18.07.2006., utorak
Putešestvije by Blini
|
Putovanja nam pomažu da steknemo uvid u druge kulture, predjele, pa tako i u vlastito ja. Tako sam ja, primjerice, na svojim ljetnim putešestvijama shvatila: 1. Hvar se promijenio otkad su ga zaposjeli džetseteri i strani turisti. 2. U prirodi sam spretna i snalažljiva koliko i likovi crtića A je to u projektima Sam-svoj-majstor. 3. Premda valjda mogu biti draga i zabavna kad mi sve ide po loju, zapravo sam prilično antipatična osoba. Za neuspješan odmor mogu zahvaliti nizu čimbenika: 1. Cijela je avantura počela već na odlasku – kad sam zalupila vrata s ključem iznutra, što me primoralo da na povratku s taksistom provaljujem u vlastiti stan. 2. Kad je moja mama prije nekoliko godina pitala konobara u hvarskom restoranu je li riba svježa, rekao je: "Bez brige, gospođo, ionako će sve što ne valja izist Nijemci". S obzirom da su otok zaposjeli strani turisti, čini mi se da se ta misao prometnula u svojevrsni moto. Tako sam večere u hotelu provela diskretno pljujući u maramicu, jer mi se čini da su koncept švedskog stola shvatili u smislu: "serviraj hranu dok se ne pojede ili dok zdjele ne počnu smrduckat ko septičke jame". 3. Sobe u hotelu su novouređene, i to do te mjere da omogućavaju i besplatno šlagiranje bojama i lakovima. Gosti ujutro hotelom lelujaju u stanju svijesti Gorana Bareta. Ja sam čak pokušala mavat rukom pred očima jer me zanimalo hoću li vidjet trag. 4. Ne znam jeste li nekidan čitali u novinama o plaži Bonj, "najskupljoj plaži na Jadranu". Jednodnevno boravljenje na toj famoznoj plaži košta – pazi džabaluk! - 625 kuna po osobi! Za tu vam mizernu svotu velikodušno nude ležaljku, minijaturni stolić, suncobran, kabinu za presvlačenje i komadić betona. Aha, da - nude vam i "privatnost". Tu privatnost dijelite s još 50-ak umno zaostalih bogataša i svim kupačima plaže hotela Amfora, koji vam se smiju s razdaljine od DOSLOVCE nekoliko metara - zbog spoznaje da su oni svoje ležaljke platili 20 kuna, a vi svoje 625. I da oni leže na oku-ugodnijim bijelim oblucima, a vi na betonu. Nude vam i jazz glazbu koja opako tandrče po živcima – što me posebno razgaljuje, s obzirom da sam uvjerena da bi se svi na toj plaži spasili da im opiče malo Danijele Martinović ili Mate Bulića. Predlažem da kupačima plaže Bonj lupe žig – onako, kao za disko – po mogućnosti nasred čela, a lozinka nek' glasi "KRETEN". Ja 625 kuna ne bih dala ni da mi ustupe cijelu plažu iz Žala. Osim da mi eventualno kao bonus omoguće da igram pikado na glavi Leonarda DiCapria. 5. Zbog Zidanea se moja tlapnja o pametnim nogometašima rastopila i izvitoperila gore neg otočki sladoled. I to ne zato što je tresnuo glavom onog podlog Talijana – to da može popizdit ako mu pred glavom mašu crvenom krpom, još možda začinjenom i rasističkim uvredama – to ja sve mogu shvatit. Ali izjave da bi - da nije reagirao - to značilo da je "prihvatio rečene uvrede kao istinu"? Pa, Zizou, krvi ti se napijem, stvarno si se prosro! Priča je utoliko bolnija što je na fotki u Le Mondeu lijep ko slika... 