31.05.2006., srijeda
Poezija
|
Sad kad vidim 'volke ljude, ufati me trema kad idem štogod zapisat. Mislim si, jebote, pa nemreš više samo tako sjedit u pidžami i laprdat pizadarije. Ali, zapravo, to je jedino šta znam, dakle... Vidim da na blogovima ima mnogo poezije, pa me to ponukalo na tu temu. S tim da sam naišla i na pokoju dobru pjesmu (za Porta i slične veterane svi već znaju)... Ali činjenica je da na blogovima najviše volim pročitat neku crticu iz života. Onak, seinfeldovsku. Kratke me priče počnu zamarat, poželim instantno u rukama držat knjigu. Ali za ove dnevne mrvice blog mi se čini upravo savršen. Da se razumijemo, nije da ne volim poeziju. Ali često mi je od nje nekako neugodno. Ili je npr. ne razumijem. Ne znam, valjda imam traumu iz mladosti. Naime, kad sam imala pet godina, išla sam s tatom na pecanje... Ne. Kad sam imala 17, došao mi frend iz zgrade na jutarnju kavu. Dok sam ja u šlafroku bezbrižno mutila neskafu, on je najedanput stao deklamirat: Lutam poljima šaha! Jesam li na crnom il' na bijelom polju?! Ja nisam znala bil nastavila mutit kavu il pozvala Hitnu neka ga odvede. Na kraju sam tako, sa žlicom u ruci, odslušala deklamiranje do kraja. I ne znam šta je ispalo, na kojem je stajo polju. E sad, neko bi reko, ta pjesma možda nije valjala, zato te nije dotakla u žicu i probudila romantičarku u tebi, ali ja duboko vjerujem – da mi je u kuhinju došo i Willy the Bard glavom, bradom i onim ovratnikom što ga uvijek ima na slici, ja bih reagirala otprilike jednako jer se u prisutnosti osobe koja naglas recitira poeziju osjećam pomalo... blesavo. Eto. Ali nije da uopće ne znam uživat u poeziji. Npr. jako volim "Miševe i mačke naglavačke". Jedna je mačka mnogo pila i nikad nije trijezna bila... I onda se pojavi miš koji je uvijek trijezan bio i nikad ništa nije pio. Ili se mačka npr. stalno kesi, a miš je mrtav ozbiljan. Eto, takva poezija čovjeka razveseli. A ovo s poljima... Ma koji je to đavo? Volim i metafizičke poete! Da me u kuhinju poezijom dođu zavađat Andrew Marwell il John Donne, e, to bi već bilo nešto. Njih nekako kontam. Recimo, vjerujem da je Marwell zbario nemali broj žena s onom svojom To His Coy Mistress(iliti "Njegovoj kreposnoj gospi"). Sadržaj je otprilike sljedeći: Život je kratak. Smrt nam puše za vratom. Jebala te čednost kad će te ionako grickat crvi! Ajmo se trošit! Ili John Donne sa svojom "Mušicom": Mušica je ugrizla i tebe i mene. Sad kad smo se već izmiješali u toj mušici, mogli bi se i ovako. Šta veliš ti na to, a? Meni se čini da su Andrew i Johnny bili cool tipovi i da su im argumenti na mjestu. A ne ono laprdanje, te gle kakve su ti oči, te sise su ti bijele, te kosa ti je crna... Skini mi se, brate, dosadan si. Dobro, moram priznat da mnogu poeziju možda ne volim jer je ne razumijem. A i seljak sam i volim da se rimuje. Mnogu poeziju, kao i mnogu suvremenu likovnu umjetnost, ne znam čak ni prepoznat kao takvu. Evo u ponedjeljak uvečer sam se igrom slučaja našla na otvorenju izložbe neke "umjetnice" koju iz poštovanja bolje da ne imenujem. Okupilo se tamo moćno društvance, zveckale su zlatne narukvice i led u koktelima, ali ak oćete iskreno – meni da neko i džabe dâ te njezine oslikane tapiserije, ja bih o njih trala noge kad izađem iz kade. Na faksu sam tako npr. čitala stanovitog Ezru Pounda, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, a možda i uopće. A ja sam još uvijek duboko uvjerena da to šta on piše možda i nisu pjesme. I da je jedan od najvećih pjesnika jer ga niko živ ne razumije (ko što bi Woody reko za Yatesa). Ovo je npr. jedna od njegovih NAJPOZNATIJIH pjesama, Poundovo remek-djelo: NA POSTAJI METROA Pojava ovih lica u gomili; Latice na mokroj, crnoj grani. Ako mislite da je neko možda zajebo prijevod, evo vam i engleski: IN A STATION OF A METRO The apparition of these faces in the crowd; Petals on a wet, black bough. Ne znam kako vi na to gledate, ali meni rastu pjesničke ambicije kad to vidim, jer zapravo shvatim da svako tolko, dok visim na vratima u tramvaju i mislim da psujem ZET, prometne čepove i zadah lica i tijela u gomili, zapravo iznjedrujem (iznjedravam? iznjedrivam? - pol 4 je, sad ne budem gledala u Jezični savjetnik) genijalne poetske umotvorine. I to još puno dulje neg ove Poundove, molim lijepo! Zato sam odlučila da ću se i ja malo okušat u pisanju pjesmi. A vi ćete imat čast prvi pročitat prvi uradak one koja će, ne sumnjam, postat jedna od najvećih pjesnikinja 21. stoljeća, ako ne i uopće: Vani sviće dan, a ja sam se smrkla, Napisaću pjesmu, makar zato crkla. Dosad sam na titlove lijepila tajm-kod, Trajanje je propisano, nije to kaj god! Makar, možda bi to mogo i trenirani monkey. Vesna Škare-Ožbolt, nafiksani junky. Ja radila bi' poso šta ima više smisla. Al šta ću kad stvarnost jebeno me stisla. Monitor mi černobilski, dioptrija sve veća. A 700 kuna košta svaka leća. I sad sam našla pisat jer niko me ne čuje. A ja bi' da me neko češka i razmazi... zuje... Ja bi' rado ležala, krala bogu dane. Pisala blogove, čitala romane. Putovala po svijetu, jela fina jela. Ova vaša Blini mnogošta bi htjela. Boli me glavusina, pere me lagana panika, idem probat spat. |
28.05.2006., nedjelja
Ajmo svi: Ooooooo... Ooooooo
|
Sinoć sam legla u pol pet ujutro, iscrpljena ko pašče. I ne, nisam plesala u brodu na Savi, nego sam kucala titlove. Kad je izjutra u 9.30 krenulo: "Ooooooo.... Ooooooo... Hrvaaaatski Draaaagovoljaaac - na na na na na NA!" E sad vi, krvi vam se sretničke napijem, NE ZNATE tu melodiju, koju je neki nenadjebivo nadaren kompozitor preuzeo iz Albuma iritantnih pjesmica za djecu. S tim da bih sto puta radije slušala Mamu Kukumku i Tatu Tarantu. Mama Kukumka je prema dvije himne NK Dragovoljca zaslužila 16 Emmyja i spot u kojem se žvale Madonna, Eminem i Bill Clinton. Kad čujem te dvije himnice nakostriješe mi se sve dlake i na tijelu i na glavi, kosa mi se natapira ko da sam se netom isfrizirala u Estetik Uvemi, a obrve raščupaju do te mjere da na kraju počnem sličit na transgenetski križanac purice šta je zagrebla noktom po školskoj ploči i predsjednika Stipe Mesića. S tim da sumnjam da njih dvoje mogu tolko psovat. To je što se tiče melodije. Evo i riječi, koje su, vjerovali ili ne, čak najmanji problem: Crni crni jen dva U Crni vole pobjedu Dragovoljci, dragovoljci na zelenoj travi Dragovoljci, dragovoljci to su dečki pravi