25.06.2006., nedjelja
INVENTURA
|
Netko me u mailu priupito kako izgledam. Ne znam kakve to ima veze i s čim, ali navelo me na razmišljanje o vlastitoj VANJŠTINI i ponukalo da napravim INVENTURU same sebe. Ja ću steći nekakav uvid u vlastito stanje, a oni koje zanima kako izgledam možda utaže znatiželju. Netko možda izliječi i kakav kompleks. Počet ću od glave: Prije nekoliko mjeseci išla sam frizeru. Inače to mrzim jer mi je dosadno (u životu nisam bila kod kozmetičara, manikera, pedikera, dlako-kera i ostalih kerova) + nekako mi je smiješno da tamo problem rasporeda Vlati Glave shvaćaju tolko ozbiljno ko da se radi o, štajaznam, svjetskom nogometnom prvenstvu. Frizerka je meni, recimo, obznanila da je nezgodno što mi kosa nije "sasvim ravna" takvim tonom i licoizrazom ko da me u najmanju ruku obavještava kako je usvojen zakon o obvezatnom slušanju Mate Bulića u svim javnim prometalima. Ja se inače kod frizerke zavalim u stolac i ne dajem joj nikakve upute (zato valjda jedina u gradu nisam u doba Friendsa izgledala ko Jennifer Aniston), nego je pustim da radi šta joj se ćefne. Razlozi su: 1. odbijanje da se pretjerano zaokupljam rasporedom dlaka na tikvi 2. uvjerenost u to da – i ovo kažem uza svu svoju samozatajnost - imam lice koje nijedna frizura ne može pokvariti. Frizerka me, kako sama reče, ošišala prema "novom londonskom trendu", koji je ondje vidjela na Sajmu kose. Da JA osobno moram nekako nazvat tu supermodernu, genijalnu, ultrakul londonsku frizuru, ja bih je - uz dužno poštovanje prema frizerskim trendovima, nazvala - Princ Valijant. S tim da moram priznat da se više radi o mješavini Princa Valijanta, Otte Barića i Joan Collins. No činjenica je da sam ja u svemu tome inače seljak tako da postoji mogućnost da stvarno imam super zurku. (Xiola, jel u Londonu hodaju ljudi ošišani ko Tri mušketira i tajice?) Kako bilo, ta moja frizura navodno dosad nije ni postojala, a meni se čini da je svima koji su me vidjeli donekle jasno i zašto. Tu se priča, nažalost, ne okončava, jer sam dva dana poslije toj istoj frizerki, ni krivog ni dužnog, odvela i dečka. Dobro – ovo ni krivog ni dužnog ipak možda ne stoji. Naime, čovjek mi se pojavio na vratima s takvom grivom da sam ozbiljno posumnjala da je mjesecima živio nasukan na pustom otoku, na kojem si je rudimentarnim oruđem čupo zube i da samo što mi nije prizno kako me ostavlja zbog stanovite bejzbol lopte po imenu Wilson. Frizerka je njega, naravno, ošišala genijalno. To jest, genijalno ako zamislimo da se ne radi o odraslom čovjeku koji traži poso, nego o pubertetliji pankeru, koji će – ako pozovem goste – eksat par betona i plesat na Clash tako da uzvanike udara u cjevanicu. Ili je cura možda zaključila da sam ja kokoš, pa mu je, ne bismo li se bolje uklopili, nasred glave zato napravila krijestu? Ja sam htjela spasit stvar i uvjeravala ga da je frizura super: U krajnjoj liniji - ako su čovjek-šišmiš i čovjek-pauk takvi junaci – zašto ne bi bio i čovjek-pijevac? Ali on je i nakon argumenata tog kalibra ko pokvarena ploča ponavljo: Majko mila, koji užas... Strašno je važno da napomenem da smo inače oboje vrsta ljudi koji su u stanju mjesecima naokolo 'odat s frizurom a la Kristl Karington ili Bigfoot. Ali sve ima svoje granice. I tako je dotični odlučio da će meni dat da mu popravim frizuru kuhinjskim škarama. MENI. DA POPRAVIM FRIZURU. KUHINJSKIM ŠKARAMA. Osobi za koju je znao da 1. nije u stanju ispeć jaje bez intervencije vatrogasne jedinice 2. su joj čupali nokat na nozi jer ih, kako veli kirurg s Rebra, "ne zna odrezat kako bog zapovijeda". A nije bilo vremena za odlazak drugom frizeru jer smo sutradan ujutro putovali u Opatiju. I tako sam ja, ko prava profesionalka, na pod rasprostrla novine, latila se škara od jedno po' kile (njemu sam rekla da su kuhinjske – ali, da sad budem sasvim iskrena, mislim da su prije bile za živicu), rekla mu da klekne pred novine i bacila se na poso. On me gledo kako, smrknuta, udaljavam glavu i škiljim, kako ga proučavam, oblizujem jezikom usne i kratim mu šiške – rec, rec, mic po mic... Inače nije čovjek kojem lako poteku suze, ali mislim da je u tom trenu bio na rubu. Možda sam subjektivna, ali, što bi reko Woody Allen "subjektivnost je objektivna", i ja vam moram reć' da ja mislim da sam ga ošišala čist dobro. Al neću bit đubre, pa ću napomenut da je on, kad se ugledo, reko: "Majko Isusova, izgledam ko Glup i Gluplji"! Kako bilo, sutradan su se u Opatiji iz autobusa iskrcali Gospon Kahlica i Čudnovati Kljunaš. I znate koji nas je transparent dočeko - izvješen preko glavne opatijske ceste? Sad će ispast da serem kako bih postigla literarni efekt, ali – tako mi članstva na cool listi – tog je vikenda u Opatiji bio "MEĐUNARODNI SAJAM FRIZURA". Sad sam shvatila da sam ovaj post počela pisat s namjerom da napravim nekakvu inventuru, ali mislim da je krajnje vrijeme da ga okončam jer će inače bit duži neg Braća Karamazovi. (Premda mu moramo priznat da je interesantniji i da se bavi temama od većeg značaja, nego što su neka tamo pitanja postojanja slobodne volje i vrhunaravnog bića koje nam upravlja sudbinom.) Vani je već svanula zora. Ja sam stvarno grozno prekobicnula bioritam i osjećam se malko poremećeno, ako ne već i otuđeno. Osjećam i da me od umora puca onaj moj poetski talent. Ipak u meni čuči Sylvia Plath. Ili bar DJ Krmak. Može jedan stih? Ovaj neka bude u stilu Ezre Pounda iz posta o Poeziji: Trkeljam, nujna, kučine i trice. Od PMS-a nabrekle mi cice. Patak Dača, šta bi onaj tvoj kritičar Culler reko na TO? |
22.06.2006., četvrtak
Na muci se poznaju seljaci
|
