Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
31.03.2007., subota
If you love me, why you destroy me
|
I dalje srce kuca za nju, pulsira mi vlastiti ugriz na usnama dok zamišljam da je njen.. S bocom u ruci, gledam u alkohol u boci, smijem se zbog okoline, plačem unutar sebe. Jer znam da me svaka ta boca odmiče od nje. Ulijem u sebe taj otrov, druga boca.. di je.. pogledam oko sebe. Ah, toliko ih je, sve su pune.. a ja.. ja sam tako prazan.. bez nje. Možda alkohol popuni te rupe.. Potreba, ona je veća potreba od tog alkohola. Želim je vidjeti, želim je osjetiti ili bar čuti. Čujem njezin glas.. da.. volim te.. sve što sam htio reći, sve što sam htio čuti. Alkohol, opet. Ulijeva se polagano u mene. Ah otrove, slatki otrove. I dalje ta potreba za njom, želim je, trebam.. a nema je.. Da ubijem potrebu u još jednoj boci? Ma ne, ne smijem više. Obećao sam joj, nisam lažljivac, ne mislim pogaziti vlastito obećanje.  Dolazim do doma. Dome, prokleti dome. Ne volim ga, možda i volim.. ne znam.. Glazba, svirala je, ili ne.. ne znam.. Sviralo je kada sam se probudio. Prvo što sam osjetio kada sam se probudio bilo je mamurnost u glavi od naglog pokreta i smrad alkohola iz želudca.. Pokušao sam dozvati svoju staru ali nije se javila. Oh ne, opet sam doma. Pregledam cijeli prokleti stan nema ništa što bi mogao pojesti. Poludim.. Odem na komp, upalim icq, msn, pojačam mjuzu… Pogledam listu, nema hoti.. Sranje, zašto sam onda na msnu.. nema veze.. čekam je.. valjda.. ne znam što radim..  Poruka, pomislih krivo sam pročitao, pomislio sam da nije istina. Poželio da nije. Razočaranje, pitanje… zašto se to mora događati nama. Proklet bio život, prokleta sreća i prokleti osmijeh. Ne želim te gubiti, k vragu zašto se to mora događati. Zašto me mora boljeti srce, i zašto moram padati.. Što treba da učinim da ti dokažem da te volim. Ne znam stvarno, što želiš, reci i učiniti ću to.. Jebeno vrijeme, jebene godine i jebeni život! Padam ovako, gubim se, tražim te, vrištim.. plačem. Tresem se. Trebam te. ne želim da odeš, ne želim da nestaneš.. Napokon sam našao nekoga tko postoji, tko nije iluzija netko koga volim stvarno. A ti.. Ne misliš na mene, ni ne pomišljaj proturječiti mi, ne pomišljaj reći da misliš na mene. Da misliš ne bi to radila što radiš. Zašto ovo pišem na blog? Zato jer želim da vidiš da nit me je sram nit strah toga što osjećam prema tebi. Ne možeš mi to raditi honey.. Imamo snove, imamo sklopljene ruke zajedno, stisni moju ruku jače zašto popuštaš, ne daj životu da te odvede od mene, ne daj da odletiš bez mene. Bar jednom u životu stani protiv svih i budi s nekime, budi uz mene. Nema koristi od mojih riječi, ako ti to nećeš shvatiti, shvatiti koliko me možeš lako slomiti, koliko te jebeno ne želim nit mogu prestati voljeti, obožavam te..  Bacaš me na dno Isplakao sam toliko suza Ali ne želim ih više plakati Jer znam da ti možeš to promijeniti Nemoj me još dublje gurati. Moje vlastito srce sam spajao Razbijeno poput staklenog Opet se skupilo I sada, ti, ti govoriš mi da me voliš. Ja padam u ponor a ti ostaješ gore I kada padaš ti Padam i ja Padam bez tebe voljena Kuda padamo? Tražim odgovore od tebe Ti mi ne daješ one prave Tražim odgovore u sebi, bilo gdje Ali nema ih, nema te. Vrijeme će me ubit Ili do tebe dovesti Ali ja ili ću uz tebe biti ili zauvijek padati Na dno pasti Ostati tamo družiti se mrtvim dušama Samo zato jer me nisi slušala Jer nisi shvatila Koliko velika je ljubav jedina Jer nisi shvatila, koliko ljubavi u meni postoji. Evo, još jedan post za istu osobu. Ovaj, i onaj ispod i Hand of tears inside. Post se je zvao tako zbog.. pročitajte samo prva slova svake riječi. Ovo će hoti skužiti o čemu govorim, a vi kao i uvijek. Samo komentirajte tekst.. |
29.03.2007., četvrtak
This one is for you, for you only for you
|
Valjda je svatko sanjao da će pronaći osobu za koju bi život dao. I valjda je svatko okusio koliko boli kada uz tu osobu više nisi ili ne možeš biti. Ne znam gdje više da te potražim i ne znam više kako da te nazovem. Što mi to radiš.. Pa totalno sam poludio, brojim zvijezde na nebu i pitam se koliko slova ima tvoje ime, spajam tvoje lice na zvjezdanom noćnom nebu.. prokletstvo, ne mogu se oduprijeti. Tako nježno me uvlači, u žudnju da osjetim tvoj dodir i okus. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put tako se osjećao i ne mogu se zamisliti bez tebe više, ne želim prestati misliti na tebe, ne želim prepustiti život još jednoj tragičnoj fantaziji. Ali ti nisi tragična fantazija ti si savršeno biče stvoreno za mene, kao da sam naišao na drugi dio sebe. Što se dogodilo s srce mojim pa poludjelo je. Onda kada sam naišao na tebe, volim te, volim svim srcem kako nikada volio nisam. Vidim te u snovima vidim te svaki dan pred svojim očima. U mojim očima uvijek si ti u mojem srcu u krvi. Volim te sad i voljeti ću te kada svijeta nestane, voljeti ću te dok se svaki dio mene ne raspadne i zadnjim dokazom svoga postojanja ja ču uzdizati ljubav kojom te volim.  O depresivno mi je lice. Vidim u ogledalu lice kao da cijeli život noćno more je imalo. Nadam se u bolje dane i da ću sakriti svoje rane, nadam se da neću pasti niže nego jesam, Ali što da učinim osim da padnem i ostanem tamo gdje jesam.. čekam da opet pojaviš se ti, da kažeš da me voliš. Kada se pojaviš ti u meni srce počne tuči, kada se pojaviš ja ti poželim reći koliko lijepo zvuči čuti ti glas, znati da u njemu ti je spas, znati da ljubav je u njemu.. Drhte mi ruke i suze oči, kada dozivam ti ime.. dozivam ga u bolnim jecajima bez ljubavi, jer samo u tebi sve to mogu utopiti, zaboraviti, ljubavnici samoće smo mi zar ne, ti i ja.. Ljubavnici samoće, samotne noći, sanjari.. Moja zadnja želja, moj životni san je da ti do srca doprem duboko i nikada više, nikada ne iziđem van. Izgubio sam emocije prema svima, samo tebe želim imati, ne marim hoće li to ikoga boljeti, volim samo tebe, volim te anđele. Ne marim hoću li išta izgubiti, samo tebe želim pronaći, želim uz tebe život proživjeti, s tobom se smijati, želim s tobom zauvijek biti, nikada bez tebe ostati.  Pjesma samo za tebe Pronašao sam te tamo gdje su anđeli pali Tamo gdje sam pao i ja Na groblju slomljenih, na putu do dna Pronašao te voljena Za tebe svoj život ponovo odlučio živjeti Da kao plaha pahulja snijega Pokrijem usne tvoje što žele poljubiti moje. Toliko puta pao sam I toliko puta ustao Mislio sam da nikada više neću ustati Ali jednog dana došla si ti Učila me voljeti i učila me bol zaboraviti Naučila si me živjeti Kako bi snove ispunio Kako bi uz tebe život proveo Ponekad se pitam kuda me je život doveo. Ovaj pjesma je samo za tebe I srce moje piše je Samo za tebe Ovaj pjesma za tebe je i pišem je Dok suze lijem i ogorčeno ih gutam Za tebe pjesmu pišem Za tebe ljubavi, nikada se neću predati Za tebe ljubavi, svaku pjesmu ću napisati.  Tražio sam otrov da ubije me, tražio sam otrov da ubije ovo biče što tuzi kliče, unutar svoje duše. Ali nisam otrov našao bolji od ljubavi te kojom opila si me. Poput otrova u mojoj krvi počela si se širiti, žile mi puniti. Srcem prolaziti u meni živjeti. I taj otrov nije me ubio, on me je oživio, otrov tvoj učinio me je sretnim, udaljenošću tvojom život prokleo me. Ali nema te prepreke koju ne mogu preći, nema te boli koju zbog tebe izdržati neću, i nema te tragedije kojom se ne bi mogao nositi ako i dalje čekaš me ti, kao što u snovima to činiš. Ti si moj anđel ljubavi, ti si moj anđel koji nikada ne smije zaplakati, ti si moja ljubav jedina, ti si moja pjesma predivna, okus smrti na mojim usnama i sjaj života u mojim očima, svijeća što mi noć krasi ti si vjetar što mi svijeće gasi, ti si ptica što mi noću pjeva ti si moja i nikada nećeš biti zaboravljena.  Ti, kako ti to uspijeva? Da je kraj svijeta ja proveo bi dan uz tebe Da zadnji dan života mi je Ja živio bi i njega samo za tebe Ja želim biti uz tebe Ja želim te Ne mogu više bez tebe! Nisam od leda i vode Kao što izgledam Nisam bez emocija, kao što se predstavljam Ja sam poput svilenih latica plah I najmanji tvoj dah Otpuhati me može u beskraj I najmanji tvoj plač Može me smočiti i nikada više omogućiti letjeti. O kako možeš tako duboko se zavući u moje srce Kako možeš tako duboko se zavući u srce što jedva kucalo je Učiniti me sretnim Kako možeš imati me Tako kako nitko nije Kako možeš biti tako krasna kako ni snovi nisu Moja pluća zauvijek samo za tebe dišu. Znam da ćeš me spasiti od svijeta Da ćeš me primiti u raj Odvesti svojim usnama Zna ljubavi ti me nećeš povrijediti. Ja želim na koljena pasti ti Moliti te da nikada ne odeš od mene Ako ikada to budeš željela Na koljenima srce će mi se raspasti Nikada više od sebe te ne želim maknuti. Bez tebe moj dom je daleko I ja ne znam gdje da odem Ako nema te Ako napustiš me Bez tebe moj život je samoubojstvo Bez tebe ja sam mrtav Svaka pojedinačna riječ koju kažeš mi Zauvijek će u mome srcu ostati Jedna po jedna u grob me kao sjećanje zakopati.  |
Hate this nation
|
Razjebani svijete što mi do daješ da uzmem za sebe? Aaa gori u paklu! Dajte mi razlog da ne mrzim naciju, da ne gledam u vas kao i krvave zvijeri što kao stvaraju, Ako se želite boriti, onda ćemo se boriti. Pitam se koji je razlog moga postojanja, gledati vas kako me uništavate? Pružate mi ruku da bi povukli me na dno? Prokleti bili svi, mrzim vas jer postojite i svako vaše novorođeno dijete prezirem, jer i ono bit će samo jedna smetanja za mene! Nacijo prokleta ponekad pomislim da ne mogu biti hladniji, nego ste me vi stvorili. Svi patimo od globalizacije i svi patimo od mržnje drugih koji ne vide u čemu griješe. Ne vjerujem više u vas ni boga ni ikoga. Vjerujem samo da sam ja kralj svojih snova.. Kada mržnja zavlada srcima smrtnika, to ne znači da je sve tako crno kakvima se njihova duša predstavlja. U meni je plamen ljubavi što gori i osvijetljuje moju tamu. Ali joj ne škodi samo je jača! Prokletnici, pogledajte što nam radite. Uništavate ljude zbog svojih sebičnih sranja.. pogledate se, prokleta nacija. Mrziti vas lakše je nego disati, jer čim sam shvatio kakvi ljude postoji odmah sam sve poželio ubiti.  Pitam se koliko metaka bi trebao da vas pobijem sve koji me živcirate, da vas izmrcvarim koliko bi noževa otupio na vašem prokletom mesu, kostima. Prokleta ljudska nacija. Ne nije umrla romantika samo se probudila zvijer, moje drugo lice, drugi ja.. moja strana, uništenija…  Moj pakao – raj, moj kraj Razbio sam se o zidove Pijan kao staklo što se razbije Dobio sam udarac tamo gdje najviše je boljelo I nitko nije slušao Dok sam za izlaz molio! Ja sam mržnjom ispunjena osoba U očima plamen vatre i mržnja U srcu led i kraljica što ubija Svaki puta kada sjetim se da bez nje mogao bi ostati ja. U mome carstvu gdje gori vatra do neba Pali anđelima krila Uništava nebesa sva Da njima vlada prokletinja Da njima vladam ja. Srce moje kucati nikada prestalo nije Ono sada kuca i brže nego prije U sredini carstva srca moga s žezlom od leda Stoji ljubav moja A oko nje vatra gori Da ne može nitko do nje Prokleti pripadnici ljudske nacije! Stavite ruku na život moj Uništi ću vam cijeli rod Povrijedite još jednom me Osjetit će te koliko u meni je zlobe A pokušajte još jednom poniziti me Požalit će te vlastito rođenje Kao što požalio sam ja Kada gazili ste me, nekada! Krvave mi ruke voda ispire Osmijeh s lica ne nestaje Zauvijek mržnja i rat. Gubim se sat po sat Tražim odgovore a ne znam pitanja ni sam Što je moj savršeni izlaz, moj kraj.. Da dođe dan kada trebao bi se predati ja Umrijeti kao smeće ljudsko što umire Ubio bi sve Koji povrijedili su me. Sjedit ću pred vama Dok budete polako umirali U facu smijati se svima Koji ubijali su me Smijati se dok život ih napušta Dok umire njihova prokleta duša!  