Dragovoljci, dragovoljci ničeg se ne plaše Dragovoljci, dragovoljci ponos Lijepe Naše Nekad pušku nosili, PUCALI IZ TOPA A sad će ih gledati cijela Europa Nogometni asovi, izabrani momci Crnu boju nose hrabri dragovoljci... Ja osobno volim ovaj dio o pucanju iz topa i zapravo ovom prilikom predlažem da nam to bude i nova državna himna (možemo je predstavit prilikom pregovora za ulazak u EU!). Mislim, žali bože da se tako dobro djelce ograniči na nogometni klub. Kako bilo, natrpala sam uši vatom, zatvorila sve prozore, ali Dragovoljac je jači od najjačeg korova i uspije i kroz pukotine 'manje od Umjetnika-Nekad-Zvanog-Princ' doprijet do mojih bubnjića. Tad me uhvatio napad histerije te sam počela okolo odašiljat sumanute sms-ove koji su uključivali sve od ekstremnog samosažaljevanja do vrlo nasilnih fantazija, koje sumnjam da bi pale na pamet i teroristima šta su raznijeli Blizance. (Pritom moram pripomenut da sam inače miroljubiva ko janje.) Prije jedno pola godine u takvom sam sličnom napadu histerije napisala pismo općini, misleći da me nitko neće šljivit dva posto (posebice stoga šta je mail bio vidljivo napisan u pomaknutom, potpuno šizoidnom stanju izazvanom cjelodnevnim slušanjem narečene melodije), kad sam tri dana poslije dobila odgovor da je napravljen službeni zapisnik i kako se nadaju da će glazba biti tiša, bla-bla, truć-truć. E, tu sam se ja USRALA. Jer, koliko god mi na dedine partizanske priče o 16-godišnjakinji koja je na nacistički tenk trčala s bombom od silnog ganuća poteku suze, JA sam OSOBNO zapravo takav chicken da bih se slobodno mogla vrtit na traci u Agrokoki i kljucat zrnje. Ko za đavla, par dana nakon svih tih događanja neko mi je, dok sam još bunovna ležala u krevetu u gaćama, manijakalno počeo lupat po vratima i otključavat vrata. Trčala sam na špijunku, srca uzlupanog ko da me "pere špica" od ecstasyja, ali na špijunki nisam vidjela pod milim bogom ništa jer sam u općem ludilu zaboravila na glavu nataknut očale (o lećama da ne govorim) bez kojih sa svojom minus 6 dioptrijom (za koju je zaslužan i ovaj černobilski monitor u koji upravo gledam) mogu jedino počet mavat glavom i zapjevat I just called to say I love youuuu... Dok sam se tako unezvjerena i poluslijepa pokušavala sjetit koji se broj u Hrvatskoj zove za policiju, ("911?! Ne, glupačo, to je Amerika!") lupanje je prestalo. (Samo ono na vratima, tahikardija je postala kronična.) S tim da se sad bojim i ovog teksta, s obzirom da vjerujem da su ljudi koji mogu slušat afore-mentioned melodijicu 40 puta na dan spremni na svašta - zato ako koji član NK Dragovoljca nabasa na ovu stranicu, neka primi na znanje: 1. MOJ UJAK – KRV MOJA, SRODNIK MOJ - JE BOJNIK, SVE JE GODINE PROVEO U RATU, IMA I DAROVNICU!!! Na zidovima stana okačio je ratne pljenove i čak ga i moj četverogodišnji bratić zove "Ujo Ustaša"! 2. Ionako ste mi pretvorili život u pakao! U Samoborček autobus sa Zlatnim srcem! Sartre je tobože pisao o vječnosti provedenoj s jednim te istim ljudima – ko fol, pakao su drugi?! Ha ha ha!!! Dragi Jean-Paule, ti nit si se vozio u busu do Dalmacije, nit si živio kraj stadiona NK Dragovoljca, zato da mi nisi pričo o paklu! 3. Neka riječi ostanu koje jesu, ali, preklinjem vas, dajte da vam aranžman napravi npr. Darko Rundek! I on je Hrvat! Bar kolko ja znam! Ma može i štikla! Ples u štiklama vukova koji umiru sami! Daj šta daš! 4. Ionako sam već ruina od žene. Još koja utakmica i sjedit ću negdje u Vrapču u stolici za ljuljanje i zurit u jednu točku. 5. Moj je ujak jači od vašega! |
26.05.2006., petak
TV prevođenje...
|
Ja da bih preživjela prevodim filmove za TV. (I da, i ja fulavam brojeve. Oni kažu "seven", a ja pišem 5. Oni kažu "two", a ja pišem 4.) Globus histericus imam jer 90 posto vremena prevodim sljedeće materijale: AMERIČKE SAPUNICE: 1. Netko je u bolnici. Pao je u komu i ne znamo hoće li se probuditi. Cijela obitelj unezvjereno šeće oko kreveta, drže ga/je za ruku i govore mu ono što mu nisu nikad rekli. Probudio/la se! Shit, ima amneziju. 2. Netko s nekim treba razgovarati. To se radi tako da taj netko uđe smrknut u sobu i kaže: "Trebamo razgovarati." Pošto epizoda ima puno, a mi želimo da nas može pratiti i 97-godišnja baba s Alzheimerom + amnezijom iz Mementa, kao i gledatelj koji vrti kanale za vrijeme poluvremena, razgovaramo ovako (pričaju dvije sestre): Marion: Jamie, kako to da tvoj muž, ugledni ginekolog (43 g.), od kojeg umalo da se nisi rastala u prošloj sezoni, ali onda si shvatila da ga voliš nakon što je pao s konja, slomio vrat i probudio se tek nedavno iz kome (i izliječio od amnezije), nije još došao s posla? Jamie: Baš se i ja tome čudim, Marion (38 g.), koja se nisi udala jer si uvijek bila umjetnička otkačena vrsta sestre, dok sam ja bila dobra učenica i predodređena za ulogu majke i domaćice. Sreća po gledateljice što smo tako različite i što nam je treća sestra poslovni tip žene pa su zastupljene sve skupine i svaka žena u jednoj od nas može pronaći sebe. Volim i kad neki glumac odbije obnoviti ugovor. Za njegov lik imaju 4 rješenja: 1. Lik pogine 2. Lik doživi groznu nesreću, unakažen je i ne gine mu teška plastična rekonstrukcija 3. Lik se mrtav hladan pojavi u tijelu novog glumca. Ako nismo kvalitetna sapunica, ne potrudimo se čak niti da je novi glumac sličan onom prijašnjem. Npr. umjesto sestre koja nije obnovila ugovor pojavi se Denzel Washington. 4. Lik se mrtav hladan pojavi u tijelu novog glumca, ali članovi njegove obitelji, kad ga ugledaju, ipak uskliknu: "Uh, pa nešto si se promijenio! Jesi bio kod frizera?" HUMORISTIČNE SERIJE: Vic 1: Netko je pao (a ha ha ha!!!) Vic 2: Netko je slučajno nabio Thanksgiving turkey na glavu i sad okolo posrće (a ha ha ha ha!!!) Vic 3: U prostoriju ulazi bijesna pjevačica po imenu Pam i kaže: Znaš šta su napisali na plakatu za koncert?! Singing Ham! (A ha ha ha ha ha!!) Kužite? Šunka-Ham umjesto Pam! Ludnica od tipfelera!!! Šta ne? FRANCUSKI ART CRAP: Primjeri: Noroit (Sjeverni vjetar) i POLA X Film traje 2 i pol do tri sata. Progovara se svakih petnaestak minuta. Na pustom smo otoku, negdje u srednjem vijeku. Sve je lagano mračnjikavo. Sve je čudno za popizdit. Iako smo u srednjem vijeku likovi su obučeni u npr. odijela od crvenog skaja. Motaju se po otoku i tvrđavi. Žena u crvenom skaj odijelu sjedne kraj pučine i gleda kako valovi zapljuskuju obalu. 