Ovo će vjerojatno bit kaotičan post, s obzirom da sam ja sama trenutačno u stanju potpunog kaosa (i to ne determinističkog, nego mahnitog) – što uopće nije čudno s obzirom da se nadmećem s onim Azijatkinjama iz Circle du Soleila što na svakoj glavi, ruci i nozi vrte po dvaest tanjura, te istodobno pokušavam: 1. Prevodit serije i filmove 2. Prevodit roman 3. Pisat plan projekta znanstvenog rada, u nadi da će netko na inozemnom sveučilištu zamijetit moj genij. (Minorna je poteškoća što ja zapravo ne znam kak plan znanstvenog rada treba izgledat, ali neću sad u detalje. Bitno da sam na faksu učila kad se koji vokal u vulgarnom latinskom pretvorio u neki drugi vokal.) Uglavnom, misaono mi se klupko račva na sve strane ko podivljalo stablo, a čini mi se da već čujem i kak mi se u mozgu nešto krčka. Sad bi neko reko: Dobro, kog boga onda pišeš blog, umjesto da prioneš na posao? Taj neko bi me iritirao i odmah bih mu odbrusila: Jer moram nekako sačuvat ovu pinkicu mentalnog zdravlja koja mi je preostala! Zato sad želim ispričat 2 zgode od prošlog petka: 1. Opet sam bila na proslavi godišnjice mature – ovaj put s muzičkim razredom, s kojim sam i maturirala. Svirci, svirkinje, pjevači(ce) i plesačice. OBOŽAVAM taj razred, premda zapravo ne znam kak se pola ljudi zove. Došla sam im u trećem srednje (razred je bio u 2. gimnaziji, Kulturi), a školu smo imali ponedjeljkom, srijedom i petkom. Pa smo frendica i ja odlučile da ćemo dolazit ponedjeljkom i petkom. Pa smo odlučile da ćemo dolazit srijedom. Svakom drugom srijedom. Uglavnom, dogodilo se to da je razrednica na proslavi sve izgrlila i izljubila, a ja i frendica morale smo joj se PREDSTAVIT. Ja sam, inače, isto sve odreda srdačno izljubila, svaki put oduševljeno kličući "Eeeeeej!", pa sam u naletu oduševljenja izljubila i neku curu koju je neko tamo doveo bezveze... No dobro: jer svirci su na spisku zapisali sva imena i prezimena, a jedino je kraj mog broja pisalo samo IME. Blini. Ja sam ko Imbro, iz onog vica. Uglavnom, evo šta se desi s ljudima koji su u srednjoj svirali i plesali, i koji nisu imali ni matematiku, ni kemiju, ni fiziku, ni zemljopis, ni biologiju itd. i koji su išli u školu samo ponedjeljkom, srijedom i petkom: Odlučili smo se fotografirat s raskom. Ustali smo od stolova, raska je stala u sredinu i svi smo se fino naredali oko i iza nje. I čekali. I čekali. Ne znam, doduše, šta, s obzirom da smo stajali tako naredani na terasi restorana, a ispred nas su bili samo stolovi s ostacima nekakvih mekušaca i tezge s cvijećem. DVIJE smo MINUTE stajali u tišini i dreljili u mekušce i tezge, dok raska, koja je ipak završila Filozofski, nije rekla: "Ljudi, pa nas nema ko slikat!" Ovo je vjerojatno jedan od događaja "you had to be there", ali ja sam ga morala ispričat jer me strašno veseli činjenica da u gradu postoji 30-ak tolko nepraktičnih persona. Živjeli svirci! ZGODA BROJ 2: Srela sam tamo frenda iz osnovne, koji mi reče da me neki dan vidio dok sam.... I onda jedno deset minuta nije mogao izreć šta je on to vidio jer ga je svaki put spopadao luđački smijeh. Dakle: Neki dan dobila sam pošiljku od Amazona. Knjige. Išla sam po njih na poštu u Superandriji. Skoro pa u šlafroku. Raščerupana. Poluluda od već spomenute psihičke napetosti. Trebam sad odmah pripomenut da: 1. sam GROZNO nestrpljiva osoba 2. OBOŽAVAM knjige. Tako da sam pri izlasku iz pošte odlučila da ja ODMAH želim otvorit tu kutiju (iako mi je do doma trebalo ravno pet minuta), te sam na kamenoj ogradi terase od Superandrije navalila na nju ko izgladnjeli bulterijer na pileći batak. Kutija je bila OGROMNA i zakeljena debelim selotejpom, tak da sam se s njom borila dobrih pet do deset minuta. I NARAVNO: cijelo me to vrijeme odnekle gledo frend... Kad sam kutiju konačno rastrgala, već sam bila tolko sluđena da sam je odlučila probat ugurat u malu stajaću kanticu za smeće – jednu od onih zelenih na kakvima ljudi gase cigarete - što je iziskivalo mahnito trganje onog što je od kutije ostalo. Uglavnom, frend mi je reko da nije imo snage odgledat scenu do kraja jer se počeo bojat da će mu od smijanja otkazat srce. I da je vrišto putem do haustora. I dok se vozio u liftu. I u naletima dugo nakon što je došo doma. Veli da je prizor bio ZANIMLJIVIJI od svih nogometnih utakmica dosad, ako izuzmemo Brazil-Hrvatsku. Sad ja vas pitam: ZAŠTO ja ne mogu bit cool? Zašto mene, kad jedan jedini put u životu odlučim rastrgat vražju kutiju, neko jednostavno MORA promatrat iz prikrajka? Zašto se meni uvijek podere najlonka? Ili mi ukrasni šal upadne u sos? Ili mi neko sjedne na moj ekscentrični šešir? Ili sretnem nekog kog nisam vidjela od osnovne dok se utrnute gubice vraćam od zubara, pa mi, kad pokušam nešto izreć, niz bradu ko drooling idiotu maltene počne curit slina? PS. Nemojte me se odreć zbog nesuvislih post-dronjaka. Ipak na glavi, ruci, nozi vrtim po dvaest tanjura. |
20.06.2006., utorak
NINA + noćne mrvice
|
OVAJ POST VIŠE NEMA SMISLA (AKO GA JE IKAD IMAO) S OBZIROM DA SE PLAGIJATORICA NINA77 OBRISALA - ZATO GA PRESKOČI! UPDATE 20.06., 21.20 h: Ispod Nininog posta je u posljednjih sat vremena nadodano "pročitah na nekom blogu" - oni koji su čitali tekst do prije sat vremena znaju da to prije nije pisalo. Ninica, to STVARNO nije fer. Na ovaj me post ponukala točka 1. Prvo sam sve u vezi s točkom 1 htjela stavit u update jer se ne volim popet na vrh liste kao refreshana s nekim sranjcem od petrečeničnog teksta, ali onda mi je i to apdejtiranje nekako bilo ćelavo - pa sam odlučila da ću kako god znam i umijem iznjedrit još bar točku-dve. (Ko žudi za tematski zaokruženim postom, nek' radije čita onaj dolje o pimpiliniju.) Elem: TOČKA 1: Čituckam ja blogiće i naiđem na neku curu koja piše o tv-prevođenju... Bemti, čak je prevela isti film ko ja! I sve opisala ko što bih ja! Ne znam stavit link točno na taj post jer sam debil, ali dovoljno je findom potražit "TV prevođenje" i eto mog tekstića napisanog 26.05. dok nisam bila ni na kakvoj listi – zato je valjda kopipejstanje OD A DO Ž trebalo proći nezamijećeno. "Sasvim osobno"? - o tome bi se dalo raspravljati! Tekst se