ponedjeljak, 28.05.2007.
Sve je ovo jedan veliki show!
Ludo jugo razvalilo. I baš je dobro da sam dugo spavala jutros. Olakšavajuća okolnost na sudu za ovo zlodjelo bila bi ta da sam legla malo prije četiri sata ujutro. Zato sam imala mirno popodne koje sam iskoristila za pisanje e-mailova frendovima i dragim ljudima u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj. Nekad mi baš triba taj kontakt sa svitom. Pogotovo kad se u Makarskoj počnem osjećat ko u zatvoru otvorenog tipa. (Bar sam ja "utabala" onaj "zatvorski krug" od Osejave, preko rive, do lanterne i "Dalmacije"). Zadnjih 10-ak dana inače je bilo burno. Svaki dan neki teren. Jedan od uzbudljivijih bio je u Imotski di su base-jumperi skakali u Crveno jezero. Pogledajte koliko ljudi izgledaju mali na onoj nižoj strani.  A ovi «svemirci» su skakali sa suprotne strane koja je puno viša.  Prije avanture na Crvenom jezeru imali smo zadovoljstvo otići u Vid kraj Metkovića. Tu je napravljen prvi «in situ» muzej (što bi značilo da je podignut na arheološkom nalazištu) u Hrvatskoj. Naravno da se unutra ne smije fotografirat. Uletila sam odmah uz premijera Sanadera, koji ga je svečano otvorio, i njegove pobočnike. Nitko me ništa nije pitao. A aparat mi je jednostavno bio tu. Ako sam to napravila u Tate modern galeriji u Londonu, di je u svakoj prostoriji čuvar, mogla sam i ovde. A šta ti mogu? Pa neće me tuć.  (Ovo nalazište je specifično jer je upravo u Vidu pronađeno 16 skulptura koje čine najbrojniju skupinu rimskih carskih kipova iz 1. stoljeća u svijetu)  (Rađeno je u tri etaže, a cijelo je nalazište sačuvano, odnosno iskopine se vide kroz metalnu konstrukciju)  (Jedan mali dio nađenih predmete iz daleke prošlosti)  (I super mi je da se kod ovako skupe građevine mislilo i na one u invalidskim kolicima pa je ugrađen lift za njih) Političari su, naravno, stigli u velikom broju. Idu izbori i triba se nacrtat di god se stigne. Na mene ne utječu. Sitite se samo šta su sve obećavali (ljudi brzo zaboravljaju), a vidite šta smo dobili. Neki dan kad sam išla ispod zgrade bacit smeće, na smetlištu primijetim plakat našeg poznatog političara Mate Granića. Na njemu piše «Čovjek koji brine za ljude». Hahahahaha… Za neke je. Ali oni se zovu obitelj, odnosno - pokoljenja. Njih je sigurno dobro zbrinio.  (Predizborni plakat Mate Granića…  … na smetlištu na Dugišu. Mislim da je zadnji put bio u DC-u) Toliko o našem političaru iz Baške Vode. Koji se baš nije sjetio Dalmacije kao visokopozicionirani političar, kao ni oni pusti saborski zastupnici koji se nikad nisu digli u Saboru i tražili nešto za regiju iz koje su ih izabrali. A ne sićan se ni da smo mi tražili da ih se skine i zamijeni drugima koji će znat izborit nešto za nas ko Kajin za Istru. A kad smo već kod Baške Vode, neki dan sam naletila na jednu nezgodicu. Najprije me iznenadilo da se ovda vozaju auti hercegovačkih tabli s ovako malo konja (navikli smo na tajkune koji ovde dolaze, tako da je siroti hercegovački puk prava egzotika). Mislim da je bio Fiat uno ili nešto slično. Zapalio se.  (Ispred cafe bara «Joe») Povratak u «Skalu» znači uvik nešto neobvezujuće i opuštajuće. Jedna mala Eva užasno voli peciva. Mislim da konobari nisu baš bili presretni jer se oko nje sjatilo masu golubova kojima je ona bacala mrvice.  