15-ak minuta. Priđe joj druga žena, u žutom skaj odijelu i kaže: "Jedan, tri, osam. Noć daždevnjaka". I ne, nije na LSD-ju. Tako razgovaraju ljudi u francuskom ART filmu. Neće valjda razgovarat o tome kako su danas za ručak pojeli medvjeda ili kako je zapravo nevjerojatno da imaju skaj odijela, iako žive u srednjem vijeku. U POLI X pojavi se i stanovita Slavenka. Slavenka je vrsta žene koju se u današnjoj modernoj Francuskoj (nismo više u srednjem vijeku, prešli smo u drugi film) može sresti u ŠUMI. Dakle, Francuz šeće šumom i naiđe na "Slavenku". Ona spominje neki rat koji bi po svemu sudeći trebao biti ovaj balkanski, ali ipak govori na meni nerazumljivom jeziku. Obučena je u prnje, kosa joj je raščupana i katkad neartikulirano viče. Francuz ne može odoljeti njezinom slavenskom šarmu – ona je tako predivno povezana s prirodom – cijelo je djetinjstvo žnjela polja, gledala zvijezde, muzla krave na tronošcu i ispjevavala bukolike. Jebe se nevjerojatno dobro. Lamata svojom raščupanom kosom i ništa joj se ne gadi, jer i sama ima upitne higijenske navike. SF: Iščupali su mi iz mozga injekcijom sjećanje i stavili ga u nekog drugog – jesam li to još ja, ili je on ja? Tko sam ja? Tko ste vi? Jebote, kako dubokoumno. Da imam dva tijela, koje bi tijelo bilo ja? Dobro pitanje, a? Scenarist ovog filma garant je pročitao bar "Osnovne filozofske probleme for dummies"! Možda sve ovo ne postoji! Možda ovo nije stvarnost! Nama upravljaju zli znanstvenici i ne možemo izaći iz ovog grada jer on zapravo leti svemirom na šahovskoj ploči. Aaaaaa!!! TRILER: Hvatam opasnog serijskog ubojicu. Znam samo da izrezuje slova iz novina i skuplja kukce na špenadlama. Mama ga nije volila i on sad ubija žene koje izgledaju ko njegova mama. Znamo da je to isti čovjek jer na mjestu zločina uvijek ostavi iskorištenu vrećicu Tropic čaja. Povremeno me nazove i igra sa mnom weird mind games (prca me u mozak). Npr. veli mi: "Dobro ti stoji ta pidžama na štrafte". KRAJ: Ubojica je uhvaćen. Ubojica sam zapravo bio ja, ali nisam tog bio svjestan jer sam podvojena ličnost. Sreća da sam fenomenalan detektiv pa sam uhvatio sam sebe. Sad mi je i malo jasnije kako je ubojica znao da imam pidžamu na štrafte. Idem sad prevodit. U filmu glume – pazi sad – Madonna i Rupert Everett. |
25.05.2006., četvrtak
5 a.m. ranting...
|
Ja imam 28 godina i zapravo sam prilično nesposobna za preživljavanje. Problem broj jedan mi je što, kako već rekoh, ne znam kuhat. Ne znam jer mi se ne da. Znam jedino dobro ispeć palačinke. A mogu ih i požderat nenormalno puno – 12-15 s čokoladom. Jednom – ok, priznajem, bila sam gladna i trajalo je sat vremena - ali pojela sam ih 20. Časna riječ, nije lovačka. I to se mogu tak nažderat samo kad su u pitanju palačinke. Volim i one smeđe u meksičkom što imaju bijelu kremu i izgledaju ko cvijet. Volim i malezijske u Opiumu. Općenito jedem nenormalno puno slatkog i mislim si da sam sigurno navučena. Npr. počnem lagano drhturit ako do večeri ne požderem bar 100 g čokolade. A najbolji kolač u životu pojela sam u (sad će ispast ko kurčenje, tipa, ja sam svjetska žena, ali šta mogu kad jesam) Los Angelesu. Restoran se zvao Il Pastaio. Prvo je tjestenina bila genijalna. Ove tu tjestenine, to s tim nema veze. I već sam se od toga nažderala ko prase - kad su mi donijeli tortu. Torta je bila od čokolade u nekakvom jagodinom soku. Kad sam je probala, izvela sam cijelu scenu iz Kad je Harry sreo Sally, a da nisam ništa glumila. Radije bih svaku večer imala tu tjesteninu i tortu nego da me po leđima češka Vincent Gallo. Volim i pomfrit, ali moj mi nije nešto odličan. Prvo, ne znam ga dobro izrezat. Drugo, ili mi pregori, ili mi je sirov. To jest, meni čak uspije oboje u isti mah. Bojim se bacat ga u tavu da mi ulje ne štrcne u glavu pa ga bacam s razdaljine dva metra i onda mi pola tih mukotrpno izrezanih krumpirića uopće ne upadne u tavu. Nadalje, mrzim okretanje. Uopće ne kužim kak se to radi. Jer ne mogu ih "izmiješat" ko da kuham juhu (ak se juha uopće miješa?), inače opet ostanu na istoj strani. Jedino da ih okrećem jednog po jednog? To fakat nemam živaca. Inače, zbog pizdarija koje sam bila u stanju napravit u kuhinji ljudi su stvarno znali posumnjat u moj kvocijent inteligencije. Npr. jednom sam s dečkom odlučila ispeć smrznute pizze. Pošto je on zadnjih par dana smišljao ta smrznuta jela, a i njegov je prijatelj bio kod nas, ja sam se htjela pokazat kak sam ipak sposobna i kak me dobro imat u kući i rekla sam da ću pizzu u pećnicu stavit ja. Ali rešetke na koje se to inače meće činile su mi se zmazane pa sam stavila pizze na DRVENU TACNU ZA KAVU, gurnula je u pećnicu, okrenula na 200 stupnjeva i vratila se u dnevni boravak. Njih su dvojica nakon 5-10 minuta skužili da im nešto smrdi po paljevini. Imala sam 21 godinu i istinabog trebala sam znat da će se drvo zapalit u pećnici, ali... Išla sam u muzički razred i nisam razmišljala – eto. On je moro poslije objasnit starcima zaš je bacio drvenu tacnu – i ovo mu zamjeram – nije ništa IZMISLIO, nego je mrtav-hladan ispričo kak sam ja kreten i da sam išla peć pizzu na drvenoj tacni (koju sam, doduše, brižno pokrila folijom) i da mogu bit presretni što nisam zapalila stan. Imala sam davno nekog dečka koji je super kuho. Peko je odličan pomfrit. Išo je na plac i čistio morske plodove. Bio je gluplji od mene i to mi je lagano išlo na jetra, ali znala sam si ozbiljno pomislit kak bi možda bilo dobro da ga oženim. Često sam ga se znala sjetit kad mi je krulio želudac u 5 ujutro nakon što sam cijeli dan jela oblizeke. Bio je zgodan i odlično je kuho - šta ima veze šta nije bio "najoštrija alatka u kutiji"? Za razgovor sam ionak uvijek imala frendice, a od njih se neću leba najest. Jedna mi je jednom spremala neko jelo – i, svaka čast, uspjelo je bit skoro odvratno ko što bi bilo moje (I da, M., mislim na ono tvoje meso, ali nisam ti imala srca reć.) Kvragu i te moderne žene, znaju samo mahat diplomama s faksa i trabunjat o tome kak Kina preuzima glavnu poziciju na svjetskoj gospodarskoj sceni. A kad treba ispeć dva jaja, manje su od makovog zrna. Sve ovo zapravo pišem jer sam gladna ko pas i, naravno, cijeli sam dan jela sranja. Nemrem više tjesteninu, pretvorit ću se u nju. Časna riječ. Ako vidite uskoro u gradu neku Fusilli tjesteninu plave kose i s princ valijant frizurom, to sam ja. Ako ne Fusilli, onda makaron. |
24.05.2006., srijeda
Horoskop...
