Ove ću godine akumulirat rekordan broj hipohondarskih napadaja u svojoj dugoj i živopisnoj paničarskoj karijeri. Već sam ih od nove godine imala pozamašan broj.
Prvo sam u 1. mjesecu dobila bronhitis koji nikako nisam mogla izliječit, pa su me slali u zaraznu, gdje su mi slikali pluća i našli SJENU. Mislim, meni, nepopravljivom hipohondru, tanatofobu i paničaru doktor namrgođeno kaže da mi je našo SJENU na plućima. I nek dođem sutradan na dubinsko snimanje. Ja sam se već napola pokopala, kad je na tom dubinskom snimanju ispalo da mi nije pod milim bogom ništa i da je sjenu na rendgenu napravila – pazi sad - moja SISA. Dobro, laska mi što imam sise koje su u stanju poremetit i rendgen, ali moram priznat da nisam pojma imala da je to uopće moguće. Znam ljude s velikim nosom, pa normalno slikaju sinuse. Ali eto, sad imam i pismeni dokaz iz Zarazne da mi sise nisu za bacit.
Onda sam si prije jedno mjesec-dva pipkala leđa i napipala neku kvrgu kraj trtice i zaključila da 1. mi se trtica izvitoperila i otišla uhero - što je grozno 2. ili mi je pokraj trtice izrasla neka kvrga nepoznatog porijekla - što je još gore. To je bio četvrtak, fizijatrica me nije htjela naručit prije ponedjeljka pa sam cijeli vikend provela na internetu čitajući priče o dotrtičnim kvrgama nepoznatog porijekla. To je bilo još blesavije za upisat u google, nego kad mi je danima paluco vrh jezika pa sam čitala tekstove vezane uz "tingling tip of the tongue". (Ne bi vjerovali koliko ljudi na svijetu istinski pati jer im jezik nekontrolirano paluca.) Uglavnom, u ponedjeljak sam kod fizijatrice saznala da 1. je ta kvrga zapravo trtica i 2. da trtica treba ić uhero. Ja ne znam zašto to nije tako nacrtano u mom Atlasu ljudskog tijela.
A i kad nešto imam, onda su to poremećaji koje nikad niko nije vidio i ne zna šta su. Ili imam nešto blesavo. Ne daj bože da imam neku sofisticiranu bolest, pa da ko Hans Castorp trućam o svjetskim problemima i razmatram protjecanje vremena u nekom sanatoriju na vrhu brda.
Ne, meni su npr. čupali nokat na malom nožnom prstu jer ga je nažuljala cipela. Prva dva tjedna hodala sam okolo s jednom cipelom i Konzum vrećicom na drugoj nozi. Izgledala sam ko šaljivi Keyser Soze. Tu sam kombinaciju nakon dva tjedna uspjela zamijenit klompama. Nakon što sam dva dana konačno nosila normalne cipele, skakala sam preko žice od interneta i slomila mali prst na drugoj nozi. Rekoše mi da je lomljenje prstiju prema nekom new age mumbo jumbu strah od budućnosti i promjena. Znam da imam strah od budućnosti, ne znam zaš' si moram lomit prste da bi' to potvrdila.
Imam i neku kuglu u grlu, zbog koje sam išla na Hitnu, gdje su mi objasnili da je to tzv. globus histericus i da ga je npr. imo i Kierkegaard. (Dobro, to mi nisu rekli na Hitnoj, ali poslije sam saznala.) Taj mi je globus histericus najsofisticiranija bolest dosad. Nije mi čak ni krivo što ga imam. Mogu reć "Guši me knedla u grlu, kakvu je imo i Kierkegaard!"
Uglavnom, slažem se sa Seinfeldom, jedini dio bračnog zavjeta koji me eventualno zanima je "in sickness". Fućkaš for richer i for poorer i in health.
Post je objavljen 19.05.2006. u 14:17 sati.