svidilo. I onda su dali ruke i naši s HTV-a (mislim na Makarane) da se to realizira. I po svemu sudeći bi se to trebalo odigrati idući misec. Dio bi se trebao snimati baš na Kačićevu trgu. A kad smo kod Talijana…. Ovo je jedan Marco.  (Totalno atipičan Talijan) Pita on nas (bili i Edita i Faso) da šta znamo o Talijanima. Mi odmah mafija, pizza, tjestenina, cipele…. Ajme uvrede! Da su to stereotipi i bla, bla… Ja pitam šta on zna o Hrvatskoj. Kad «paf», ništa! On da je ovde super i da su ljudi izvrsni… Ma nemoj ti meni… I da je on već preporučio svojim prijateljima ljetovanje…. Ma nemoj ti meni… I tako on pokušava spasit stvar, a ja onda još dodala. OK, naši muškarci vas mrze zbog nogometa, di god dođete svugdi ste najbučniji, nemate pojma strane jezik, kad dođete u restoran ne bi Bog stvorio sve što vi zamislite…. On da je on Talijan i da je ponosan na to. I ja sam Hrvatica i isto sam ponosna na to. I tako se pogledamo i umremo od smija. Ajmo iz početka. Normalni ljudi bi trebali znat pričat. Proveli smo tako par dana baš se dobro družeći. Vodili ga i u «Taboo» u Podgori. On se oduševio. Da bi piće u takvom baru u Italiji bilo skuplje bar pet puta. Marco je inače atipičan Talijan. Govori četiri strana jezika, visok je, tiho priča da se treba napregnit da sve čuješ, sprema se za neku visoku poziciju u UN-u. Ali razmijenili smo e-mailove i dogovorili susret ovde ili negdi drugo, svejedno. Bilo je tih dana još zanimljivih faca. U «Skali» sam snimila tipa s reklamnom majicom «Eve». Fenomenalno. A i on… ko da su ga unajmili da ih reklamira. Pa da nije totalno dobar? Pitam mogu li ga uslikat. I evo…  (K'o s reklame) Isti dan sam prolazila kraj Muzeja rakova i riba. I s vrata snimim jednu školjkicu «Petrovo uvo» koju dugo tražim. Svega 5 kuna. Vlasnik mi je pokloni,… da sam domaća. Kad sam već tu bacim pogled u muzej. Čega tu sve ima… Čudo jedno. Sve što je u našem moru, uglavnom u ova dva kanala, ulovljeno zadnjih 30 godina.  Dosta nas skoro svaki dan tu prolazi, s Lištuna prema Rockyu, i samo prođe kraj ovog muzeja.  Oni koji nisu, stvarno bi trebali vidit šta se sve tu sve nalazi. Vjerujte da ćete se iznenadit.  (Muzej u Ulici fra F. Grabovca) Ali ajmo malo put pod noge…. Kolega Kreso i ja smo po službenoj dužnosti išli na otvaranje autoceste Šestanovac – Dugopolje. Došli dosta ranije, ali who cares. Hodam po biloj crti, sunce zapeklo, ne vidi se kraj puta… Odmah ja počela da sam ko na američkom highwayu, ostala bez goriva, s polupraznom bocom vode u ruci i klipsam… Krešo umro od smija. A pucaju me filmovi. Pa šta? To je super početak nekog filmskog scenarija. (A i ne misliš na trenutne uvjete rada). Sad se iza toga svašta može počet događat. A i je.  Kako je došao premijer Sanader na otvaranje, osiguranja je bilo ko u priči. Pregledali Krešin ruksak i opremu. Mene nisu dirali. Valjda izgledam pitomo. Možda i nezainteresirano. (Ali to je samo marketing). Uglavnom sam ih slikala. Hehehe…  I onda su došli i pusti drugi političari. Ko da nemaju drugoga posla. A šta će radit kad nam država funkcionira ko švicarski sat ;-)))) (čitaj s pojačanom ironijom). U onoj masi naroda snimili smo mi i neke makarske političare.  (Ante Novak ispred video zida) Posebno je bila zanimljiva jedna bakica koja jedina, mislim, na tom području izrađuje zobnice (ili zovnice kako neki kažu) na onaj starinski način. Fenomenalno.  Glumci Vedran Mlikota i Goran Navojec su imali svoj show. Totalni luđaci. Pivali su neke pjesmice od kojih sam plakala od smija. Dali su mi da slikam tekst.  Da bi se oladili od pustih špartanja, Edita i ja otišle na piće u «Tabooa» u neku uru kad još nema svita. Sile, naručile piće i počele se nešto zafrkavat. Konobari gledaju. Možda i malo bezobrazno. Dolazi jedan i pita upaljač. Ja da ima vatre koliko hoćeš. Mi se opet počele kesit. A on da ne čuje dobro. Tek smo onda zavarile. Ništa čoviku nije bilo jasno. Objasnile smo da se samo dobro zabavljamo. I sve ok. Često se pitamo zašto se ljudi više ne zabavljaju. Pa tko to nema problema??! Ali život je kraaaaaatak! Eeeeej, ljudi!  (Snimljeno par dana ranije, u kasnim noćnim satima) U «Taboou» je inače odlična atmosfera, u noćnim satima se upali rasvjeta u moru. Malo je dislocirano iz mista tako da nikome ne smeta. A i muzika je odlična. Nije ni čudo što je Talijan komentira kako je komentira. Vlasnik je moj školski kolega. E, pa nismo mi baš generacija za bacit.  Ovako «Taboo» izgleda s ceste. A i DJ Jakir zna svoj posao. Sve je na otvorenom i ko stvoreno za vruće ljetne noći i provode.  Ali ima i onih dana kad se ljetno nebo zacrni. Znate onu pismo makedonske grupe «Leb i sol» «Čekam kišu»? To je to. Doduše, tresla se brda, rodio se miš. Palo par kapi i gotovo. Kasnije smo se gušili u sparini. Ko da smo u express loncu. Ali sam zato na Sv. Petru uvatila jednu munju na video. («Čekam kišu». AKo ne možete otvorit, samo na YouTube upisite Cekam kisu, ovo se posebno odnosi na onoga koji je u Adobu poslao sliku sa Sv. Petra. Otvorena!) Kad sam uploadala ovaj video pri kraju padne sistem i pokaže se sljedeća obavijest; «Sorry, something went wrong. A team of highly trained monkeys has been dispatched to deal with this situation». (Otprilike; «Oprostite, nešto je pošlo po zlu. Zadužili smo tim visokoobrazovanih majmuna da pomognu u rješavanju ovog problema»). E, šta ti je dobar marketing. Svaka čast! |
