Beštijičine mudre misli https://blog.dnevnik.hr/bestijica

petak, 28.10.2005.

Iz MaKajGotove kuhinje

Još u rujnu pomno sam pratio što Beštijica piše na temu Ljubav ide kroz želudac, al' je i jezik jako bitan i na drugi dio Još malo o palucanju, pa sam odlučio i sam dati obol vječnoj temi lizanja, ali ovaj put iz iskusnog muškog ugla.

(asti sto, nisam ni znala da pamti moje piskarije još od tada... Mislite li da ga pale moje priče?)

Sigurno se pitate zašto mi je trebalo ovoliko dugo za svršiti trilogiju... Repetitio est mater studiorum, to je sve što ću reći, heheh...

(vid' ga šta se hvali!)

Dakle, bacimo se na posao!

(kako ovo sad misli, jebote? Da mu ne pada na pamet raščerečit me i pokazat pred svima kako se to radi?!)

Pružanje oralnih zadovoljstava djevojkama ili kako lizanjem pice doći do postizanja najboljih rezultata u par kratkih lekcija.

Kratki pregled:

1. klitoris (Di je ta kučka? Ne znate? Možda ovaj tekst ipak nije za vas.)
2. G točka
3. rear entry

(asti, ima znanstveni pristup, hihihihi...)
...




(jebate led, slika! jel ovo on sam nacrtao? jel mu netko pozirao za to? njegova skvo?!)

Greška koju pružatelji često čine je ta da ne znaju di je klitoris ili se orijentiraju na krivo mjesto. Nije mi jasno gdje je tu problem (pogledaj sliku iznad!)

(prosto ko pasulj, samo što neki nemaju talenta... Eh moj MKG, nemoj mi pričati o prtljanju po klitaču... Nije to gumb za panične pozive vatrogascima, policiji i tajnoj službi istovremeno!)

Čim se djevojka uzbudi, klitoris se ukruti i lako ga je napipati, ali evo za one koji ne znaju - na vrhu meseka zvanog velike usmine ili za laike - pica.

(na vrhu meseka, hahahhahaha, ja ću krepat od smijeha s ovim izrazom - meseko - hahahhaha, meseko, hahhahahaha)

Kako pristupiti klitorisu?

Zubima (nježno) raširite okolnu kožu i pustite samo klitoris u usta. E tu je sad jezik glavni! Lijevo-desno, gore-dolje. Svejedno. Kad jezik utrne, promijenite smjer.

(zubima nježno! moj tip, moj tip! ma da mi ga je vidit kako usisava klitač u usta...)

Nije klitoris jedino osjetilno vanjsko mjesto na pici. Cijelo to tkivo je jedan veliki osjetilni organ. Ako se orijentirate samo na klitoris, doći će do preopterećenja osjetilnih podražaja na isti, pa će isto doći do neugode. To se događa neminovno prije ili kasnije, ovisno od djevojke do djevojke. Ako je jezik nježan onda će se to odgoditi toliko da više nije ni bitno jer će vaša djevojka do onda svršiti (po MaKajGotovoj kuharici) barem 5 – 6 puta. Garantiram. ;-)

(vidi ti njega što se hvali! 5-6 puta odvojeno ili višestruki? zakaj te ja nisam prije srela? :))))

Dakle, osim što se usredotočujete na klitoris, nemojte zaboraviti da povremeno jezikom prođete i preko ostalih dijelova. Tu vam djevojka pomaže ako joj je higijena važna. Neugodni mirisi od mokraće i mlade pikajuće dlakice smanjuju zadovoljstvo muškarcu. Jako. Ono kad se muškarci ne obriju, pa svojim jakim bradama izgrebu lice svoje drage... E to je to. Ista stvar. Kad vas pica poklopi sa svih strana, a željne noge pritišću sve jače i jače... brrrr...

(što misliš kako je nama sa goluždravom picom i vašom bradom od nekoliko dana?)

Djevojke, brijte se. Ne slušajte Beštiju!

(evo sad će ispast da sam dlakavica, ccc! ajmo još jednom pročitat u kojim uvjetima se zalažem za dlake... eto, što ti je muška selektivna memorija: zapamtio je dlakavu picu, ali ne i razlog zašto mora biti dlakava! čitaj još jednom, odmah i to ovdje)

...

Di je ta jebena G točka? Unutra. Ma nemoj. Di unutra? Pa unutra. U pici!

(hahahaha, najbolji su oni koji tvrde da je G-spot mit!)

Malo ih zna di je. Ja znam, hehe... Ako uplatite sto kuna na moj žiro-račun... zajebavam se. Evo di je, čitaj dalje!

G točka se nalazi u vagini točno s druge strane klitorisa. Lagano milovanje prstom po tom mjestu dovodi do postizanja genijalnih genitalnih rezultata. U početku dok ste još početnik, prsti znaju otići k vragu, ali s vremenom ojačaju prstičasti mišići.

Zbog čega dolazi do umora prstiju?

Pa zbog mišićne reakcije u pici, jebalo vas pitanje! Znate ono kad vam pica stegne prste i ne pušta? E pa to! Pa sad ti miči prste u tom škripcu. S vremenom se i to svlada. Najbolje rješenje je upotrijebiti dva prsta. Kažiprst i srednji prst zajedno. Kao kad ste se kao klici igrali "Lopova i pandura", pa ste rukom glumili pištač.

(asti, kakva nježna bića su oni kad im se prstići umore! sad će sigurno reći da je u pitanju teška rovovska borba da bi u odsutnom trenutku izvukao svoje prste iz gladne pice... šteta što nema jezika dovoljno dugog da ga se uhvati u pica-trapulu, hiihihih)

...

Kad osjetite da vam je draga već na granici ludila još samo jedna stvar je potrebna da vas proglasi Bogom i da vam se do kraja života podaje i moli za još. Još samo jedna stvar! Čitaj dalje!

(opa! da čujem njegov tajni recept...)

Malim prstom (kojem ste prije toga skratili nokat) lagano milujete šule (za one koji ne znaju terminologiju, šule je: šupak, pak, čmar, rear entry, sewer...). Nakon par minutica polako ga gurnite 'nutra i lagano pomičete 'nutra-van, 'nutra-van...