Nije baš bilo vrimena za kave u «Skali» prošli tjedan. I «Pozdrav ljetu» je za to kriv. U sklopu toga se održala modna revija Cro-A-Porter na terasi hotela «Dalmacija». Ljudi ko u priči. Muški su došli, kao nije njihov posal. Tipa prate žene i djevojke. Ali svaki centimetar na pisti se izmirio. Kako i treba. A za one drukčijih sklonosti prošetala su i dva muška modela. Žene su opet bile happy jer su vidile nove krpice, a i iskoristile su priliku reć kako su manekenke premršave, anoreksične, krivih nogu, «ova je falila misto»… Bilo je toga još. Sve u svemu, to je bilo za umrit od smija.  Ali bilo je tu i nekih drugih manekenki. Baš smo se dobro zabavljale u VIP loži. Kako smo tamo stigle? E, pa da vam otkrijemo sve trikove dugogodišnjeg praćenja ovakvih događaja, ne bi to više bilo to.  (Vesna, Aleksandra, Edita, Tea i Tina) A odmah ispred nas sjedile su neke face zbog kojih su aparati i kamere stalno zujali.  (Marina Marinović, Denis Latin i Renata Sopek.) Sve je to lipo. Do jedne mire. Uvik se pitaš šta je u pozadini ili šta je ispod površine. Moj kolega Krešo tvrdi da je u pozadini svega na ovom svitu "Coca-Cola". I ovih dana se njegova teorija pokazala u svom punom sjaju. Za vrime revije u «Dalmaciji» iznad bazena je letio ogromni «Coca-cola» balun. Po cilom gradu ovih dana sve je izlipljeno njihovim plakatima. Duž cile rive su razvijene njihove zastave. Na Oliverovom koncertu sa svih strana grada se mogao vidit veliki «Coca-cola» cepelin. Nije mi ga aparat uopće moga usnimit (tako rade Ameri, da se ne može usnimit!). A i općina nam se prodala. Reći ćete – odavno. Ma sve je to vezano za globalni kapital. Nema tu više sitnih interesa, tipa novi auto ili stan u Zagrebu. Nije zanimljivo više ono što se može kupit na kredit.  A narod i dalje po onoj staroj - kruha i igara. Oliver je..., a šta ja znam…. Ne mogu to odavno slušat. Ko da se vraćam u prošlo stoljeće. Ali dobro, zašto bih ja bila mjerilo. Ali definitivno nisam ni dio ove mase. Neka hvala. Olivera je pregazilo vrime. Ma koliko mi šutjeli o tome.  (Krkljanac na Oliverovom koncertu) I nije baš sve «Coca-cola». "Žuja" je ipak zakon.  (Pogotovo kad gledate kroz ovakve naočale) Vratit ću se još malo na večer prije. Poslije revije otišle na piće u «Bety». Slavile Tein rođendan (ona je, btw, mama male Eve). Zubar Jerković "da ga slučajno nisam slikala ni stavljala na onaj svoj blog". A šta da vam kažem…. Osim da svoj posao, kako čujem, radi izvrsno.  (Jadranko Jerković i Neno Videka zvani Šterika, naš izvrsni košarkaš koji se totalno ludo smije) Nedija je, ako zanemarimo ludo jugo, bila gotovo mirna (po događajima). Na kraju dana sam već bila u fazi – ja moram otić odavde (čitaj: iz HR) jer mi je dosadno. Onda srila Martina koji je slavio jučerašnji rođendan. To može samo on. Na sam rođendan je iša na koču lovit ribu. Naravno da ništa nije ulovio. Ali mi je zato popravio dan. Počela zafrkancija da mu pomorski fakultet nije bio uzaludan jer je konačno našao posao na brodu, u struci. Kleme je još dodao da je on pravi primjer projekta «s faksa na posao». I onda smo sve to slavili.  (Slavljenik Martino. Njemu je sve – show! I napravi ga u sekundi. I kad ima razloga i kad nema. E, to se traži) I baš sam se pitala kako su mi ove slike ovako ispale. «Proslavi» su se priključili i konobari Tea i Marko. Stvarno svaki dan može bit show. Kad hoćemo. I dozvolimo….  Kako bi stari ljudi rekli «što prođe u lipu, neće u ružnu». Ali ostarili su dok su do toga došli. Onda je bolje ništa ne pitat ni analizirat nego prihvatit to što su rekli. Da ne bi u pustim razmišljanjima i mi zašli u neke godine kad nam više neće bit do zabave. SHOW! |
utorak, 22.05.2007.
Riddim I like
četvrtak, 17.05.2007.
Marče, makni se!