6. Na Hvaru su se pojavili stanoviti kukci, zvani papagači, papageni, papandopulosi (svi su mještani imali svoju verziju, pa na kraju više ne znam nijednu) - koji su očito brzinom svjetlosti proširili vijest da je iz Zagreba doputovalo 60 kila pupe - tovljene pretežno Kinder Bueno čokoladicama. Možda se među njima našao i kakav papadač-poduzetnik, pa je za 625 kuna po kukcu na mojim bedrima otvorio luksuzni švedski stol – kako bilo, odmor sam provela mažući se kremama za infekciju uzrokovanu ubodima i diskretno češući noge ispod stola. (Inače, privatnost na plaži ne morate plaćati 625 kuna – puno je bolja metoda pojaviti se na dotičnoj s osipom dostojnim srednjovjekovnog gubavca.) 7. Napravila sam idiotsku pogrešku i počela piti hormonske tablete Yasmin 4 dana prije polaska na more. U knjižici o Yasmin tabletama inače piše da povećavaju opasnost od krvnih ugrušaka. Ja sad, naravno, naprosto osjećam kako mi krvni ugrušci kolaju po tijelu i samo čekam da neki negdje zapne. Sva me ta briga tolko izludila da sam u 5 ujutro u hvarskoj ambulanti objašnjavala doktoru da mi se "od Yasmin tableta stegnuo dušnik i da očito upravo doživljavam anafilaktički šok", na što mi je dotični odgovorio da je sve to "na psihičkoj bazi". Zbog načina na koji me gledao ne mogu se oteti dojmu da je mislio da sam malko šašava. 8. Na otočiću Jerolim, umjesto da uživam u mirisu borika i mora, trabunjala sam o tome kakvu narativnu tehniku preferiram u romanima i, ne gledajući kud hodam, opalila glavom u granu stabla, gore neg Zidane u Materazzijeva prsa, što je izazvalo daljnje brige o ugrušcima u mozgu + potresu narečenog. 9. Iskrenula sam nogu na stepenicama ispred Amfore i za to optužila stepenice, koje nisu sve iste visine i "po kojima niko normalan ne može hodat, a da ne iskrene nogu". 10. Sve me to podsjetilo na nešto što mi je jednom reko dečko nakon što je iskusio blagodati putovanja s Blini: "Da se ti s brodolomcima nasukaš na pustom otoku, tebe bi garant prvu pojeli." |
05.07.2006., srijeda
Zašto ne ljetujem kod dide u Segetu Donjem?
|
Prvo: Zbog praćenja gume Pretpostavljam da vi ne znate šta je praćenje gume. I, zapravo, ne znam jel praćenje gume općedalmatinski fenomen ili nešto što je izmislio moj deda. Radi se o tome da deda ima gumenu cijev za zalijevanje vrta, koja na jednom kraju ulazi u špinu, a s drugog kraja teče voda. Dakle, deda hoda po vrtu od jedne praske do druge i mic po mic odmotava i rasteže gumu. Ali guma se ponekad zapetlja u čvor i puni vodom do tog čvora dok ne ispadne iz špine. Zato je deda odlučio da će mu, dok zalijeva vrt, neko "pratit gumu". To jest, 40 minuta stajat i gledat gumu kako se odmotava, uskačući samo ako se guma zapetljala u čvor. Od toga je zanimljivije gledat i maraton hrvatskog filma. Ili prvenstvo u snookeru. Zato sam nudila dedi da usput i ZALIJEM vrt, jer mi je puno interesantnije gledat kako voda curi u "praske", nego da gledam gumu. Ali ne – on zalijeva, a ja stojim na suncu i dreljim u gumu, što me, s obzirom da je vrt praktički smješten na lungomaru, pretvara u svojevrsnu turističku atrakciju. ("Nemoj gledat, sine, nije pristojno zurit u maloumnu curu!") Drugo: Moram "se ić javit" bližnjim i daljnjim rođacima. S tim da se lista mijenja iz godine u godinu budući da smo s nekim obiteljima u zavadi i pripadnike tih obitelji ne smijem ni pozdravit ako ih sretnem na cesti. Ne smijem se nimalo iznenadit ni ako se koje jutro probudim s konjskom glavom u krevetu. Ili recimo glavom Vinka Coce. Koja još, nedajbože, pjeva "Odriši mi dušu". Na faksu sam čitala