tamo inače zove "U NAVODNICIMA". Sad sam u biti skontala da bih mogla lako izdat roman. Naslov će bit "U navodnicima", a unutra izmiješani Shakespeare + Zločin i kazna + Biblija (samo naughty parts). Blogeri - imat ćemo možda u redovima prvu nobelovku! (Ili da možda zmiksam Uliks i Na Drini ćupriju? To garant u komisiji niko nije u cijelosti čito!) Nina, nemoj sad post izbrisat, ljudi su ga pročitali i još ti i napisali da se baviš dosadnim poslom - istrpjela si pljuvanje koje je išlo mene. Ne živcira me to ionako bogznakak (Ire, bar nije Vjesnikova novinarka! Koliko znamo!), možda bi mi trebalo i laskat, ali u ovom je slučaju stvarno malo nezgodno jer sam ja ispod filma koji se spominje u postu bila potpisana na nacionalnoj telki imenom i prezimenom, te bi svatko tko me poznaje mogao logički zaključit da ja pišem blog nina77 (iskreno, zbunjeni me prijatelj zato na njega i uputio) i da tamo dajem savjete "o tome kako izludjeti muškarca", a svak' ko je upoznat s mojom nevirtualnom personom zna da se moje taktike za izluđivanje muškaraca svode na to da odabranika tjeram da mi u pet ujutro nešto kuha, iako se u sedam diže za poso. Dakle, nije samo uzurpacija teksta, nego moga dragog identiteta - s kojim sam se ipak, htjela-ne htjela, nekako slizala. I - jebogapatak, blogeri - zar ćemo sad počet prepisivat jedni druge - i to bez ikakvog spomena i onako - uđuture? PS. Osim ako sam i sama podvojena ličnost, pa zapravo pišem dva bloga, a da jadna nit ne znam?!? Ak još nađem u stanu kukce na špenadlama i izrezuckana slova iz tv programa- najebala sam! TOČKA 2: Točku dva napisat ću sad prisilno, tek tolko da post ne bi bio jednotočkan. Evo, recimo: Dal me dobro imat za po kući? Koji su plusevi, a koji minusevi suživota sa mnom? Svatko objektivan i normalan sad bi reko da suživot sa mnom naprosto ne može imat negativne strane, ali ja sam uvijek bila samozatajna i nikad nisam sebe voljela pretjerano veličat, pa ću se, ako ništa - točke dva radi, potrudit da si nađem mane. SAMO NEKE OD NEBROJENIH POZITIVNIH STRANA KOHABITACIJE S BLINI: - uglavnom ne zvocam - sudjelujem u gledanju nogometa, košarke, čak i sumo-hrvanja na Eurosportu i u stanju sam satima komentirati rezultate i pogrešne izbornikove, sučeve ili čije već odluke - ako mi dečko na internetu igra igrice s pucanjem, divim se ako postigne uspjeh (ubili ga samo 5 puta, a on ubio njih 16!) - nikad ne započinjem diskusije o osjećajima i vezi ("Dragi, moramo razgovarati" - rečenica je koju ne bih mogla odartikulirati) - općenito ne govorim "mucko, micko, pjetliću, drozdeku" - ne hrčem, ne cokćem, ne škrgućem - manje-više sam uvijek raspoložena za drpanje - nikad kući ne donesem cipele šta koštaju 300 eura (za Blahnik, Đimi Ču, Mizoguči ili šta već - totalno me boli dupe) - zbog nereda zvocam tek kad se pojave ozbiljni razlozi za sumnju da se u džumbusu možda krije i pokoji mrtav Kinez ZANEMARIVE negativne STRANE KOHABITACIJE S BLINI: - ne znam šta je gore: da kroz kuhinju prođem ja ili hurricane Katrina (dosadašnja postignuća: napravila kajganu od 9 jaja – ali na podu, stavila pizzu da se peče na DRVENOJ tacni za kavu– o tome sam već pisala, u napadaju ludila bacila 10-ak ispečenih palačinki kroz prozor – sutradan kad sam ustala, vidjela sam da - kunem se da ne lažem - vise na granama stabla pred zgradom ) - općenito nemam interesa za kućne poslove i radije ležim i čitam romane, nego da ustanem i bacim se na usisavanje - doma nisam slickana ko da idem na Oscare, nego nosim šlafroke, pidžame, pamučne čarapice, majice s kapuljačom itd. - kad imam PMS, ugodno sam društvo kolko i nadrkan križanac Ruby Wax i Roseanne Barr - hoću da me odabrani pazi dok spavam jer se bojim da ću mjesečarit i nehotice se pri mjesečarenju bacit kroz prozor - ja, da sam Faust, možda ne bih prodala dušu za znanje, ali za češkanje bih! Tako da znam bit poprilično naporna pri potraživanju tog istog Idem spavat, već sam si dosadna za popizidit. Trebamo se svi skupa nadat da se neću u snu bacit kroz prozor. I - samo da znate - JA sam osoba B... BLINI! |
16.06.2006., petak
Nepoćudan post prljavoumne Blini
|
Ovim se postom vraćam jednoj od svojih inicijalnih tema na blogu. Htjela sam je preskočiti jer je nepoćudna i neumjesna, a ja se ovaj put pravim finija, ali jagodice me opako svrbe... Uostalom, zašto bih pisala o metacitatnim obrascima u svrhu podrivanja fikcionalnih kodova, a ne o seksu i pimpecima? Nije li nam svima - ruku na srce - zanimljivija fenomenologija vagine od fenomenologije duha? Tko se ne želi baviti nepoćudnim temama: brzo gasi blog! Dakle, iako su žene još u mnogočemu potlačene, imaju manje plaće, zajebavaju se s pms-ovima, porođajima i hormonalnim poremećajima, te svako malo padaju sa stepenica, zbog jedne stvari zahvaljujem kromosomima što sam žensko, a ta je stvar – mali pimpek. S obzirom da sam neurotik i control freak ja bih da sam muško: 1. Bila opsjednuta veličinom i izgledom svog pimpeka: mislila bih da mi je možda premalen, pretanak, preprosječan, prenakrivljen, prečudnog oblika... Mjerila bih ga, natezala, vagala, promatrala... Vrag bi ga znao, možda bih na kraju otišla i na neku od onih operacija na kojima bi mi ga malo napumpali salom iz guzice ili droba. 2. Bila bih opsjednuta mišlju da neću biti na visini zadatka: da mi se neće dići, da će se spustiti, da će biti na pola koplja, da ću prerano svršiti, da ga neću znati staviti kamo treba, da se neću znati micati pravom brzinom ili u pravoj mjeri, da mi cura glumi orgazme, a ja nemam pojma – i onda mi se, naravno, ne bi ni dignuo. 