Reakcija je vratolomna kad vas nogama obavije i u bunilu užitka vam pokušava oduzeti život.

(vidi majstora, i ansu ne zanemaruje, hihihiihhi. bravo, mali prst je sasvim dovoljan, bravo!)



(iju! jel ovo njegova ruka? hm, moram pogledat njegove ruke bolje drugi put? ovaaaj, MKG, kad ćemo na kavu?)

Sa upornom praksom, potrebno vrijeme za postizanje cilja je sve manje. Isto tako, s vremenom ćete naučiti kontrolirati brzinu svršavanja u vaše partnerice.

(koliko dugo moš ronit po ženi, a?)

To je to. 35. Idite i ližite. Ližite. LIŽITE!


primarius dr.sc. M.K. Got

(ja sam se napalila, a vi? svaka ti dala, majstore!)

četvrtak, 27.10.2005.

Dlake kao zadnja linija obrane

Ja mislim da Cosmo sere kvake. Čuj mene - mislim. Ne mislim - znam! Naime, Cosmo propagira emancipiranu ženu sposobnu brinuti se samo za sebe, onu koja se zna zabavljati i uživati u životu bez obzira imala muškarca by her side ili ne. U cijeli taj samosvjesno-feministički koncept ulazi svakodnevna vrhunska briga za sebe, lickanje, trackanje kremicama, pomadicama, mazanje ručica i nožica i naravno - depilacija is a must. I, eto nas do problema!

Naime, sve smo u nekoj fazi života potonule na dno i to baš zbog muškarca. Sve smo bile povrijeđene. Sve smo tugu našu, veliku i čemernu, pokušale utopiti na nekom drugom planu, pa smo tako, potaknute Cosmo pričama, odlučile uzeti život u svoje ruke, napraviti od svog tijela tijelo dostojno boginje i krenule se zajebavati i jebavati.
Kao, malo neobaveznog seksa nikad nije na odmet, to će nam podići raspoloženje, povratiti izgubljeno samopoštovanje i samopouzdanje, a i poticajno je za genitalnu cirkulaciju.

Uhvativši se za taj koncept kao pijane za plot, veselo mašući repom, otrčale smo u kupaonicu i iz dlakavog i zapuštenog čudovišta se u roku od pola sata pretvorile u predivne princeze pred kojima se kurčići željni neobavezne gimnastike smjesta pridižu.
Naravno, nijedna od nas u tom trenutku ne razmišlja o dugoročnim posljedicama kad će nam dodatni seks u ranjivoj fazi napraviti još veće sranje u našem povrijeđenom mentalnom sklopu i izazvati još pet i pol dodatnih ožiljaka koji nam NE TREBAJU.

Sad se svi pitate o čemu to ja bulaznim... E pa rješenje je u depilaciji! Žene, Cosmo vam sere! Dokle god ste u govnastoj fazi, dokle god niste prijašnjeg jebača u cijelosti izbacile iz glave i ostalih skrivenih dijelova po organizmu – ne depilirajte se! Ne i ne!

Slušaj 'vamo zašto!

Dolazite na tulumišku na kojoj ste čvrsto odlučili maksimalno se otkačiti i pokazati tom svom bivšem da se znate vrhunski zabavljati i bez njega, a u dubini duše venete poput visibabe na zalazu života i treba vam samo malo da se vaša stabilnost razleti u tri pičke materine, pa da napravite monu pred svima i doživite slomić. Ali ne! Vi ste odlučili ići kontra sebe i naumili ste pošto-poto "bacit nešto pod jaja", macho rječnikom govoreći.

Prvo ste odlučili povući lajnicu, dvije, tri... tek toliko da vas opusti, pa zatim se lijepo natopiti alkoholom (koktelima po mogućnosti, kako Cosmo savjetuje jer je to in), pokupiti prvo potentno muško meso na vidiku i odvući ga u neki skriven kutak.

Započinje maženje i skidanje odjeće. S obzirom da ste zaboravili kako će vam seks sa random odabranikom napraviti više štete nego koristi, dlake moraju biti tu da vas podsjete. Dlake su vaša zadnja linija obrane, žene!

Dakle, ne depilirajte noge! Ne dirajte šumu Striborovu među nogama! Ne i ne! Kad vam se um pomuti i kad sve kočnice popuste, dlake su tu da vas zaustave.
Čak i ako vama u odsutnom trenutku ne padne na pamet da ste dlakavo čudovište, ruka ili jezik vašeg potencijalnog jebača će naglo ustuknuti pred šumom i on će vrišteći pobjeći od vas.
Koliko god vam se ovaj scenarij činio grozomoran, vjerujte da će manje štete po vas biti učinjeno na ovaj način.

Eventualni problem može nastupiti ako je vaš jebako-odabranik imun na dlake. Da, da, ima i takvih. Meni su se neki kleli da ih uopće ne smeta jel' mi pica izbrijana ili ne, a da dlake na nogama uopće ne primjećuju. Ok, u drugim okolnostima ovo može pohvalno za njih jer samo jalovom kurcu svaka dlaka smeta.
Budimo iskreni do kraja, pa recimo da danas uglavnom imamo posla sa gejpederima i metroseksualcima koji i te kako paze na svaku dlaku na svom, a kamo li ne na našem tijelu.

Zaključak: Dlake rules! I to dokle god govnasta faza traje. Cosmo odbij, britvice u smeće i uzgajajte dlake! Jednom kasnije lako ćete se opet pretvoriti u boginju...

srijeda, 26.10.2005.

Oće li više netko natjerat stonogu da pojebe svinju?!

Jeste ikad vidjeli ženu koja plače od sreće nakon dobrog seksa sa ljubavi svog života? Jeste? Ja nisam.
Oće reći, nikad nisam revala neposredno nakon seksa potresena predivnim emocijama koje je muškarac upravo izazvao u meni. Ja obično zapalim cigaretu afterwards, hvala na pitanju...

Jeste ikad vidjeli muškarca koji plače od sreće nakon gurmanskog davljenja u dobrom pršutu? Niste? Ja jesam. Skoro je i meni suza na oko krenula.

