Ja sam prosječna u mnogo toga. U pisanju proze, u šminkanju, u preskakanju vijače, u crtanju, u pečenju kolača, u ribanju kupaonice, u brizi za sobno bilje, u krečenju zidova. Zato sam odlična u ispijanju kave, guljenju naranči, slaganju neopranog posuđa u sudoperu u tornjeve, slaganju fenomenalnih playlisti, u šetanju pasa, u pronalaženju zagubljenih stvari, u zaboravljanju imena i u okolišanju.
I eto me sad, okolišam. Kako ovo izvesti? Jer ono u čemu sam upravo očajna je čitanje tuđih znakova. I flertanju. Ne očajna, nego katastrofalno grozna i loša. Gledam već pola sata u njegovom smjeru. Sjedi relativno blizu, okrenut tako da ne moram biti posve očita u svom blejanju. Baš mi je zgodan. Brade mi uvijek zapnu za oko.
Pijuckam iz šalice, škicam, sjedi s nekim frendovima. Pomaknem stolicu tako da imam još bolji pogled na njega iz profila. Raščupan je i djeluje nekako pospano iako je sredina poslijepodneva. Svrbe me prsti da ga počeškam po toj čupavoj, gustoj bradi, naježim se od gušta. Uhvati me kako zurim i brzo skrenem pogled. Toliko o mom “jebe mi se za sve i što ljudi misle” stavu koji pokušavam primjenjivati ovih dana.
Uzdahnem. Ah, polako. Opet malo pomaknem stolicu tako da sad sjedim napola na suncu, ali vrpoljava sam i nemirna, mislim da je bih mogla i krenuti polako. Kava je ionako pri kraju, a mogu tako blejiti u njega cijeli dan bez da poduzmem išta.
Još samo obavim wc, platim račun i idem.
Prolazim uz njihov stol, škicnem opet ispod sunčanih prema njemu, ali zauzet je tipkanjem po mobitelu. Nakon što se popiškim, u wc-u provjerim šminku koja se nekako odupire temperaturama vani. Prstima prođem kroz kosu koja, začudo, izgleda solidno danas. Popravim haljinu da pada uredno do koljena. Uzdahnem još jednom, vratim naočale i vratim se do svog stola, ponovno prolazeći uz ekipu i bradatog, zgodnog lika koji ovaj put baci pogled prema meni. To! Pobjegne mi maleni osmjeh.
Dođem u napast da sjednem još malo i guštam u pogledu na njega, ali odlučim ipak krenuti prema doma. Saginjem se po račun, kopam po ruksaku da nađem novčanik, izbrojim kovanice za kavu koje ostavim na stolu. Kad se uspravim, odjednom je pored mene, nisam ga uopće čula kad se prišuljao, pa se trgnem iznenađeno.
Prigne se malo, oči mi se rašire, uhvatio me totalno nespremnu, kako dobro miriši, ovo bi bio super početak godišnjeg, približi se mom uhu i poškaklja tom super bradom od čega se stresem i ruka mi nesvjesno krene u namjeri da ga počeškam iako se zaustavim u zadnji čas.
- Ej? - tiho kaže.
- Da? - promrmljam.
- Ovaj, imaš wc-papira na cipeli.
O, jebemu.
|
