Marketing
Galerija užasa
Slagao sam slike u glavi da bi pobjegao od stvarnosti. Bilo je kao u albumu, najljepše slike, kao u slikovnici. Gledao sam slike što iz sjećanja u tami, izlazile su emocije na rukama vani. Krvavi ožiljci što sjećanje stvori, u galeriji slika, skoro kao snovi.
Galerija slika na kojima nema spasa, moja galerija u glavi galerija užasa.
Pitam se nekada dali je užasno sve čega se sjećam. Neovisno bilo tada lijepo ili ne. Užasno je, jer više nije ostalo ništa osim sjećanje. Sjećanje što boli, što mi boja suze u crno, ruke perem od krvi i gledam galeriju slika tužnih u glavi, galeriju užasa što u meni užas pravi
Užasno je sjetiti se svega ispočetka, a mislio sam da zakopano je sve. Slike one koje najviše bole me. Mislio sam da sam pobijedio sam sebe i to u glavi, šaptao sam sinoć u glavi zamišljenoj vrani.. šaptao sam joj: ljepotice crna da ti samo znaš, koliko je bol zbog koje mi drhti glas. Kada u glavi gledam slike te, slike u galeriji, užasne.. ah, ta galerija užasa.
Pitam se nekada boli li to stvarno, gdje je rana. Kako boli samo…
Rane nema da me boli, kako da znam što me boli?
Otvorim ranu, jednu pored druge, ožiljke otvara i gledam tamo, gdje si moja bolna rano.
Zašto je nema i sada, ja to ne razumijem, ja se čudim, ja ludim.
Shvatio sam, i kada rane gledam, krvi mi curi u meni se sjećanje budi.
Slike iz galeriju i tu su sada slike pune tuge i užasa, prokleta galerija užasa.
Kroz prste slijeva mi se krv, niz lice suze klize. Zamišljam da ona mi je sve bliže i bliže.
Tresu mi se ruke, drhte mi usne, želim oči zaklopiti da me u zemlju snova puste.
Na vratima zemlje snova, uvijek me dočeka ona.
Prst na usne mi stavi, rukom mahne crnoj vrani.
Vrana na rame joj sleti, a ona joj šapatom naredi: Nosi slike ljubavnice mračna, iz galerije užasa neka bude mašta krasna, bar u snovima neka bude on, sretan, čovjek svoj.
Ali kada se probudim slika iz sna mi ostane, u galeriji užasa opstane, kao parazit u mesu..
Čini dušu za tijelo tijesnu.
U mojoj galeriji svakog dana jedna nova slika spava, tko u galeriju moju uđe od mene ne ostaje duže. Jer užasno je biti u noj, galeriji prokletih slika toliko da im ne znam broj, u galeriji užasa.
Plakat stao, drugo nisam znao
Maglovite noći
Kada mjesec na nebo skoči
Osvijetlio mi je put
Ni srebrn ni žut.
Slušao sam šumu kako pjeva
Osjetih da mi se pomalo zijeva
Prokleo sam kuću svoju što u šumi se skriva
Dok mrtva žena pored nje mi sniva.
Dođoh doma i te noći
Znam ženo, opet poslije ponoći
I opet sam alkoholom tugu ubiti htio
Znam, znam nisam smio
Ali što da radim kada srce pati
Tjera dušu da se klati.
Sjedoh na panj pokraj njenog groba
Na križ joj usne prislonih
Poljubac ostavio sam tih
U magli izgubljen
U tami pronađen.
Osluškivao sam ne bi li ove noći možda čuo
Njeno srce da pod zemljom kuca
Ne bi li čuo da diše
Ah znam, nema te, nema više.
O vrag me odnio ako nisam čuo
Krik iza mene da se smio
Smijao se majke mi mile što mrtva godinama leži
Neka joj ako lažem
Zemlja teško na duši leži.
Okrenuh se da osluhnem ovaj puta bolje
I čujem kako progovara
Ovdje sam, niže, dolje.
Sto mu gromova pomislih da me alkohol tuče
Postalo mi je iznutra vruče
A izvana hladan znoj me oblit stao
Htjedoh pobjeći ali nisam znao.
Glas me opet zvao
Tu sam niže priđi bliže
Kao rob svoga straha
Spustih ne na koljena plaha
Tu sam niže, priđi bliže.
Vidjeh njeno lice kako u grobu leži
Cijeli tijelo mi se naježi
A oči otvorila je ona
Smrt još je tamo bila
U njenim očima se skrila
Za ruku me uhvatila žena mrtva
Poljubila mi dva prsta
Na moje usne ih stavi
Kao da me opet ljubavlju podari
Svijest sam izgubio, spavati stao
Kada sam se probudio
Nisam znao.
Nisam znao dali je istina ili ne
Poljubila me mrtva žena zar ne
Iskopah grob njezin kada tamo nije bilo ništa
Samo miris parfema koji imala je ona
Plakat stao jer život više
Nastavit mi se nije dao.
Post je objavljen 25.03.2007. u 20:28 sati.