Kod ove pršutaste situacije sam se zabrinula za sebe. To sam protumačila apsolutnom odsutnošću svoje emocionalne inteligencije, nemogućnošću istinskog prepuštanja partneru, nemogućnošću osjećanja ljubavi...
Zaprepastila sam se nad svojom bešćutnošću i zapitala s kim sam do sad to ja krevet dijelila! S kim sam to ja bila kad mi jedan pravi vlaškodalmatinski pršut i muškarac sa suzama u očima dok guca dotičan pršutić izazivaju više emocija u meni?!

Na trenutak, ali samo na trenutak, zahvaljujući pršutu, bila sam blizu razumijevanja emocija koje kod emocionalno stabilnih i zrelih osoba izaziva životni suputnik.
"Kad te brige pritisnu i svijet se sruši na tebe, kad se na tebe okome sve zlice ovog svijeta i život izgubi svaki smisao, ti potrčiš ljubljenom u zagrljaj. Njegov zagrljaj te štiti, mazi i pazi. Svijet staje kad njegove usne dotaknu tvoje...", ovako nekako knjige kažu da prava ljubav izgleda...

Eh, a moj svijet se zaustavio na pršutu... U stvari, to je ok. Znate zašto? Zato što je moj natalni ćoroskop rekao da ću tek za pet godina brati ono što sad sijem. Upozorio me da ne pristajem ni na što polovično: "Beštijice, u kut i mir! Tek za pet godina doći će onaj pravi! Šuti i čekaj! Nemoj se sjebat putem i uletit u nešto što je za kurac! Pet godina, jel me čuješ, ispod pet godina ti ne gine još čekat! Nemoj bit nestrpljiva i napravit neku grešku zbog toga. Jel me čuješ?!"

Ih, pametnog li ćoroskopa! Sad kad znam da mi još pet godina braka biti nije (random seks se nije spominjao, pa toga, hvala na pitanju, ima i bude), jedino što mi preostaje jest pokušati razviti svoju emotivnu stranu. Tako sam ja odlučila svoju emocionalnu hendikepiranost vježbati i poboljšavati preko pršuta.

Da bi se to ostvarilo, potrebno je pronaći vrhunsku vlaškodalmatinsku pršutaru (jesam, hvala na pitanju) i partnere za to (jesam, hvala na pitanju, odnosno, oni su pronašli mene).
Kako sam ja bila u depri, a rijetki su oni koji su to prepoznali i bili voljni pružiti mi ruku pomoći, jedne večeri dobila sam misteriozni poziv na druženje... Ostatak znate...

...

I sad mi se oči orose od milotice kad se sjetim muškarca kako smotava pomno ispiljuganu feticu i guca je sa SVRŠ izrazom u očima. I sad mi dođe milo oko srca kad se sjetim male družine kako zadovoljno i presito prede i stenje masirajući jedni drugima prepune trbuhiće...
Ljudi moji, čini mi se da osjećam ljubav prema njima...

Dakle, lošem raspoloženju nema mjesta dok je pršutića. Sve što treba jest poznavati prave ljude na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Život opet polako, ali sigurno poprima svoje prijašnje konture...


P.S. Molim znanstvenike među nama da pripomognu jebavanju stonoge i svinje u cilju dobivanja što više pršuta. Ako nekom uspije, nek se javi, spremna sam zauzvrat otkriti tajnu vrhunske vlaškodalmatinske dimionice pršuta.
Šifra: ruka ruku mije.

utorak, 25.10.2005.

Svašta nešto i jedno veliko ništa

Kad sam imala sedam, bila sam zaljubljena u jednog Franka i negirala to. Ne bih ni za živu glavu onda priznala da volim.
Kad sam imala sedamnaest, bila sam zaljubljena u jednog Marka i dala mu sve što je poželio. Preko usta nisam mogla prevaliti da ga volim, ali to je bilo više nego očito.
Kad sam imala dvadeset i sedam, mislila sam da nisam zaljubljena u jednog Stipu, pa sam se neobavezno jebavala s njim. Mislila sam da mi je to u toj fazi dovoljno.

Kad sam imala osam, mislila sam da ću biti političarka.
Kad sam imala osamnaest, mislila sam da ću biti dramaturginja.
Kad sam imala dvadeset i osam, mislila sam da ću biti direktorica svemira.

Kad sam imala devet, mislila sam da je prijateljstvo vječno.
Kad sam imala devetnaest, mislila sam da mogu prijateljevati samo sa muškarcima.
Kad sam imala dvadeset i devet, shvatila sam da u životu imam svega tri osobe na koje se mogu osloniti i bila zadovoljna brojem.

Kad sam imala deset, otkrila sam Zagreb i doživjela ljubav na prvi pogled.
Kad sam imala dvadeset, otkrila sam ljubav sa Zagrebom i najboljim prijateljem na drugi i dulji pogled.
Kad sam imala trideset, shvatila sam da želim putovati svijetom uzduž i poprijeko.

Kad sam imala jedanaest, nisam se mogla vezati samo za jednu prijateljicu onako kako to rade curice u toj dobi. S jednom sam išla u kino, s drugom u park, s trećom sam trenirala... Svaka je služila nekoj svrsi.
Kad sam imala dvadeset i jednu, odjebala sam svoju tadašnju ekipu. Nisam se dobro osjećala u masi. Poželjela sam biti individua.

Kad sam napunila trideset i jednu, shvatila sam da je teško pripadati samo sebi. Shvatila sam da sam sve manje sklona kompromisu. Znam da male stvari život znače, kao i da ljubav nije upitna, ali može biti nedovoljna.
Znam da ne postoji reciprocitet u ulaganju i povratu i da se dobro ponekad vraća zlim što i ne mora biti loše.


Još uvijek sam vrlo svjesna postojanja svemirske ravnoteže.

ponedjeljak, 24.10.2005.

Slušaj svoj unutarnji glas, slušaj!

Nema više laganih tema. Nema. Nema zajebancije ni razbibrige. Osjećam da sve što radim je pogrešno. Strmospizdila sam se u greške. Jedan dan sam se probudila i postala svjesna da sam uletjela u sranje. Od tada ne mogu uspostaviti svoj mir.

