Za mjesec dana (ili najkasnije najesen) odoh ja u Švicarsku!
Tamo nema NK Dragovoljca, Narodnog radija i Vesne Škare-Ožbolt!
Tamo me nitko u dućanu, kad kupujem nešto šta košta 17 franaka, neće pitat "imate li 2 franka, pa da ja vama vratim 5"?
Kad prelazim zebru, vozači neće davat gas i grohotom se smijat kad me vide kako izbezumljeno ubrzavam korak!
Tamo sam cool već samim tim što sam Balkanka, raščupano šumsko stvorenje iz francuskih art filmova (vidi post o TV-prevođenju)! Naime, u zemljama kao Švajcarska postoji snažno izražen trend voljenja svega što je čudno i drukčije. Tako su me dečkovi prijatelji dok sam bila tamo vodili na koncert RUSA. Nismo znali kakva je to točno muzika i na šta točno idemo, ali znali smo da sviraju RUSI. Prijateljica Švicarka, ponosna šta je na koncertu s autohtonom Balkankom, pitala me i jel razumijem šta pjevaju. Tamo nije dobro bit, primjerice, akademski slikar iz Pariza – daleko je poželjnije bit, recimo, svirač češlja iz Armenije.
S druge strane, kao došljakinja s područja bivše Jugoslavije, spadam u skupinu ljudi koje oni zovu LES YOYOS /čitaj: le jojo/ ili LES PIČKUS /čitaj: le pičku/.
Eh, sad, što se jezika tiče. Francuski učim od osnovne škole, ali još mi se desi da pobrkam rod riječi ("gle kakav čudan lubanja"), da pobrkam ulični sleng s visokosofisticiranim književnim ili stručnim jezikom ("uistinu je guba taj tvoj iznadkranijalni friz"), da, kad želim pristojno reć kak je neko otišo urinirat, nehotice upotrijebim neki nevjerojatno vulgaran izraz ("ma išo je pustit krv pijevcu / pitona da divlja – jebo majku").
Sjećam se svog prvog boravka u Švicarskoj. Bila sam student prve godine francuskog jezika i književnosti. Prvih tjedan dana nisam razumjela ništa jer:
a) francuski je jezik dijametralno suprotan njemačkom što se tiče duljine riječi pri izgovoru – to jest, kako je to znanstveno sročio moj profesor Jere Tarle: "Njemačkim riječima možete nekom razbit glavu" (der KINDERFRUŠTIKKRAFNŠNICL), dok se francuske riječi uglavnom sastoje od jednog ili dva glasa/fonema (primjerice, voda se piše "eau", a izgovara "O" – kunem se bogom). U Parizu slobodno možete u bircu tražit: "S'il vous plait, give me some O."
b) francuski ima 13 vokala, dok ih mi imamo 5, što znači da između I i U morate ugurat još 13 minus 5 vokala (išla sam na Filozofski i trenutačno pri ruci nemam digitron), s tim da većina tih vokala zvuče kao Josipa Lisac s kvačicom na nosu + ekstremno zaštopanim sinusima (onim istim zbog kojih je Sylvia Plath gurnula glavu u pećnicu).
c) Francuski ima LIAISONS i ti su LIAISONS stoput opakiji od onih između Malkovicha i Glenn Close, s obzirom da se odnose na spajanje narečenih minijaturnih francuskih riječi, koje normalnim homo sapiensima onemogućava da ikad shvate gdje neka francuska riječ završava, a druga počinje. Evo, recimo, meni su izvorni govornici morali objasnit riječi pjesme koju su pjevali Serge Gainsbourg i Jane Birkin i koja se u prijevodu zove "Volim te... ni ja tebe" (riječi su očito bile inspirirane u to doba vrlo popularnim teatrom apsurda). Naime, nikako nisam mogla dešifrirati stih "ŽVEZEŽVJA" (ako ne vjerujete, pustite si pjesmu: ŽVEZEŽVJA - ANTR TE RA) s obzirom da se dotični stih sastoji od francuskih riječi spojenih tim famoznim liaisonima.
Rješenje glasi: Ž (ja) - VE (idem) – Z (ovo je kao "the" u Johnsonovom rječniku iz Crne guje: "It doesn't really mean anything") - E (i) - Ž (ja) - VJA (se vraćam).
Nemojte me ništa pitat o tome kako sam prevela stotine francuskih filmova za nacionalnu televiziju - recimo samo da se možebitno katkad događalo da ono što ja napišem u titlu zapravo nije ono što su likovi izgovorili (i da su katkad i možebitno u ovoj rečenici eufemizmi).
Sjećam se i svojih patetičnih pokušaja da budem cool i u razgovor ubacim sleng izraze kojima me podučila moja profesorica francuskog Madame Metuzalem, koja je zadnji put u Francuskoj bila otprilike u doba bitke kod Waterlooa. Sjećam se kako sam, u pokušaju da budem IN, za tulum rekla "la BOUM" (čitaj: la bum), čime sam uspješno dokazala da sam "gala ženska" u kontaktu sa suvremenim francuskim slengom – ako suvremenost shvatimo kao doba kad se snimao film Shampoo s Warrenom Beattyjem u glavnoj ulozi.
Drugi jezični incident bio je vezan uz srdačni, toploljudski i nadasve iritantni običaj ondašnjih ljudi da se u svakoj prilici ljube u obraze. Ljube se u obraze kad nekog upoznaju, kad netko dolazi, kad neko odlazi, kad neko u bircu ide na zahod, kad... You get my point. Meni je, kao toplokrvnoj Balkanki, koja je navikla na međuljudsku prisnost, nakon tri dana tog toploljudskog običaja bio pun piton, te sam bila zahvalna i sretna kad mi je neki tip, shvativši da sam strankinja, pružio ruku. Nisam mogla da veselo ne uskliknem dečkovom prijatelju: "Ovo je prvi čovjek u Švicarskoj koji me nije poljubio!"... S tim da sam glagol "poljubiti u obraz", to jest, BAISER (čitaj: beze) naučila dok sam čitala Molierea s Madame Metuzalem.
Ali jezici imaju prokletu naviku da se tijekom tri stoljeća promijene i glagol BAISER polako je poprimio malčice drukčiju semantičku nijansu, to jest više se nije odnosio na ljubljenje obraza ili ruku, nego na JEBANJE. Što znači da smo dobili plavu Istočnoeuropljanku koja prijatelju svoga dečka sretno obznanjuje kako se konačno pojavio prvi Švicarac koji je nije pojebao, te kako je u Hrvatskoj drukčije i kako se ona tamo BAISER sa svima samo na rođendan ili Novu godinu, ili s nekim kog nije dugo vidjela, a baš joj je mio.
Drugim riječima, u Švajcarskoj bi moglo bit zabavno. A ja ću još mjesec-dva postat odavde, a onda ću se pretvorit u belosvetsku blogersku balkansku LA PIČKU!
Post je objavljen 08.06.2006. u 22:59 sati.