Godine su prolazile a dijete i dalje ljubav osjetilo nije… pitalo se je dali postoji uopće to o čemu slušalo je. Pomislilo je dijete da to je samo priča kao i one sve, što majke pričale su djeci. Nakon godina bez ljubavi svih, dijete nešto je osjetilo! Ljepše nego ikada, pomislilo je dijete to, evo moga izlaza iz bolnih odaja. Ali život nije mario što uništeno je srce to, uništio ga je još jednom, uništio je svem dijete ostavio da istrune. Mržnja zavladala je srce mrtvi, oči ugasile su plamen svoj, samo ledeno mračno dno, prokleto, zlo. Gubili su se u njegovim očima, nisu ih mogli gledati, nisu ih mogli pratiti, mržnja djeteta učinila ga je jačim od ostalih derišta, učinilo ga je moćnim..  Naučilo je dijete voljeti. Naučilo je koliko ljubav može boljeti i koliko mržnja može oduzeti. Dvije osobe u jednoj se rodile, proklete s obje strane s depresijom što skrivalo se iza lažnih osmijeha, iza zastora pozornice života, što nikada tragedije nije dosta. Poraslo je dijete i svoje riječi pokazati odlučilo.. Stao je pred svijet u imenu crnome, imenu crnoga anđela, prokleto dijete bez tolerancije ljudskim lažima. Toplo srce za one koji ne diraju ga, mržnja za svakoga tko povrijedi i najmanji dio njega. Napokon saznao sam tko sam ja. Dijete to, odavno je umrlo. Tražio sam se godinama da bi saznao, tko sam doista ja. Krijem se iza svoje duše imena. Blacken The Angel sam ja, od prvog dana do zadnjega! Ja znam mrziti i ja znam voljeti, ja mogu nježno poljubit ja mogu ubiti.  I za kraj… Hvala onima koji su podržali me dok mi je bilo stvarno puno teže. Moji blogovi prije. Ono što me je najviše promijenilo i ojačalo.. Mislim. Hoti.. nije potrebno reći da si to ti. Pitam se gdje bi završio da te nije bilo… Dok me neki nisu ni poznavali, dok se neki nisu ni obazirali. Ovaj post je trebao biti romantičan ili bar ljubavlju ispunjen ali eto.. Došlo mi je da se raspišem o onome što osjećam a trenutno sam ispunjen ogorčenjem i suzama.  PS: Danas sam napisao sastav od par redaka pod matkom za engleski i dobio ponudu da pročitam jednu od knjiga koju pišu na Cambridge i napišem kraj. Ako moj kraj prihvate dobijem 3 dana da odem tamo i naravno dobit ću od profesorice bolju ocjenu. Ja to gledam samo kao reklamu samog sebe i drago mi je da je netko primijetio moje pisanje.. Jebote koji post. Vjerojatno ga nitko ne bude pročitao cijeloga. Pozdrav  |
27.03.2007., utorak
Hand Of Tears Inside
|
Nježna ljubavna pjesma Nježno lice tvoje Želim prisloniti nježnije uz moje Nježne usne želim ti Želim vječno nježno ljubiti! Ti si nježan cvjetić U mome vrtu lijep kao raj Jer krasiš ga svojom ljepotom ti Moja najnježnija ljubavi. Nježni anđele raj moj krasiš ti Svojim licem nasmijanim Oči tvoje kao more su Da topim se u njima Danima da ronim Tražim put do tvoga srca U očima vidim ti valove Kako na lice tvoje polako navire Navire suzica ljubavi Nemoj plakati, nastavi se smijati Jer ja ču te zauvijek voljeti. Nježne rukice te Želim u svojoj kosi Želim da po livadi trčimo bosi Želim čuti tvoj glas Kako budi me jutrima Kako puni me Životom i ljubavi Volim te jako Volim kako ne mogu oni svi Anđele moj samo meni pripadaš ti.  Čekao sam te voljena Čekao sam život cijeli samo tebe Da otvoriš svoje naručje I zagrliš me Čekao sam život cijeli Da me netko toliko voli i cijeni Čekao sam samo tebe A nisam nikada znao Da voljeti mi ne treba biti žao. Želim te bliže ljubavi Tako daleko od mojih ruku si ti Gledam mjesec sjajan na nebu kako sja Gledam te kako si noćas ljubavi predivna Gledam te voljena Znam smiješ se zvijezdama Tražim me tamo gdje ja tražim te Zajedno smo u nebu zar ne. Ova ljubav prastara je Ona izlazi iz mene Izlazi suzama, izlazi tekstovima Izlazi suzama u noći U pukoj samoći Izlazi u osmijehu mi i sreći Ljubav ovu nikada neću poreći. Čekam te i ove noći voljena Tražim ti lice među zvijezdama I znam da tamo negdje si ti Mjesečev sjaj gledam i nadam se da miluje te Kako bi milovao te ja Jer ti, ti si moja voljena.  Trčao sam noći te, trčao do tebe. Da ti kažem da volim te. Kiša polila me je i polila je ruže sve, što ubrao sam za tebe. Miris njihov isprati nije mogla a ni ljepotu koju nosio sam ti, samo tebi, samo tebi. Kada je moja ljubav postala bol ja mislio sam da srce umrlo je ali nikada, uz tebe ne. Došao sam ti do odaja voljena, velika vrata visoka iza kojih bila si ti. Vidio sam prozor tvoj, visoko skriven probudio je u meni malu bol. Ali ljubav ubila je bol i sam sebi rekao sam si: do svoje ljubavi moram se popeti. Penjao sam se voljena po debelim žilama bršljana do tvoga prozora, svakim pomicanjem otpala bi latica ali ja sam ih i dalje držao uza se, ruže te predivne. Izgubio sam život skoro te noći ali do tebe sam morao doći, moram sam to napraviti voljena, sve ove ruže nisu kao ti predivna. Pokucati sam htio na prozor ti tiho ali shvatih da zaključano nije, pa ti se u sobu uvukoh poput zmije, ali ne brini se ljubavi jedan otrov koji ja mogu prenijeti ti je voljeti. Gledao sam te kako usnula si voljena, na jastuku od mekog perja. Zapalio sam svijeće da osvijetle mi te, latica ruže prosuo oko tebe, da krase te. Pokraj tvoga lica svoje sam stavio ni za što nisam mario. Samo tvoju sam ljepotu uživao, polagano, ali tiho sam disao. Poljubio sam ti usne, nježno, nježnije nego bi latice pale na tebe. Otvorila si oči svoje krasne, poput zvijezda kristalne i vode bistre jasne, gledale su me oči tvoje tako lijepe, znao sam i za boga su presvete. Stavila su ruku na moje lice a moje srce tada, kucalo je kao nikada do sada. Srce moje voljelo te je, svakim danom sve više, sve više ljubavi, nikada te nisam mislio povrijediti. Skinula si odjeću sa mene, skinula si sve a ja.. ja sam i dalje divio se.. U krevet uz tebe legao sam, dok svijeće činile su čaroban sjaj, oči tvoje, ta kolutića dva, mome srcu predivna, gledala su samo u moje oči i znao sam, nikada ljepše od ove noći. Poljubac tvoj bio je poput svile na usnama, poput anđela u rukama, dodir tvoj bio je najveći užitak moj. Milovati kosu tebi, nikada uživao tako ne bi, da mi kroz prste nije prošla kosa ta, divna, predivna, moja jedina. Probudilo me pjevanje ptica što u jutro pjevaju, gledao sam oči tvoje slatke kako na mene vrebaju, poljubac tih i plah, bio je najljepši za nas. ''volim te'' šapnula si mi, dok smo se čvrsto zagrlili. Miris tvoje kose, kao trava okupana od rose, miris tvoga tijela, nikada boljeg parfema. Šapnuo sam na uho ti, šapnuo ljubavi: nikada te neću prestati voljeti.  Uhvati me u svojoj ljubavi Uhvati me i sledi dok padam Da se ne ubijem Sledi me svojim valom ljubavi Što nikada ne umire Ovo je pisano tebi Ovo je pisano da, da bi Da bi znala koliko volim te Da bi znala da volim te! Nikada ne gubi se Ne ostavljaj me da plačem Ne odlazi od mene Ne, nemoj se nikada od mene okrenuti. Jednog dana našao sam te I od onda u mome životu posebno si Posebno mjesto uzela Postala si moja voljena! Nikada ne gubi se Ne ostavljaj me da plačem Ne odlazi od mene Ne, nemoj se nikada od mene okrenuti. Nikada ne gubi se Zatvori svoje oči dopusti mi da ti pokažem koliko volim te I da ti pokažem Da voliš me Srce tvoje da kuca kao i moje Zauvijek vezani Lancem ljubavi koji nitko neće prekinuti Zauvijek, ćemo se voljeti Zauvijek ću oči zatvoriti Ako ču jedan dan bez tebe proživjeti Ne, ne odlazi Ne, ne ostavljaj me Ne, znam da nećeš ti Nikada od mene otići Zauvijek ćemo se voljeti  |
25.03.2007., nedjelja
Galerija užasa
|
Slagao sam slike u glavi da bi pobjegao od stvarnosti. Bilo je kao u albumu, najljepše slike, kao u slikovnici. Gledao sam slike što iz sjećanja u tami, izlazile su emocije na rukama vani. Krvavi ožiljci što sjećanje stvori, u galeriji slika, skoro kao snovi. Galerija slika na kojima nema spasa, moja galerija u glavi galerija užasa.  Pitam se nekada dali je užasno sve čega se sjećam. Neovisno bilo tada lijepo ili ne. Užasno je, jer više nije ostalo ništa osim sjećanje. Sjećanje što boli, što mi boja suze u crno, ruke perem od krvi i gledam galeriju slika tužnih u glavi, galeriju užasa što u meni užas pravi  Užasno je sjetiti se svega ispočetka, a mislio sam da zakopano je sve. Slike one koje najviše bole me. Mislio sam da sam pobijedio sam sebe i to u glavi, šaptao sam sinoć u glavi zamišljenoj vrani.. šaptao sam joj: ljepotice crna da ti samo znaš, koliko je bol zbog koje mi drhti glas. Kada u glavi gledam slike te, slike u galeriji, užasne.. ah, ta galerija užasa.  Pitam se nekada boli li to stvarno, gdje je rana. Kako boli samo… Rane nema da me boli, kako da znam što me boli? Otvorim ranu, jednu pored druge, ožiljke otvara i gledam tamo, gdje si moja bolna rano. Zašto je nema i sada, ja to ne razumijem, ja se čudim, ja ludim. Shvatio sam, i kada rane gledam, krvi mi curi u meni se sjećanje budi. Slike iz galeriju i tu su sada slike pune tuge i užasa, prokleta galerija užasa.  Kroz prste slijeva mi se krv, niz lice suze klize. Zamišljam da ona mi je sve bliže i bliže. Tresu mi se ruke, drhte mi usne, želim oči zaklopiti da me u zemlju snova puste. Na vratima zemlje snova, uvijek me dočeka ona. Prst na usne mi stavi, rukom mahne crnoj vrani.  Vrana na rame joj sleti, a ona joj šapatom naredi: Nosi slike ljubavnice mračna, iz galerije užasa neka bude mašta krasna, bar u snovima neka bude on, sretan, čovjek svoj. Ali kada se probudim slika iz sna mi ostane, u galeriji užasa opstane, kao parazit u mesu.. Čini dušu za tijelo tijesnu. U mojoj galeriji svakog dana jedna nova slika spava, tko u galeriju moju uđe od mene ne ostaje duže. Jer užasno je biti u noj, galeriji prokletih slika toliko da im ne znam broj, u galeriji užasa.  Plakat stao, drugo nisam znao Maglovite noći Kada mjesec na nebo skoči Osvijetlio mi je put Ni srebrn ni žut. Slušao sam šumu kako pjeva Osjetih da mi se pomalo zijeva Prokleo sam kuću svoju što u šumi se skriva Dok mrtva žena pored nje mi sniva. Dođoh doma i te noći Znam ženo, opet poslije ponoći I opet sam alkoholom tugu ubiti htio Znam, znam nisam smio Ali što da radim kada srce pati Tjera dušu da se klati. Sjedoh na panj pokraj njenog groba Na križ joj usne prislonih Poljubac ostavio sam tih U magli izgubljen U tami pronađen. Osluškivao sam ne bi li ove noći možda čuo Njeno srce da pod zemljom kuca Ne bi li čuo da diše Ah znam, nema te, nema više. O vrag me odnio ako nisam čuo Krik iza mene da se smio Smijao se majke mi mile što mrtva godinama leži Neka joj ako lažem Zemlja teško na duši leži. Okrenuh se da osluhnem ovaj puta bolje I čujem kako progovara Ovdje sam, niže, dolje. Sto mu gromova pomislih da me alkohol tuče Postalo mi je iznutra vruče A izvana hladan znoj me oblit stao Htjedoh pobjeći ali nisam znao. Glas me opet zvao Tu sam niže priđi bliže Kao rob svoga straha Spustih ne na koljena plaha Tu sam niže, priđi bliže. Vidjeh njeno lice kako u grobu leži Cijeli tijelo mi se naježi A oči otvorila je ona Smrt još je tamo bila U njenim očima se skrila Za ruku me uhvatila žena mrtva Poljubila mi dva prsta Na moje usne ih stavi Kao da me opet ljubavlju podari Svijest sam izgubio, spavati stao Kada sam se probudio Nisam znao. Nisam znao dali je istina ili ne Poljubila me mrtva žena zar ne Iskopah grob njezin kada tamo nije bilo ništa Samo miris parfema koji imala je ona Plakat stao jer život više Nastavit mi se nije dao.  |
24.03.2007., subota
Elizabeth Batohry - for you
|