Stoput sam sebi rekla: "Slušaj svoj unutarnji glas, slušaj!" Svaki put kad sam stavila sa strane ono što sam percipirala iz prve, svaki put sam najebala. Baš svaki.

Naime, vjerujem svojoj prosudbi na prvu loptu. Nije me nikad iznevjerila. Treba samo pričekati dovoljno dugo, pa će isplivati pravo stanje stvari.

Eh, da je strpljenja... Da mi je znati koračati malim koracima... Što sam starija, to su mi koraci veći... Kad sam to ja izgubila opreznost? Di sam posijala odvagivanje situacije? Di sam zagubila strpljenje? Zašto me ludost nije napustila i zašto se ponekad ne bojim skočiti iako znam da idem preko ruba? Zašto, the hell, ne znam pročitati tragove kraj ceste kojom vozim?!

Neki od nas su jednostavniji u funkcioniranju, iskreniji, otvoreniji,... neki su zatvoreniji, ne pričaju previše o sebi, laprdaju o sporednim stvarima, pa stvaraju dojam otvorene osobe, a u biti se o njima zna jako malo... Teško je prodrijeti u nečiju bit. Neki od nas su dobri, a neki su zli. Možda sam i ja zla, tko će ga znati...

Jednom je jedna osoba za mene rekla da sam duboko nesretna i da kao takva ne mogu prožvakati da je itko oko mene sretan, pa činim sve da i svoju okolinu povučem na dno na kojem se nalazim. Možda je u pravu. Sreća i nesreća su ionako relativan pojam.

Sve što mi u posljednje vrijeme treba je mir. Samo želim ljubomorno sačuvati svoju energiju. Previše je nema. Ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne poteze i ja zatvaram svoja vrata. Nema više.

Ponekad se pitam koliko je oko mene emocionalnih i inih vampira, onih koji se rado prištekaju na moj izvor napajanja i kradu od mene. Bez da me pitaju. Bez da me upozore. Samo me uhvate na spavanju. Da, da, i ja sam od krvi i mesa i ja imam slabih trenutaka.

I ova moja nekoć zvana oaza za provjetravanje vlastitih misli mi je postala tijesna, odavno ovo moje mjesto nije samo moje, izgubila sam ga putem... Ne pripadam ni tu više...

Jednom sam napisala da sam krenula na put bez povratka i da se vraćam sebi. Živa istina.

petak, 21.10.2005.

Niš mi ni

Ja sam jedan od većih živućih hipohondara. Inače sam cool. Nije mi ništa. Nikad nisam za ozbač bolesna. Kucam u drvo triput da vrag ne čuje i pljucam triput isto, zlu ne trebalo. Ali! Kad mene uhvati prehlada, mala temperatura, grlobolja.., odmah u glavi imam sve moguće grozomorne scenarije. Tijek misli mi je otprilike ovakav:

"Što ako je rak grla? Iju, ja pušim... Ajme...
Što ako trebam vaditi krajnike? Ma zašto bih ih vadila?!
Temperatura mi je malo povišena... Hm, a da nije možda neka druga upala u organizmu, pa će taj organ istrunuti dok ja skužim što mi je...
Jebote, i pišam stalno! Opet imam upalu mjehura! Trk po tablete od brusnica, čaj od brusnica i uvin h. Sve ću piti odjednom, to je sve prirodno, neće mi naškoditi...
A što ako je upala bubrega? Hm, pa nemam visoku temperaturu, ne pišam krv i ne bole me bubrezi... Bit će mi je opet Šeri došla u posjet (Šeri je od milja zvana moja omiljena bakterija Escherichia coli s kojom desetljećima živim u sretnoj vezi, a toliko se udomaćila kod mene da joj se najviše sviđa u mjehuru i ne sluša me kad joj kažem da mjehur nije za nju soba iznenađenja i da ne ulazi unutra bez poziva).

Bah, idem ja kod doktora..."

...

"Dobar dan, evo mene..."

"Ooo, Beštijo, pa di si ti meni... Long time no see...", smije se doktorica presretna jer me nije vidjela skoro godinu dana.

"Boli me,blablablablabla...", ko navijena blebećem o simptomima.

"Ok, ok, stop, vidim sve... Ooo, upala sinusa, da, da, zato su ti i angine u komi, da, da... Aj, odmah na bolovanje, malo mirovanja, malo antibiotika i bit će dobro."

Prošlo bolovanje, mene grlo i dalje boli, NE MOGU GUTAT, osjećam se loše: "Jebote, fakat sam bolesna, ajme meni, umrit ću, a ne znam od čega... Ma nije mi ništa, pa svi oko mene su bolesni, samo je prehlada, rekla je doktorica da mi ništa nije... A možda i jest nešto... Ajme meni, jadna ti sam ja..."

Prošla još dva dana, ja i dalje bolesna: "Ma idem ja zvat doktoricu, nek ona meni da još koji antibiotik."

"Dobar dan, Beštija ovdje, jel znate tko sam ja?"
"Kako ne bih znala, dušo! Reci, zašto zoveš?"
"Ma nije mi dobro, ne mogu gutat, imam malu fibricu, da dođem ja do vas, a?"
"NE DOLAZI!"
"Ali..."
"Ne dolazi, majke ti mile! Ne trebaju ti lijekovi, ne mogu ti pomoći, svi su bolesni od te neke viroze! Kupi lupocet, strepsil sa lidokainom i vitamin C. Gucaj čaja i meda u ogromnim količinama i ako dobiješ visoku temperaturu, ALI STVARNO VISOKU, e onda dođi. Aj bog!", i spustila mi slušalicu.

Eto, odjebala me. Svi su bolesni. Pih! PA NISAM JA SVI!

Eto, hipohodrica sam, skrušeno priznajem. Ne znam ni sa običnom prehladom izaći na kraj. Dobro, nije obična, malo jača prehlada... How yes no. U strahu su velike oči.


P.S. Molim ne davati mi savjete kako izliječiti prehladu. ZNAM.

četvrtak, 20.10.2005.

Hommage The Mački (iako nije mrtva!)

Vrijeme radnje: kolovoz 2005.

Akteri: Ucviljena i Moja Bešćutna Malenkost.

