31.05.2006., srijeda
Poezija
|
Sad kad vidim 'volke ljude, ufati me trema kad idem štogod zapisat. Mislim si, jebote, pa nemreš više samo tako sjedit u pidžami i laprdat pizadarije. Ali, zapravo, to je jedino šta znam, dakle... Vidim da na blogovima ima mnogo poezije, pa me to ponukalo na tu temu. S tim da sam naišla i na pokoju dobru pjesmu (za Porta i slične veterane svi već znaju)... Ali činjenica je da na blogovima najviše volim pročitat neku crticu iz života. Onak, seinfeldovsku. Kratke me priče počnu zamarat, poželim instantno u rukama držat knjigu. Ali za ove dnevne mrvice blog mi se čini upravo savršen. Da se razumijemo, nije da ne volim poeziju. Ali često mi je od nje nekako neugodno. Ili je npr. ne razumijem. Ne znam, valjda imam traumu iz mladosti. Naime, kad sam imala pet godina, išla sam s tatom na pecanje... Ne. Kad sam imala 17, došao mi frend iz zgrade na jutarnju kavu. Dok sam ja u šlafroku bezbrižno mutila neskafu, on je najedanput stao deklamirat: Lutam poljima šaha! Jesam li na crnom il' na bijelom polju?! Ja nisam znala bil nastavila mutit kavu il pozvala Hitnu neka ga odvede. Na kraju sam tako, sa žlicom u ruci, odslušala deklamiranje do kraja. I ne znam šta je ispalo, na kojem je stajo polju. E sad, neko bi reko, ta pjesma možda nije valjala, zato te nije dotakla u žicu i probudila romantičarku u tebi, ali ja duboko vjerujem – da mi je u kuhinju došo i Willy the Bard glavom, bradom i onim ovratnikom što ga uvijek ima na slici, ja bih reagirala otprilike jednako jer se u prisutnosti osobe koja naglas recitira poeziju osjećam pomalo... blesavo. Eto. Ali nije da uopće ne znam uživat u poeziji. Npr. jako volim "Miševe i mačke naglavačke". Jedna je mačka mnogo pila i nikad nije trijezna bila... I onda se pojavi miš koji je uvijek trijezan bio i nikad ništa nije pio. Ili se mačka npr. stalno kesi, a miš je mrtav ozbiljan. Eto, takva poezija čovjeka razveseli. A ovo s poljima... Ma koji je to đavo? Volim i metafizičke poete! Da me u kuhinju poezijom dođu zavađat Andrew Marwell il John Donne, e, to bi već bilo nešto. Njih nekako kontam. Recimo, vjerujem da je Marwell zbario nemali broj žena s onom svojom To His Coy Mistress(iliti "Njegovoj kreposnoj gospi"). Sadržaj je otprilike sljedeći: Život je kratak. Smrt nam puše za vratom. Jebala te čednost kad će te ionako grickat crvi! Ajmo se trošit! Ili John Donne sa svojom "Mušicom": Mušica je ugrizla i tebe i mene. Sad kad smo se već izmiješali u toj mušici, mogli bi se i ovako. Šta veliš ti na to, a? Meni se čini da su Andrew i Johnny bili cool tipovi i da su im argumenti na mjestu. A ne ono laprdanje, te gle kakve su ti oči, te sise su ti bijele, te kosa ti je crna... Skini mi se, brate, dosadan si. Dobro, moram priznat da mnogu poeziju možda ne volim jer je ne razumijem. A i seljak sam i volim da se rimuje. Mnogu poeziju, kao i mnogu suvremenu likovnu umjetnost, ne znam čak ni prepoznat kao takvu. Evo u ponedjeljak uvečer sam se igrom slučaja našla na otvorenju izložbe neke "umjetnice" koju iz poštovanja bolje da ne imenujem. Okupilo se tamo moćno društvance, zveckale su zlatne narukvice i led u koktelima, ali ak oćete iskreno – meni da neko i džabe dâ te njezine oslikane tapiserije, ja bih o njih trala noge kad izađem iz kade. Na faksu sam tako npr. čitala stanovitog Ezru Pounda, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, a možda i uopće. A ja sam još uvijek duboko uvjerena da to šta on piše možda i nisu pjesme. I da je jedan od najvećih pjesnika jer ga niko živ ne razumije (ko što bi Woody reko za Yatesa). Ovo je npr. jedna od njegovih NAJPOZNATIJIH pjesama, Poundovo remek-djelo: NA POSTAJI METROA Pojava ovih lica u gomili; Latice na mokroj, crnoj grani. Ako mislite da je neko možda zajebo prijevod, evo vam i engleski: IN A STATION OF A METRO The apparition of these faces in the crowd; Petals on a wet, black bough. Ne znam kako vi na to gledate, ali meni rastu pjesničke ambicije kad to vidim, jer zapravo shvatim da svako tolko, dok visim na vratima u tramvaju i mislim da psujem ZET, prometne čepove i zadah lica i tijela u gomili, zapravo iznjedrujem (iznjedravam? iznjedrivam? - pol 4 je, sad ne budem gledala u Jezični savjetnik) genijalne poetske umotvorine. I to još puno dulje neg ove Poundove, molim lijepo! Zato sam odlučila da ću se i ja malo okušat u pisanju pjesmi. A vi ćete imat čast prvi pročitat prvi uradak one koja će, ne sumnjam, postat jedna od najvećih pjesnikinja 21. stoljeća, ako ne i uopće: Vani sviće dan, a ja sam se smrkla, Napisaću pjesmu, makar zato crkla. Dosad sam na titlove lijepila tajm-kod, Trajanje je propisano, nije to kaj god! Makar, možda bi to mogo i trenirani monkey. Vesna Škare-Ožbolt, nafiksani junky. Ja radila bi' poso šta ima više smisla. Al šta ću kad stvarnost jebeno me stisla. Monitor mi černobilski, dioptrija sve veća. A 700 kuna košta svaka leća. I sad sam našla pisat jer niko me ne čuje. A ja bi' da me neko češka i razmazi... zuje... Ja bi' rado ležala, krala bogu dane. Pisala blogove, čitala romane. Putovala po svijetu, jela fina jela. Ova vaša Blini mnogošta bi htjela. Boli me glavusina, pere me lagana panika, idem probat spat. |