Kada se sledi osmijeh mjeseca na nebu, zlokoban pogled njezinih očiju pada na mene Čini da led u meni gori, oh voli me voli. Ona je prokleto hladna, o bože, ona je tako prokleto mrtva! Hladniji led od nje nisam okusio sleđeni joj dah Gotovo mrtav ne postoji Ona je moja jedina! Znam da volim je da ona voli me! Mrtvo srce njeno pripada mome!  The Moon, she hangs like a cruel portrait Soft winds whisper the bidding of trees As this tragedy starts with a shattered glass heart And the Midnightmare trampling of dreams But oh, no tears please Fear and pain may accompany Death But it is desire that shepherds it's certainty As We shall see...  Koliko moči leži u tvojim očima, prokleta bila bol moja noćima. Dok čekao sam te da dođeš do mene. Moja crna božice  Elizabeth, paragon of vice Watches the sun set pyres alight As Bane and Tyranny, Her Dobermans sleep Like spellbound paramours at Her feet  Ti kao da anđeli te stvarali, anđeli najmračniji. Što su to učinili. Bacili ti na zemlju da vladaš smrtnicima, bacili te u moj život Da vladaš mojim snovima, stara si zar ne Koža tvoja, još je jednako mlada, Predivna kao nekada, kada si i sama smrtna bila Kupala se u svakoj kapljici krvi Što podarili su ti smrtnici… ELIZABETH!  Elizabeth My heart is thine Thy fragrant words Warm within like wine.... "Let me come to thee With eyes like Asphodel Moon-glancing, loose desires free To writhe under my spell"  Proklet bio onaj tko je pokušao ubiti tvoju ljepotu, Proklet bio onaj koji te je mučiti htio, I svaki ogorčeni udarac u tvoje smrtno srce, koje više ne kuca, ne tuče Sada si iznad svih onih koji željeli su uništiti te Elizabeth, moja grofice!  She feared the light So when She fell like a sinner to vice Under austere, puritanical rule She sacrificed...  Elizabet Bathory.. Uzor mojih snova. Svaka pjesma napisana je u spomen tvojih bola Elizabeth, kako se u čašu vino polako toči Sve više želim u tamu ti doći Tvoje usamljeno srce više nikada ne pustiti Elizabeth moraš se vratiti!  She is in my dreams the darkness in my heart rapture in my screams black goddess a rise!  Sanjam noćima kako mi dolaziš u snovima Sanja noćima, kako me ubijaš, mogu li te nazvati voljena? Elizabeth, tvoje oči tamne zar ne, poput duše moje, Stvoreni da se vole Krvava grofice što bi dao Da u tvoje naručje sam pao..  Archangel snare the flesh suck dry the ebbing wounds leave them lifeless and broken my beloved Funeral in Carpathia - Cradle of filth Candelabra snuffed prey - silhouette wedded Nightfall take my hand Seduce me with silky timbred limbs Grant me thy dark command Over the peaks framing tapestries Of thick forest, dusk has filled With Lucifugous kisses enwreathed in mist Creeping like violations from the shadows to kill Lucretia is my love in vein When thy tears bleed sweeter Thank the midsummer rain? Bewinged, infested belfries Toll o'er the sobbing throng A writhe of lethargic, terrored nudes Whipped and welted neath the barbed windsong.... (in saddean paradise Ancestral legacies linger on....) I am He The crowned and conquering darkness Satan robed in ecumenical filth Livid Bacchus sustained by bridal echelons of sylph This wintry eve when the snow glistens deep And sharpened turrets wed the jewelless skies I shrug off the shroud of preternatural sleep Enbroided by these words Malaresia scribed.... "Beauty slept and angels wept For Her immortal soul In this repose, all evil chose To claim her for their very own" Carpathia The pleasured dead speak of her In necromantic tongue When ambered daylights are done Masterbating in their graves On her zenith to come.... This catafalque night when awed stars report Their absence from the heavenly brow Crippled seraph shalt cower in illustrious courts Whilsts the cloaked maelstrom resounds throughout "How the storm it fulfills My heart though unhealed Celestial knifes ebonied And wild woods thrill Yet far fiercer still Her lustre eviscerates me" Carpathia Priapic lovers twist in concert with Her Covenants are struck, jagged lightning fellates The path towards the castle weary innocence takes I rule as Master here Where feral hordes impart my temper Love sank wounded when I, betrayed saw death etch cruelly, upon my lineage "Usher the spite seething Draconist And commit this world to thy ancient sovereignty" Erunescent veil descend Psalmed sunset thus portends And laid to rest, I now am blessed With this darkness.... Forever more Supreme Vampiric Evil  Ovaj post sam kombinirao s Danijevim tekstovima tj svojim najdražim citatima.  Ona i njena sestra noć Što bi trebao učiniti da ti hrama budem dostojan Što bi trebao učiniti da te dotaknem Oh prokleto je carstvo to U kojemu vlada tvoje zlo! Ona je umrla kada je tužna jesen plesala Nad šumom punom prokletstva I prokletstvo je izabralo nju Besmrtnu joj dalo ljepotu Proklelo ju da ubije sve Koji ne mogu odbiti je. Ona je plesala s lišćem jesenjim Koje na tlo palo je mrtvo Poput nje Noć i ona sestre dvije Zajedno su prve kapljice pile U krvlju jedna drugoj zakletvu dale Da nikada neće ostaviti jedna drugu same A mjesec je bio svjedok noći te Kako ona u tamu kročiti će. Šumom tom kojom vlada zlo Noći jedne divne Naišao sam na anđela poput vile Lijepoga što na tlu je sjedio U haljini svojoj uživao Znala je koliko ljepota njena pobuđuje Svu žar koja me izluđuje A ja sam bio naivna i gledati je stao Prestati više nisam znao. Zlokoban joj osmijeh sam čuo Kako za uši mi godi Ali strah u mene lijeva I munja na nebu sijeva Hoće mi osvijetliti noć Ali zatvorih oči Jer u tamu želim poći Tamo gdje osjetim njezinu ljepotu da pripada mi te noći Znam više nikada za mene dan neće doći. Ona je uzela moje tijelo Nježnije od boga Podarila mi je život novi Što s usnama sam pio Sladak sok je to bio Krv njena što ulila se u mene Probudila za krvi htijenje Oh kako sam je želio Nikada više ne napustiti. Miris hladne zemlje i miris njen Kao najbolji parfem Probudila je u meni sve živo što je Pomogla da mrtvo – besmrtno zauvijek postane ! Bog je zavidio našoj ljubavi Njenoj i mojoj besmrtno ljepoti A mi, mi smo ubijali sve to smo vidjeli Pastir je slab ovce smo mu poklali kao vukovi Ovce njegove više nisu zabavne Predaj se pastire stado tvoje mrtvo je Tvoje prijestolje sada naše je.  |
22.03.2007., četvrtak
Love me like i love you show me your paradise, kiss me when i kiss you desire for you, kiss my sweet lips lead me to the sky. Beautiful love
|
Evo ovaj post dolje samo se je nadovezao na onaj prije njega.. Ponekada i ja moram puknuti, pa ovim postom pokušat ću popraviti stvar. ma da smatram da bi onakvi postovi kakav je predhodni bili dobri samo da imam jos jedan blog ali i sada već imam previše toga za raditi po netu. nemam vremena više. evo tu je nešto napisano, ne bi znao točno što je to, možda vam se svidi i u međuvremenu budem odlučio dali da stavim pjesme koje sam danas pisao ili ne na blog pa ako ih vidite vidite ako ne, ne . Hej ljubavi nocas smo samo mi u ovoj divnoj noci, poslanici ljubavi što nikada do kraja nece doci. Hej malena zatvori oci i raširi ruke, vjeruj mi da držim te, iznad svijeta ispod nas. Ovo je posebna noc voljena, ljubim te po vratu, licu sve do usana. Dok tvoje tijelo pripada mi u zagrljaju, i usne tvoje dok obgrle moje, ja zatvorim oci da vjerujem, vjerujem u ljubav za dvoje. Gledajmo nocas zvijezde voljena i ne dopusti ikome da nas ometa. Sakrili smo se u noc, nismo znali kuda poci. Kada smo zatvorili oci u san smo pali, kao da smo bili djeca, mali. Sjecanja se vracaju i naše glave, ljubavlju ispunjene. Kao i srce koje kuca poput puške. Kao da svaki trenutak puknuti ce udara sve brže srce moje, oko njega ruže kruže. Trnje na njima postoji samo da srce od ostalih obrani, ali ti si latica što mi srce pokrije, na dlanu mome latice ruža što svoja krila u zrak vine. Latice moja jedina, ljubav ova je predivna. Cista i iskrena, bez boli i tragedija. Izgubio sam život skoro bez tebe voljena a sada, sanjam o tebi, kako držim te u rukama, nebo iznad nas, ukrašeno zvijezdama, ljepota ta, samo za nas, moji snovi, moj razlog za sljedeci dah.. Voljena, nisi nikada trebala tako jako pasti, nisam shvatio, zašto su ti s lica osmijeh morali ukrasti, krasi tvoje lice kao ni jedno drugo.. osmijeh blag, andela zamah, krila svetih što ljubav prijeti da ce srce tvoje, voljeti kako nikada prije niste oboje. Upravo to je osjecaj što u meni budi osmijeh na tvome licu i kada vidim da kraj je tuzi. Ljubav moja, nebo ovo sada je naše, ne trebamo alkohol ni razbijene flaše. Ožiljci na rukama moraju zarasti, nikada više rane te necemo otvoriti, jer život lijepi zajedno cemo stvoriti. Andele moj, moja ljubavi, ja ti svoj osmijeh moram odužiti, moram ti dati srecu svijeta svu, jer razlog za život jedini si ti tu, sve ostalo iluzija je samo što ne budi u meni emocije tamo, tamo gdje nema te ja umirem bez tebe. Volim andele, volim te, svim srce, možda moje kuca za oboje. Da tvoje umre, moje srce bi tebi dao, da tvoje oci ne vide, mojima bi za tebe gledao. Da zauvijek me prestaneš voljeti, za tebe bi zauvijek pjesme odlucio pisati, nikada iz svoga srca te ne bi odlucio ispisati, jer što u kamen se upiše samo ako se razbije ne piše više. Njezina odaja Miris vukova i njihov pjev U noći kada stajao sam Pokraj njenih odaja A iz njih vrisak prije smrti Vrtove njezinih mrtvih ruža kiti. Ona je bila grofica duboko u svojim odajama Krv je za nju bila kupka omiljena Ona je znala što treba joj da održi se Beskrajno lijepom, besmrtnom. Samo jedna duša takva živjela je Nikada napustila svoje odaje nije Oh prokleta grofice Stojim ti pred vrtom tebe nema, nema te. Crne vrane krase mrtve grane Što skrivaju ti prozore A moje žile primahu krv sve brže i brže Srce kuca kao da budim zlo Koje je ukopano duboko podanom. Porazi boga još jednom voljena Pokaži se iz odaja Znam da mogu te imati Ako te zaslužim! Porazi me pretvori me u besmrtnoga princa tame Daj mi da udahnem smrt u pluća Daj mi da živim u snu s tobom Da zajedno miris zemlje upijemo… Pjesma za krvavu i besmrtnu groficu! Tvoje usne skrile su stare tajne Oči drevne te Svakim pogledom ubile bi me Tvoje ruke poput hladnih zidova Orgazam bi u nedogled dizala Od tvojih dodira i najveći je grijeh sladak I najslabijima, onima pokorenima Ti si car zar ne Učini to, učinio od mene voljena. Donio sam ti ružu crvenu Kao znak za krv i muku Donio sam ti tijelo svoje, toplo bez boje Da piješ iz mene Da osjetim kako u meni pulsira zimski vjetar Dok nestaješ u magli metar po metar Nestaješ i ostavljaš me A ja ne znam što dogodio se je Sunce dolazi Zašto me to zastrašuje?  |
Mizantrophy
|
Kako možete vjerovati u boga kako mu se možete nadati kada oko vas ljudi pate, plaču zašto jednostavno ne budete dobri i pomognete im. Kažete da će im bog pomoči, oslanjate se na maštu, iluziju. Mislite da im može pomoči nešto što nije materijalno? Oh sreća je kurva kao i život, svi koji bi trebali uživati, taj 1% ljudi u svijetu, to su ljudi koji nikada neće dobiti priliku. Dao bi sve da mogu upravljati ljudskom nacijom i odvesti je u propast, volio bi ubiti sve na zemlji, pretvoriti sve u pepeo i dim, pobjednički umrijeti, gledati kako se ruše njihovi prokleti životi. Ja sam psihološka ubojica u mojoj glavi umire svijet svaki dan sve više, i režem se da provjerim teče li i dalje krv unutar mene. Ljudi mi ulaze u život poput parazita, uzimaju sve za sebe. Sve dobro uzimaju sebi čine me bolesnim. Vrijeme je učinilo svoje, srce mi mrzi vašu rasu cijelu prokletnici. Oni koje volim gledam ih kako propadaju. Zbog vašeg lošeg, sebičnog i pokvarenog načina života. Trgnite se jebem vam mater! To su vaša djeca! Nisam ja tu da pomažem nego vi. Ah, kao da oni to čitaju. Čitate vi, koji ste svejedno sjebani. Ne želim čuti, vidjeti, osjetiti prokleti ljudski dah, dodir. Osim onih kojima JA to dopustim. Mislim ovaj post da pišem mogao bi biti dug danima, a sve što bi bila njegova bit je mržnja prema ljudima, moja mizantropija, moja mržnja prema prokletoj ljudskoj naciji. Svaki dan, svaki sat netko izleti van Iz svijeta ovoga, tehnologijom uništenoga Vidim tvoj osmijeh Lažan je Jer znaš da iznutra umireš! Čujem te noću kako plačeš Znam da ubija te parazit unutar tebe Što jede te Ubija zar ne? Ubija kada znaš da umireš, ubija te Ubi se! Prokleta nacijo mrzim te Život svoj podario bi samo da uništim te Zmijski otrov u žile bi vam točio Dok bi se svaki vaš ud kočio Ja bi u vašoj krvi ruke močio Moje lice nasmijano bi bilo Dok bi te ubijao Proklet bio čovječe Što nanesao si bol onima što volim Mene nikada nećeš pokoriti da molim Jer ja ću te uništiti onako kako najviše volim. Nekada su ljudi znali voljeti, što se sada dogodilo! Po čemu smo drugačiji od onih ljudi prije? Osim što imamo bolju tehnologiju, po čemu smo bolji? Sve je jebeno hladan metal, sve je jebeno hladno. Ne možeš se pretvoriti u osobu u ovome paklu, proklet bio pakao na zemlji koji su stvorili Nadam se da će umrijeti! Nadam se da će te svi crknuti! Svi koji ste uništili naciju ubili romantiku, ljubav i sve što tvorilo je jebeno ljudsko meso! JA SAM SAMO MESO! JA SAM JEBENO MESO i nadam se da će me jesti crkvi, da ću hraniti zemlju da ću se raspadati, jer bolje da nestanem nego živim s vama prokletnici. Jebeno umrite i odjebite od svih koje volim. Odjebite, ne dolazite u dodir s njima, odjebite!!! I kada jednog dana netko strada od moje ruke, razlog smrti tog što sam ubio. Bit će nepravilan način života! |