Mériméeovu pripovijest o Colombi – priču o korziškoj vendetti – i znam da se ponavljam, ali: Ha ha!!! Onako kako Sartre nije živio kraj stadiona NK Dragovoljca, pa ne zna o paklu, tako je Prosperova Korzika prema Segetu Donjem enklava mira i ljubavi. Treće: Žderanje u gostima. Kad se odem javit bližnjima s kojima trenutačno nismo u smrtnoj zavadi, oni gostoljubivo iznesu pršuta, kruva i sira. Ja osobno ne volim žderat u gostima, ali svi znaju kako su Mediteranci gostoljubivi i kako točno znaju šta treba reć da gostu proradi apetit: Jedi, ćerce, ionako ćemo bacit prascima! Ili: Ma šta si izila?! Govno si izila! Ovom prilikom trebam napomenut i da u restoranu Konoba u Primoštenu na jelovniku prevedenom na francuski piše: "Dobar tek (truć-truć), uživajte u našoj domaćoj kuhinji. Mi pazimo na vašu GUZICU." (Vjerojatno su rekli prevoditelju da će mu platit characters bez spaceova.) Četvrto: Nevolje s vokabularom Deda mi npr. nikad nije oprostio što sam mu, kad me tražio da donesem "pinjur", donijela tanjur i što sam, kad mi je jedan Primoštenac reko "lampa", ljubazno dotičnom čovjeku donijela malu prijenosnu lampu za čitanje. (Na kraju je ispalo da je lampa glagol i da "lampanje" ima veze s grmljavinom i "neverama"... ) Uglavnom, više ne želim bit prisiljena dešifrirat ovakve rečenice: "Nu, donesi mi škafetin iz škovacere na picuginu, vrag te purgerski odnija". Peto: More mi je tamo lagano šporko. Uvijek se sjetim priče koju mi je ispričo stari Primoštenac o nekoj Njemici turistkinji u Primoštenu, koja je – bar tako tvrde ondašnji starosjedioci – dok je plivala iz nekog razloga zijevala i u usta joj je uplivalo... ne znam kako bih se izrazila... govno. Ne znam jel priča neka primoštenska verzija urban mytha, ali moram reć da mi se ne čini nemoguća, nit mi se Primošten po takvoj mogućnosti čini poseban. Njemica se kao poslije žalila, prijetila tužbama, novinarima, vamo-tamo, ali komentar Primoštenaca bio je: "A vrag je odnija, ko joj je kriv, šta je tribala zivat!" Šesto: Blagodati života u malom ribarskom mjestu. Psihijatar, ravnatelj Firula, porijeklom Segećanin, nazovimo ga – dr. Doran Godig – izjavio je da - kad bi se iz Segeta Donjeg sve luđake brodom otpremalo na Rab, "ne bi imo ko odrišit konop". Call me poremećena, ali ja, nakon što sam znala mjesec dana uživat u blagodatima tog spokojnog malog ribarskog mjesta, u kojem se jedine dnevne aktivnosti svode na balote, ribolov, kartanje, bacanje bombi u more i dizanje partizanskih spomenika u zrak, počnem čeznut za blagodatima smoga i civilizacije. A da bih došla do Splita moram prevalit neke puste "Kaštele", kojih – kunem se bogom – ima više nego braće Baldwin: Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Kaštel Lukšić, Kaštel Škare-Ožbolt, Kaštel Udlaga-Valić... Kako bilo, od nedjelje će se Blini, u jednodijelnom narančastom kupaćem kostimu i sa slamnatim šeširom na glavi, o svom trošku valjat pod borikama na otočiću Jerolim preko puta Hvara i čitat neko, za plažu potpuno neprimjereno štivo (recimo, Mimesis na francuskom). Tko me vidi, neka mi slobodno mahne! I zatim se srdačno udalji!:) |
02.07.2006., nedjelja
Faza Cak
|