3. Mislila bih da nemam pojma o ženskoj anatomiji. Ja kao žensko gotovo da nemam pojma o ženskoj anatomiji. U djetinjstvu sam saznala da cure imaju "rupicu", ali ja je nisam vidjela i dugi mi niz godina uopće nije bilo jasno gdje je - s obzirom da žene bez ogledala i ne znaju s čim imaju posla. Priznajem da sam dan-danas još mnogočime zbunjena. (G-točka?!?) Za kraj ću citirati samu sebe, to jest dio svog prvog posta, kojim sam prije dvije godine započela avanturu na blogu i koji sam obrisala s bloga, ali ne i s hard disca (ili iz srca!:)). Iz današnje mi se perspektive čini napisan malo fašistički, a možda su se u vezi s tim u međuvremenu neke stvari u medijima i promijenile (to stvarno ne znam). Citirat ću i Ericu Jong, ženu čijim sam se romanima kvarila kad sam imala 14 i koju su proglasili "kraljicom erotike" i time je strpali u isti koš sa spisatelji(ca)ma petparačkih romana samo zato što je a) žena b) piše o seksu. Ne želim reći da je dotična Tolstoj (koji je ionako, ruku na srce, dosadan ko proljev), ali ipak ima doktorat iz književnosti i radnja njezinih romana ne svodi se na pornografiju, niti na to hoće li junakinja naći poželjnog ženika - kao recimo u cijenjenoj viktorijanskoj književnosti. (P.S. Hvala kritičaru Malcolmu Bradburyju koji joj je u svom pregledu američke književnosti dao mjesto koje joj dolikuje – ono kraj njezina brata po prostaštvu - Henryja Millera.) POČETAK BLOGOVSKE AVANTURE PRLJAVOUMNE BLINI: ... Što se tiče problema malog spolovila, duboko suosjećam s muškim rodom. Zamišljala sam kako bi meni bilo u trenutku kad bih shvatila da će drpanje s djevojkom koja mi se sviđa prerasti u nešto više i kad bih, uza svu sreću, osjetila i neopisivu nelagodu i strah. Koliko god ona u tom smislu bila pristojna, kao što uostalom većina žena jest, i ne bi prasnula u smijeh niti bi je naglo zaboljela glava, duboko u sebi znala bih da će je ono što će izvaditi iz mojih gaća bar donekle razočarati i zbog tih bi razmišljanja rezultat bio još porazniji. Uza sve nepovoljne posljedice toga što sam žensko, radije sam žensko nego neobdareno muško. Ma i da sam triput ljepši muškarac od Brada Pitta, opet bi me mali (a i osrednji) visuljak na kraju dotukao. Već stoljećima pokušavamo uvjeriti muškarce da to nije važno, da je "bitno ono što njime radi", a tehnika se može naučiti. Prvo smo im to nježno šaputale u srednjovjekovnim zamcima, pa u klasicističkim budoarima, sad im se to kunemo u svim časopisima od Cosma do Playboya, ali nismo ih uspjele prevariti. Nikad nismo ubile i posljednji crv sumnje koji je Eva usadila u Adama kad mu je zavirila pod list. Ako ste žena ozlovoljena mjesečnim krvarenjima, porođajima, hormonalnim poremećajima i kukate nad svojom sudbinom, samo se sjetite tog bremena koje smo stavile na muška leđa i zahvalite bogu što vam priroda nije zadala taj najpodliji od svih udaraca. Dakako, nema sretnijih bića od muškaraca koji se mogu podičiti svojim visuljkom. S njima bih se odmah zamijenila i samo bi mi nebo bilo granica. Koliko god taj djelić tijela bio skriven od šire javnosti, ne može mu se poreći da je neizmjerno važniji od nosa ili uha. Da se razumijemo, tu se ne radi samo o veličini, inače bi stvar bila prejednostavna. Savršen visuljak mora biti savršenih proporcija – ni nakaradno velik, ni smiješno premalen, ne smije se naginjati ni lijevo ni desno ni gore ni dolje i od početka do kraja treba biti oličenje sklada i ljepote. Kad ugledate visuljak zbog kojeg bi i najžešća sufražetkinja dobila penis envy, povratka s konja na magarca više nema. Takav vas estetski užitak u trenu prisili da padnete na koljena od strahopoštovanja prema tom rijetkom primjerku iznimne ljepote i, kako i dolikuje, predate se bez riječi. Jer u tom slučaju, visuljak prestaje biti smiješna funkcionalna cjevčica za piškenje i pravljenje djece i postaje neka vrsta živućeg umjetničkog djela, pravi piece de collection, koji odmah poželite zauvijek imati u svojoj spavaćoj sobi. Ne mogu voljeti pimpek koji nema smisla za humor, koji nije čitao Shakespearea i koji ženu smatra stvorenjem koje treba ponižavati... Ukratko, ne mogu voljeti pimpek ako ne volim njegovog vlasnika - reče jednom neka žena. E pa, draga moja, kod mene vrijedi i obratno." BLINKA "To je bila osnovna nejednakost koja se nikada neće moći ispraviti – nejednakost nije u tome što je muškarcu dodijeljena veličanstvena atrakcija koja se naziva penis, već je u tome što žena ima veličanstvenu pičku za sva podneblja i sve vremenske prilike. Ni oluja, ni mećava, ni tama noći nisu je nikada uspjele zbuniti i omesti. Uvijek je bila tu, uvijek spremna. Jezivo, kad bolje razmislite. Nije nikakvo čudo što su muškarci izmislili mit o ženskoj nesposobnosti." Teta Jong Temu "shrinkagea" i ostalih čudnovatih pojava za koje saznajem gledajući Seinfelda neću ni načinjati. Tema je škakljiva i shvatit ću ako ne želite komentirati. |
13.06.2006., utorak
Ja u ljubav vjerujem 2 (to jest, 4 nevezane crtice o svačemu i ničemu)
|
1. Nogometna crtica (ko ne gleda, nek se odmah seli na točku 2): Ja prevodim roman (književne reference, Rabelais, Proust, vamo-tamo...), al' zapravo cijelo vrijeme zirkam na telku (Trebo je bit penal za Ganu, majku mu sudačku!). Što bi reko moj prijatelj, "volim sve što je globalno" - i u mene ima takvog sentimenta. Navijam sustavno za afričke ekipe (+Trinidad i Tobago), osobito kad igraju protiv vlastitih kolonizatora, ali nekako gube, dođavola... 2. Opet mi se javio moj seks-sms-manijak! Lijepo mi je moj najdraži prijatelj nudio da ga nazove i kaže "Oprostite, vi meni šaljete prostačke poruke", a ja mislila, ma dobro, bude ovaj presto sam od sebe, a sad više nema tog prijatelja da priprijeti jer se u međuvremenu odselio u inostranstvo. Naime, zadnjih godinu i pol svako tolko dobijem poruke eksplicitno seksualnog sadržaja, od kojih bih se valjda odmah trebala razdrljat od požude, a zapravo su mi luđački smiješne. Evo jedne, verbatim: "E sta cu ti veceras radit! Al cu te jebat da ces stenjat od gusta. Prvo cu mijesit sise, a ti ces se tak navlazit da cu ti ga gurnut skroz lagano. Juuhuuu!" Mislim stvarno - kad već imam sms-manijaka, zaš nije mogo bit bar neki iole verbalno nadaren? Zaš ja moram imat manijaka koji mi želi "mijesit sise", ko da sam Mavrovićev poluraženi (il čabatina)? Ja sam takve sreće da ne mogu imat ni manijaka sa stilom. Mene da neko nazove i dašće, sigurno bi usred toga počeo iskašljavat sluz iz sinusa. 