Marketing
Tragedy of heaven
Stajao je u parku jesenji miris ga je okružio, njene žarke boje. Obojile su sve osim njih dvoje.
Kao tamna andela dva izbacena iz raja, stajali su na sredini parka, dok granje je vjetrom plesalo, lišce poput nota oko njih letjelo, a glas njegov tiho rekao je: oh Lucretia, volim te.
Šapat njen pored uha njegovog, ucinio je njegovo srce brže da kuca, ali i dalje, polagano i smireno da uživa, u svakoj kapi krvi što život mu daje, dok u njezinim rukama raj traje, jer sve što lijepo je kratko traje. To bi bila prica o nama koja bi sretno završila, da je od mene nisu oteli. Sada pod prozorom njenim u tami skriven gledam ja, kako ona place unutar tih zidina što sagradili su oko nje, da razdvoje nas dvoje. Oteli su je, visoko su je stavili, u toranj prokleti. A ja sam gledao, kako blizu mi je nevjesta, što mi od boga ili vraga poslana, gledao sam je otetu, od sebe i boga, andela i vraga. Gledao sam kako pati ruža moja i boja sam se da ne uvene mi jedina, jer ljepota njezina je više nego predivna.
Pitao sam se što smo skrivili mi, da su nas rastavili. Stajao sam danima, u mraku skriven sam, i plakao noc i dan. Plakao sam za njom i gledao je, kako njezin život tece dalje bez mene.
Njezin otac, covjek taj, dao bog nikada ne vidio raj, od mene andela je uzeo, u tuzi njegovo lice sakrio, a ne vidi covjek taj koja pogreška je bila kada je zatocena moja vila.
I gledao sam je nocima a sanjao danima, nikako nisam mogao do nje, a život naš prolazio je.
Jednog dana vidio sam voljenu kako drugoga grli i oca njenog prokletog, sada s osmijehom na licu jer ljubavnik njezin oko vrata nosi zlato što su meni bile njene ruke, jer on nije znao što su boli i muke. Gledao sam kako ljubav moja odlazi jer novaca nisam imao da je vratim, ja sam bio prosjak, stvoren da se klatim.
Odlucio sam da vratiti ljubav svoju moram pod svaku cijenu, valovi emocija što u srce udaraju stvorili su sjenu a tama sada okupirala je srce moje, što kucalo je za oboje.
Novce sam morao imati da bi ljubav svoju mogao imati, jedino što sam mogao je pjesme pisati da uz svoju voljenu mogu nocu disati.
Glas moj što drhti i ruke što se tresu novce su dobile, stvarajuci glazbu što mi srce raspariše.
I godinama novaca nikada nije bilo dosta, kao da sam prešao preko krivog mosta, dok vrijeme nije dalo ploda, napokon život je potekao kao voda.
Došao sam zlatnim lancicem oko vrata, dijamantima na prstima što su sjali od novaca što su mi zbog boli dali.
Otvorio je vrata otac njen a ja mu pokažem koliko sam lijep, jer u ocima njegovim samo novac je bitan bio, ili sam ja krivo razumio.
Lucretia je vidjela sve to, u vrisak je došla: U što si se pretvorio!
Otac njen od srece jedva je stajat znao, pogled njegov kada vidio je nakit sav postoa je zao, a Lucretia ja plakat stala i do znanja mi dala:
Ne trebam novce tvoje, zlato što te krasi, jer novac tvoju dušu gasi, dijamante tvoje, ne tražim zlato jer ne volim te zato. Oce moj, on kao bogataš ništa mi draži nije, od odprane propale svinje. Jer ono što u njemu ima, zlatom kupiti se ne može, to je ispod mesa, ispod kože.
Otac je svadbu dopustio a Lucretia mi dušu svoju dala, novac sav što sam godinama zaradivao, u vjetar smo bacili, na prvoj livadi smo se spasili. Bili smo sami samo ona i ja, bez ikakvoga dokaza materija. Novac mi nismo trebali da bi sretni bili u ljubavi sretni bi se skrili.
Nakon vremena kratkog oboljela je ljubav moja jedina a otac njezin bez novaca je ostao, doktora nam platiti nije moga, trudio sam se, pjesme pisao. Svakim danom sve vecim uzdasima disao. Dok sam se trudio da doktora joj platim, otac njezin mislio je da se klatim, dok je otac njezin pijan bio, kcer njegovu u krevet sam skrio, a ona je ponovila samo, proklet bio novac zbog kojeg umirem ja, proklet bio otac moj, prokleo ga bog.
Izdahnula je voljena, izdahnula je govoreci to, a suze moje bile su preteške za nju, plakao sam, nadao se da sam u snu. Umrla je voljena, godine su prošle tužne i duge, sjedim na klupi, uz sjene druge. Tu i dalje pjesme joj pišem i gitarom svojom sviram da dobijem novaca, da na njezin grob ružu stavim, da njezin spomenik suzama preplavim.
Life again fad away
Obećanje je bol
Ja još ne mogu shvatiti
Što je toliko jako bilo
Da me je moglo uništiti
Da mogu samo jedan dan duže uz tebe živjeti
Odlučio bi se ubiti
Da ne ostanem sam
Dok blijedi svaki moj san.
Nikada nisam gubio vjeru
U ono što smo si obećali
Nikada nisam iznevjerio naš san
A sada ubijam me iz dana u dan.
Slomila si me kao grane što vjetar lomi
Suhe na vjetru
U ovoj oluji emocija
Ja sam šuma osušena
I grane lomiš mi
Vjetrom nosiš ih daleko
Dalje od srca mog prokletog
Nikada se neću više buditi
Ako su tvoji poljupci bili otrovni.
Svaki dodir tvoj bio je samo ljepši put u bol
Svaki dan kao na rani sol
U životu mome ne postoji više
Razlog život, razlog da dišem
Jer sve što je ostalo su bolne pjesme koje pišem
Moje srce poput kiše
Moje srce je kucalo kao kapljice kiše
Brzo što oluja ih nosi
Kao što je vjetar u mojoj kosi
Moje srce kucalo je
Brzo poput munje što sijeva
Na nebu koje od boli pjeva.
Moje srce je kucalo poput kiše
Svakim danom sve brže i više
Moje srce je kucalo tako nježno
Poput kiše, oluje hladne, snježno
Moje srce kucalo je nježno
Ali, ti si otišla
I nježnost je bol postala
A moje srce
Ono je i dalje kucalo
Usamljeno.
Srce moje kuca poput kiše
Svakim danom sve tiše i tiše
A ti, ti si me ostavila da pokisnem u tuzi
Moje srce kuca poput kiše
Svakim danom sve tiše
I nema nade da ću pobjeći tuzi, na mojem nebu duzi
Jer poslije kiše dolazi sunce
A kako kiša pada sve tiše
Tako moje tijelo polakše diše
A srce kuca svakom kapi sve sporije i tiše
Dok se moj život napokon ne izbriše.
Post je objavljen 19.03.2007. u 22:32 sati.