|
Čudom se čudim nad činjenicom da još upoznajem INTELIGENTNE ljude koji vjeruju u horoskope. (Uvijek mi hitno pojasne, NE DNEVNE!, nedajbože. Dnevni su očito samo za totalne idiote ili zamjena za križaljku pod haubom.) Ja na primjer ne vjerujem u astrologiju ni kolko je crno pod noktom. Mogu vjerovat da su mi zvijezde utjecale na život u nekom metaforičkom smislu, ali ne i da ću rodit muško i žensko dijete jer mi je roda u Venerinoj kući ili da ću postat slavna jer mi je Saturn u Big Brotheru. I ne, ne vjerujem ni u natalne horoskope. Jednom mi je prijateljica ponosno čitala svoj natalni horoskop, ustvrdivši kako je "mistična" – cura je inače draga, ali mistična mi je kolko i pokojni Spajki kad bi zahrko nakon janjetine. Volim i konstatacije tipa "Ponekad ste tužni, a ni sami ne znate zašto, a ponekad ste sretni, a isto nemate razloga". Jebote, živa istina! Imam i krunski dokaz da horoskopi nemaju blage veze s mozgom jer mi je neko izradio kompjuterski natalni horoskop i u njemu je pisalo (dobro, da sam mistična, to može:), ali da DOBRO KUHAM?!? Znam da to vama ne znači ništa, ali svako ko me iole poznaje, sad bi pao na pod i vrištao ko Stripy. Ja sam jedna od onih koji, nakon što useru cijelu kuhinju, na kraju trebaju nazvat dostavu pizze. S dostavljačima iz Baschiere (jel se ovo smije ili je reklama?) sam si na pas-mater. Kad sam imala fazu neizlaženja iz kuće, dostavljač me izvještavao kud "normalan svijet" ide i kako je bilo na after-work partyju u Piranji, Sardini ili šta ja znam gdje. Prema tome, molim lijepo, i natalni horoskop je čisto SRANJE i ne mogu vjerovat da su astrologiju uveli i na faks. Ne sjećam se više koji, vidjela sam na TV-u, valjda Studij-za-sponzorušu-koja-nešto-studira-jer-nije-samo-glupa-pička. Pardon što psujem. Isto tako, ne vjerujem ni u čaranja. Kad sam s 19 bila nesretno zaljubljena i pisala bivšem dečku već spomenuta i citirana ljubavna pisma, frendica mi je nudila da me odvede gatari koja će mi ga "vratit", ali s tim da prvo dotičnoj gatari donesem njegove GAĆE. Nekak si brijem: da sam tad imala pristup njegovim gaćama, vjerojatno mi više ne bi trebale vradžbine. Horoskopi, izum novih sekti i gatanje su zapravo super lako zarađene pare. Aha, da i dopuštanje ljudima da ti ližu cipele i noge za sto eura na sat. Ne znam uopće šta se mučim s prevođenjem od kojeg mi je ovaj moj globus histericus već poprimio razmjere nogometne lopte kad bi' se zapravo mogla ubacit u biznis čaranja muških gaća i pustit da mi neko, npr. sad dok pijem neskafu, malo lizne šlape. |
Šta ja nudim?:)
|
Daywalkeru, obraćaš se osobi koja je ispod borike prebacivala komade lisnatog tijesta mravima u mravinjak jer joj je bilo žao što ih po njih trojica vuku teškom mukom. Onda zamisli šta sam kadra kad volim. Zavolim rijetko, ali kad volim, totalni sam kreten. A drooling idiot. Ponos mi je nepoznanica. Meni su potrebne velike emocije, meni treba da izgaram sa svih krajeva, da mi se muti u glavi, da mi se sapliću i jezik i noge. Mrzim bljutavost. Koliko su moje želje prevelike? (I jesu li uopće?) Evo kakva sam pisma (neposlana) pisala kad sam bila nesretno zaljubljena. S 19. Pismo je katkad smiješno. Bila sam jako mlada, ali zaljubljeni su ljudi ionako često smiješni. Prenosim ga verbatim: "Nadam se da ćeš ovo pročitati. Ovo je zamjena za razgovor. Ovako ti pričam jer ne mogu drukčije. Zamisli stol, dvije šalice kave i mene. Možda ću pisati zbrčkano, a ukrašavati neću ništa. Pišem ti jer te još volim. I ne znam kad će to prestati. Ponekad želim da prestane, ponekad ne. Sve što radim ima veze s tobom i to me već opterećuje. Svašta sam pokušala glumiti, pokušala sam izmijeniti samu sebe, ali na kraju sam shvatila: ja sam JA i šta da drugo očekujem od sebe. Bjesomučno sam s našim društvom izlazila van i onda shvatila da je sve to pizdarija. Meni se zapravo jebe za sve te ljude, JA volim tišinu više od buke, JA uglavnom više volim knjige od ljudi, i JA, ako izlazim, više volim s curama u Sunshineu popiti pivo i igrati pikado nego da se vucaram po klubovima. Možda sam JA dosadna, ali jebiga, više ne pokušavam biti drukčija. Zapravo, ne pokušavam biti sličnija svima vama. Glumim još jedino da te više ne volim, jer to moram, i tom glumom preko dana uspijem zavarati i sebe. Noć je zato čisti pakao. Jedva čekam san, ali, kad zaspim, muče me snovi. Možda ti se sve ovo čini tužno, ali zapravo nije. Jer JA bar IMAM SRCA. To mi moraš vjerovati. Danas sam mislila da ću te sresti u gradu, ali nisam. Dala sam skitnici jednu cigaretu koju je odmah zapalio. I još dvije za iza uha. Možda te sreo on, pa smo se tako i mi u neku ruku sreli. Sad je 4 i 40 ujutro i uvijek si kažem da ću kad se probudim poslati ova pisma, ali nikad ih ne pošaljem. Ovaj put hoću. Ti trebaš znati jer ovo previše traje. Stalno se nadam, ovo će proći... Proći će, proći će, proći će... Ali sad se već bojim za sebe. Stalno živim privremeno. Kao kad ti tjedan dana kreče stan, pa trpiš i čekaš da se nastavi normalan život. Znam da me sve ovo ne čini privlačnom. Dapače. Ali, jebiga, ti bi ipak možda trebao znati da se meni raspada srce. Stari me nazove i kaže mi: "Znam da si tužna. Znam". Prijatelji nemaju pojma. Osim oni najbliži. Svi su ostali ionako idioti. Da mi je život bar ona knjiga 'ako želite da Pero ode u šumu, okrenite stranicu 52... ', pa da znam šta je moglo biti. Ja često plačem za stvarima koje su mogle biti. Volim te i sve je ostalo privremeno sranje. Svi bi na ovo rekli da sam blesava. "A. je blesava." Ali blesavi su oni. |
23.05.2006., utorak
Šta je za mene romantika?