20.03.2007., utorak
Make me cry and let me die
|
Mama, tata Hej mama, hej tata U što sam se pretvorio Hej mama, hej tata Oprostite što vas nikada nisam volio Mama, tata, dali sam bol osjetiti morao Da bi u daljnjem životu se boriti moga? Hej mama, tata Ja sam samo dijete bio Zašto mi niste izbili iz ruke Otrov koji sada zadaje svima oko meni muke.. Hej mama, tata Zašto mi niste dali da sanjarim Jedino alkohol je to znao učiniti Mama, tata Ja želim umrijeti. Mama, voliš me kažeš Zar da vjerujem U riječi tvoje koje u meni bude bol Mama, ti misliš da dovoljno je Reći oprosti da popravi se srce moje? Zašto ste mi život dali Ako je on ovakav morao biti Zašto ste me ostavili plakati Samo alkoholu sam se mogao obratiti. Tata, ti ponosan bi bio Da sin ti je u životu uspio Ali vidiš tata, ja nisam to Ja sam u svome životu odavno propao. Tata, što da kažem više Sin tvoj ljubavne pjesme piše Vjeruje u ljubav on nije kao ti muško On je romantični alkoholičar Od zadane boli dar Da pišem pjesme te Dok ne izgubim se. Mama, tata Mrzim vas oboje I život ovaj koji živim, ne zbog sebe Mrzim svaki dan koji proveo sam tu Na zemlji u ovome prokletome paklu Mama, tata ja ne znam što je to Rat za novac, prokleto zlo Ljubav vaša nije kao puna flaša Alkohola što u sebe lijem S suzama gorkima pijem Dok svoje lice krvavim rukama umijem.  Ponekad osobe koje drugi najviše vole, ti nikada ne znaš zašto ih vole. Bili to roditelji, tete, prijatelji bilo tko. Ljudi... Ali neke emocije u nama stvaraju se dok smo mali, i kao takve rastu s nama. ako narastu tužne, zauvijek butu dužne, nikada se ne promijene. srce postane takvo, za te ljude. Kakvo je bilo dok je, dok je sve to proživjelo. Ponekad, srce bude slabo, a emocije prejake, negativne... onda takve osobe ćesto završe suicidom.. Neke prežive sve, jer vjeruju u nešto, možda u nešto što i ne postoji ali ta vjera, dovoljno je jaka da iz iluzijom drži na životu.. svaka vjera je samo iluzija, vjera u bilo što na zemlji, samo iluzija. Neke osobe u našim životima od malena do kraja života nikada ne budu zapamćene po lošim stvarima, to bi trebale biti osobe tipa roditelja. Možda i prijatelja.. ali.. Što ako je premalo tih koji su bili dobri prema vama. i vaš život raste, kao i te emocije, koje ubija sjećanje. što onda... Bol je i dalje tu. izjeda vas. Uzimate bocu k usnama, mislite si.. Zašto to radim, zašto.. drugi pate zbog toga. i dok pogledate boca je prazna, prisječate se nećega vezano uz bocu. možda sličnu toj. To vam pobudi emocije, alkohol ih ojača i onda. onda uzmete još jednu bocu, pokušavate bocama pobjeći od sjećanja. i na kraju. alkohol vas obuzme. Vaše emocije ne postoje, vi ne postojite. jednostavno lebdim. Doživim delirium.. ali to je dobro. ili jednostavno se nađem u svojoj utopiji. oboje mi odgovara. Onda kako dani prolaze emocije vas i dalje kidaju, gledate osobe koje su krive za sve. govore da vas vole. ne vjerujete im naravno, govore da im je žao. plaču jer vas gledaju razorene. a što da napravite onda, što da napravim? potražim sljedeću bocu. I dan za danom, ubijam se sve više. Alkohol... Najbolji prijatelj, najveći neprijatelj.  Noćas potpuno sam Nitko više ne mari za mene danas Ovu noc sam potpuno sam Nitko ne osjeca bol koju osjecam ja Iako nije najveca. Nitko ne zna kuda odlazim ja Kada se gubim u mislima A ne znam ni ja, kuda odletim Mislima svojima se usrecim Ocima ogorcim. Ogorcenje mogu vidjeti A ljepotu zamisliti Nadati se osmijehu mogu ja Ali to je samo put tamo gdje je još veca patnja. Nitko ne mari za srce slomljeno Što u rukama držim dok se raspada A suze moje Više skoro da ni ne poštuje Postaju suze.. Oh živote moj što s tobom Toliki te vole Samo ja te ne volim živjeti I ubija me svaka pohvala Da lijep si ti Živote moj kao beskrajna si nocna mora znaj Ova pjesma sve je lošija i najbolje da dode joj kraj.  |
19.03.2007., ponedjeljak
Tragedy of heaven
|
Stajao je u parku jesenji miris ga je okružio, njene žarke boje. Obojile su sve osim njih dvoje. Kao tamna andela dva izbacena iz raja, stajali su na sredini parka, dok granje je vjetrom plesalo, lišce poput nota oko njih letjelo, a glas njegov tiho rekao je: oh Lucretia, volim te. Šapat njen pored uha njegovog, ucinio je njegovo srce brže da kuca, ali i dalje, polagano i smireno da uživa, u svakoj kapi krvi što život mu daje, dok u njezinim rukama raj traje, jer sve što lijepo je kratko traje. To bi bila prica o nama koja bi sretno završila, da je od mene nisu oteli. Sada pod prozorom njenim u tami skriven gledam ja, kako ona place unutar tih zidina što sagradili su oko nje, da razdvoje nas dvoje. Oteli su je, visoko su je stavili, u toranj prokleti. A ja sam gledao, kako blizu mi je nevjesta, što mi od boga ili vraga poslana, gledao sam je otetu, od sebe i boga, andela i vraga. Gledao sam kako pati ruža moja i boja sam se da ne uvene mi jedina, jer ljepota njezina je više nego predivna. Pitao sam se što smo skrivili mi, da su nas rastavili. Stajao sam danima, u mraku skriven sam, i plakao noc i dan. Plakao sam za njom i gledao je, kako njezin život tece dalje bez mene. Njezin otac, covjek taj, dao bog nikada ne vidio raj, od mene andela je uzeo, u tuzi njegovo lice sakrio, a ne vidi covjek taj koja pogreška je bila kada je zatocena moja vila. I gledao sam je nocima a sanjao danima, nikako nisam mogao do nje, a život naš prolazio je. Jednog dana vidio sam voljenu kako drugoga grli i oca njenog prokletog, sada s osmijehom na licu jer ljubavnik njezin oko vrata nosi zlato što su meni bile njene ruke, jer on nije znao što su boli i muke. Gledao sam kako ljubav moja odlazi jer novaca nisam imao da je vratim, ja sam bio prosjak, stvoren da se klatim. Odlucio sam da vratiti ljubav svoju moram pod svaku cijenu, valovi emocija što u srce udaraju stvorili su sjenu a tama sada okupirala je srce moje, što kucalo je za oboje. Novce sam morao imati da bi ljubav svoju mogao imati, jedino što sam mogao je pjesme pisati da uz svoju voljenu mogu nocu disati. Glas moj što drhti i ruke što se tresu novce su dobile, stvarajuci glazbu što mi srce raspariše. I godinama novaca nikada nije bilo dosta, kao da sam prešao preko krivog mosta, dok vrijeme nije dalo ploda, napokon život je potekao kao voda. Došao sam zlatnim lancicem oko vrata, dijamantima na prstima što su sjali od novaca što su mi zbog boli dali. Otvorio je vrata otac njen a ja mu pokažem koliko sam lijep, jer u ocima njegovim samo novac je bitan bio, ili sam ja krivo razumio. Lucretia je vidjela sve to, u vrisak je došla: U što si se pretvorio! Otac njen od srece jedva je stajat znao, pogled njegov kada vidio je nakit sav postoa je zao, a Lucretia ja plakat stala i do znanja mi dala: Ne trebam novce tvoje, zlato što te krasi, jer novac tvoju dušu gasi, dijamante tvoje, ne tražim zlato jer ne volim te zato. Oce moj, on kao bogataš ništa mi draži nije, od odprane propale svinje. Jer ono što u njemu ima, zlatom kupiti se ne može, to je ispod mesa, ispod kože. Otac je svadbu dopustio a Lucretia mi dušu svoju dala, novac sav što sam godinama zaradivao, u vjetar smo bacili, na prvoj livadi smo se spasili. Bili smo sami samo ona i ja, bez ikakvoga dokaza materija. Novac mi nismo trebali da bi sretni bili u ljubavi sretni bi se skrili. Nakon vremena kratkog oboljela je ljubav moja jedina a otac njezin bez novaca je ostao, doktora nam platiti nije moga, trudio sam se, pjesme pisao. Svakim danom sve vecim uzdasima disao. Dok sam se trudio da doktora joj platim, otac njezin mislio je da se klatim, dok je otac njezin pijan bio, kcer njegovu u krevet sam skrio, a ona je ponovila samo, proklet bio novac zbog kojeg umirem ja, proklet bio otac moj, prokleo ga bog. Izdahnula je voljena, izdahnula je govoreci to, a suze moje bile su preteške za nju, plakao sam, nadao se da sam u snu. Umrla je voljena, godine su prošle tužne i duge, sjedim na klupi, uz sjene druge. Tu i dalje pjesme joj pišem i gitarom svojom sviram da dobijem novaca, da na njezin grob ružu stavim, da njezin spomenik suzama preplavim.  Life again fad away Obećanje je bol Ja još ne mogu shvatiti Što je toliko jako bilo Da me je moglo uništiti Da mogu samo jedan dan duže uz tebe živjeti Odlučio bi se ubiti Da ne ostanem sam Dok blijedi svaki moj san. Nikada nisam gubio vjeru U ono što smo si obećali Nikada nisam iznevjerio naš san A sada ubijam me iz dana u dan. Slomila si me kao grane što vjetar lomi Suhe na vjetru U ovoj oluji emocija Ja sam šuma osušena I grane lomiš mi Vjetrom nosiš ih daleko Dalje od srca mog prokletog Nikada se neću više buditi Ako su tvoji poljupci bili otrovni. Svaki dodir tvoj bio je samo ljepši put u bol Svaki dan kao na rani sol U životu mome ne postoji više Razlog život, razlog da dišem Jer sve što je ostalo su bolne pjesme koje pišem  Moje srce poput kiše Moje srce je kucalo kao kapljice kiše Brzo što oluja ih nosi Kao što je vjetar u mojoj kosi Moje srce kucalo je Brzo poput munje što sijeva Na nebu koje od boli pjeva. Moje srce je kucalo poput kiše Svakim danom sve brže i više Moje srce je kucalo tako nježno Poput kiše, oluje hladne, snježno Moje srce kucalo je nježno Ali, ti si otišla I nježnost je bol postala A moje srce Ono je i dalje kucalo Usamljeno. Srce moje kuca poput kiše Svakim danom sve tiše i tiše A ti, ti si me ostavila da pokisnem u tuzi Moje srce kuca poput kiše Svakim danom sve tiše I nema nade da ću pobjeći tuzi, na mojem nebu duzi Jer poslije kiše dolazi sunce A kako kiša pada sve tiše Tako moje tijelo polakše diše A srce kuca svakom kapi sve sporije i tiše Dok se moj život napokon ne izbriše.  |
18.03.2007., nedjelja
Where are you
|
