Pregled posta

Drugovi, drugarice i okupatorska čizma

Krenit ću od kraja. Po zadatku sam bila na SDP-ovom prednovogodišnjem druženju. Pozvali oni i cijelu gradsku upravu (glavešine, ne crnce). I ovi došli. I onda jedan od mladih pročelnika Dražen Kuzmanić iziđe za govornicu i pozove druge pročelnike. Kao mi smo ti koji mijenjamo svijet. Moš' mislit. Vratite nam striptizetu s prošlog domjenka (koma o kojoj su svi mediji pisali). Sve skupa "Sjaj i bijeda Hoolywooda". Ali već ćemo doći do toga.
Dakle Gradska uprava radi sebi epp na SDP-ovu domjenku. Za umrit od smija, judi moji. Oni su svit za sebe.
Ali vratimo se malim stvarima koje život znače.
Kaže mi jedan od blizanaca Raffanelli (ne znam je li Filip ili Frane) da "evo, Ozren Miočević stalno govori - nikad više, i svaki put spremi kompletnu klopu za ove SDP-ove domjenke. I tako već 15 godina".


(Ozren Miočević, glavni kuvar na SDP-ovim domjencima)

A lipo je izgledalo, ako je itko od glava to primjetio.

I onda su Obrad i Dudo zasvirali. Pa su malo govorili političari i oni koji to namjeravaju i ostat. Tako je na red došao i gradonačelnik Siniša Srzić u ulozi gosta koji se okupljenima obratio s "Drugovi i drugarice" (ili obrnuto, šta ti ga ja znam). Sad se to opet može. I opet su svi hrabri. Sićan se kad je jednom na ovakvom jednom skupu prije nekoliko godina Zlatko Gareljić rekao da je to samo interna šala. Ha, ha, ha. Za umrit od smija. Sad i pozdravljaju sa Zdravo jer jedno vrime nije bilo u modi. Sad se opet može. Lako je bit general u miru, rekli bi neki. Stvaaaaaarno za umrit od smija. Drugim ričima, ova politika je postala gadljiva. Svak sa svakim i, nekad je bilo, nitko niskim više od dva puta, ali to više ne vridi. Mislim na stranke. Samo da je vlasti i moći. Ma koje boje bili.


(Gradonačelnik Siniša Srzić. "Krušku pod njušku" i govor za široke narodne mase)

I Marin Jurjević je govorio (saborski zastupnik). Nešto je vikao o prevarantskoj vlasti. Ali nisam dobro čula o kojoj govori. O lokalnoj, navodno nezavisno-lijevoj, ili državnoj-desnoj. Ko da je to važno. Mater im prevarantsku. Svi isti i svima dobro. Oni lipo slave u hotelu, a nama ostavili šator. Bio kao neki koncert. Za umrit od smija (čast muzičarima koje u ovo ne mišan). Došlo tri'est ljudi. Bio i šank unutra, ali nitko ne prodaje piće. Da su bar neke bačve stavili isprid, naložili u njih vatru, dali nekim ugostiteljima da nešto prodaju....
Nešto. Ovako, šator stoji danima prazan. A Makarska i dalje ostaje "grad koji se bojao zalaska sunca".


(Koncert u šatoru na Hvidrinom parkiralištu)

Posjetim bankomat, čisto da me ova "blagdanska groznica" i "novogodišnja čarolija" (čitaj s ironijom) previše ne odnesu u "neslućene visine". Taman kad sam došla sebi od kratkotrajnog šoka zbog minusa višestruko većeg od najnižih temperatura sibirskih zima, ispred mene se stvori naš akademski umjetnik Igor Dragičević. Kopa po džepovima i vadi nekoliko kuna. "Iman za kavu", kaže pobjedonosno sa širokim osmjehom na licu (a di bi mu drugo triba bit osmijeh, mene blese?!). A onda digne ruku i pokaže mi poduži - konop. "A šta mi više triba?!", Igor će otkačeno. Nisam pitala za šta ga je namijenio. Na žalost bio je prebrz za jednu legendarnu fotografiju. Jednostavno nestao. Napravim đir po gradu pokušavajući ga naći. Umjesto njega našla akumulatore bačene uz kantu - nasred rive. Blizu spomenika turistu.


(Akumulatori uz kantu svega par metara od spomenika)

Trebali su ih možda bacit kraj spomenika (par metara dalje). Neki civilizirani slučajni turist bi možda pomislio da je to neka umjetnička instalacija na naš način. A to bi nam dalo za pravo da i ostalo smeće tu ostavimo. I ono s Dugiša. Daj sve nabacaj na rivu. Ovi bi se oduševili. Ludilo brale. I to uz gradsku "bijelu kuću". Koja vlast, govorili bi stranci, zbog umjetnosti trpi i smrad!



Aca me danas zove i pita šta sam to pisala o čizmama i minicama, a rekli su joj da je riječ o njoj (ona je pak posebna priča, nije ona za tek neku crticu, je l' tako Aco? O cirkonima ćemo drugim prilikom). Kažem da nikoga posebno nisam dirala. Bilo je skupno. Iliti čoporativno. Toliko je tih čizama da je jedna moja prijateljica, koja je došla u Makarsku za Božić, pitala da ali svi kupuju u istoj butigi. Ja kažem da nije nego da smo pod okupatorskom čizmom. Rađe i to nego priznat da nemamo stila.
Ali zato postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Hvala djevojci koja je spremno pozirala s novim modnim dataljem. Umjesto večernje torbice izišla je s plastičnom kanticom na Mickey mousea.


(Originalnost na cijeni. Zanemarite zalutalu ruku s tamo nekim prstima u zraku)

Ali bilo je i svjetlijih trenutaka ovih dana. Ujutro je bilo toliko toplo na suncu da je jedan momak sidio ispred Skale u kratkim rukavima (27. prosinac).


(Sunce li mu žarko. I kratki rukav je pao.)

Sve u svemu, glup dan. Bolje reći, dva-tri. Ali tko kaže da svaki mora biti dobar?! Ovaj post je nastao kao posljedica razmišljanja da neke stvari treba zabilježiti iako nas nisu posebno inspirirale da popravimo raspoloženje kako sebi, tako i drugima.
A i svim gastajbajterima, za koje čujem da posjećuju ovaj blog, bit će lakše kad vide da puno i ne propuštaju.
Pritiskam "Objavi" i ovo postaje povijest. Pa sviđala se ona nama ili ne!


Post je objavljen 28.12.2006. u 21:22 sati.