|
Sad sam ustala. Dobro mi jutro! Radila sam do pola šest. (Ne u WC-u na Kolodvoru.) Post sam napisala prije spavanja, ali "nije radio server". Neću patku u soku od naranče. Neću kuckanje čašama šampanjca uz svjetlost svijeća. Neću plesanje valcera po stanu. Neću vožnju na ringišpil-konjićima što idu gore-dolje, sa šećernom vatom u ruci. Neću da mi priča kako su mi divne oči i kako mi je krasna kosa. Neću da mi kupuje ruže. Neću da me gleda teleće-zaljubljenim pogledom. Neću da mi govori dušo, mazo i ljubavi. Neću da mi za rođendan kupuje čipkasto rublje. Hoću: - da me iz milja tresne nogom u dupe - da me podsjeća da na put trebam ponijet Virolex i tekućinu za leće - da mi kaže da voli što sam guzata - da mi drži glavu ako povraćam - da šeće sa mnom u 3 ujutro kad me uhvati panika - da mi dopusti da mu ošišam šiške škarama za nokte i ne naljuti se što izgleda ko Glup i gluplji - da me voli kad sam u mamutskim bijelim pamučnim gaćama - da u krevetu zajedno žderemo pizzu s četiri sira - da me nasmije do suza |
22.05.2006., ponedjeljak
Riječi i glazba
|
Nevjerojatno koliko mi je zapravo falio blog. Sad bih najradije pisala 50 postova na dan da nadoknadim sve što u zadnjih godinu i pol nisam izrekla. Ko je ono rekao da ne bismo pisali da nas netko uvijek sluša? Za mene to možda vrijedi, ja bi' da me neko sluša cijeli dan. Ja sam sucker za riječi. Knjigožderačica. Riječi su nam možda manjkavo, ali ipak najbolje sredstvo koje imamo za prenošenje ideja. Slika govori tisuću riječi. Ali slika često ne može reći ono što riječi mogu. Ili se meni to čini jer sam uvijek bila verbalni tip? Riječi maze, slamaju, ubijaju, trgaju, vole, žene, rastavljaju, zatvaraju, oslobađaju... U njih nisu obučene ideje, nego je u samim riječima sva srž i bit. Kako da onda ne volim književnost, umjetnost satkanu od riječi? Na temelju pogrešne riječi sklona sam pr/osuditi cijelu osobu. Na primjer, ako netko kaže moj suprug ili moja supruga, automatski znam da je kreten koji se trudi zvučati kulturno i usput mi dati do znanja da je bio dovoljno poželjan da netko s njim stane pred oltar. Svaka čast. Jednom sam gledala pornić u kojem je u titlu pisalo "Kakva dobra prda!". Odmah sam ga ugasila. Taj je prevoditelj - ili šaljivdžija, ili mu je verbalna vještina na razini one Boška Balabana... Da, jednom sam gledala Boška Balabana na TV-u. Dok je još bio u Dinamu. Ne znam kako je sad, ali tad mi se činilo da, kad bi svi ljudi bili kao on, čovječanstvo bi još mukalo u pećinama. Isto tako znam da muško koje upotrebljava riječi iz milošte kao što su maco, mico, ribice, ljubavi... mene nikad ne bi razumjelo. Većina žena to voli, pa znam da se ne radi o nečem generalno pogrešnom. Ali netko tko kaže "maco" dolazi s nekog planeta koji je meni stran. Ipak, ma koliko voljela riječi, moram priznati glazbi da me samo ona potpuno oslobađa. Ona me instantno i blaženo poglupljuje i ne čudi me da ju je Roquentin u Mučnini izabrao kao jedini bijeg od svijesti. I meni je - kao i sirotom Roquentinu, ako mu se tako pisalo ime - od vlastite svijesti često muka. A od muzike mi se glava puni dimom. Stavim slušalice, legnem na krevet i lelujam negdje izvan prostora. Major Tom u kapsuli. Takav bijeg iz vlastite glave pružaju mi samo dobra muzika i orgazam. (I ne, ovo nije poziv nogolizačima, niti bilo kakvim nuditeljima, da mi pišu mailove.) Od loše muzike istinski patim i neke od najgorih trenutaka u životu provela sam u busu Samoborček na putu do i iz Dalmacije, slušajući emisiju Zlatno srce. "Svom unuku Mariu čestitam prvi dan škole, uz pjesmu u kojoj je izmiješana cirkuska muzika (kunem se bogom) i narodni balkanski melos." A meni uvijek crknu baterije na CD-playeru. I onda još obavezno netko iz folije izvadi smrdljivo kuhano jaje. I kraj mene sjedne baba čija se bedra prelijevaju do pola moga sjedala. Ili netko tko zaudara kao tramvaj pun beskućnika... Ali malo sam sad skrenula, sklona sam digresijama... Kasno je, ja sam noćobdija. Možda najbolje da legnem i da slušam Bjork kako vrištucka. Boli nju dupe, skladala je Medullu u igluu. "With a palm full of stars, I throw them like dice". I ja kad to slušam zaboravim malo gdje sam, plutam negdje na Sjevernom polu, a u glavi mi prevlada bjelina. |
21.05.2006., nedjelja
Zašto nekad trebam Apaurine?