Sjećanja se vraćaju u glavu kao slike, prokleto bilo svako od njih, boli me sve više. Nedostaju mi stare stvari, stari prijatelji. Još nisam prežalio svoj stari blog, ne kužim kako sam se toliko emotivno vezao uz njega, uz te ljude koji su mi tamo ostavljali komentare. Svi su bili, nekako… drugačiji. Pitam se, što oni rade sada, kuda su svi nestali. Život mi se nekako promijenio opet, opet je novi. Hmm zašto nikada nije nešto novo tako da ja kažem, to je novi list u mome romanu, to je nešto novo… Uvijek je to novo samo novi lik redak ili dva ispod. Neki ljudi s kojima sam bio tako povezan prije, sada su nestali. Ajme… Što bi dao da se mogu vratiti, moje prijateljice, prijatelji. Moj život.. Kako da ga volim kada se ne stignem ni naviknuti, on se promjeni i kako da se naviknem.. A svaki život ostavi mi posljedice. Ovisnost, moje ruke, emotivnost.. Ja.. Koliko života je prošlo kroz jedan moj, da sam ispao ovakav.. Gdje su nestali svi… Jedino je par ljudi ostalo uz mene.. Najduže od svih s kojima sam još u kontaktu je Hoti. Mislim da kada bi s njom izgubio kontakt da bi to bilo.. prejak udarac. Vjerojatno. Ali tu si i Kiwi i trolek ofc. No hoti.. Ona ja mislim najbolje poznaje moje postove, mene. Zato jer me fakat dugo čita. Pa da.. Ali ima tu i novih prijatelja koji mnogo znače. No jadno je, jako, jako jadno što novi dolaze a stari odlaze. Kuda odete, zašto.. Nekada je moja lista msn-a i icq-a bila siromašnija. Ali znao sam tko je tko ,s kime pričam. Tko mi je prijatelj. Nestali su, jedva da ih jednom mjesečno čujem. Prokletstvo… Imam želju napisati lijepu romantičnu priču, ali ne znam.. Prvo se moram sabrati, moram jebeno raspoloženje poboljšati.. A moje raspoloženje je ono… Blow my brains on to the walls… Ovo ljeto.. Tj. ovo toplo vrijeme podsjeća me na ono prije. Ne znam.. Sve se je promijenilo. Neke stvari je dobro da su se promijenile ali većina nije. Prijatelji… Ne znam više, znam za par ljudi da su mi stvarno prijatelji. A ovo drugo.. sve je tako fucking nerealno… Ne znam.. Kao da se svi igraju mojim jebenim srcem, koje je već i previše izigrano. Ponekad se osjećam bolje ako zaplačem, tiho.. Dok nitko ne vidi, ne čuje da duboko diše, ponekada sam mislio a sada znam, metak u glavu je jedini izlaz van..  Neću pretjerivati zato jer mislim pisati uskoro novi post. Pa mislim da bi ovo mogao privesti kraju. Da bar mogu sve privesti kraju.. Hm ma da.. Jebeš, kada tad i to se dogodi. Svijet mi se ruši a ja ga gledam… Ne, ne da mi se spasiti se, ikoga. Oprostite, ovaj puta anđel sam lomi svoja krila. Ovaj puta umirem kao i svi. Opet.. Još jednom. Ubio bi sve, ali.. Angels dont kill! Pitam se kada te ljudi povrijede dali oni misle na to, dali misle da mogu to ispraviti, brine li ih tvoja bol, tvoja depresija koju su možda prouzrokovali. Ljudi kao da više ni ne misle na druge, kao da se sve vrti oko pojedinaca. Ali taj život koji žive, ili živite.. Ne vodi nikuda ne vodi ni moj. Ali bolje je završiti kao ja, kao propalica nego kao uspješna osoba bez karaktera, bez srca, duše. Draže mi je biti ovo emotivno govno koje jesam nego bogati umišljeni čovac za kojeg nisam rođen da budem. To bi bilo to eto ljudi. Hvala na komentarima i eto… Ako ste i vi jedan od mojih starih prijatelja s kojima se nisam dugo čuo, tu je moj icq, msn.. u boxu.. uzmite, javite se. Ako itko želi, samo me stavite na listu. Pozdrav Anđele Ne možeš se sakriti Moje srce će te pronaći Ne možeš pobjeći Zauvijek ću te loviti Mi ne možemo biti poraženi Naša ljubav neće se predati Ako me ti nećeš napustiti Jer ti, ti , ti si moja ljubav Ti si meni sve! Anđele tvoja krila vode me Vode u nebo predivno mračno duboko Anđele tvoje ruke vode me u nebo predivno Anđele tvoje usne za mene su okus voća koje je zabranjeno. Tvoje oči kao more za utopit se Pokazuju mi put do tvoga srca I svaki val suza koji vidim Poželim se u njemu utopiti Jer ti si ti si anđele smisao moj. Anđele sve za tebe učinio bi Tvoje dodire i poljupce da na koži nikada ne izgubim Tvoje riječi u srcu nosim duboko Anđele bez tebe moj život bi se srušio. Ne možeš pobjeći jer moje srce te je vezalo Ne možeš se sakriti Moje bi te srce osjetilo I ne možeš reći da ljubavi nema tu Jer zauvijek ču te voljeti bio na vrhu ili dnu. Anđele tvoje usne ljube me Anđele dodiri tvoji od mene plamen čine Anđele oči te koje gledaju me Anđele, obožavam te. Prva kap krvi, zadnja kap krvi U ovaj svijet ne može nitko osim tebe uči Moje srce će samo za tebe tuči Tu nema vode Da ispireš rane moje Tu sve se pere s ljubavi A bol iznutra ubija.. Sve lijepo što imali smo mi Nestalo je u rani, neispranoj Sve što smo dijelili ti i ja Postala je samo moja bol. Tihe suze sam plakao noćas za tebe I sjećao se obećanja voljena Da me nećeš pustiti Da ću uz tebe zauvijek biti Ali siječanja su samo bolna navika. Bol me iznutra ubila Onoga dana kada si otišla Bol me ubila kada si mi se nasmijala A tiha suza ti niz lice skliznula Prokletog li osmijeha na licu tvome Kada vidjela si me Nasmijala se tako da zaljubim se I onda bodež u srce mi zabila! Umirem, umirem od rane koju zadala si mi Kada sam te u svoj svijet ljubavi pustio Ubila si me kada nadao sam se Da uz tebe Siguran sam Ali ti si dokazala da život je okrutan i prema meni Koji nadam se da u ljubavi moje ime uskrsnuti će Uskrsnuti srce više neće, za život više nemam sreće Razloga više nema Suza u oku se sprema A prva kap krvi što u vodu kapnula je Obojila je krevet zadnji moj Obojila me je Kap krvi, ovaj put posljednje. |
17.03.2007., subota
Black goddess
|
Njezina crna kosa rasula se je po crvenoj svilenoj posteljini. A svila poput vode stvorila je svoje male valove koji su vodili do njezinog tijela. On je bio kraj kreveta, pokraj nje. S puno ruža u jednoj od svojih dvije mrtvački bijele ruke, i noćno crnih noktiju. Polagano, nježno, otkidao je latice i pritiskao ih nježno u šaci. Prosuo ih je po njoj, po posteljini. Latice crvene poput svile na kojoj je ona ležala. A on je i dalje, stajao pored nje i puštao latice da plaho padaju po njoj. Jedna od njih nespretno i posebno, odvojena od drugih pala je na njezin svilenkast mek nosić, pomilovala usne i završila na vratu. Njegove zjenice se proširiše, pogledao je njezin vrat, ukrašen laticom, posebnom, ljepšom od svih drugih. Šapnuo je na njezino uho, intimnim dodirom usana na njezinim ušnim resicama: ''Ova latica, posebna je kao ti, odvojena od ostalih. Najljepša. '' On, imao je dugu crnu kosu, ravnu poput slapova. Jedino što je kao kamen u slapu uništavalo savršenu ravninu njegove kose bile su uši, koje su svoju bjelinu skrivale ispod njegove guste crne kose. Duboka crna rupa, u kojim se je krilo bijelo ništavilo… A u ništavilu, njegova predivna zelena zjenica. Gledala ga je, svojim lijepim plavim očima,. Bijelo lice, tek mali znak da je živa, prirodno rumenilo na obrazima. Nasmijala se je. A on se je spustio do njezinih lijepih usana, kosa je plaho prošla po njezinom licu dok su njegove usne mazile njezine. Ustao je polagano, svila je ostavila trag njegovog upiranja, jer i najmanji dodir mogao je narušiti njezinu ravnoću, ali time samo pokazati ljepotu koju je imala. Ugasio je svijetla. Njegovo lice i svijeća, bilo je jedino što se je vidjelo u sobi. A on, palio je druge svijeće… Stvarao je svijetlo u tami, ali ne ono koje bi otjeralo tamo, već samo uljepšalo njezinu mističnu ljepotu koju su oni noćas dijelili. Njegovo sablasno bijelo tijelo u crno zavijeno našlo se je iznad nje, povuklo njezino tijelo više, polegao je njezinu glavu polako na jastuk. Poljubio je njezine obraze, nježno. Povukao je svoju kosu po njezinom licu, vratu, polagano ljubio njezin vrat, a njezina žila sve više je pulsirala. A on je svojim zmijskim, zlobnim pokretom jezika po njezinoj žili izvukao prvi duboki uzdah, njezino prvo stenjanje. Prokleto se je nasmijao, bezvučno. Svojim bodežom rasparao je špagu kojom je bio vezan njezin korzet, rasparao ga je, skinuo s nje. Njezine grudi, bijele poput snježnih gruda s kapljicom krvi na vrhu bile su pred njim. Položio je sjajnu oštricu bodeža tik pored njene glave, spustio je svoje usne na njezine crvene bradavice. Ljepota koju je imala, bila je božanstveno nenadmašiva. A on je bio taj crni anđel, koji je tu božanstvenost imao, znao s njom postupati onako kako je ona to željela. Svojim oštrim noktima prošao je po njezinom trbuhu na putu do njezine suknje. Krenuo je otkopčavati, otvarati put do hrama božice, a ona je svojim rukama čvrsto ugrabila rešetke kreveta u ruke. Oh moj bože, svijeće su se posramile ljepote njene, zatitrale u noći. Njezino tijelo, golo, potpuno cisto, kao bijela svila na crvenoj, kao anđel u rukama demona. On je svoju odjeću odbacio, gotovo je rastrgao sa sebe, a onda. Vratio se je njoj. Uzeo je njezine ruke, lisicama ih pričvrstio za stranice kreveta. Uzeo je njezine noge, učinio isto. Počeo je ljubiti njezin vrat.. Sada već puna žila krvi pulsirala je sve više. A njezino disanje se je ubrzavalo, sve brže i brže. Uzeo je njezine tople, snježno bijele grudi u ruke, polagano pomicao prste po njima, kao po svili, jer ona je bila nježnija od svile. Ružu je postavio između te dvije, predivne bijele grudice. Poljubio ih je, i krenuo dolje, niže. Tamo gdje je postajalo sve toplije, sve više čeznulo za njim, ali on je bio ustrajan. Zmija u njemu, podla, okrutna. Došla je do hrama božice, i njezin jezik, njegov zmijski jezik… Prošao je vratima njezinog hrama, polagano. Doticao ga tek toliko da se njezino tijelo počelo odmicati, ali svezana, bila je zatočena u njegovom carstvu užitka. I njegov jezik pronašao je blago koje je čuvao njezin hram, biser koji je značio užitak, a užitak koji je vodio do orgazma. Toliko jakoga da je vrištala, drhtala u njegovima rukama, a ruke su mu se punile njezinim toplim sokovima. Sokovi dokaza njezinog užitka. Odvezao je njezine noge, svojim čvrstim mišićem prošao duboko u njezinu palaču. Njezin jecaj, njegov osmijeh. Odvezao je njezine ruke a njezini nokti automatski su se zarili u njegova leđa. Okrenula ga je ispod sebe. Pokazala mu je koliko seks s božicom može značiti, koliko seks u njezinom carstvu može ubiti. Uzela ga je u svoje carstvo, a on je noktima derao svilu oko njih. Ona je uzela bodež koji je stajao pokraj njegove glave, i napravila je rez na svojim grudima, polizala krv s noža i drugi rez napravila na njegovim prsima. Uzela je njegovu ruku, njegov prst, i povukla ga po krvi na njezinim grudima. A svojim prstom povukla je krv s njegovih prsa. Tako su probali krv jedno od drugoga. I njihovi jezici izmiješali su tu krv, do kraja. Orgazam. Ona i on. U isto vrijeme. Dijelili su to prelijepo iskustvo. Stisnuo je ružu u šaku. Njezino trnje zarilo se u njegovo meso ali on to nije osjetio jer u tom trenutku sva tekućina njegovog užitka spojila se je u njezinu, u njoj, a ona je klonula, na njega. Noć je ugasila svijeće, ljubavnika dva nitko razdvojiti neće  |
15.03.2007., četvrtak
Where is my life
|
