Ovo će vjerojatno bit kaotičan post, s obzirom da sam ja sama trenutačno u stanju potpunog kaosa (i to ne determinističkog, nego mahnitog) – što uopće nije čudno s obzirom da se nadmećem s onim Azijatkinjama iz Circle du Soleila što na svakoj glavi, ruci i nozi vrte po dvaest tanjura, te istodobno pokušavam:
1. Prevodit serije i filmove
2. Prevodit roman
3. Pisat plan projekta znanstvenog rada, u nadi da će netko na inozemnom sveučilištu zamijetit moj genij. (Minorna je poteškoća što ja zapravo ne znam kak plan znanstvenog rada treba izgledat, ali neću sad u detalje. Bitno da sam na faksu učila kad se koji vokal u vulgarnom latinskom pretvorio u neki drugi vokal.)
Uglavnom, misaono mi se klupko račva na sve strane ko podivljalo stablo, a čini mi se da već čujem i kak mi se u mozgu nešto krčka. Sad bi neko reko: Dobro, kog boga onda pišeš blog, umjesto da prioneš na posao? Taj neko bi me iritirao i odmah bih mu odbrusila: Jer moram nekako sačuvat ovu pinkicu mentalnog zdravlja koja mi je preostala!
Zato sad želim ispričat 2 zgode od prošlog petka:
1. Opet sam bila na proslavi godišnjice mature – ovaj put s muzičkim razredom, s kojim sam i maturirala. Svirci, svirkinje, pjevači(ce) i plesačice. OBOŽAVAM taj razred, premda zapravo ne znam kak se pola ljudi zove. Došla sam im u trećem srednje (razred je bio u 2. gimnaziji, Kulturi), a školu smo imali ponedjeljkom, srijedom i petkom. Pa smo frendica i ja odlučile da ćemo dolazit ponedjeljkom i petkom. Pa smo odlučile da ćemo dolazit srijedom. Svakom drugom srijedom. Uglavnom, dogodilo se to da je razrednica na proslavi sve izgrlila i izljubila, a ja i frendica morale smo joj se PREDSTAVIT. Ja sam, inače, isto sve odreda srdačno izljubila, svaki put oduševljeno kličući "Eeeeeej!", pa sam u naletu oduševljenja izljubila i neku curu koju je neko tamo doveo bezveze... No dobro: jer svirci su na spisku zapisali sva imena i prezimena, a jedino je kraj mog broja pisalo samo IME. Blini. Ja sam ko Imbro, iz onog vica.
Uglavnom, evo šta se desi s ljudima koji su u srednjoj svirali i plesali, i koji nisu imali ni matematiku, ni kemiju, ni fiziku, ni zemljopis, ni biologiju itd. i koji su išli u školu samo ponedjeljkom, srijedom i petkom:
Odlučili smo se fotografirat s raskom. Ustali smo od stolova, raska je stala u sredinu i svi smo se fino naredali oko i iza nje. I čekali. I čekali. Ne znam, doduše, šta, s obzirom da smo stajali tako naredani na terasi restorana, a ispred nas su bili samo stolovi s ostacima nekakvih mekušaca i tezge s cvijećem. DVIJE smo MINUTE stajali u tišini i dreljili u mekušce i tezge, dok raska, koja je ipak završila Filozofski, nije rekla: "Ljudi, pa nas nema ko slikat!"
Ovo je vjerojatno jedan od događaja "you had to be there", ali ja sam ga morala ispričat jer me strašno veseli činjenica da u gradu postoji 30-ak tolko nepraktičnih persona. Živjeli svirci!
ZGODA BROJ 2: Srela sam tamo frenda iz osnovne, koji mi reče da me neki dan vidio dok sam.... I onda jedno deset minuta nije mogao izreć šta je on to vidio jer ga je svaki put spopadao luđački smijeh. Dakle:
Neki dan dobila sam pošiljku od Amazona. Knjige. Išla sam po njih na poštu u Superandriji. Skoro pa u šlafroku. Raščerupana. Poluluda od već spomenute psihičke napetosti. Trebam sad odmah pripomenut da: 1. sam GROZNO nestrpljiva osoba 2. OBOŽAVAM knjige. Tako da sam pri izlasku iz pošte odlučila da ja ODMAH želim otvorit tu kutiju (iako mi je do doma trebalo ravno pet minuta), te sam na kamenoj ogradi terase od Superandrije navalila na nju ko izgladnjeli bulterijer na pileći batak. Kutija je bila OGROMNA i zakeljena debelim selotejpom, tak da sam se s njom borila dobrih pet do deset minuta. I NARAVNO: cijelo me to vrijeme odnekle gledo frend...
Kad sam kutiju konačno rastrgala, već sam bila tolko sluđena da sam je odlučila probat ugurat u malu stajaću kanticu za smeće – jednu od onih zelenih na kakvima ljudi gase cigarete - što je iziskivalo mahnito trganje onog što je od kutije ostalo. Uglavnom, frend mi je reko da nije imo snage odgledat scenu do kraja jer se počeo bojat da će mu od smijanja otkazat srce. I da je vrišto putem do haustora. I dok se vozio u liftu. I u naletima dugo nakon što je došo doma. Veli da je prizor bio ZANIMLJIVIJI od svih nogometnih utakmica dosad, ako izuzmemo Brazil-Hrvatsku.
Sad ja vas pitam: ZAŠTO ja ne mogu bit cool? Zašto mene, kad jedan jedini put u životu odlučim rastrgat vražju kutiju, neko jednostavno MORA promatrat iz prikrajka? Zašto se meni uvijek podere najlonka? Ili mi ukrasni šal upadne u sos? Ili mi neko sjedne na moj ekscentrični šešir? Ili sretnem nekog kog nisam vidjela od osnovne dok se utrnute gubice vraćam od zubara, pa mi, kad pokušam nešto izreć, niz bradu ko drooling idiotu maltene počne curit slina?
PS. Nemojte me se odreć zbog nesuvislih post-dronjaka. Ipak na glavi, ruci, nozi vrtim po dvaest tanjura.
Post je objavljen 22.06.2006. u 01:49 sati.