Stisla me dosada u Zagrebu i zovem ja nju na mob: "Eeej, što radiš? Kako je na Silbi?"

"Divota božja, uživam ka sretno prase... Evo sidim ispod stabla i mazim macu."

Muk s moje strane... "Mooolim?!"

"Pa mazim macu, jebote!", začuđeno će ona.

"Čuj nju: mazi macu! Da te ne znam, mislila bih da si prava perverznjakuša, hahahahahhahha..."



...

Vrati se doma, Mujso, jebote! Obećavam da te više nikad neću gurat od sebe kad dođem u goste. Ok, ok, nije da ću te navlačiti i maziti, ali te neću ignorirati i gurkati nogom. Neću, časna pionirska! Evo, čak ću ti dopustiti da ležiš na mojoj narančastoj torbi. Oću!

utorak, 18.10.2005.

I ludost je u oku promatrača?

Dok sam bila maturantica, jedna moja prija je bila opsjednuta fiksacijom da se doveze u policijskom autu na busnu stanicu na kojoj stoji masa ljudi, iskoči iz auta i pred zaprepaštenom gomilom poviče "Policija! Ovo je policijska akcija! Svi na pod da netko ne strada! Dolje! Dolje svi!", i maše rukama kao da ima pištolj u rukama.
Zanimalo ju je koliko ljudi bi se bacilo na pod i kako bi reagirali, pogotovo zato što njena priča završava tako da nakon minute ona prasne u smijeh i kaže: "Samo sam se zajebavala!"

Često se sjetim njene fiksacije jer i meni samoj dođe napraviti neku pizdariju kad vidim letargičnu gomilu kako nezainteresirano stoji i bulji u prazno. Odmah dobijem poriv razmrdati ih. Makar se popela na stup i počela urlati iz petnih žila, pa se nakon toga spustila i nastavila stajati kao da se ništa nije dogodilo.

Ili, kad mi dođe zlo u nekom društvu od bljuzgavih tema kojima hlade zube, kako bi bilo lijepo pošteno se iskričati i sasuti u lice sve što mislim o njima i njihovim temama... Kako bi izgledalo da jednostavno ustanem, opalim pet minuta visokog C i nakon toga mirno sjednem natrag na svoje mjesto?

Evo, ja sad zamišljam sebe u uredu kako se dižem, počinjem kričati AAAAAAAAAAAAAAAAAAA....! Nakon toga mirno sjedam na svoje mjesto i nastavljam kljucati po kompu.
U par minuta bih se trenutno riješila stresa, al bi me zato vjerojatno proglasili ludom i odveli do Žute Kuće.

U biti, nije loše ponekad životu pustiti na volju. Barem radi mentalnog zdravlja. Potrebno je ponekad pustiti glas, napraviti neku pizdariju, napraviti nešto suludo.

U današnje doba kad svakodnevno i u svakoj situaciji robujemo pravilima, standardima, uzancama, kad smo limitirani društveno prihvatljivim normama ponašanja, sve manje prostora nam ostaje za izbacivanje negativne i akumulirane energije u nama. Sve više gutamo različita govna i sa kiselim smješkom na licu pokušavamo broditi dalje kroz život.

Pa dokle tako? Nisam ja vreća bez dna. Ja već sad pucam po šavovima radi nekih stvari. Da barem dođe do eksplozije. Da bar. Ove implozije će me ubiti.

Hoću se derati. Kričati. Neartikulirano vrištati. Plakati. Histerično se smijati. Hoću se umoriti od toga, pa prazna i iscrpljena zaspati.

No, ne ide to tako.

Alternativno rješenje je šetnja u prirodi. Navodno pomaže u opuštanju. Ma zabij si je u dupe! Nedovoljno mi to.

Sport? Bljuv. Ja sam kafanski tip žene kojeg boli glava od previše kisika i nedostatka nikotina i auspuha u blizini mojih nosnica. Osim toga, ma tko bi trčao, skakao, whatever... to je tlaka.

Razgovor ugodan? Ma da, to je smirujuće, no ne izvlači ono negativno iz mene. To i dalje ostaje u meni.

Seks? Seks je precijenjen. Ne vjerujem da sam ovo rekla, ali jesam. Jel vidite da mi nije dobro? Idem se samokaznit.

....

Do pronalaska neke bolje alternative, čuvam implozije ljubomorno za sebe.

Sjećate se onog citata na zidu jedne ludnice: "Danas smo u manjini, ali već sutra, tko zna...."

Ponekad zaista ne znam pripadam li tamo ili ovamo...



*post inspiriran njenim*

nedjelja, 16.10.2005.

Jadni susjedi...

Ja sam tiha. Mirna. I stvarno nisam glasna. Nisam. Odnosno, najtiša sam u obitelji. Aha. Najmanje govorim. Ne vjerujete mi? Slušaj 'vamo što se dogodilo!

Protječe mirna večer u mom stanu. Na pansionu kod mene je i Fibra. U tijeku je njezin monolog. Prozori otvoreni. Ona pokušava kuhati i nešto mi priča dok ja dokono ležim na kauču u sobi i gledam TV.

Iznenada mi stiže SMS sadržaja: "Ajme kako ti se sestra čuje." Skalich ga šalje.

Upitnici iznad moje glave.

Izađem na balkon, a u mraku ispod balkona razabirem mušku siluetu kako mi maše sa bljeskom mobitela (albatros ramena, ljudi moji, inače s ove visine ne bih znala ni da mi mačka maše!).

"Aaa, Skalichu, to si ti, majke ti..."
"Jebalo majku, pa jel možete vas dvije tiše! Čujem vas skroz do prizemlja."
"A čuje nas se, a?"
"Ma reci sestri da samo za tz pojača jer ovako moram samo malo napeti uši, samo malo da čujem jasno ko dan o čemu priča."

"Fibrooo, aj pojačaj malo svoju dernjavu..."

"Šta ti sad oćeš? Šta dernjavu? Koju dernjavu, tko se dere?", bijesno ona izlazi na balkon, a predmnijevam da je se čuje do Samobora.

"Ma samo malo pojačaj, evo, kao ovo što je bilo dok si izlazila na balkon", smije se Skalich.