Svijet se rapsada, sistem se raspada, ljudski životi se rapsadaju. Zašto se svi prave da je sve ok, da su prihvatili život i svijet ovakvime kakav je kada nisu, kada nitko nije. Zašto ljudi pišu tako tužne pjesme ako je sve u redu, zašto ljudi umiru, gube živote.. ako je sve u redu? I kako se mogu smijati, hodati ulicom s tim nasmješenim maskama. Glume nešto što ne postoji, glume savršen život koji nitko ne može živjeti... ni novac više ne čini boga, kao nekada. Jer ovaj svijet je totalno propao. Demokracija? I dalje mislite da živite u demokrativnom svijetu. Vaš grad možda da, država. Ali svijet oko vas se raspada, oko vašeg obzora pogleda na svijet, život. Znate. Ljudi svaki dna gube život na ulici, u pustinji, umiru. Od metka, od gladi, od boli, od bolesti, jer nemaju novaca da kupe lijekove. Sve ih je više takvih. Naš planet... Globalno smeće.. A ljudi i dalje bježe od istine, stave masku i misle da nitko ne vidi njihovo pravo lice. Ja tražim odgovore od onih, koji su spremni skinuti masku, reći da nije sve u redu. Oni koji su spremni na to da se svijet raspada, i da svaka generacija može biit posljednja. Pjesma prokletih, nikada neće biti zaboravljena. Jer prokleti smo čim smo se rodili, da uništimo planet na kojemu živimo. Ako smo i dalje ostali ljudi. Zašto si ne pomažemo? Ako smo i dalje smrtnici, zašto ne branimo jedni drugima živote. Ako i dalje imamo srca, zuašto ljudi plaču, kako netko može biit sam na ulici, ako netko ima srca i ima kuda smjestiti tu osobu?? Vi ovo volite, ovaj život? Volite živjeti tako? Misliti samo na sebe, kao da su vam svi vaše vrste neprijatelji? Proklete životinje, proklete sante leda bez emocija. Stanite na svoje noge, ne trebate oslonce, i viknite: JA ŽELIM ŽIVJETI!  Kako sam prije rekao. Svako buđenje je još samo jedan dan u paklu, i svaki monotoni pokret sve više podsjeća na savršenstvo života koje je njegova najgora, najveća mana. Želim vam reći ljudi, ne dajte se globalizaciji. Više mi je muka od ljudi koji se prilagođavaju drugima. 18 godina jebeno istog pogleda. Kuda kod da pogledam, ljudi se jebeno prilagođavaju drugima. A ja sam svoj život ostavio normalnime, i eto. tu sam pred vama. Možda sjeban, možda malo uništen, ali bar nisma kao svi! Ne dajte se promjeniti, ako to pokušaju zajedno ćemo ih poraziti! Nitko ne može promjeniti srce koje imate u sebi. I jednog dana, kada se sudibina napokon okomi na čovječanstvo. Mi padamo zadnji. Mi jesmo složni, nas je malo. Ali oni, večina, masa. Oni se mrze međusobno. I kada kao zavlada zemljom, a zavladati će. Samo oni koji mogu ostati zajedno, ostati će...  Žao mi je gledati djecu kako se rađaju, žao mi je gledati svijet koji im daju na raspolaganje. Njihova najveća ljubav, najbolji prijatelj. Može biti samo internet, tehnologija. a ljudi, ljudi su prezaposleni da bi imali vremena za to. I sve je poleo tako.. Jednog dana kada je čovijek shvatio koliko je njegov um destruktivan. Shvatio je i onaj drugi.. I počeli su učiti i ostali. Polagano svijet se je dizao, polagano svijet je postaja jači. A oni su učili i učili. Dok nisu shvatili. Shvatili, krivo... Na svijetu ima mjesto samo za jedne. Bojali su se da je netko pametniji od njih, da će netko biit moćniji. Umijesto da su svoju moć spojili, ujedinili, svoj razum, pamet.. Oni su se pobuijali, radili ratove, ubijali ljude. Ono što je natužnije. Mrtve žene, njihova dijeca koja su tek ugledala svijet. Ugledala su ga držeći svoje mrtve majke za krvave ruke, očeve izgubljene daleko, koji su umirali.. Ne za sebe, ne za njih, nego za nekoga, tko je sebično htio biti najjači na svijetu. Ljudi ne vole ljude, a svi su jebeno isti. Ratovi. Sirene.... Nebo koje se ne vidi od dima.. Strah. Prazne ulice. Zvuk pušaka koje upravo oduzimaju nekoga oca, nekome dijete, nekome majku... I netko ubija.. ne zato jer to želi, ne zato jer želi ubiti nekoga, nego zato jer mu to netko nalaže!!! zašto to dopuštate, upravljaju s vama! Mrzite nekoga jer vam je ubio nekoga! Ne mrzite tu osobu, ta osoba nije mogla mislit na vas, na njega. Ta osoba morala je misliti na sebe, jer je netko učinio od dobroga čovijeka zlo, zvijer. aparat za ubijanje! PROKLETI BILI! Ubili su ljude od njih stvarali strojeve za ubijanje, prokleto im ime bilo, prokleti im grobovi. Odbijte od sebe sve naredbe! Mi smo ljudi nismo robovi!  Svijet pada... Anarhija ako zavlada.. Svi smo u kurcu. Nema nam spasa. A polagano se i to događa. Titani će započeti, mi mali.. Mi ćemo se pokoriti, kao masa. Ali ne kao pojedinci, ne svi. I bolje bi umro nego se pokorio. Nikada nećemo dopustiti da nas pokore! Život je sranje i bez njihovih gluposti, ubijati nekome obitelj, unitavati život ljudima, stvarati mržnju, koja je već godinama stvarana. I sam imam urođenu neku nacističku sklonost... To je loše zar ne, ne treba biti tako. Recite: mrzim 99% ljudske nacije, a onih 1 % to su oni kao ja! I neka bude tako. Hate you all! Endless war By: Blacken The Angel UPDATE: Izgubila si sve što si imala Za sve što si mi ucinila Pjesma jedna, bila ti na duši prokleta Za sve što si mi ucinila Nadam se da u mukama budeš umrla! Ti si vrata pakla mi otvorila A ja sam ušetao Ja sam ti vjerovao Ti si me uvela u lažni svijet Moja ljubav se tamo slomila! Izgubila si sve što si imala Izgubila si me I sve što sam ti davao Izgubila si sve Sve što si imala Sama si ostala Sve si izgubila! Ti si laž na mojim usnama! Ja sam rekao da tvoj put do pakla sam pratio Ali sam te samu tamo stavio Jer moja ljubav je tamo nestala! Mislila si da ceš me zauvijek imati Ali sve ceš izgubiti Nitko me kao ti nije povrijedio Zauvijek cu te mrziti! Za sve igre s mojim srcem Za sve boli i sve suze Ja pjesmu pišem ti Za sve igre srcem mojim koje si igrala Za sve ljubavne igre koje smo igrali Na kraju ceš ti izgubiti! Izgubila si sve što si imala Izgubila si sve što si trebala Izgubila si me Ja otišao sam Samu napustio sam te Izgubila si sve, sve što si imala Zauvijek sam otišao Prokleta bila! |
13.03.2007., utorak
Falling forever
|
Ja cu padati zauvijek sve dublje. Kao da ronim u more u kojemu ne poznajem nit mogu naći istinu. ŠTo dublje idem to je mračnije.. I dok padam tako, osjećam kako slabim polako. A vrijeme, vrijeme mi je postalo najveći protivnik, padam zauvijek. Padam zauvijek i tražim dno. Da napokonsaznam istinu, živim li da umrem ili umirem jer sam živio, kako god bilo, oboje se svodi na smrt kao smisao, a ja sam slomljen. i padam dublje! Vrijeme, pokalazlo se je. Shvatio sam koliko slika kroz glavu prolazi mi, i koliko sam doista sjeban. Ni sam nikada znao, koliko sam toga proživio. Padam zauvijek, padam i ne znam kada ću prestati padati, topim se u svome moru, sranja i emocija. Sjedio sam i pisao pjesme, napisao sam ih par i shvatio sam, da je toliko toga u meni, što me tjera da ispišem se. Gledam se i sjetim se kakav sam bio, shvatio sam koliko godina nisam iskoristio, shvatio sam koliko sam u životu grešaka učini. Sada je kasno jer mjenjati ne možeš ono što se je dogodilo.. Nitko neće biti kažnjen za nepravdu koju sam doživio, nitko neće biti kažnjen za moje slomljeno srce... U ovoj boli i tragediji kojom sam se okružio, opjsjednut sam ljepotom i nježnošću, ljubavi... Samo zato jer u to jedino još vjerujem. Izgubio sam vjeru u sve što mi drugi ponude.. Mislio sam da je gotovo ali dogodilo se je kao i uvijek. Razlog da poživiš dan, da preživiš ovaj pakao.. I kada misliš da je napokon sve u redu, shvatiš da je život samo hrpa sranja. Ne gledaj me više nikada, ne gledaj u moje oči.. Kažu mi da krije se tuga u njima, pa zar moja maska nikada nije dovoljno dobra, oči moram skiriti, nekako ubiti u njima tugu.. Ako je ima. Jer ja je ne vidim, ja sebe vdim kao tugu... Tužan sam.. Možda ovo blacken the angel je trebalo sad blacken the angel... ma ne, i ovako je ok. Tražim djetinjstvo... U svome sječanju.. I svaki puta kada ga se sjetim, suza mi krene.. Svaki puta kada ipomislim na to, ubijem se, ubijem sve u sebi. sjednem i zaplačem, tresem se. Boli me... Poželim biti još jednom dijete, ispraviti neke stvari, mnogo toga proživjeti uz druge, druge ljude... U normalnome okruženju, daleko od krvi, vrištanja i alkohola... Doživjeti božić s sretnom obitelji, toplim mekim zagrljajem punim ljubavi...No kako bi Poe-a rekao: NIKAD VIŠE.  Možda nikada ne bi izgubio vjeru u boga, možda nikada ne bi bilo tako kako je bilo, moj životni put. Da nisi ti otišao.. Jer kada sam već shvatio da si ti jedina osoba kojoj sam mogao vjerovati da me neće povrijediti ti si umro.. Možda bog i postoji, ali ako postoji mrzim ga svim svojim bičem. Mrzim svaku česticu sebe koju je on (ako je) stvorio. Kada sam pomislio da znam što radim, dok si ti samo živio svoj život.. Umirao si. Da sam bar ja to onda znao, da si ti to znao. Da je itko znao... A ako ima boga, on je to trebao znati, proklet bio... I dan danas nedostaješ mi, moj vječni prijatelju.  Jedino što je u meni ostalo pozitivno, što nitko nije uspio istjerati, ubiti, slomiti.. Bar ne zauvijek. Bilo je faza i trenutaka, ali na kraju ja sam uvijek ja. Ljubav... Toiko padova, toliko suza, krvi i iznevjerenja. Ali svaka ljubav nosi nešto lijepo pa i kada prekine ona ostaje lijepo bolno sjećanje. Nitko ne može ubiti ljubav u meni.. I eto.. Jedino u što vjerujem i čemu se nadam da će biti sa mnom zauvijek. LJubav..  Padam zauvijek Godinama sam trpio Udarce i nasilje Deranje i plašenje Suze i vrištanje dok nitko ne čuje I skrivao svoje slabosti Sakrio srce da ga nitko ne povrijedi Polako sam počeo padati Lovio sam ruke onih kojima sam vjerovao Ali oni su se samo izmaknuli O, o vrijeme me dohvatilo I ja padam zauvijek! Padam zauvijek i sjetim se Koliko boli je bilo kada sam bio najmanji Kada je svijet bio za mene veliki I možda još i lijepi san Kada sam sanjao O svijetu koji sada prezirem. Suze sam skrio Dok me niste gledali A muško sam oduvijek trebao biti Ali to mi niste dopustili Slomili ste u meni sve Samo bol je ostala Ostala da prati me Oblikuje me u ono što postalo je Postalo dio mene koji ubija Ubija dok sjetim se Koliko boli iza mene ostaje Smrti i krvi koliko iza mene je Ja padam dublje! Vrijeme ubilo me je Sada znam, osjetim sve Sada znam da daleko sam dogurao Jer vrijeme me zaobišlo Ja sam na mjestu stajao a ono je prolazilo Tražio sam istinu Istina ne postoji i ja padam Padam dublje i tražim se Ruke da me spase sada su previsoko za mene A suze i dalje, nisu napustile me. Ljubavi kada sjetim se Kako sam vjerovao da spasiti će me A ljubav uvijek je bila tu kada sam je trebao imati Moje srce znalo je voljeti Ali znalo je boljeti I ljubavi sam vjerovao Jer sam se u njoj dobro osjećao Ali otišlo je i to Otišlo je kao i djetinjstvo Djetinjstvo bez ljubavi Ja sam nastavio padati Djetinjstvo krvavih ruka provedeno Ja san nastavio krvariti Ja sam padao i padam još Život nikada nije bio dobar, uvijek je loš.  Vrijeme me ubilo Vrijeme me dovelo da shvatim sve Ja sam samo jedan od rijetkih Koji moraju prestati Život živjeti s prošlosti Ja sam čovjek bez prošlosti Padam, padam i vrištim od boli sve Koja tako prokleto reže me Plačem i nitko me ne čuje jer duboko sam I dublje sve Padam, padam otkad izgubio sam se Izgubio sam što sam htio Snove sam ostavio u boci alkohola Noći pune tuge i bola Krvave ruke zbog srca moga.. Padam dublje! Pao sam već toliko duboko Svijetlo u tami vidio sam Ali svaki puta kada prema njemu krenem Ugasi se i u tami ostavi me Ostavi me, ostavi Ne želim se spasiti! Padam i padati ću Neću pokušati izaći Padam sve dublje i umrijeti ću Umrijeti s osmijehom na licu Umrijeti ću na dnu Gdje hladno je Gdje bol ubija emocije Padnem li napokon na dno Kraj je za mene tu Padnem li napokon, nestat ću I nikada vratiti se Ne želim biti slomljen opet Pasti ću, proklet bio život ako ne umrem više Jer svaki dan sve mi se manje diše Proklet bio život ako ne mogu izgubiti se Proklet bio život koji živim ja Proklet bio život, prokleti bili svi, koji ste me uništili!  |
11.03.2007., nedjelja
Happy fucking birthday
|
Evo.. Danas slavim s frendovima rođendan iako mi je on tek u ponedjeljak. Što da vam kažem, još mi se vrti u glavi.. Popio sam čašu piva danas ali u zadnja dva dana nisam se trijeznio. I dobro je, tako je najbolje. Možda već sljedeći tjedan tj ovaj sada koji dolazi budem išao u ZG želim taj fucking pirs. I jebote, ljudi.. Alkohol je zakon. Smijem se, bacam se, plešem, skačem, vrištim, grlim se. I jednostavno, život je lijep kada u njega uliješ litre i litre alkohola. Jučer sam vidio Deu i Stefani. Možda i ne bi bio toliko pijan ali kada sam krenuo doma moja ekipa. I sve više i više ljudi. Runde su letjele, letio sam i ja. Polagano. Izgubio sam se. Utopio sam se u alkoholu, jedva da sam bio bez alkohola na 2 min. Rakije, vina, bambusa.. Ma sve što uhvatim. Moja jetra je za alkohol stvorena. I sada evo. 18 godina imam. Možda bi sada fakat trebao razmisliti što doista želim od života. A ono što mi je jedino u glavi trenutno.. hoću li se i danas napiti, sutra.. hmm. mislim da do utorka ne mislim biti trjezan. ostatka love trebam za zg.. Ah.. Jebote... Kakav je ovo post, kakav sam ja to. EEEE hvala Stefi za 2 bedža pentagram i invertani križ. :) !8 godina. Dali da to gledam nekako poziotivno. Ja samo gledam. Jedna godina bliže smrti. U biti slavim jer umirem, svi slavimo jer umiremo. Koja ironija. Svaki dan umiremo i onda to slavimo. A da, ja sam goth zar ne. Praise death! |
10.03.2007., subota
Another day in hell!!!!