3. Pošto sam išla u muzički razred (u petak opet imam proslavu godišnjice mature – ovaj put sa svircima!), trudim se sama popunit rupe u općoj kulturi pa čitam neku knjigu o glavnim zbivanjima u svjetskoj povijesti. Tek kad sam počela čitat skužila sam da je knjiga namijenjena djeci, ali neka, još bolje – povijesna bi me knjiga za odrasle nadilazila + usmrtila od dosade. I tako pročitam da se prvi veliki kralj u Slavena zvao... – pazi sad - SVATOPLUK! Pa jebote život, vođe i vladari drugih naroda su imali imena od kojih se svima odmah zatresu gaće (Stiže Cezar! Stiže Atila! Stiže Džingis-kan!) - nije ni čudo šta su Slaveni u povijesnom pogledu poprilično najebali ("Stiže Svatopluk! Svatopluk ante portas!"). Tak ću nazvat sina, ak ga ikad rodim: ili Svatopluk, ili Pršut. 4. Pročitala sam u novinama članak u kojem upozoravaju žene kako je nezdravo po cijeli dan hodat u tangi i koji implicira da većina žena non-stop nosi takve gaće – žene, jel to istina ili časopisi seru kvake? Uvijek se sjetim kako sam prije nekoliko godina s dečkom gledala High Fidelity i kako mu se previše svidjela scena u kojoj John Cusack opisuje dugogodišnjoj curi fini donji veš na nekoj drugoj ženskoj, na što mu cura kaže da i ona ima fini donji veš, a on odgovori Da, ali ti uvijek nosiš onaj pamučni, izblijedjeli koji se opro u mašini već 'iljadu puta. Meni je za 24-satno življenje nošenje standardnih pamučnih gaća normalno jer: 1. Su mi čipkaste sintetičke gaće i tange iznimno neudobne, a ja volim da mi je udobno 2. Ne znam koji je smisao nošenja seksi gaća 24 sata na dan (onda možda pamučne postanu uzbudljive, čisto zbog promjene – ili...?) 3. Gnušam se pomisli da bih dečku mogla bit seksualno nezanimljiva samo zato šta ne hodam po kući obučena ko Sylvia Saint (jel su gaće baš tolko bitne, pobogu?) Fini donji veš je, kad smo kod toga, bezobrazno skup. Tanga: 200 ili 300 kuna! Moram prevest pol filma za taj prcnedlek tkanine! Ja si kupim obične pamučne gaće broj 2 i eto mi tanga. |
08.06.2006., četvrtak
Destination: CH
|
Za mjesec dana (ili najkasnije najesen) odoh ja u Švicarsku! Tamo nema NK Dragovoljca, Narodnog radija i Vesne Škare-Ožbolt! Tamo me nitko u dućanu, kad kupujem nešto šta košta 17 franaka, neće pitat "imate li 2 franka, pa da ja vama vratim 5"? Kad prelazim zebru, vozači neće davat gas i grohotom se smijat kad me vide kako izbezumljeno ubrzavam korak! Tamo sam cool već samim tim što sam Balkanka, raščupano šumsko stvorenje iz francuskih art filmova (vidi post o TV-prevođenju)! Naime, u zemljama kao Švajcarska postoji snažno izražen trend voljenja svega što je čudno i drukčije. Tako su me dečkovi prijatelji dok sam bila tamo vodili na koncert RUSA. Nismo znali kakva je to točno muzika i na šta točno idemo, ali znali smo da sviraju RUSI. Prijateljica Švicarka, ponosna šta je na koncertu s autohtonom Balkankom, pitala me i jel razumijem šta pjevaju. Tamo nije dobro bit, primjerice, akademski slikar iz Pariza – daleko je poželjnije bit, recimo, svirač češlja iz Armenije. S druge strane, kao došljakinja s područja bivše Jugoslavije, spadam u skupinu ljudi koje oni zovu LES YOYOS /čitaj: le jojo/ ili LES PIČKUS /čitaj: le pičku/. Eh, sad, što se jezika tiče. Francuski učim od osnovne škole, ali još mi se desi da pobrkam rod riječi ("gle kakav čudan lubanja"), da pobrkam ulični sleng s visokosofisticiranim književnim ili stručnim jezikom ("uistinu je guba taj tvoj iznadkranijalni friz"), da, kad želim pristojno reć kak je neko otišo urinirat, nehotice upotrijebim neki nevjerojatno vulgaran izraz ("ma išo je pustit krv pijevcu / pitona da divlja – jebo majku"). Sjećam se svog prvog boravka u Švicarskoj. Bila sam student prve godine francuskog jezika i književnosti. Prvih tjedan dana nisam razumjela ništa jer: a) francuski je jezik dijametralno suprotan njemačkom što se tiče duljine riječi pri izgovoru – to jest, kako je to znanstveno sročio moj profesor Jere Tarle: "Njemačkim riječima možete nekom razbit glavu" (der KINDERFRUŠTIKKRAFNŠNICL), dok se francuske riječi uglavnom sastoje od jednog ili dva glasa/fonema (primjerice, voda se piše "eau", a izgovara "O" – kunem se bogom). U Parizu slobodno možete u bircu tražit: "S'il vous plait, give me some O." b) francuski ima 13 vokala, dok ih mi imamo 5, što znači da između I i U morate ugurat još 13 minus 5 vokala (išla sam na Filozofski i trenutačno pri ruci nemam digitron), s tim da većina tih vokala zvuče kao Josipa Lisac s kvačicom na nosu + ekstremno zaštopanim sinusima (onim istim zbog kojih je Sylvia Plath gurnula glavu u pećnicu). c) Francuski ima LIAISONS i ti su LIAISONS stoput opakiji od onih između Malkovicha i Glenn Close, s obzirom da se odnose na spajanje narečenih minijaturnih francuskih riječi, koje normalnim homo sapiensima onemogućava da ikad shvate gdje neka francuska riječ završava, a druga počinje. Evo, recimo, meni su izvorni govornici morali objasnit riječi pjesme koju su pjevali Serge Gainsbourg i Jane Birkin i koja se u prijevodu zove "Volim te... ni ja tebe" (riječi su očito bile inspirirane u to doba vrlo popularnim teatrom apsurda). Naime, nikako nisam mogla dešifrirati stih "ŽVEZEŽVJA" (ako ne vjerujete, pustite si pjesmu: ŽVEZEŽVJA - ANTR TE RA) s obzirom da se dotični stih sastoji od francuskih riječi spojenih tim famoznim liaisonima. Rješenje glasi: Ž (ja) - VE (idem) – Z (ovo je kao "the" u Johnsonovom rječniku iz Crne guje: "It doesn't really mean anything") - E (i) - Ž (ja) - VJA (se vraćam). Nemojte me ništa pitat o tome kako sam prevela stotine francuskih filmova za