Dok sam bila maturantica, jedna moja prija je bila opsjednuta fiksacijom da se doveze u policijskom autu na busnu stanicu na kojoj stoji masa ljudi, iskoči iz auta i pred zaprepaštenom gomilom poviče "Policija! Ovo je policijska akcija! Svi na pod da netko ne strada! Dolje! Dolje svi!", i maše rukama kao da ima pištolj u rukama.
Zanimalo ju je koliko ljudi bi se bacilo na pod i kako bi reagirali, pogotovo zato što njena priča završava tako da nakon minute ona prasne u smijeh i kaže: "Samo sam se zajebavala!"
Često se sjetim njene fiksacije jer i meni samoj dođe napraviti neku pizdariju kad vidim letargičnu gomilu kako nezainteresirano stoji i bulji u prazno. Odmah dobijem poriv razmrdati ih. Makar se popela na stup i počela urlati iz petnih žila, pa se nakon toga spustila i nastavila stajati kao da se ništa nije dogodilo.
Ili, kad mi dođe zlo u nekom društvu od bljuzgavih tema kojima hlade zube, kako bi bilo lijepo pošteno se iskričati i sasuti u lice sve što mislim o njima i njihovim temama... Kako bi izgledalo da jednostavno ustanem, opalim pet minuta visokog C i nakon toga mirno sjednem natrag na svoje mjesto?
Evo, ja sad zamišljam sebe u uredu kako se dižem, počinjem kričati AAAAAAAAAAAAAAAAAAA....! Nakon toga mirno sjedam na svoje mjesto i nastavljam kljucati po kompu.
U par minuta bih se trenutno riješila stresa, al bi me zato vjerojatno proglasili ludom i odveli do Žute Kuće.
U biti, nije loše ponekad životu pustiti na volju. Barem radi mentalnog zdravlja. Potrebno je ponekad pustiti glas, napraviti neku pizdariju, napraviti nešto suludo.
U današnje doba kad svakodnevno i u svakoj situaciji robujemo pravilima, standardima, uzancama, kad smo limitirani društveno prihvatljivim normama ponašanja, sve manje prostora nam ostaje za izbacivanje negativne i akumulirane energije u nama. Sve više gutamo različita govna i sa kiselim smješkom na licu pokušavamo broditi dalje kroz život.
Pa dokle tako? Nisam ja vreća bez dna. Ja već sad pucam po šavovima radi nekih stvari. Da barem dođe do eksplozije. Da bar. Ove implozije će me ubiti.
Hoću se derati. Kričati. Neartikulirano vrištati. Plakati. Histerično se smijati. Hoću se umoriti od toga, pa prazna i iscrpljena zaspati.
No, ne ide to tako.
Alternativno rješenje je šetnja u prirodi. Navodno pomaže u opuštanju. Ma zabij si je u dupe! Nedovoljno mi to.
Sport? Bljuv. Ja sam kafanski tip žene kojeg boli glava od previše kisika i nedostatka nikotina i auspuha u blizini mojih nosnica. Osim toga, ma tko bi trčao, skakao, whatever... to je tlaka.
Razgovor ugodan? Ma da, to je smirujuće, no ne izvlači ono negativno iz mene. To i dalje ostaje u meni.
Seks? Seks je precijenjen. Ne vjerujem da sam ovo rekla, ali jesam. Jel vidite da mi nije dobro? Idem se samokaznit.
....
Do pronalaska neke bolje alternative, čuvam implozije ljubomorno za sebe.
Sjećate se onog citata na zidu jedne ludnice: "Danas smo u manjini, ali već sutra, tko zna...."
Ponekad zaista ne znam pripadam li tamo ili ovamo...
*post inspiriran njenim*
U ovoj luci nalazi se većina mojih slova.
Svašta se tu nađe: skrivenih riječi, predirektnih poruka, slovkastih štrajkova, loše prevedenih misli.
Povremeno dočekam mirno more i dobar vjetar u jedra te uhvatim pravac - otvoreno more. Pa kako Bog da.
S vremena na vrijeme sjeti se netko ispostaviti mi račun.
Za ono što je bilo i za ono što mi tek slijedi.
Ako si i ti taj netko, navrati do bestijica@gmail.com, tamo ponekad skoknem na kavu.
Volim gorču. I s malo mlijeka.
Vodi računa o tome - ne uljepšavaj i nastoj ne razvodniti priču.