Bila na zadatku u Gornjim Tučepima. Gore je gostovao Courtney Taylor-Taylor, frontman američke grupe The Dandy Warhols. Pita Krešo, još dok smo bili na rivi, da koji su mi to. Naletio Šule. On zna, ali kao ne'š ti. Tri albuma, par hitova, između ostalih i "Bohemian like you", par filmskih uloga, nagrada žirija na Sundance festivalu za DIG! i priprema novog filma za berlinski festival. Trudim se ja, objašnjavam i objašnjavam, a oni se valjaju od smija. Ajde dobro. Otišli konačno u Tučepi. A šta reć? Ludi Amerikanac. Bio u svog prijatelja, poznatog fotografa Marija Lalića. Primili nas jer smo "normalni". Čoviče, a kakva bi to tribali bit?! Ajde dobro. Krešo me je uslika s Courtnyem i njegovom curom. Pokušavali su ući na tavan ove stare kuće. Ne znaju oni šta su gnjile daske. Kažem da ne ulaze. Za divno čudo su poslušali. Još samo triba da Hitna dođe.  Evo jedne pisme koju su Mousse T. i The Dandy Warhols zajedno obradili. (Pa klikni na trokutić, neće ti ruka o'past) Prije toga sam iskoristila one lipe dane i s Editom išla na plažu. Koja tišina i lipota. U onoj bonaci je nešto "zapuvalo". Edita da je sto posto ronilac. Okrenemo se, kad dupini u moru. Koja divota. I naše oduševljenje. Slika baš i nije neka, kao što se da primijetit. A i pravo je čudo da mi je aparat bio tu. (A i dug je Editi i Nesvrstanom). Vice, rasturam li? Hi, hi, hi... Ali s fotografima sam išla u Split na koncert Gotan projecta. Sili popit piće prije izložbe World press photo koja je prethodila koncertu. Morala sam ih uslikat. Pazite vi te omalovažavajuće poglede. Pa ne'š ti što nije sve po peesu. Ovo je bio jedan lip trenutak i ja sam to morala uslikat i to je to. I ona disco kugla iznad njihovih glava… Ha, ha, ha… Ma baš se dobro poklopilo. Jer jedan od njih živi za trenutak kad će je nabavit. I to malu, za u auto. Pa možete li to zamislit?  (Krešo, Tonći, Dario i Vice) Ali zato je jedan od njih brzo reagirao kad sam rekla da mi uslika ovo auto. Krešo je zgrabio moj aparat i «okinio» jer smo to uslikali iz auta. U Baškoj Vodi.  Na zaljepljenom papiru piše: "Tražim ženu. Može i polovna". I broj mobitela, naravno. Vratimo se mi našem malom mistu. Makarskoj. Neki dan Milica izašla sa svojom malom kćeri u šetnju. Njenom Marčelinom koju zove Marče. Idu oni rivom s Miličinom mamom, odnosno Marčinom bakom. I onda se Marče zatrči i pravo na prof. Petra Marču. Milica drekne: «Marče, makni se»!. U tom trenutku bacio se profesor. Marče, je li?! Tek tada je Miličina mama objasnila u čemu je kvaka. Da Milica nije reagirali Marče i Marče bi se vjerojatno sudarili. Samo ona nije znala da će se «bacit» Marče - onaj drugi! E, šta ti je umjetnost komuniciranja. Našem starom profesoru valjda još nije jasna «drskost» mlade mame. 'Će ona meni «makni se»… Još se ne zna rasplet političke situacije u gradu. Sutra će se valjda znat nakon sjednice Vijeća koju je sazvao Središnji državni ured. I to u glazbenoj školi (valjda u glazbenoj zato jer će opet svirat... da ne kažem čemu). A da mi je znat ko je pored «žive» vijećnice, izabrao glazbenu školu. Koja je to panika!!! Možda su nam dali dobar signal. Triba ih maknit s rive. Ali neću se sad ložit. Na prethodni post sam napisala poduži tekst. Ali sam ga za sada samo arhivirala. Doći će i to na red. Za sada je lipo gledat Makarsku iz neke druge perspektive. Jer u ovo, najlipše doba godine, triba u njoj uživat ko da je raj na zemlji.  Raj na zemlji – iz neke druge perspektive! |
petak, 04.05.2007.