nacionalnu televiziju - recimo samo da se možebitno katkad događalo da ono što ja napišem u titlu zapravo nije ono što su likovi izgovorili (i da su katkad i možebitno u ovoj rečenici eufemizmi). Sjećam se i svojih patetičnih pokušaja da budem cool i u razgovor ubacim sleng izraze kojima me podučila moja profesorica francuskog Madame Metuzalem, koja je zadnji put u Francuskoj bila otprilike u doba bitke kod Waterlooa. Sjećam se kako sam, u pokušaju da budem IN, za tulum rekla "la BOUM" (čitaj: la bum), čime sam uspješno dokazala da sam "gala ženska" u kontaktu sa suvremenim francuskim slengom – ako suvremenost shvatimo kao doba kad se snimao film Shampoo s Warrenom Beattyjem u glavnoj ulozi. Drugi jezični incident bio je vezan uz srdačni, toploljudski i nadasve iritantni običaj ondašnjih ljudi da se u svakoj prilici ljube u obraze. Ljube se u obraze kad nekog upoznaju, kad netko dolazi, kad neko odlazi, kad neko u bircu ide na zahod, kad... You get my point. Meni je, kao toplokrvnoj Balkanki, koja je navikla na međuljudsku prisnost, nakon tri dana tog toploljudskog običaja bio pun piton, te sam bila zahvalna i sretna kad mi je neki tip, shvativši da sam strankinja, pružio ruku. Nisam mogla da veselo ne uskliknem dečkovom prijatelju: "Ovo je prvi čovjek u Švicarskoj koji me nije poljubio!"... S tim da sam glagol "poljubiti u obraz", to jest, BAISER (čitaj: beze) naučila dok sam čitala Molierea s Madame Metuzalem. Ali jezici imaju prokletu naviku da se tijekom tri stoljeća promijene i glagol BAISER polako je poprimio malčice drukčiju semantičku nijansu, to jest više se nije odnosio na ljubljenje obraza ili ruku, nego na JEBANJE. Što znači da smo dobili plavu Istočnoeuropljanku koja prijatelju svoga dečka sretno obznanjuje kako se konačno pojavio prvi Švicarac koji je nije pojebao, te kako je u Hrvatskoj drukčije i kako se ona tamo BAISER sa svima samo na rođendan ili Novu godinu, ili s nekim kog nije dugo vidjela, a baš joj je mio. Drugim riječima, u Švajcarskoj bi moglo bit zabavno. A ja ću još mjesec-dva postat odavde, a onda ću se pretvorit u belosvetsku blogersku balkansku LA PIČKU! |
07.06.2006., srijeda
Malo o nogometu: ak je mogo Nick Hornby, mogu i ja!
|
ANTE SCRIPTUM + DISCLAIMER: Nogomet inače volim, ali ne volim mnoge kretenske pojave koje ga prate. Mislim, sad se tu kao pozivam na Nicka Hornbyja, Sartrea i ostale intelektualce-pisce-ljubitelje nogometa, ali najbolje da zapravo iskreno kažem kako stvari stoje: Ja sam u duši seljak. Ozbiljno. Rodila sam se i živim u Zagrebu, uglavnom izgledam te se ponašam uljuđeno i civilizirano, čitala sam koješta od Prousta do Schopenhauera, proučavala postmodernističke tendencije u suvremenoj književnosti, teta me ko klinku vodala po izložbama, ali dede i babe rodili su mi se u Ljubinoj Poljani, Tičevu i Segetu Donjem i, nema majci, u duši sam seljak koji voli nogomet. Napomenula sam na blogu još prije dvije godine: plavuša sam, dobre su mi sise, al znam i šta je ofsajd. I znam koji su argumenti protiv nogometa: da, mrzim podivljale navijače, da, možda je glupo gledat kak za lopticom trče 22 kandidata za hitnu transplantaciju mozga, da, mrzim fašistoidne komentatore utakmica i debilne nepismene sportske novinare zbog kojih na TV-u npr. piše TUDOR: PREKRŠAJI I - PREKRŠAJI NA NJEMU (iznuđeni prekršaji, to se veli IZNUĐENI, draga sportska redakcijo!), da da da da. Ali, jebiga, kad se oduzmu svi ti minusi, nogometna me prvenstva uglavnom nekako zabave i uvesele. Kad sam već na ovoj temi, a sumnjam da ću opet bit, moram reć da stvarno ne razumijem zašto je David Beckham tobože tolko privlačan. Mislim, jest valjda plastično lijep, al em govori ko da ga je Mirković stiso za jaja (jel bio ono Mirković s Jarnijem il mi je referenca u banani?), em pazi na frizuru više neg Joan Collins, em, žene, jebovaspatak – u šta vi gledate - postoji Zidane! Imala sam čast prevest par intervjua sa ZizUom i kategorički tvrdim da je misleće biće, dok sam se za ostale nogometaše koje sam prevodila često znala zapitat pripadaju li uopće vrsti homo erectusa il će na teren isplazit na sve četiri i loptu gurat nosom. A Zizou je pametan ili bar neglup, dobro igra i opako mu dobro stoji ćela! Moram napomenut i da ovaj put prvi put nisam alergična na izbornika. Cico možda jest često nacvrckan il bar tak izgleda, ali apsolutni je genij u usporedbi s kretenoidnim Ćirom koji je nakon šta je s Hajdukom gubio utakmice protiv Potleušica Donjih s pet-nula, sad uspio izbacit i momčad švicarskog Neuchatela iz prve lige, što se – apsolutno sam uvjerena – ne bi dogodilo ni da su izbornik bili Neven Ciganović i voditelji Red Carpeta. ON je odveo Hrvatsku na treće mjesto u svijetu isto ko šta ju je Francek STVORIO. Ili, bože mili, kad se sjetim Herr Otta s onom njegovom na kahlicu ošišanom frizurom - izgledo je ko da će svaki čas izvadit usnu harmoniku i zaplesat po lojtrici gor, po lojtrici dol il prodiskutirat nove modne trendove s vršnjakinjom Žuži Jelinek il Zsa Zsom Gabor. Jedinu je pametnu izjavu dao kad su mu reprezentativci pokazali u to doba popularan Severinin uradak: "Pa joooj, to se tak ne radi, dečko je pregrub!", reko je Herr Otto - jer je ipak bio bečka škola. Uglavnom, gledat ću valjda utakmice, možda me igra katkad ponese pa počnem u sebi i navijat, s tim da ću im, ako koju utakmicu dobiju, vjerojatno proklinjat sve po spisku kad krenu: - REAKCIJE IZ BIRCEVA DILJEM HRVATSKE - Jeeeee!:)))))) Aaaaaaa.... :(((( – KOLONE TRUBEĆIH AUTA IZ KOJIH VIRE ŽENSKE GUZICE I HRVATSKE ZASTAVE – NEKA PATI KOGA SMETA HRVATSKA JE PRVAK SVIJETA! - NARODNO VESELJE I DOČEK NA TRGU BANA JELAČIĆA - SEVERINA KOJA IM PJEVA U HLAČAMA DOVOLJNO USKIM DA JOJ SVAKI GINEKOLOG MOŽE DOMA IZ FOTELJE NAPRAVIT PAPA-TEST (iste one u kojima je dočekala Gorana Ivaniševića) – IZJAVE O TOME KAK JE NEVJEROJATNO DA TAKO MALA ZEMLJA, KOJA IMA OSAMSTO ŠEZDESET MILIJUNA PUTA MANJE STANOVNIKA NEGO BRAZIL REGISTRIRANIH RONALDINJA.... Aaaaaaa!!! Možda ću zapravo otputovat na tjedan-dva. Il kolko im već treba da ispadnu iz prvog kola? |