"Lipo, bogme, dobro da nisam pričala o seksu, svi tvoji susidi bi me čuli...", buni se moja sestra, "Skalichu, aj' dođi gore na kavu. Nešto i kuham, aj dođi gore, kad te ova Beštija neće pozvat!"

"Jebote patak, čuje te, ne deri se toliko...", utišavam je ja.

"Ma nećuu danas, drugi put, idem doma, umoran sam, drugi put, samo sam vam htio reći da vas se sasvim razgovjetno čuje sa četvrtog kata dolje u prizemlju."

"Molim? Ne čujem dobro, aj' ponovi...", zajebava ga ona.

"Ma samo sam vam htio reći... jebo vas gluhe!", dere se on.

"Dobro, dobro, samo se zajebavam! Aj booog."

"Aj vidimo se...", i ode Skalich svojim putem.

....

"Jebate, Beštijo, stvarno nas se čuje vanka."
"E, a kad ti ja govorim onda mi ne viruješ i govoriš da glumim finoću!"

"Misliš stvarno da je čuo priču o mojoj guzici?", preneraženo ona pita.

"Da samo on! On i cijela Trešnjevka!"

...

Bidni susjedi...

četvrtak, 13.10.2005.

Što svaka prava udavača mora imati

Iako bolna i bubana, ušuškana u svoju omiljenu dekicu sa čajekom i arsenalom medikamenata na dohvat ruke, moj mozak i dalje bjesomučno radi i ne da mi mira. Tako sam danima promatrala svoja četiri zida, svoj podstanarski brlogić i došla do poražavajućeg zaključka: ja sam kurac od domaćice i nikad uzorne žene od mene! Nitko me nikad ne bu ženil!

Da, da, dobro ste pročitali, i mene je uhvatila GNK faza (by Kraljica Špagičaste Obuće ). Postala sam svjesna da moj život nema smisla ako me netko ne spasi ženidbom i da moram pošto poto iskoristiti svojih malo više od nekoliko jajašaca i rodit konačno dvoje, troje djece. Skužila sam di je problem i zašto sam ja još uvijek nespašena očajnica - fale mi detalji koji toplinu doma znače! Da! To je to!
Sad mi je kristalno jasno zašto je nekoliko zadnjih potencijalnih ženika u rekordno brzom vremenu otrčalo od mene kao da ih gone svi vrazi s ovog i onog svijeta.

Daklem, prosvjetljenje: detalji koji toplinu doma znače.

Kao prvo i prvo, fali mi miljetić na televiziji. Ona čipka, kvazi-paška, koju su moji ženskinjasti preci s ljubavlju trebali kukičati i spremiti za svoju potomkicu. Miljetić se strateški pozicionira tako da mu jedan kraj visi preko ekrana i ometa normalno gledanje filma. E pa, kurac ja imam, a ne miljetić, da prostite! Odmah ujutro nazvat ću svoju roditeljicu i sasut joj u uho ovu nebrigu i namjerno zanemarivanje zbog kojeg još uvijek nisam spašena (čitaj: udana).
Da ispravim ovu nepravdu, još večeras se bacam na kukičanje i do prekosutra će miljetić krasiti ne samo moj TV, već i ovaj monitor u kojeg gledam dok uživam u blagodatima interneta preko svog retardinjo modema.

Kao drugo i drugo, kako to ja nemam labuda od brušenog i izrađenog kristala za držati bombone na stolu?! Kako?! Draga moja majko, pa nismo zadnja sirotinja, pa ne vjerujem da meni, wannabe supruzi i majci, nisi mogla spakirati barenko jednu kristalnu beštiju, pa da mogu svojim gostima, jebačima i prijateljima servirati kolačiće iz kristala!
Danas sve što nudim na stolu su Voltareni, Caffetini, Ceporex i Operil kapi za nos i to na crnom drvenom ukrasnom pjatu!

Kao treće i treće, zašto ja nemam plahte s merlom?! Oću i ja izvezene lancune, one s čipkom i sa inicijalima! Ni ručnike sa svojim imenom nisam dobila! Ni tanjure! Sve sam sama morala pribaviti! Sve! Opet je moja mater podbacila i opet sam fasovala radi njene nebrige!

Kao četvrto i četvrto, di su mi one kućne haljine do gležnja koje svaka poštena žena ima u svom ormaru? Znate one u kojima se možete na čas zaletiti do dućana po mlijeko. Ni to mi mater nije pribavila! Ni viklere! Ni to!
Ma da mi je bar rekla: "Slušaj, dite moje, svaka poštena žena u svom stanu mora imat to, to i to. Mi smo sirotinja, pa aj ti vodi računa kad ti kapne koja kuna, ti odma' trk u dućan i kupi si to. Muški će ti sve to gledat. Jebo školu, pamet, sposobnost i vrckavost, bitno je da ti kuća izgleda lipo, tradicionalno i po propisima."

Eh, da, prvo me zajebala Klara Zetkin, pa moja mater, pa sam se sjebala sama i sad sam prava ženska metastaza. Aždaja. Grintoža. Kučka. Lajona.

Ali, ne dam se ja, udat ću se ja, aha... Vidit ćete vi.
Evo sad kukičam miljetiće, pa ću u nabavku kristalnih pepeljara, labudova, pa ću si sama napraviti miraz i za kraj ću se nagraditi sa jednim lipim baby rozim kućnim ogrtačem do poda. Sa botunima presvučenima u isti materijal, sa kopčanjem do vrata i ovalnom kragnicom. Ona Dinosaur Kraljica Baba od Engleske, Bog da joj dušu prosti, bit će mala beba za mene.

E, i još samo nešto da vam šapnem: Epur si muove! U podstanarskom stanu imam predivan kristalni luster koji krasi moju sobu. Ne dam ga ni za živu glavu, a već su se ovi iz Opatije grebali za njega i žicali ga za Kristalnu dvoranu. Davali su puste pare za njega. A-a, ne dam ga ja. Ne, ne!

srijeda, 05.10.2005.

Ovozemaljski manifest

Moja poznanica, zakleta vegeterijanka, sljedbenica jedne egzotične vjere, odlučila je konzumirati samo sirovo povrće. Kuhanje bye-bye. Kaže da je to full zdravo. Da se jedino na ovaj način enzimi ne gube iz povrća.