|
Its just another day, another motherfucking day, another day in hell! nisam čudovište samo imam dugu kosu, malo sam mračnije obučen, možda lice otkriva moje unutarnje demone, možda bol iz mene izlazi kroz poglede, ali što je. Zar me morate tako odmjerivati! Izgubio sam se među vama, postao sam bolestan na vaše reakcije, kao da me mučite svojim disanjem, da barsvi umrete... Osjećam se usamljeno kada sam pokraj vas, osjećam se prljavo... kada gledam vas kako sretni ste i kako moram biti kao vi... Ne sorry maso, nisam ja za to. Zabava je super stvar ali ipak, osjećam kao da to nisam ja. Krivime se osjećam kada se nasmijem, čudno.. Kao da nemam pravo na to, kao da moje pravo na život ne postoji.. Pokušavam ignorirati ljude koji me gledaju čudnim pogledima, pokušavam se praviti da ne vidim kako me odmjere, i glumim... Glumim osmijeh koji krije moje tužne drhtaje usnica. Kada spustim glavu u koljena i stisnem kosu u šake, isplačem svoje prokleto bolne suze, gotovo oštre, gotovo da mi režu lice kao i srce.. I dalje, glava ostaje u krilu. Padaju mi pogledi na ruke, gledam ih i gledam žile koje mi život daju. I kada samo blizu njih dođem, osjetim potrebu da ih uklonim iz sebe, da se osječam snažnije. Bez uza i straha, bez tuge i boli, u zemlju... u svijet bez ljudi, bez ljubavi, mržnje, u svijet bez svijesti. Nadam se da jednog dana budem skupio snage, dovoljno da se oprostim od samoga sebe, da snaga bude na vrhuncu zadovoljstva užitka u alkoholu. ali i kada pomislim da je dan uspio, da će biti bolji. ANTOHER DAY IN HELL!!!! Ustajem i krećem se istim pokretima svakoga jutro, sve je tako jebeno isto. savršenostvo je dosadno zar ne, prokleto bilo savršenstvo, ubije sve. Savršeno indetično se ponašam svako jutro, koristim iste riječi, mislim na iste stvari. I prvo što napravim, sjednem za komp i poslušam DAY IN HELL. ( to je stvar od exilie) Već mi je smiješno slušati i gledati ljude, kako se trude učiniti od mene osobu s osmijehom na licu. Pa daj... Da to želim, da to mogu, to bi i bio. ali... IT'S JUST ANOTHER DAY I HELL. U biti pišem ovaj post u pripitom stanju... Da... Pijan sam od jučer. Bio sam na punk gitarijadi bilo je likova iz zg i slično koji su davali cuge, prijatelji su mi davali cuge isto.. I napio sam se.. Ne bi ja bio tamo ali tamo je bila cura koju sam htio vidjeti, sada je to moja cura :) Da.. U biti meni je bilo najbolje tamo definitivno hehe.. Dok su se oni bacali na mjuzu ja sam cugao i bario se s curom. Kada je ona otišla doma ja sma se nacugao do daske.. Pao sam u lokvu vode i krenuli smo doma.. To je otprilike 1 i pol sat od mene doma pjege... I pijan... Užas.. Ujutro sam morao u školu. bio sam pijan i pustila mej e raska doma, i još 2 frenda. Otišao sam na kavu s njima pa onda s druga dva frenda na piva... Onda sam se našao s curom i eto me. Došao sam doma ostaviti torbu i pojesti nešto pa odem van se napiti. Sutra slavim doma ročkaš, opet ću se napiti. U ponedjeljka mi je zaprvo ročkaš, opet ću se napiti.. U fuck... Pa to ja zovem život, vidite ljudi... Naučio sam da kako sam prestao živjeti da sam tako najbolje živio, alkohol je jebena stvar. A Ana, moja nova cura... Volio bi da ta veza potraje, fakad sam jako htio biti s njom i sada mi je predrago da jesam s njom. Stvarno sam uživao sinoć s njom, to mi je trebalo :) I danas naravno hehe... Izgubio sam se.. Razmak između ovih rečenica je po 2 -3 minute. gubim se na tipkama. lool... jebiga. alkohol čini svoje a ja to volim i ne mislim prestati.. samo još više i više.. samo daj... dakle, ukratko... alkohol owns! |
09.03.2007., petak
Game over #2#
|
Više ne igram po pravilima igra je završena. I više se ne igram živi život po pravilima, nema tamo mojih snova. Moji snovi su van pravila svi, i zato ču se boriti. Gdje si ti, tražim odgovore u njemim zidovima. Pokušavam pronaći tebe u jeci svoga glasa, pokušavam shvatiti dali si odvratna ili krasna. I da umrem ne bi mi žao bilo niti da zvijezda postanem, sve je za mene isto, put u smrt na drugačiji naćin. Ja sam nitko, ništa, ja sam tragedija, ja sam bol. Opeci se na mojim usnama, ulit ću smrt u tebe, sa sobom povesti ću te, sve koji me požele. Pratiš me? Gdje? Krećemo? Kuda? zašto? Vodim te... kuda? kada jednu igru ne mogu završiti, napravim novoga lika i igram s njim. Game over što se staoga tiće, i evo već danas počinjem, new character, new game. Game over je samo iskustvo koje ne smijem ponoviti, kako bi novim likom mogao kroz sve proći. još jednom, put koji sam prolazio, ovaj put ga poznajem i moram tim putem, duboko gdje sam prošli puta stao.. Moja duša traži promjene. Možda napravim irokezu, možda dreadlockse, možda ništa. Odjeća.. Trebam bolju. Uskoro idem u zg pirsati usnicu... dobro, to je pozitivno. Promjena na meni. Barenje s curama vikendom. ah.. game over. To nisam ja, to ne mogu biti ja. Ne želim biti ono što mrzim, i ovako se mrzim ne želim niti mogu još više. Kako da povratim samoga sebe, ne želim zaboraviti zašto su me ljudi voljeli to želim i daljeimati. ali ono što me je uništilo žlim zaobići. No sada sam shvatio, život nije igra. Tražim te i dalje, izgubljen u zidovima, s glazbom u krvi i srcu, tražim odgovore, kroz suze krupne, ogorčeno isplakane. NEMA ODGOVORA U OVOME UNIPTENJU SEBE, UPRAVO RADIM NEŠTO ŠTO SAM PRIJE TREBAO. SADA SAM NIŠTA, SADA SMA NITKO. FORMIRAM SE I STVARAM SE, ONAKVIME KAKAV SAM ODUVIJEK TREBAO BITI. VRAĆAM SE NA PUT KOJI SAM NAPUSTIO, I PONAVLJAM JA SAM SADA NITKO I NIŠTA. SPREMAM SE PATIIT, SPREMA SE VOLJETI, SPREMAM SE UMRIJETI. SPREMAN SAM NAPOKON ZADNJE SKRETANJE SKRENUTI, UMRIJETI ILI ŽIVJETI. PITAM SE, ODGOVORE NE PRONALAZIM. ZIDOVI ŠUTE, ŠUTJETI ĆU I JA, tek pokoja gorka suza |
Game over #1#
|
nekada sam pisao postove drugačije, ne znam što se je promjenilo. nekada su moji postovi bili ne osobni toliko. sada sam postao čudan. valjda mi se svidjelo to što mi blog pruža, kao i pisanje. Duboko u sebi tražim dogovore na pitanja, koje postavljam iznutra odakle tražim odgovore. kako u pitanju nači odgovor... kako iz rupe stvoriti rupu.. loše zar ne. nije moguče. Ali mene ubija samoća... Ne mogu biti sam, dosadno je. I jednostavno.. ŠTo se dogodilo.. ? Zašto se je sve tako promijenilo, ja, ljudi oko mene, oni kole volim, oni koji me vole. Zašto? što se dogodilo? Jesam ja postaobolji ili lošiji? Ili sam vam samo možda dosadio ili ste se zaželjeli mene? ne znam više ni ja, kao ni vi. Imate li kada osjećaj da vas je sram onoga što jeste, onoga tko jeste. sram me je reći punim imenom i prezimenom nekome tko sam ja. Jer sramim se svoga indentiteta. A moje srce.. WTF se dogodilo s time. bar sam se nadao da če ono uvijek biti razumno. ali jebeno nije, a meni je tako savršeno svejedno, kao da mi je sve izgubilo bit. Ali da to kažem to bi bila laž.. Jer srce mi je jače nego prije, puno ljubavi. A kraj svijeta je valjda još daleko. pa ne mogu čekati dan kada umrem, sjedeći doma. Gledam djecu kako trče, sretni su, smiju se. Poželim biti mal kao oni, poželim biti uz njih, poželim ne sjećati se sebe, u njihovim godinama. Poželi biti netko drugi, tko može reći da se je zabavio kao klinac, tko može reći da mu je bilo dobro, ali ja, ne ja. Ovaj život je samo igra, a ja ih brzo volim preći. GAME OVER mi je najdraži dio igre, pogotovo igre koja se zove real life. Praksa me ubila, rad.. Potrgan sam vidite da ne mogu napisati dubokouman tekst, ni da se potrgam... blokada. pozdrav ljudi, ni sliku ne mogu staviti, ne da mi se. see ya in hell Besmrtnost ljubavi Ostavi sve iza nas primi me za ruku Ubit cemo bol i muku. Osmijeh na licu želim vidjeh ti Jer umrijeti cemo mi. Ja želim tvoje usne polagano ljubiti Posljednji put u krevetu ih dodirivati I molim te ne napuštaj me još Posljednju noc želim uz tebe proživjeti Jutarnjim zrakama ljubavi, jutarnjim zrakama cemo otici Samo ovu noc još nemoj me napustiti Želim tvoje tople usne, zadnji put ljubiti. Kao leptirova krila dva Tvoje usne na mojima Kao andel u rukama pala si mi. Osmijeh na licu vidim ti Oci pune smrti A ti smiješ se jer znaš Ovo je zadnji dan Ti smiješ se dok umireš A ja uz tebe cekam da, cekam da umremo zajedno mi Kao andeli što su s neba pali. Ostavili smo mirisi u postelji Ostavili smo život i bol Odlutali smo, kao dva andela u nebo Odlutali smo tamo gdje nema nikoga. Trcali smo livadama trcali smo šumama Plesali na oblacima. I nisam osjecao težinu svoje duše Osjecao sam se mrtav sretan Uz tebe ugledavši te ugledavši nas, sretne I mislio sam da kraj boli je to Da kraj boli je bilo to, uz tebe umrijeti, uciniti zlo. Ali grijeh moj o glavu mi se obio Pošiljku iz pakla sam dobio U život su me vratili. Ne, ne napuštam te Oni vratili su me natrag u tijelo moje Ne ljubavi ne napuštam te, vratiti cu se opet O zašto mi radite to Bijeli demoni, srce vam je zlo Kako možete uzeti me od nje Nakon što smo zrakama sunca ubili se oboje. Život su mi vratili i muke sam si morao skratiti Evo me ljubavi, tamo gdje smo umrli mi Sada umirem samo ja, a cekaš me ti. |
07.03.2007., srijeda
I hate life, i hate this shit
|
Pokušavam biti ok i glumiti da je sve ok. I stvarno evo, dajem sve od sebe ali nejde.. kao da umirem a svaki dan se rodim da umrem. I nema kraja, izgubio sam se i idem samo dalje ponavljajuči sam sebe. Izgubio sam sve, sve što sam mogao nazvati dijelom sebe. Ne znam zašto me toliko ubija ta praksa, ali ja sam psihički preslaba osoba da bi izdržao rad punih 8 sati. Punih 8 sati bez moga maštaja, piskaranja. Ne, ne mogu ja to samo tako. Ja sam sanjar, ja ne mogu toliko biti svjestan. Sam sebe ne razumijem. Zašto se nisam danas našao s jednom curom... Mislim mogao sam umoran bio doma ili vani. Ne znam... Zašto prošle subote nisam pokušao nešto, što sam htio. Zašto sam morao opet biti pijan i zašto mi je samo alkohol 0-24 u mislima ovaj tjedan. Zašto ne mogu reći srcu da postane kamen? hmm. ah da, ne bi nas imalo što boljeti.. ne bi imao za što živjeti. Dobro, evo odgovorio sam na jedno pitaje. Zašto jednostavno ne mogu biti vesel kao svi i čemu to forsiranje samoga sebe, da dam nešto više od sebe nego mogu... Prejadno... Osjecam se totalno izmoreno, kao da me boli svaki dodir ove tipke na tipkovnici, užas. Da umirem osjećao bi se bolje, a ovako svaki dan, 5 dana u tjednu. Ne mogu, ne... Izdržat ću, da dobijem lovu, da mogu u zg. Da.. Jebem ti praksu, jebem ti novac. Želim se napiti, želim biti pijan svaki dan. a nemam novaca. Sve oko mene, sve što želim ne mogu imati samo zbog novca, prokleti papir. Ne mogu ni wow igrati kako treba. Preumoran sam da bi se koncetrirao i lijepo s ljudima igrao kao tim a još lošije ako igram sam i ne mogu paziti na sebe. Odu mi misli. Ah, jedva čekam petak. I subotu ofc. Petak bi mi trebao biti lijep bez alkohola a subota uz brdo alkohola. I da ljudi evo meni rođendan 12- tog.. pa jebiga... 