05.06.2006., ponedjeljak
Ja u ljubav vjerujem (to je kad ne znam šta ću s naslovom)
|
Imam potrebu izreć štogod o 4 nepovezane teme: 1. Mislim da imam upalu sinusa. Česte upale sinusa samo su još jedna poveznica između mene i – pogodili ste!!! – Sylvije Plath. Obje smo dokazale zavidan pjesnički genij, obje naginjemo neurozi i općem ludilu i obje smo na 4. godini skoro odustale od faksa. Samo se nadam da s 30 neću gurnut glavu u pećnicu. 2. Mali osvrt na ovo šta se priča da ljudi nuđaju seksualne usluge ne bi li dospjeli na cool listu. Dakle, ljudi dragi, ja sam, na primjer, bila dovoljno pametna da ne nuđam odmah fellacio dreamu i dariusu, nego sam se prvo podrpala s pola blogera i blogerica s cool liste u nadi da će me uvrstiti u svoje "rado čitane" i tako na me skrenut pozornost i uredništvu [za one s dvoznamenkastim IQ-om: IRONY ALERT!!! IRONY ALERT!!!]. Eto, dakle, pametnije vam je da, primjerice, usluge nuđate meni. Ja, hvala, ne bi' ove seksualne, ali možete mi doć skuhat štogod da ne krkam stalno Fusilli, a i alergična sam na prašinu pa ne bi bilo zgoreg da mi tkogod malo i posauga stan. 3. Vesela sam, unatoč glavobolji, jer sam sad već drugi put pročitala da su i mnogi Amerikanci uvjereni da Majkl Džekson u pjesmi Billy Jean spominje stanovitu stolicu. Dakle, pjesma ide ovako: "Billy Jean is not my lover. She's just a girl who thinks that I am the one. But THE CHAIR is not my son". Naime, ja, otkad je ta pjesma izašla u opticaj svima tvrdim da čovjek pjeva kak mu stolica nije sin. I sad su to potvrdili i mnogi Amerikanci, kojima je engleski jezik majka. PS. Kad smo već na ovoj temi: Ja MRZIM (ajmo sad, zen-budisti, navalite!) Crvenu jabuku. I hoću da mi neko objasni šta znači stih: NEKAKOSPROLJEĆA. Neka kost proljeća? Nekako s proljeća? Neka kosa proljeća?!! 4. Sastavljam aplikaciju za postdiplomski na francuskom govornom području i sve više uviđam zašto bi mi je mogli odbit. Prvo, jedan od milijun potrebnih dokumenata je prijepis ocjena, koji sam jednoj od Zlica od Opaka iz referade platila 50 kuna, a dobila sam odrpani, ofucani, socijalistički (i ovo kažem kao uvjerena ljevičarka) KEMIJSKOM ispisani DRONJAK, u koji članovi komisije inozemnog sveučilišta ne bi zamotali ni iskorišteni kondom ili uložak. Drugi je problem što počinjem sumnjat u vlastitu genijalnost. Naime, u motivacijskom pismu moram navest koja 4 od ponuđenih 8 seminara biram. Ponuđeni seminar broj 8 jest "sujet a definir". Prijevod na engleski bio bi nešto a la "subject to be defined". Evo otprilični transkript razgovora s izvornim govornikom francuskog: JA: Čuj, šta ti misliš, jel bi ovaj "subject to be defined" seminar mogo bit zanimljiv, pa da njega odaberem u motivacijskom pismu? ON: Subject to be defined seminar? JA: Da, to bi moglo bit nešto o krizi identiteta, smrti autorskog ja, postmodernističkom traganju za subjektom, a mene to baš zanima... ON: .... Čuj, to znači da će tek odredit temu seminara... Ali samo izvoli, napiši u motivacijskom pismu "I'm choosing the CANCELLED seminar! I've always been interested in this subject!" Ili možda da izabereš "YOU DO NOT HAVE ACCESS TO THIS PAGE SEMINAR"? Mislim da će odmah shvatit da si pravi materijal za doktoranta. Idem popit analgetik. I možebitno gurnut glavu u pećnicu. |
03.06.2006., subota
Mala lekcija by Milivoj Blini Solar potaknuta nekim komentarima
|
Ne znam odakle mi ova pedagoška potreba da razjasnim neke stvari, valjda je na me utjecalo ono malo metodike i didaktike kojom me silovaše na faksu. (Fuj, didaktika, fuj.) Dakle: Kad napišem "Ako mi još neko u tramvaju kihne u vrat, izvadit ću iz torbe motornu pilu i prerezat mu grkljan", zapravo koristim figuru misli, to jest, izražavam se hiperbolično – drugim riječima, PRETJERUJEM. Ne morate mi na to pisat da pod hitno izvadim pilu iz torbe, da se odem liječit kod psihijatrijskog konzilija sastavljenog od dr. Phila, jogija Wellnessa od Lifea i doktorice Snaga Osmijeha. Ako mi neko kihne za vrat, neću bit presretna, ali motorna će pila ostat u torbi. Nju vadim samo ako mi ko nagazi na nogu. Kad napišem "Shakespeare je prema meni gola kita", opet koristim figuru misli, koju običavamo zvati "ironija". To je kad se ne misli ono što se veli, nego se misli čak obrnuto. S tim da zapravo ovu rečenicu i nisam napisala ironično, jer mi, istinabog, Willy ipak nije ni do koljena. Kad bih napisala "neki ljudi nisu najoštrija alatka u kutiji", to bi pak bila figura riječi zvana eufemizam. Ko ne zna šta to znači, nek si pogleda sâm. Inače moram odmah pripomenuti da na ovom blogu vjerojatno nikad neću pisat ditirambe o sreći koju osjećam u praskozorje, o divnom mirisu tratinčica i o prekrasnim ljudima koje imam sreću susretati svaki dan. Ja sam u praskozorje često iscrpljena od cjelodnevnog rada i uvlačim se u krevet ko prebijena mačka, tratinčice koje bih ubrala garant bi bile zapišane, a većina me ljudi koje susrećem u Konzumu, čekaonici kod doktora ili busu Samoborček u najboljem slučaju ne zanima. Stoga nemojte od mene očekivat Odu radosti; moja su četiri muško-žensketira Cinizam, Sarkazam, Neuroza i Histerija. Završila bih ovaj već ionako predugačak komentar citiranjem kolega blogera, to jest blogerskom metacitatnošću, ak ćemo se još malo preserevat i šamarat književnim terminima: "S obzirom da je dio komentatora ipak preglup, onemogućio sam komentiranje." (Drito) "Ovaj blog nije liberalna demokracija nego moja prčija." (Zrine Milutine) Eto, ja komentiranje ipak neću onemogućit jer me komentari većinom razvesele ili nasmiju, ali bogami ću brisat sve šta mi se ne sviđa. Kad već ne mogu upotrijebit motornu pilu. |
Blogeri svih zemalja, otuđeni ste!