|
- zato što sam ogoljeni živac, zato što sam živo meso - zato što su psi lutalice uvijek mješanci - zato što je Mirela poginula s 27, a na faksu je učila slaganje participe passéa s direktnim objektom u rečenici jer je ulagala u budućnost - zato što sam u rukama nosila napuštenu mačku, koja je imala šugu na njuški i kosti tanje od kineskih štapića - zato što sam pričala sa žabom na Plitvičkim jezerima - zato što plačem kad se Romeo ubije, čak i kad ga glumi Leonardo DiCaprio - zato što se rastopim kad me zagrli netko koga volim - zato što svi zavide ratnim profiterima, dok babe i dede kopaju po smeću - zato što Bjork pjeva kako s dlana na stol baca zvijezde kao da su kockice - zato što više nikad neću s tatom brat šafrane u Maksimiru - zato što više nikad neću imat 10 godina - zato što postoje bolest i smrt - zato što nisam vidjela Sanju otkad je izbio rat - zato što u vječnosti nisam trajna ni koliko vinska mušica - zato što 13-godišnji pas Čiko spašava gazdu kad se ovaj kupa u jezeru, iako mu je njuška sijeda i on sâm jedva pliva - zato što imam rok trajanja, a čak ne znam kad istječe - zato što obožavam život - zato što Saša nije došao na godišnjicu mature jer možda misli da je manje vrijedan od direktora i bankara, a ne shvaća da ga od njih dijeli to što ima višak SRCA - zato što mi najbolje trešnje uvijek pojedu crvi - zato što mi tata pijan plače preko telefona - zato što bi, da Ribičić zasvira gitaru, Euridika sama izašla iz podzemlja - zato što ptice u Sigetu pjevaju i u tri ujutro - zato što prodajem vrijeme za novac, a vrijeme mi je dragocjenije - zato što mi teta ima rak i najtanje ruke na svijetu - zato što više nikad neću vjerovati u Djeda Mraza - zato što Mirni tata ne dâ da pregradi stan - zato što sam tako prokleto ekstremna - zato što sam nemoguće sretna, zato što sam neutješno tužna - zato što se pješčani sat zaustavlja samo ako ga prekriju crvi - zato što Padma u Djeci ponoći ima tragove puževa na obrazima - zato što je mašta ljepša od stvarnosti - zato što će mi tata umrijeti, a da mu nisam rekla da ga volim - zato što mislim da nema Boga i zato što znam da nema pravde - zato što sam jebeno slaba i neizlječivo neurotična - zato što ili letim, ili sam na dnu, i ne znam što je ravna crta - zato što sam hodajuća žila kucavica |
Mislim, stvarno...
|
Od svega šta sam tu nadrobila, najviše dobivam: 1. komentare na to da mrzim male sise 2. ponude da mi ljudi ližu noge, čizme, cipele itd. Ja ne znam jel se to događa samo meni, ali ja gdje god da se pojavim na netu (forum, blog, nije bitno), dobivam ponude kako sam ih već negdje nazvala, lingvalno-obućarskog tipa. Dakle, što se tiče glancanja cipela jezikom i općenito bilo kakvih intimno-ljubavničko-seksualnih usluga, da nam svima skratim muke i ušparam vrijeme, odgovor je: odjebite. A što se tiče malih sisa, imam potpuno pravo ne volit male sise. Da sam muško, bilo bi mi draže da utonem u velike bijele muzare, nego da, ak zažmirim, ne znam jel diram curu po prsima il po leđima. I ne, ne volim silikonke. Idealne sise za mene su one od Nives Celzijus, iako je inače glupa ko dupe. To je u biti možda još i najbolja kombinacija. Bar po nju. Dakle, male sise i plivadon-guzice meni djeluju ili dječački ili lagano pedofilski. Inače, super mi je znat da je od svih tema seks definitivno najzanimljivija ljudskom rodu. Fućkaš diskriminaciju, umjetnost, politiku, tanatofobiju, hipohondriju, strah od ovoga ili onoga; što u tekstu ima više sisa, guzica, pimpeka, odmah ga svi pomnije čitaju. |
20.05.2006., subota
Matura, pišanje, sranje, diskriminacija...
|
Jučer sam bila na proslavi 10 godina mature. Iako s dotičnim ljudima nisam zapravo ni maturirala, s obzirom da sam se preselila u muzički razred, koji nit je imo maturalac ni maturalnu večeru. Nijedan profesor nije bio dovoljno lud da nas nekud vodi. Već nakon sat vremena s nama obrve su im se trzale i usne podrhtavale gore neg šefu inspektora Clouseaua. Seoba iz Gornjogradske u muzički razred bila mi je kulturološki šok: već se prvi dan neko ispovraćo u ruksak s knjigama. Svircima se živo fućkalo za sve osim za muziku. Tako da sam jučer vidjela ljude koje nisam vidjela, brat bratu, 12 godina. Cure su se sve poudale i izrodile djecu. Neke su otvorile salon sa zavjesama. I uglavnom izgledaju tak da bi' im se ja ustala u tramvaju. Dečki još nisu tolko oronuli i još u njima tinja iskra života. Iako su prestali biti Ivan, Matko ili Stjepan i postali su direktor, menadžer i bankar. Neko mi je reko: "Ne bi te prepozno ni da sjedim s tobom na poslovnom sastanku". Ja sam mislila da se to veli "ni da te sretnem na cesti". Ali, naravno, ti dečki ne hodaju po cesti, oni se uvijek voze, i to u dobrim autima. I zapravo se niko nije izmijenio. Završili su fakseve, raselili su se po europskim metropolama, nose odijela, al' pod površinom su ostali jednako zatucani (čast izuzetcima) kao što su bili nekad. Tako sam s njima ušla u sad vrlo popularnu diskusiju o "pederima". Naime, njihov je stav tipičan za ove predjele, u kojima se ja oduvijek osjećam kao da sam malo zalutala, i koji podrazumijeva da su pederi bolesnici, koji bi nam svima učinili uslugu da se maknu na neki pusti otok i tamo lijepo pocrkaju od side. Kad sam se malo sabrala i, znajući da pozivanje na toleranciju nema smisla, rekla da smatram da su neke stvari koje radi sve više heteroseksualaca po meni puno manje "normalne" i da mi je npr. normalnije da se muško pali na muško, nego da se neko pali na razmazivanje dreka ili na pišanje u usta - razvila se žučljiva diskusija. (Btw, ispalo je da je njima normalnije da se netko pali na drek nego da voli osobu istog spola, a jedan je usput i prizno da je popišo nekoliko cura.) Izrod sam bila, izrod sam ostala, bar kad je u pitanju Gornjogradska. Svirci bi, uvjerena sam, već bili druga priča. Uglavnom, našla sam se jučer pod optužbom da volim pedere. Ako zanemarim činjenicu da mi se gadi svaka takva generalizacija, istina je da je, globalno gledajući, ta skupina ljudi zbog šikaniranja koje još uvijek trpi (da, trpe ga, i to što na televiziji vidimo Dorina Manzina ne znači da ih je većina ljudi prihvatila!) liberalnija, otvorenija i općenito manje brđanski nastrojena. Dakle, da, u tom smislu "volim pedere", ma što to značilo, i s Dorinom bih rado popila kavu, što ne vrijedi za generala Rojsa. Svaki napad na gay populaciju doživljavam vrlo osobno i duboko me pogađa, kao što me pogađa i urlikanje "uga, uga" košarkašima crncima ili činjenica da gomila žena u Hrvatskoj svako tolko padne sa stepenica. I kad smo već kod kretenskih generalizacija: dečki, sretna vam Eurovizija:)) |
19.05.2006., petak
Hipohondrija, anyone?