Svi smo mi kolateralne žrtve
|
Kaže nedavno kolega Saša Burić: «Naši političari funkcioniraju po sistemu sto puta reci hop pa ne trebaš ni skočit». Upravo tako. Sretnem jednog političara na rivi. Pita me da di ću. Kući. Da šta ću kući?! Da se on ide malo bavit politikom. E, kad me već vučeš za jezik. «Sram vas sve bilo šta ste napravili od ovoga grada. Stvarno vas treba bit sram». On će da se njega ne pita puno. E, pita, dragi moj. Imaš priliku javno govorit i imaš priliku utjecat na razvoj događaja u gradu. E, pa izvoli i reci svoje mišljenje ako si tako ispravan. Ili izađi iz politike. Najlakše je pestat kako je politika kurva. Nije kurva politika, kurve ste svi vi koji se tako jeftino prodajete. Sramite se, sramite i sramite. Pa di van je ponos, čast, di van je zanos i vizija budućnosti, di vam je energija i želja da stvorite uvjete da svima bude bolje, pa tim i vama samima. (Nemam ništa protiv ako redoslijed bude i obrnut – prvo sebi pa ostalima, ali da bude). Vas 90 posto imate problema s kičmom koliko se savijate. Šta ćete ostavit svojoj dici, stoko pokvarena? Svima se to kad-tad vrati, ali, kako se to popularno kaže, kolateralne žrtve su već platile toliku cijenu da ih više takva spora pravda i ne zanima. «Slučaj Pandžić», gdje je Ivan Pandžić s Nezavisne liste (NL) dao glas desnoj opciji za rušenje vlasti u gradu, podigao je veliku buru. Pale su javno i teške riječi kako se radi o izbjeglici koji nema veze s Makarskom, a koji nam kroji živote. I šta je dobio za uzvrat i kako se to uopće dogodilo?! Onda su me uvjeravali da postoji čovjek iz sjene i da će se vrlo brzo pokazati tko je zapravo prodao vlast. Ali neću o tome dok ne budem imala nešto čvrsto iako mi se sve posložilo i ima logike. Itekako. Za one koji ne znaju, koalicijska vlast SDP-NL dogovorila je 4-godišnji mandat podijeliti po pola što se gradonačelničkog mjesta tiče. Prve dvije godine je NL odradila i sad kad je trebalo doći do izmjene, NL se prodala opoziciji. I onda se digla bura na sve strane. Pljuštalo je po Pandžiću. A grad nam je davno otišao k vragu. Barem je tada počelo. U vrijeme kad je na lokalnim izborima 2002. bio opći rat za vlast u gradu, kad su političke kampanje išle dotle da su se narodu nudili veliki i skupi koncerti na otvorenom na kojima su se besplatno dijelili sendviči i sokovi (jeftino, jeftino, do boli jeftino, ali koga je bilo briga?! Nisu ni znali da će im svaki zalogaj prisjest. Umjesto da se grad nastavio razvijati, otišao je unazad 100 godina). Dakle, ta nova vlast morala je donijet Prostorni plan – zlatnu koku za sve koji budu s njim baratali. Zato se dugo i nije donosio. Jer je to ZAKON. (Jer kad se jednom takav zakon donese, 20 narednih godina građevinska mafija, kako mnogi nazivaju investitore koji mlate lovu ko u priči po onom starom planu, neće moći kako je radila do sada.) Tada, nakon tih izbora, dogodile su se stvari koje nitko nije očekivao. U međuvremenu se i Pandžiću prijetilo. Barem on tako tvrdi. I policija je počela privodit ljude. Neki dan je tako na obavijesnom razgovoru bio i Marko Visković Bak. Čovjek je pitao tko ga je prijavio jer «ništa nije kriv i boli ga lagano uvo za Pandžića kojega niti poznaje niti pozdravlja niti ima bilo kakve veze s njim». Policija mu nije rekla. Ali su ga zato dobro izmrcvarili (radeći, je li, svoj posao). Uništena su mu dva radna dana, a nakon toga slijede i neprospavane noći. I nitko te ne pita hoćeš li zbog toga dobiti otkaz, hoćeš li naknadno imat neugodnosti iako si nevin, kako ćeš nastavit tamo gdje si stao… Ništa. Visković će sada podnijeti tužbu i nastojat stvar istjerat na čistac. Jer je na kraju prisiljen tražiti pravdu na taj način. A s obzirom na sporost naših sudova, načekat će se. I izgubit još tko zna koliko dana, možda i noći. Jer je to sustav. Jer je upao u mašineriju. I baš nekoga briga što nije ni kriv ni dužan. A sutra tako može bilo tko prijaviti bilo koga od nas. I svakomu priredit mali pakao. A ti i ne znaš tko ti o glavi radi. Baš dobro. Nekad se govorilo «za ideale ginu budale». Nema više ideala, niti itko gine za njih. Ali se zato na bazi obrnutog reciprociteta, nakotilo budala ko u priči. I sebi za pravo daju svašta. I još ti zagorčaju život. Onako, jadno, anonimno. Ali polako. Svi će doći na red. U Skali ekipa priča za stolom. Uvatili jednoga u đir. Da je izaša već 200 i neki broj Kronike a da njega još u njoj nije bilo. Kažu ako platiš piće možda ćeš i izać u nekom broju jer bi to stvarno bila vijest. Gledam hoće li u Kronici izaći vijest o političkoj pozadini stvari. Međutim gradonačelniku je došlo ko, kako bi se reklo, kec na desetku, to što je Kronika jednom ranije pisala o njemu i Novinarsko društvo je taj članak ocijenilo neprofesionalnim i u suprotnosti s novinarskim kodeksom. Sad ovaj tuži Kroniku i traži novčanu naknadu za pretrpljenu duševnu bol. Kad se pročita ovaj tekst, možda on odustane i od HSLS-a. Jer neki tvrde da je on odustao od spornog putovanja o kojemu je Kronika pisala, upravo radi tog članka. Pa to je fantastično. Ali S.Srzić po svemu sudeći neće proći kako je zamislio jer postoje svjedoci tog slučaja koji tvrde da je samo zbog članka odustao od puta. Pitam se i zašto S. Srzić nije sazvao konferenciju za novinare i ogradio se od «izdajničkog» čina Pandžića koji je na kraju krajeva u tu poziciju došao upravo preko njegove liste. Ali još nije sigurno da će doći do smjene vlasti. Još uvijek su u igri i novi izbori. Jer neki politički faktori još razmišljaju hoće li igrati «politički» ili po savjesti, odnosno onako kako bi moralan i pošten čovjek trebao reagirati. Sasvim slučajno sam neki dan došla do nekih računa koji tek sada dolaze Gradu na naplatu. Radi se o ručkovima po nekim restoranima iz 2004. i 2005. godine. Na njima piše da je na ručku bio Galić + jedna osoba. Super. Kako ti računi prije nisu stigli? I zašto svaka vlast ne sređuje svoje račune? I ne podastire ih javnosti. Jer nitko i ne pita!   A to svi plaćamo. Pa ko nas šiša kad smo ko krepane lešine. Triba za svaku svoju lipu tražit da nam daju objašnjenje. Ne radi te lipice, nego zato što se to pretvori u kune i u milijune. A i dalje nitko ništa ne pita. Dobro je rekao moj prijatelj Buco. Ako baciš živu žabu u vrelu vodu, ona će automatski iskočit. A ako je ubaciš u mlaku i lagano zagrijavaš, ona neće osjetit tu granicu, odnosno kad je osjeti – već je lešana. I nema snage iskočit iz onoga što je lagano ubija. E, to se dogodilo većini ljudi u ovom gradu. Svi smo lešani. I šta sad?! Još samo da nas prožvaču i ispljunu. Ili su i to napravili, a ni toga nismo svjesni? Daj ljudi trgnite se. Jeste li više shvatili da politika nema veze sa životom, osim što nam ga je, da oprostite, totalno sj…... Nego, ža mi je što su nam digli šankove s plaže na Cvitački. To je bila jedna mala oaza u koju smo svi mi bižali liti kad su vrućine i kad po gradskim plažama nemaš di šugaman stavit. Taman smo se privikli na te šankove na koje smo svi bukali. Jer je te plaže trebalo ostavit netaknutima. A sad su te šankove skinili. E, da ih bar oće vratit. Pitate se sad kako to «sad može, sad ne može». Navodno, digli su ih jer će tamo neki novi hotelijeri radit marinu. A onda ne samo da nećemo imat di popit piće na koje su nas navikli, nego se nećemo moć ni kupat, a pitanje je hoćemo li smit i pristupit. Ali to je zakon novca. I to je normalno. Ali nije normalno da nas jeftino prodaju, da grad od toga nema ništa, da smo mogli sredit sve gradske probleme, izgradit dvoranu, infrastrukturu, podignit nivo usluge i sadržaja u gradu, da smo to pametnije i bolje prodavali. Jer se blagajna mogla dobro napunit. Ma sigurno je i ovaj put, ali ne ona gradska. Počinjem ovaj grad gledat, kako mi je onaj stranac rekao, ko zatvor otvorenog tipa. Ako ostanem u njemu, ok. Moj je. Takav kakav je. Ako odem, ok. Sve novo je izazov. Najdraže mi je kad mi počnu «neće te tuđe sunce grijat ko naše». Ma mo'š mislit?! Bar znam da je tuđe i da me nitko moj neće zeznit. A ako se to desi, bit će to neki stranac od kojeg ništa i ne očekujem. |