"Sirova i usitnjena brokulica je baš fina... Pa još izmiješana s jogurtom. Njam, njam! Prava delikatesa!", kaže ona...

Bljuv, bljak i fuj, ako mene pitaš. Volim ja povrće, čak i više od mesa, znam prožvakati i sirovu mrkvu, ali ne mogu zamisliti da se cijeli dan hranim samo sa sirovom mrkvom! Jebote, pa nakon tri sirove karote, meni dopizdi žvakati!

Poanta ovog asketskog načina prehrane je, osim zdravlja, odmicanje od hedonizma, ne ugađanje tijelu, jačanje duha i približavanje Bogu.

Mogla bih sad laprdati o tome koliko je ona zaista predodređena za duhovnost, koliko je uistinu u tome i koliko se uspjela odmaknuti od zlog materijalističkog svijeta... Ma moš mislit koliko se odmakla kad i dalje uživa kupujući u Max Mari! Ili, kad su joj fetiš fensi šuze. Ok, njen izbor, možda želi biti asket odjeven po ultima-modi.

No, da se vratim na problem hranjenja: u životu još nisam srela nekog tko melja vilicom po tanjuru, slaže mozaike od različite hrane po tanjuru, tko žvače hranu s jednakom gadošću kao da žvače komade svoga tijela.
If I think twice, ne poznajem ja askete. Evo, ona je prva egzotična biljka u mom životu. Poznajem samo hedoniste. Bonkuloviće. Gurmane. One kojima su puna usta kad pričaju o hrani, piću i ostalim hedonističkim užicima. O seksu isto. O dokonim druženjima, dangubljenju i trošenju slobodnog vremena na sve one načine zbog kojih se asketima i duhovno discipliniranim ljudima diže kosa na glavi.

Čemu taj novi trend? Čemu bijeg u turbo duhovnost i zanemarivanje ovozemaljskih užitaka? Da netko zaista ima jaku potrebu za odricanjem od svega materijalnog, pa valjda bi se zaredio, posvetio svoj život Bogu u punom smislu te riječi, odlepršao u red odvojen od svijeta, ili otplahutao u Indiju i posvetio svoj život pomažući gubavcima ne mareći pri tom što nema ni kučeta, ni mačeta. Slijedio bi svog jogija po Istoku i gradio hramove s njim. Nemam ja ništa protiv toga. Tko voli, nek' izvoli.

Sve drugo na pola je meni bezveze. Ni v rit ni mimo. Odnosno, lako s tuđim kurcem gloginje mlatiti. Lako pričati o turbo duhovnosti, isticati Majku Terezu kao uzor, a onda otići u svoj topli i bogati dom i žvaknuti pršutić i masline. Lako suzu pustiti gledajući izgladnjele crnčiće u Bijafri i zatim okrenuti program na Big Brother.

Aj budi faca, pa se odrekni svega u skladu sa svojim novim uvjerenjima. Aj budi faca, pa ne guraj svima pod nos svoj novi način života, ne cijepi sa sirovim mrkvama sve oko sebe i ne tupi o štetnosti npr. seksa prije braka. Isto kao što ja tebi neću tupiti o besmislenosti kupovine kaputa u Max Mari, kad za trećinu cijene moš kupiti jednako kvalitetni no-name kaput.
Ma fućka mi se kako trošiš svoje pare i kako živiš. Mogu imati svoje mišljenje o tome, al' ti se neću miješati u izbor.
Sigurno ti neću nametati informacije o tome kako u mesu ima i sastojaka jako zdravih i neophodnih za razvoj djeteta. Ako me pitaš, reći ću ti što znam, al' neću ti doći doma, promatrati kako odgajaš svoje dijete i tupiti o dojenju, ako ti ne dojiš, samo zato što sam npr. ja dojila svoje dijete, pa sad mislim da je to jedino ispravno.

U stvari, militantni vegeterijanci, propagandisti zdravog načina života, sljedbenici egzotičnih sekti, sljedbenici zaštite životinja bez mjere.., ma svi koji agresivno pokušavaju isfurati svoj film ostalima i spasiti nas nespašene, svi oni meni idu beskrajno na kurac.

Ako ne možeš poštovati moj izbor oko jedenja mesa, ako ćeš me proganjati sa pričama o gadarijama kako se kolju jadne kune da bi se od njih napravile šubarice i mufovi za ruke, ako ćeš me prolijevati bojom na cesti jer nosim kožnjak sa krznenim ovratnikom - ma fuck off!

Takav pristup mi stvara kontraefekt, u meni se budi dišpet, pa poželim ne razmišljati koliko beštija plemenitog krzna je stradalo pri izradi bunde i odmah dobijem poriv odjenuti se u krzno od glave do pete (uključivši i rublje od krzna!) i takva krznata se prešetavati njima pred očima. Pa neka padaju u nesvijest koliko god ih volja.

No, ja sam samo prosječno žensko biće sa skromnim duhovnim potrebama, žena koja ima pozitivne i negativne emocije, poznajem i ljubav i mržnju i ne bježim od istih, uživam u malim i velikim materijalnim stvarima, veselim se kupovini od igle do lokomotive, slinim nad foteljama koje bih htjela kupiti, ali nemam dovoljno love, zavidim onima koji si mogu priuštiti let avionom kad god im to padne na pamet i onima koji depresiju liječe odmorom na Tahitiju. Uživam u kožnim cipelama i torbama, jedem meso, prodala bih se za pravi dalmatinski pršut, bunde ne nosim, ali samo zato što mi se ne uklapaju u imidž i naravno, seksam se kad god me volja. Onako, seks za svoj ćeif.

U skladu s tim, moj mali (ne)um ne može razumjeti velika odricanja od materijalnog i potrebu za plahutanjem uma po nebeskim poljanama. Život mi je dovoljno kompliciran i bez toga.

Moj mali (ne)um funkcionira vrlo prizemno i jednostavno, a samo u iznimnim slučajevima vidi dalje od vlastitog nosa i do sada mu još nije najjasnija šira slika života.