|
Ove ću godine akumulirat rekordan broj hipohondarskih napadaja u svojoj dugoj i živopisnoj paničarskoj karijeri. Već sam ih od nove godine imala pozamašan broj. Prvo sam u 1. mjesecu dobila bronhitis koji nikako nisam mogla izliječit, pa su me slali u zaraznu, gdje su mi slikali pluća i našli SJENU. Mislim, meni, nepopravljivom hipohondru, tanatofobu i paničaru doktor namrgođeno kaže da mi je našo SJENU na plućima. I nek dođem sutradan na dubinsko snimanje. Ja sam se već napola pokopala, kad je na tom dubinskom snimanju ispalo da mi nije pod milim bogom ništa i da je sjenu na rendgenu napravila – pazi sad - moja SISA. Dobro, laska mi što imam sise koje su u stanju poremetit i rendgen, ali moram priznat da nisam pojma imala da je to uopće moguće. Znam ljude s velikim nosom, pa normalno slikaju sinuse. Ali eto, sad imam i pismeni dokaz iz Zarazne da mi sise nisu za bacit. Onda sam si prije jedno mjesec-dva pipkala leđa i napipala neku kvrgu kraj trtice i zaključila da 1. mi se trtica izvitoperila i otišla uhero - što je grozno 2. ili mi je pokraj trtice izrasla neka kvrga nepoznatog porijekla - što je još gore. To je bio četvrtak, fizijatrica me nije htjela naručit prije ponedjeljka pa sam cijeli vikend provela na internetu čitajući priče o dotrtičnim kvrgama nepoznatog porijekla. To je bilo još blesavije za upisat u google, nego kad mi je danima paluco vrh jezika pa sam čitala tekstove vezane uz "tingling tip of the tongue". (Ne bi vjerovali koliko ljudi na svijetu istinski pati jer im jezik nekontrolirano paluca.) Uglavnom, u ponedjeljak sam kod fizijatrice saznala da 1. je ta kvrga zapravo trtica i 2. da trtica treba ić uhero. Ja ne znam zašto to nije tako nacrtano u mom Atlasu ljudskog tijela. A i kad nešto imam, onda su to poremećaji koje nikad niko nije vidio i ne zna šta su. Ili imam nešto blesavo. Ne daj bože da imam neku sofisticiranu bolest, pa da ko Hans Castorp trućam o svjetskim problemima i razmatram protjecanje vremena u nekom sanatoriju na vrhu brda. Ne, meni su npr. čupali nokat na malom nožnom prstu jer ga je nažuljala cipela. Prva dva tjedna hodala sam okolo s jednom cipelom i Konzum vrećicom na drugoj nozi. Izgledala sam ko šaljivi Keyser Soze. Tu sam kombinaciju nakon dva tjedna uspjela zamijenit klompama. Nakon što sam dva dana konačno nosila normalne cipele, skakala sam preko žice od interneta i slomila mali prst na drugoj nozi. Rekoše mi da je lomljenje prstiju prema nekom new age mumbo jumbu strah od budućnosti i promjena. Znam da imam strah od budućnosti, ne znam zaš' si moram lomit prste da bi' to potvrdila. Imam i neku kuglu u grlu, zbog koje sam išla na Hitnu, gdje su mi objasnili da je to tzv. globus histericus i da ga je npr. imo i Kierkegaard. (Dobro, to mi nisu rekli na Hitnoj, ali poslije sam saznala.) Taj mi je globus histericus najsofisticiranija bolest dosad. Nije mi čak ni krivo što ga imam. Mogu reć "Guši me knedla u grlu, kakvu je imo i Kierkegaard!" Uglavnom, slažem se sa Seinfeldom, jedini dio bračnog zavjeta koji me eventualno zanima je "in sickness". Fućkaš for richer i for poorer i in health. |
Rock is dead, ak se mene pita
|
Jel zna neko gdje se može izać u ovom trulom gradu? Ja sam prestala izlazit prije 10 godina i u rijetkim prilikama kad izađem sjetim se zašto sam prestala. Kad će već jedanput te kretene od dj-a uputit u muziku iz 1990-ih? Mislim, bila sam prošli utorak u Gjuri nakon dugog izbivanja i DJ je pustio Doorse. Koje čak volim i svojedobno sam ih manijakalno slušala, tako da je to čak bilo podnošljivo. Moja je mala primjedba samo da bih rado, kad izađem, koji put poslušala i nešto što je snimio neko ko se nije overdoziro još u sedamdesetima. Od Stonesa mi se već diže želudac. Čak sam im bila na prošlom koncertu u Zagrebu, ali sad ne bi' išla ni da me kolju. Ko što nisam išla na Simple Minds. Svi ti šta su propali našli su sad turnirat po Istočnom bloku. Uglavnom, da se vratim na noćni život u metropoli. Od novije sam se muzike naslušala u Gjuri i nekakvog iritantnog brit popa i poskočica tipa "murder on the dancefloor, tra la la la... ". Bio je i Firestarter od Prodigyja. Ne kažem da je to loša pjesma, ali na nju jedino mogu stat u polučučanj, mlatit glavom lijevo-desno, naprijed-nazad i trzat se ko da me udarila kap. Vrhunac je bila pjesma "I Will Survive". Ako postoji jedna pjesma koja mi je stvarno dopizdila, to je ta. S tim da je u uskoj konkurenciji "Hotel California" (slutim da će i nju pustit idući put kad i ako izađem). Za potpunu sreću fali mi još da to kompletiraju recimo Crvenom jabukom i Dalekom obalom. Prošle sam subote bila u centru kad je Dinamo posto prvak Hrvatske (ak se ne varam) i moram reć da su i pijani navijači pjevali daleko bolje nego Ban. Nakon što mi je Oasis-style muzika već opako počela skakat po živcima, išla sam zamolit tzv. dj-a da pusti nešto novije, bar iz prošlog desetljeća, a ipak manje iritantno. Massive Attack, na primjer. Oš Unfinished Sympathy, veli on. Oću, velim ja. Bila sam do fajronta, ali pustio je klinac, a ne Massive Attack. A ja sam se pomamila pa sam ga pitala jel može i štogod od Trickyja. Gledo me ko da će me pitat šta je to, jel se to maže na kruh. Za Bjork znam da nema šanse da je čujem igdje osim doma. Massive Attack ima turneju i za koji tjedan će nastupat u Beogradu i Skopju. Mi smo očito preveliki seljaci da bi ih iko zvao da dođu. Bitno da Mate Bulić puni dvorane. Mislim, meni se fućka, nek postoji i Bulić ako ga neki slušaju - ali zašto nema ničeg drugog? |
Iz arhive...