Ima tjedan dana da nisam ništa napisala jer nisam svoja uobičajena prpošna ja. Osjećam se ko da je neko iz mene isiso i posljednju molekulu kreativnosti i života. Ko hrvatska reprezentacija nakon utakmice s Australijom. Ko Tom i Jerry kad ih pregazi bager pa ostanu spljošteni sve dok ih nešto ne vrati u život. Da skratim: osjećam se ko ispljuvak. Jedan je od razloga to što još na rukama, glavi i nogama vrtim one svoje Cirque du Soleil tanjure. Drugi je što su mi ti dani u mjesecu. Kad se pokušam nasmijat, iz gubice mi zablista krvožedni očnjak. Evo još: 1. Morala sam se slikat za formulare za prijavu za postdiplomski. Ajme, šta ste ozbiljni, pokažite zubiće, veli fotografkinja. Rezultat je da će komisija u Ženevi dobit slike balkanskog Princa Valijanta, koji izgleda ko da se pokušava smješkat, premda je prije par sati pojeo omlet a la Salmonela. 2. Zamislite gospona Darcyja u Bombayu. Kak skače s korpom punom mirodija. Da, pogodili ste! Prevela sam filmsku adaptaciju romana Jane Austen. Bollywoodsku. S pjevanjem i plesom. Svima koji plaćaju stanovitu kabelsku televiziju reći ću samo: ha ha! 3. Bila sam kod endokrinologa koji mi je dao da iz zdravstvenih razloga pijem kontracepcijske pilule Yasmin. Ali u njima sam našla knjižicu veličine Mobyja Dicka u kojoj piše: Ne smijete piti, gledati, niti pomišljati na ove tablete ako vi ili itko u vašoj bližoj ili daljoj obitelji ima ili je imao ili će imati: moždani ili srčani udar, migrenu, krvni ugrušak, trombozu, trombon, bubrežni ili zubni kamenac, ospice, gripu, napadaje žuči, ludila ili smijeha - i tako dalje, i tako dalje. Proizvođač - kompanija Schering pita se kako ste uopće došli na suludu ideju da pijete ove tablete. Kompanija Schering ne bi pila ove tablete ni da joj život ovisi o tome, a vi sad kako oćete. NUSPOJAVE: Vjerojatno ćete iskusiti želučane tegobe kakve bi iskusili da ste se napili potočne vode u Namibiji. Imat ćete glavobolju zbog koje ćete snivat romantične snove o giljotini. Imat ćete libido Rocca Siffredija zbog kojeg ćete bit spremni spolno općit s auspusima ili manjak libida zbog kojeg će vam muško spolovilo bit seksualno privlačno kolko i trula smokva. Sise će vam nabreknut tak da ćete moć podojit pola Zagreba ili će se objesit ko šmrklje. Dupe stisnut ko plivadon ili probujat ko plutača + vjerojatno ćete se moć' prijavit za statiranje u nastavku filma Gorile u magli. I to – hvala na pitanju - ne kao dublerka gospođe Dian Fossey - ako shvaćate šta vam pokušavamo reć. I šta da ja sad radim s tim tabletama?!? 4. U knjižari u centru grada na blagajni mi rekoše da imam dovoljan broj žigova da mogu dobit besplatnu knjigu. Znam da sam ko penzić s Konzum karticom, ali – da - skupljam žigove kad su posrijedi knjige. Sretna ko dijete, odjurila sam si birat tu besplatnu knjigu i nakon 10 minuta našla dva muška blagajnika kako, nevjerojatno udubljeni, čitaju moju povijest bolesti od endokrinologa, u kojoj, između ostalog piše da imam "uredne dojke", "prokrvljene i hidrirane sluznice" i da sam "srednje uhranjena". 5. Meni se život općenito svodi na smjenjivanje krajnosti. Ili sam hiperaktivno vesela, ili sam nadrkano potuljena. Uvijek cik-cak - nikad ravna crta. I to je meni čak OK. Mrzim sve što nit smrdi nit miriše. Jedino što puno više volim fazu cik, a puno manje fazu cak. Ovo je sad neupitno cak. Nadam se da ću sljedeći post pisat u ciku. Jer VI to zaslužujete. Vi, a možebitno i ja. (PS. U cik-fazi nastavljam inventuru.) |