No, za sve ima vremena, pa će valjda biti i za mene. A ako ne, jebi ga, čeka me pakao. A u paklu je ekipa. Tako barem kažu...

utorak, 04.10.2005.

Kako je Baba na Beštijici slomila zube...

Jebote, kako su rano ujutro ljudi živčani! Babe pogotovo! Ne kužim što je ljudima tako rano ujutro. Ja jedva da oči otvorim, spora sam kao puž, pospana i mirna, a hrpetina ljudi divlja kao da nisu spavali danima.
Evo, slušaj 'vamo što mi se jutros dogodilo!

Ispod moje zgrade postoji parking. Veeliki. No, kad je gužva, auti su parkirani i po sredini što znači da trebaš poštovati svoj smjer kretanja, a ne kao kauboj voziti lijevo i desno.
Jutros se izvučem sa parkirnog mjesta i krenem po parkingu u ispravnom smjeru. Uočim ispred sebe kako mi se bijesnom brzinom približava auto, zločesti brat od mog Punta, zvat ćemo ga Zli Punto. Blinka, trubi i opet blinka, valjda očekuje da ću mu se maknuti s puta. Ja?! Ma da ne bih! On je u krivom smjeru, ne ja! Blinkam i ja njemu nazad, ne popuštam, ne pada mi na pamet maknuti se samo zato što netko primjenjuje silu, a nije u pravu.

E sad se Zli Punto već opasno približio mom Puntu i za volanom vidim Babu Koja Se Pjeni. Ono, bijesna pjena joj ide na usta i nešto urla u svom autu.

Otvorim prozor i viknem joj: "Gospođo, u kontra smjeru ste, idite u rikverc."

Ona maše rukama, mimikom mi pokazuje da neće i da se ja njoj maknem s puta.
JA NJOJ?! Ona je u krivom smjeru i da JA maknem svoj auto?! No fucking chance! Naročito ne kad vidim da je bijesna i bezobrazna.

Odmahnem joj da se neću maknuti, da je ona u krivom smjeru i da se izvoli maknuti.

Baba Koja Se Pjeni teatralno ugasi auto, izvadi pljugu, zapali, bijesno gleda mene kroz šajbu i teatralno otpuhuje dimove.

"A vidi ove, jebate! Ma da joj se ne bih makla, koza jedna...", smijemo se nas dvije u autu.

Nakon par minuta, dopizdilo mi čekati, izađem iz auta i krenem prema Zlom Puntu: "Gospođo, mislite li se vi maknuti? Ovo prestaje biti smiješno. U kontra smjeru ste, maknite auto, žuri mi se na posao."

"Kaj?! Ni u ludilu! Vama je bliže ići u rikverc, idite vi!", odjebe me ona.

"Molim?! Vi ste u krivom smjeru! Vi se trebate maknuti! Da barem lijepo zamolite, ali ovako...", sad me stvarno napizđuje svojom bahatošću.

"Kaj je vama problem ići u rikeverc? Vi imate nešto kraći put za ići u rikverc od mene. Mičite se!", ova je već luda.

"Gospođo, neću se svađati. Oćete se maknut?!", ozbiljno pitam.

"Ne! Ne bum se maknula! Ne!", dere se Baba.

"Ok, ja ću zvati policiju. Vi ste u krivom smjeru, pa se onda raspravljajte sa policijom.", i krenem rukom u torbu po mobitel.

"Policiju bute zvali?! Policiju?!", pjeni se Baba.

"Da!", i krenem prema svom autu.

Dok sam sjela u svoj auto, Baba je već odvozila u rikverc i odjezdila u bijesnom oblaku dalje.



Baš mi je drago da sam joj pokvarila jutro i da je na meni slomila zube, hehhe... Baš sam zla, sviđa mi se što sam je dodatno napizdila za dobro jutro. Ako bude imala još jedan okršaj danas, vjerojatno će ubiti drugu stranu. Skočit će na drugoga, zarit će mu zube u vrat i sisati dok ne iskrvari. Koja živčana Baba!

Ako mi netko u okrilju noći probuši gume ili izgrebe auto, znam koga ću prijaviti policiji kao osumnjičenicu. Ne znam joj ime, al' joj znam registraciju, hehehe...

ponedjeljak, 03.10.2005.

Španjolska anegdota

Nekidan sam se obrela u Španskom. Parkirala sam se, zaključala auto i krenula po pilo i žderilo.

- "Oprostite, nešto bih vas pita'...", zbunjeno mi se obraća neki visoki muškarac, očito strejndžer i to hercegovačkog naglaska.

- "Recite..."

- "Ovaj..., ma tražin onaj Superkonzum u Španjolskom. Ovo je Španjolsko, jel'?", pita on uljudno.

- "Molim? Nisam vas dobro čula...", sigurno sam krivo čula, pa ga tražim da ponovi.

- "Španjolsko! Ovaj kvart se zove Španjolsko?", sad sam ga bidnog zbunila, "ne vidin di je tu Konzum."

Kod mene misaona tišina i ne znam bih li se smijala što ne vidi Konzum koji mu je pred nosom ili bih odvalila od smijeha na činjenicu da macan ne želi koristiti srbizme, pa je Špansko preimenovao u Španjolsko.

- "Ovo vam je Konzum, gospodine, ulaz je sa strane", uspjela sam procijediti i nastavila svojim putem pazeći da se ne upišam od smijeha.

Neka živi u uvjerenju da se na hrvatskom Špansko zove Španjolsko.



*za one koji ne znaju: Špansko je kvart u Zagrebu

U ovoj luci nalazi se većina mojih slova.
Svašta se tu nađe: skrivenih riječi, predirektnih poruka, slovkastih štrajkova, loše prevedenih misli.

Povremeno dočekam mirno more i dobar vjetar u jedra te uhvatim pravac - otvoreno more. Pa kako Bog da.

S vremena na vrijeme sjeti se netko ispostaviti mi račun.
Za ono što je bilo i za ono što mi tek slijedi.

Ako si i ti taj netko, navrati do bestijica@gmail.com, tamo ponekad skoknem na kavu.
Volim gorču. I s malo mlijeka.
Vodi računa o tome - ne uljepšavaj i nastoj ne razvodniti priču.