|
Mrzim vidjet ovako pust i prazan blog. Nekako mi otužno djeluje. Pa ću copy-pastat post otprije 2 godine (zajedno s komentarima). Anatomija pornografije Pita me uvaženi kolega Sadistico kako zapravo idealan pornić izgleda. Ali odgovor nije jednostavan i zahtijeva pomnu analizu, za koju sam predmnijevam, prljavoumna kakva već jesam, itekako kvalificirana. Idealnog pornića za svaki ukus, dakako, nema (kao npr. Boga ili smiješne šale u showu Joška Lokasa). Dakle, moram podijeliti porniće prema ukusu pučanstva ili pučanstvo prema ukusu u pornićima. S obzirom na zahtjevnu temu, molim da mi se oprosti svaka nekonzistentnost. 1) Oni koji NIKAD ne gledaju porniće: cure kojima je to odurno ili bezveze, brkate babe iz tramvaja (bar si želim utvarat da ih one ne gledaju), vrlo mala djeca (jer sad većina 9-godišnjaka već na netu vidi sve od fistinga do ženskih ejakulacija, što je već tema za drugi post – ženska ejakulacija, mislim, to što je klinci gledaju me zasad kao osobu bez potomaka pretjerano ne zanima), politički korektne i iritantne osobe koje se protive eksploataciji ženskog tijela u šovinističkobludne svrhe (mene to osobno ne zanima s obzirom da Sylvia Saint svaki put kad se potroši zaradi više para nego što ću ja u idućih 10 godina rabotanja). 2) Oni koji se PRETVARAJU da nikad ne gledaju porniće: cure koje žele ispast fine, svećenici, časne i ostali vjerski fanatici, te svi oni koji ne žele da im se ugled u društvu ne okalja (kao primjerice sad moj). 3) Fine cure koje gledaju porniće. I to art porniće što dobivaju nagrade na međunarodnim filmskim festivalima, koji se lako prepoznaju prema čestoj uporabi umjetničko-stilskih sredstava a la lagano mutnjikava slika, retuširanje tjelesnih nedostataka, pažnja pri odabiru glumica i glumaca, sporadična uporaba kondoma i nenadjebiva fabula ("neočekivani" zapleti i raspleti, remakeovi poznatih filmova od Rockyja do Gladijatora, a sve to na egzotičnim lokacijama). Fine cure gledaju i meke porniće iz kojih je izrezano ono jedino što ikoga na svijetu u takvim filmovima zanima – dakle, trenje spolovila. Zašto bi itko gledao te filmove, ali bez trenja, to me totalno nadilazi. 4) Američki pornići za široku publiku: nakvarcane silikonke, nabildani tipovi obrezanih pimpeka i vječno jedan te isti scenarij koji sam već negdje opisala. 5) Talijanski pornići za široku publiku: u njima UVIJEK udana žena vara svoga muža, a negdje u blizini stoji a) neka druga žena (najčešće na vratima) i raspamećeno se jednom rukom dira po genitalijama, dok drugom rukom razbarušuje kosu b) zaprepašteni već spomenuti muž, kojeg frajer koji mu praši ženu gleda slavodobitno, tipa: Eh, jesi rogonja! Bar je takav bio svaki talijanski pornić koji sam ja ikad gledala (Zbog čega sam sad uvjerena da Talijani kao narod imaju bizarnu seksualnu opsesiju bračnim zadjevicama.) 6) Skandinavski pornići s istočnoeuropskim curama (idealni za muški dio publike, iako i općenito nisu za bacit) I last but not the least: 7) Prljavi Nijemci: Tip je automehaničar/pizza delivery boy/vodoinstalater (u idealnom slučaju prisutna su sva trojica). Na akciju se prelazi bez puno trabunjanja. Nema zamućene slike, muževa rogonja, kondoma i fabula. Sve je zdravoseljački, često čak i do granice potpunog neukusa. Da bar u videoteku mogu anonimno kao tu na blog. Možda da se pravim da sam ortodoksna muslimanka pa da nabacim feredžu i do Blitza odem totalno kamuflirana... - 17:48 - Komentari (7) - Isprintaj - # · Blini, kupi "Smokvin list" pa naruči porniće po svom ukusu iz kataloga:) (fabian 04.07.2004. 19:12) · Ja priznajem da sam tu i tamo odgledala poneki pornic na koji sam nailazila, i uzivala sam da slusam dijaloge i da pratim radnju koja se desavala izmedju sex scena. Joj, kakvih je tu bilo izjava,kakva susta inteligencija. Moze se cak od toga sastaviti i knjiga naj dijaloga :) (freya 04.07.2004. 22:04) · A da promjenis videoteku? ja sam iz skupine 2/3, samo ako je art i za dobar ukus. Mislim vise volim ther real stuff nego trositi vrijeme na ruzne "fudbaler" njemce. Iako mislim da bi pornici u mojoj reziji bili malo extremni.... (SadisticoShy 05.07.2004. 10:28) · Zapravo mi je najlakše kad idem u videoteku s dečkom. Onda on za mene uzme ružne Nijemce (jer se ja palim na ono što mi izgleda ko stvarnost), a ja za njega neki nagrađeni art (jer on više voli ljepšu maštu od ružne stvarnosti:)) (blini 05.07.2004. 12:48) · ha ha odlična priča :))) (Annie De Meni 05.07.2004. 16:20) · nevolim stvarnost, mašta je definitvno In :) (SadisticoShy 05.07.2004. 19:34) · Je si li gledala 'Prolaz kroz Pamelu'? (Mr. Pretenciozo 07.07.2004. 16:48) |
18.05.2006., četvrtak
Dvije godine poslije...
|
Razmišljam si šta sam postigla u te dvije godine od zadnjeg bloganja. Ili još bolje, šta sam postigla u ovih 28 godina. Dobro, konačno sam diplomirala i pitanja o tome kad ću diplomirat sam prema klasičnom redoslijedu zamijenila onima o tome kad ću se udat i izrodit potomstvo. Ne znam ni zapravo šta bih htjela da sam postigla. Ali znam da sam s 18 mislila da ću s 28 bit nešto. Htjela sam bit Isadora Duncan. Iako nisam htjela da me zadavi šal. Sad tobože imam diplomu plesača suvremenog plesa, ali uhvati me išijas ako naglo ustanem sa stolice. Pa sam htjela bit glumica i išla sam na pripremu za glumu na akademiju, ali je ispalo da fufljam pa su me slali u Suvag. Ali suvag me naručio da dolazim na vježbe u sedam ujutro, što je bio kraj moje glumačke karijere. Onda sam otišla na Filozofski i godinama sa ženama i pripadnicima seksualne manjine raspravljala o značenju zelene svjetlosti u Velikom Gatsbyju i tome dal je incident u kojem je neko autom odzada nabio Herzoga zapravo simboličan prikaz sodomije. I sad sam sposobna samo za trućanje o tome šta predstavlja bijeli kit u Mobyju Dicku (borbu s nepoznatim, neminovnost smrti, štrcanje sperme?). I sve to valjda mogu objesit Mobyju o dick. Prijatelj koji me dobro poznaje reče mi da bi se moj blog trebo zvat "Selektivni fašist" i vjerujem da je za to imao valjan razlog. Dakle, ko se u ovome nađe, neka se odmah mani ovog bloga. Mrzim: - brkove (bezbradne) - bakterije, gljivice, viruse i ine napasnike - ljude koji smrde (i to višeslojno) - formu bez sadržaja, makar bila najljepša na svijetu (primjer: Lost Highway – da, da, Lynch je dobar redatelj, ali me njegovi plotovi nerviraju – btw, jel objašnjenje Mulholland Drivea stvarno to da je neko sanjo do dve trećine filma? Jer to sam iznenađujuće objašnjenje apsolvirala još u "Pale sam na svijetu") - fascinaciju cipelama i torbicama (žene, u čemu je štos?), a mrzim i shopping - vjerske fanatike (uključujući Papu...) - oni koji misle da čitaju ako čitaju samo Dana Browna i Coelha (Alkemičara i Da Vincijev kod je pročitala i Nives Celzijus – I rest my case) - bube (koje ne samo da mrzim, nego mi se i neopisivo gade) - šmrklje - kad mi u dućanu gubavim prstima diraju kruh - upute za "uporabu" (zato npr. 2. program HRT-a hvatam samo prek videa) - kelj, karfiol i one kuglice koje izgledaju ko mali keljevi (prokulice?) - hrvatsku muziku (i ne mislim samo na Matu Bulića, nego i na kojekakve Minee, Žakove i Kolonije. To NIJE muzika, to je IZMET.) - viceve (nisu mi smiješni) - zgelirane talijanke - Miroslava Škoru i Vesnu Škare-Ožbolt - menadžere u luksuznim autima - izraze od milošte (milo, ljubavi, dušo, mucica, micica...) - pisma o tome kak sam dobila milijun kuna ili auto, samo neka kupim knjigu o skidanju 28 kilograma u 3 dana ili osvajanju željenog muškarca u 7 koraka - gola ljudska tjelesa (osim odabranog) - MALE SISE |