|
Mrzim popularne teme rasprava mlade inteligencije. Mrzim politički korektne pizdarije. Slažem se s većinom načela koja spadaju u političku korektnost, ali politička korektnost i popularne teme rasprave iskljuvale su mi jetru više neg Prometeju orao. Znala sam se naći u društvu pametnih ljudi šta se mogu dičit kojekakvim intelektualnim podvizima, pa s njima na kraju za stolom ne pričam o temi ropstva u svijetu obrađenoj u novom "National Geographicu", nego o tome kak, štajaznam, Severinina usta uslijed prekomjernog napumpavanja sve više sliče kravljem intimnom organu. No ono što htjedoh reć je da me unutar tih pseudointelektualnih rasprava i žalopojki još najviše nervira diskusija o OTUĐENJU MODERNOG ČOVJEKA. Inače, ako čitate ovaj post - otuđeni ste do jaja. Koristite Internet za komunikaciju s ljudima! Avaj - to je tako žalosno! Sigurno nemate života, oči vam zrikaju ko u Sartrea, usta se krive ko Brusu Vilisu, pljujete dok govorite, seksipilni ste ko Ogresta i općenito izgledate ko da vas je nacrto Ico Voljevica, s tim da niste nimalo smiješni, a još manje pametni i niko se neće družit s vama. Naravno, svi dobro znamo da je smislenu raspravu najbolje započet s nekim u tramvaju! Ili u redu za kruh u Konzumu! Il' u treštećem, znojem natopljenom disku! Ako još itko, kad kažem da pišem blog ili komuniciram na forumu ili preko e-maila, zabrinuto stavi prst na bradu ko Denis Latin i počne mi srat da sam se "otuđila", ako pročitam još jednu knjigu ili pogledam jednu predstavu koja jadikuje nad automatizacijom modernog života, prikazuje budućnost podijeljenu na raščupane ljude koji nisu izgubili dodir s prirodom i bezosjećajne, hladne, zalizane humanoide koji komuniciraju na Internetu - te virtualne utvare što su živi dokaz nestanka iskonskog i hvalevrijednog kontakta među ljudima - počet ću se ponašat ko Jack Nicholson u Isijavanju! Kad su to ljudi bili tako predivno neotuđeni? U 19. stoljeću? Kad su obrađivali polja od jutra do mraka i mrtvi umorni padali u krevet? Moj je deda cijelo djetinjstvo proveo u BADNJU. Njegovi mama i tata morali su radit u polju, pa su svoje troje malene djece ostavljali preko dana u velikom badnju, gdje bi ih navečer, naravno, našli umrljane svim i svačim, između ostalog i vlastitim govnima. Moram li napomenut da moj deda ne kuka nad strahotama Internetom otuđenog čovjeka? Ako i jesam otuđena, neka sam! Otuđenost becomes me! Kad mi se ne sviđa nečiji blog, ugasim ga. Da bar tako mogu ugasit nekog ko mi se unosi u facu. Ako mi neko napiše debilan komentar, mogu ga u krajnjoj liniji obrisat. Evo, sad sam se sjetila kako mi je jednom jedna vrsna intelektualka rekla da, pošto živi u inozemstvu, prijateljima piše pisma i šalje ih poštom jer je e-mail tako "impersonalan i efemeran". Ah, kako dražesno! Kako romantično i viktorijanski!!! O tome kak sam zadivljena tuđicama da ne govorim! Znam da je ovo što pišem zapravo neprikladno štivo za one koji ga čitaju, jer očito, kao ja, spadaju u efemernoimpersonalnu i otuđenu skupinu i znam da sad silujem blog dosadnom litanijom, ali zato ću mu sad napisat zašto ga pišem i zašto ga volem. I isprintat ću ovaj post pa ga samo izvadit iz torbe ako me netko negdje opet krene davit pričama o otuđenosti modernog čeljadeta kao što sam ja. Dakle, blog pišem jer volim pisanje, makar katkad bilo loše, katkad dobro, makar bilo o velikim temama ili sitnim dnevnim mrvicama, makar služilo kao pismo prijateljima iz Amerike ili zamjena za seansu psihoterapije. Pišem ga jer sam duhovni ekvivalent tipa što u parku otvara kaput i pokazuje šta ima u gaćama. Meni treba mentalno ogoljivanje. Pišem jer, kad pišem, često saznam šta mislim. Pišem jer me to zabavlja: slažem riječi ko dijete lego kockice. Zahvalna sam mu što mi omogućava da komuniciram i dok sjedim zavaljena u fotelju, u pidžami, šlafroku i rasparenom paru čarapa. Zahvalna sam mu što me upoznao s nekim vrlo dragim osobama, u krv-i-meso obliku. Koje, neki bi se začudili, uza svu svoju otuđenost i začudnost, imaju itekako bogat nevirtualni život. Zahvalna sam mu što je tu i sad, u 4 ujutro, i pravi mi društvo dok pošten svijet spava. Obećavam mu da neće ostat ovako vizualno ružan i da ću mu u skorašnje vrijeme podarit i ljepšu formu, a ne ga tjerat da se fura samo na sadržaj. To bih već učinila da nisam maloumna kad su u pitanju takve stvari. Ili da nisam lijena mrcina. Idem sad ovo postat. Samo prvo moram prepisat post na kompjutOr. Jer ovakav post ne bih mogla iscijedit na nešto tako impersonalno i gattacovsko ko što je tipkovnica. Ovako eternelan i personalan post mogla sam, dakako, napisat samo guščjim perom. |