18 godina. koje sranje. uživajte dok niste punoljetni, rado bi bio još jednom od 14 do 16. ali ide život dalje, jedina pauza je kraj igre, igre koji toliko mrzim. Real life. Put bez povratka Uhvati me anđele, raširi ruke svoje Primi me u svoje naručje Neka ovo bude kraj za moje suze. Ja, trebam samo tebe U ovoj agoniji i boli Ja ne mogu više i ne želim bez tebe Ja ne mogu podnijeti sve, ne bez tebe! Ne, ne mogu više vratiti se na put Ne mogu više sakriti se Ne mogu više osjećati laž Zatvoriti oči kao da postoji spas… Nadam sam se da mogu vjerovati ti Ali uvjerio sam se da čovjek si Ubila bi me, ali srce još voli te i polako umire. Dok gledam te bol ubija sve Ubija mene i sve oko mene Ubija zbog tebe a ja I dalje volim te Ja gubim se Gubim vjeru u spas! Anđele raširi krila primi me Anđele raširi krila primi me Anđele raširi krila primi me Anđele ubi me! Ne mogu više natrag Ne mogu se više osvrtati Ne, ne želim čuti tvoj glas Jer svaka riječ je samo laž Ne, ne, ne želim više vidjeti te Želim samo da nestanem ja I prokleta bol ta Što stvorila ju tvoja laž! Laži mi, laži ljubavi Znao sam da će ovako završiti Laži ljubavi, laži mi Nikada se više neću vratiti. Volim te, mrzim te Pitam se opet Kako si mogla to Pitam se danima samo to Kako si mogla prokleta bila Tvoje ime u meni je sol Na rani koja boli me A kada u sjećanjima nađem te Alkoholu predam se. Ne želim te se sjećati Ne želim srcu vjerovati Ne volim te, mrzim te Uvjeri srce moje da te mrzim molim te! Prokleto je voljeti i prokleto je mrziti Ali u ljubavi samo put do mržnje ču pronaći Onda ću bar mržnjom, prije završiti! Čekaj me, ne napuštaj me Zašto uvijek odlaziš od mene Pričekaj me da iskrvarim Da mogu i ja nestati Zar ću sam i umrijeti O prokleto si hladna zar ne Kao led iznutra hladna si A ja sam kao cvijet unutar ledenoga oklopa I život moj samo je slika Smrznuta u sjećanjima! Sve što smo ljubavi zvali Bile su laži Bez mača i oklopa ratnik sam sada ja Bez kraljevstva i kralja Plaćena ubojica Ubojica srca svoga Koje polagano trujem Alkohol još jedini štujem A ljubav si mi otela ti I zato sam prestao patiti Jer mržnja je sada sve Što moje srce ima za tebe. Ljiljani oko kreveta Krevet su ti okružili cvijećem Mene nazvali smećem Krevet su ti od mene maknu Na moje suze nisu se obazirali! Pustite me do njezinoga tijela da vidim je Vrištim njeno ime Ostavite me da gledam je Gledam je kako miris ljiljana upija u sebe! U mojemu snu cvijeće to značilo je ljubav ne bol Što se promijenilo sada Sve je bol i magla I dodir tvoj nestao je Sada dodirujem samo cvijeće Koje nisu dali da na krevet ti postavim. Nisu mi dopustili ljubavi Da ti se mrtvoj približim Nisu dopustili jedina da ti usne okusim Prije nego bijele ljiljane krvlju svojom obojim. Godine su nas rastavile Bolest koju su ljudi stvorili ubila te A ono što srce mi je dalo Sada ubiti će i mene Jer bol ta, nije izlječiva. Na kraju ljubavi cvijeće ću ti na grob staviti Spomenik hladni poljubiti Ruke tvoje u kosi zamisliti Zadnji put u krevet leći Tvoj miris na jastuku pronaći U vlastitoj zabludi i sreći Umrijeti. Bolje me ubiti nego te izgubiti Možeš me nazvati svojim grijehom ljubavi Ja ču te voljeti . Možeš me učiniti robom svojim Ja ču te voljeti. Možeš raditi od mene sve što poželiš Jer ja ču te i dalje voljeti Samo tebe ču voljeti, može me ubiti ako me misliš ostaviti. Ostavi se drugih ljubavi jedina Ja te volim više od svega Daj mi usne da dokažem ti Koliko značiš mi Da poljubim te snu moj. Ne pokušavaj naći nešto bolje Jer bolje ne može jedina Naša ljubav je plamen koji gori sve do neba Anđelima pali krila Srcu mome, i dalje ne da mira. Dok tužna glazba i dalje svira Ti ušećeš kao vila U postelju moju tako tiha i plaha Svilena ti je koža poput vilenjaka Ali anđel si ti I to znamo svi Koji smo te voljeli Da samo anđele se toliko voli Za njih se cijeli život moli. |
04.03.2007., nedjelja
In my own world
|
Kraljica podzemlja moju dušu je oduzela, kraljica podzemlja zauvijek me zatočila. U crnim svojim očima, i tihim zlobnim noćima, oduzela mi je moći, oduzela mi je sve, pretvorila moje osjećaje u plamene, što kao sjećanja u meni gore, sve je gore i gore. Izgaram iznutra kao drvo u kaminu, izgaram noćas u njezinom pogledu. A kristalne oči njene tamu su u mene ulile. Kao što vino u času se lijeva. O predivan si ljubavi, ali ti to znaš. I svaki smrtnik s tobom želi podijeliti smrt, sjene u noći što zlokobno se izdvajaju od nas, šapću mi da ne postoji spas. Iz kandži tvojih što kao pakao na zemlji ubijaju me, i žudnja moja da budem jednom, budem kraj tebe. Smrt ti okrunila ime, a tama se ponosi time, što iz nje si se ustala, što si smrtnicima žudnja postala. I dalje gledam te, gledam kako moje tijelo vapi za tebe, i smrt je znam, cijena tvojih usana. Ali odmah ti dajem, ubi me, poljubi me. Ne želim više živjeti, ako tebe poljubim svi su mi se snovi ostvarili. Ako me poljubiš ubi me, ako me poljubiš, ako me poljubiš. Usne su ti hladne kao duša. Ubila si me poljupcem, što dušu mi oduzeše. Ubila si me dodirom, što u meni orgazam izazvaše, ubila si me… Violinu noćas želim ti svirati, orguljama te kroz noć pratiti, s zvijezdama ću ti koncert napraviti.. Vjetar je puhnuo, odnio je moju sudbinu, znam. Uzeo je moj raj, znam. Sprovod mojega srca, u nemilosrdnom uživanju, tvog sadističkog htijenja, moja smrt u perverzijama tvojega uma. Neka umrem, ako je za ovo cijena smrt, ubite me! I sotona bi za tobom patio, bog bi anđele silovao, samo da te imaju. A ja sam tu, iznad njih, i imam te. Jači sam od obojice, ja sam tu, na rukama ti umirem. Čuje se pucketanje vatre u kaminu, vampiri dolaze, ja znam. Ljudi vrište po ulicama, skrivaju se po kućama… A ja sam svoja vrata otvoreno ostavio, pokraj kamina, s čašom vina u ruci čekao, samo da dođeš ti, da dođeš ljubavi. A gorčina smrt s tvojih usana, pozvala me je da grlim šumu, čije grane mrtve, ponovo žive. I da umrem zadnji put, za tvoj polagani, hladni poljubac. I gledam tvoje oči, tako tamne, tako strašne. Moja duša pada u ponor pred tobom, moja duša nestaje, pred tobom. Umirem opet, umirem na hladnoj zemlji od hladnih ti usana, ali smrt me i ovaj put zaobišla, i na uho šapnula si mi, trebam te dok si živ. Stoljeća su prošla a ja i dalje živim.. U selu mome što prokleto su nazvali, nakon masakra što učine podanici moje ljubavi. Sjedim pred kaminom sam, sjedim i gledam van. Šuma mrtva sada više ne pleše, šuma više mirisom njezinim ne odiše. U mojoj ruci čaše vina, nikad više. Sada samo ubijam mlade dam i šapćem im na uho: tiše, tiše.  |
02.03.2007., petak
Dont lose your faith, that's make love in hate
|
Ne gubite ljudi vjeru u ljubav. Ne gubite vjeru u to predivno, za ljde božanstveno stvoreno. Sve je više izgubljenih. A nitko se ne želi u ljubavi pronaći. Toliko je usamljenih nježnih lica cura koje trebaju, topao dodir na licu. Nekoga da čuju da ih voli. Nekoga tko može učiniti njihove usne ispunjenima, ugrijati je u hladnoj noći. Ispuniti njezino srce s ljubavi. I muški i ženski rod, kao da su izgubili vjeru u tu ljepotu. Ne trebate se bojati voljeti jer ako se svi prestanu bojati neće nikoga povrijediti. Spasite nečije srce, dajte srcu da voli i dopustite drugome srcu davas voli. Jer u ljubavi život je puno lakši. Ne gubite vjeru, to ljubav pretvara u mržnju. Vjerujte mi. Toliko je cura. Koje ne traže puno. Samo vjernost, poštivanje, nježnost. A svi to mogu pružiti. Pa i ja sam muško zar ne. Zar bi zato morao reći da ne volim lijepe ljubavne priče, pjesme. Romantične većeri i nježne dodire. Meke poljupce. Da ne sanjam o noći provedenoj u svilenoj postelji zagrljen s voljenom. Pa zar se moram odreći svega toga samo zato jer sam muško? Oh ljudi. Nije muško ono tko je više sirov i snažniji, nije muško onaj tko je više cool. Najveće je muško ono, pokraj kojega hoda sretna cura. Potrudite se, učinite im život ljepšima. Žene zaslužuju to. I prestanite, bar oni kojima emocije još uvijek nešto znaći.. Gledati ih kao potrošnu robu. Žene su najnježnije što na svijetu postoji. Samo što su mnoge iznutra uništene, zbog tipova koji ih nisu dostojni. Najteže mi je gledati žene koje su postale drolje. Samo zato jer su izgubile vjeru u ljubav. Ne, ne mogu im pomoči. Jer ne mogu biti uz nju cijeli život. Ja pripadam dalje, drugoj. Volio bi da mogu svim curama uljepšati život, da ih gledam sretne sve... Ali ne, nisam anđel. Ne mogu popraviti toliko slomljenih srca. Popraviti mogu ali ne mogu ih grijati s ljubavi! U mome svijetu gdije umjesto kiše padaju latice ruža i gdije ljepota ne spava i ne umire. Ima mjesto samo za dvoje. Ja i voljena.. Svaki put kada vidim neki sretan par drago mi je jako zbog njih, pogotovo ako su to ljudi koje poznajem. I svaki put kada vidim curu koja je tužna, bez dečka. Poželim biti uz nju. Ali znam da je to nepravedno prema njoj i budem joj samo prijatelj.. A žene.. Eto i sam mogu reći. Cura me prevarila. Ako tražite nešto od dečka i on to sve ispuni... U čemu je problem? Volio bi da mi svaka cura sada odgovori na ovo... zašto prevariti ako voliš? Zašto ne ostaviti ako ne voliš? Čemu slamati? Moji prijatelji, veliki broj njih. Gotovo svi. Na isti način su bili kažnjeni. A znate u čemu je problem. Oni su voljeli. Svim srcem, a ono što su voljeli. Koštalo ih je krvi, alkohola, suza. Depresije. Predivne ste, najljepše. Sve do jedne. Sve imate svoje čari i mane, to je normalno. U svakoj curi vidm nešto što ni jedna druga nema i zato vas volim, kao i svi muški. Jer još nisu svi okrenuti samo onome fizičkom. još nas ima onih koji, doista želimo voljeti i želimo biti voljeni. I ne gubite vjeru u ljubav, ne gubite sebe. Što mislite da postižete, odbacivajući osječaje.. Prepuštanjem seksu bez obveze? Do kuda to vodi? Želite da vas smatraju kurvom, da nikada ne možete imati nekoga tko vas voli jer on vas ne može ondaviše tako gledati. Ljubav je nešto.. Nešto što ne smijemo izgubiti, ne kao osobu nego kao osječaj! Recite bez straha. VOLIM. i recite da svi zanju da volite! Ljubav leži u očima. I kao suze i kao sreča. Ljubav leži na usnama. Ljubav leži u rukama. Ljubav je predivna. Veliki plameni ljubavi nikada nisu bili ugašeni. Jer ako se samo malo potrudite i sve osječaje prihvatite, nikada nećete biti sami. U ljubavi sve rane nestaju, u ljubavi smo trebali odrasti.. Oni koji nisu, a ima nas. Vrijeme je da u njoj počnemo živjeti. I ako ja nisam nikada izgubio vjeru u ljubav nemojte ni vi. Uništio sam se alkoholom, ruke.. Ali i dalje. Ljubav je tu, u meni.. Ne dam je van i ne dam joj da odleti od mene. Nitko ne može ubiti ljubav osim vas. A kada je ubijete. S drugom je osobom opet morate stvoriti. I onda taj život u vama voljeti, jer je to nešto lijepo, nešto vaše. Don't lose your faith, that's make love in hate Trebam…te…. Ti me se ne sjećaš Ne sjećaš se koliko sam za tobom plakao I laži koje sam onda na srcu nosio Nisu boljele kada bi mislio na tebe Ali tko mi može reći što je san Kada vidim tebe ne mogu vjerovati Da snovi nisu sve što vidim I dao bi sve da nađem te u stvarnosti Da budem uz tebe, da živim i dišem uz tebe. Ti si mi pronašla srce na dnu jezera Ti si mi srce vratila toplije nego dana Kada sam ga na dnu ostavio I ja znam da me voliš! Ja živim za tebe I vjerujem u ljubav koju možemo imati tu Samo da nađem te Da budemo skupa mi, kao par koji nikada neće nestati I da strahove sve odbacimo Vjeruj mi da živim u ljubavi samo za tebe Ti i ja, moja voljena i jedina Ja dajem sve samo da nađem te Ja sam spreman umrijeti samo da tvoje usne poljube moje! I ja slušam u noći Hoću li te čuti kako me dozivaš I dozivam ti u šaptahu uz vjetar ime Tražim te u tami u mraku Očima uplašenima Trebam te.. Trebam te, trebam te ljubavi Nikada se neću odreći ljubavi Trebam te, ljubavi Bez tebe moje srce će se slediti. U snovima se nasmijem kada vidim te I znam da sanjam jer ne mogu imati anđela Nigdje osim u glavi Koja ubija me, ubija me Glava puna boli Trebam te, trebam ljubavi Trebam te da ne padnem na dno Gdje je kraj ne mogu znati Jer i padu samome već ću život okončati Ako me tvoja ruka ne uhvati. Trebam te, trebam te Trebam tvoje usne da budemo sretni Osjeti me, osjetim te Ne mogu bez tebe u postelju leći Ne mogu bez tebe, krv će mi prestati teći . Doziv ljubavi Sunce je zašlo prije Noć se spustila i kišu sakrila Samo kucanje njeno na prozoru Sam slušao. I ja sam znao da moja duša Moja duša pati za tobom U toploj postelji, daleko S njim! Probudi me reci da noćna mora je Spasi me i dozovi moje ime Ne želim živjeti bez tebe Krvlju svojom se želim kupati. Nije savršeno voljeti te Kada si ti poput anđela koji napustio me Kada anđele ti U tami rođen si! Dozivaš mi ime čujem te Kako kiša ispire suze koje oplakuješ za mene A kapima krvi pišem ti Volio sam te Volio kao nikada do sada onda kada Kada sam odlučio ubiti se Ubiti zbog tebe! Dala si mi hrabrosti Snage da se prestanem odupirati Da se smrti prepustim I sada kada ništa više ne ostaje u meni Krvlju pismo piše ti Više se nikada nećemo poljubiti Osim ako mrtve usne sada ne poljubiš mi Ja to, ja to više neću osjetiti. Majka me ljubavi učila, ljubav me života koštala Savršena prirodo Nesavršeno biče si stvorila Savršena majko Kakvo si to dijete rodila? Nikada nisam bio niti ću biti Nikada nisam bio savršen kako si ti. Ljubav me je ubila a ti si mi je podarila Ljubav me pokopala a ti si me njoj učila Kako si mi to učinila Srce mi u komadiće zdrobila! I ja znam da sam napustio vrijeme I ja znam da sam napustio sve samo da maknem se od nje I svi su tako slijepi zar ne Ne vide koliko boli me Prokleti život koji si mi dala bez nje! Ja ne volim živjeti Ja ne želim noćas postojati Jer noćas ona drugome pripada i zauvijek mu se obećala Ona je s drugim, njemu će pripadati A ja svoje pjesme u tamnoj noći skrit U crkvi pred oltarom ljubavi oni će se poljubit Dok će se mojom krvlju alkohol proliti. Što, što se je dogodilo to Dali je to dobro ili zlo Ona je sve to spriječila S ovoga svijeta je nestala Bijela tkanina djevicu što je značila Krvavom se bojom obojila I što se dogodilo to Oh koje zlo Sada bol je veća nego nekada Ona je mrtva u vjenčanici Nije se udala pismo mi je ostavila Nikada te prestala nisam voljeti Samo se s alkoholom nisam mogla boriti. Suze su mi potekle Vrištao sam na boga njeno ime Vrištao sam dok suze su se slijevale Dok nisam našao nekoga da izliječi bol koju sam osjetio Ona je umrla a ja sam čekao svoj red S njenim mirisom u rukama Drhtave i naborane ruke gledao sam Kako napokon gube moć Napokon umirem. |
