Nema više laganih tema. Nema. Nema zajebancije ni razbibrige. Osjećam da sve što radim je pogrešno. Strmospizdila sam se u greške. Jedan dan sam se probudila i postala svjesna da sam uletjela u sranje. Od tada ne mogu uspostaviti svoj mir.
Stoput sam sebi rekla: "Slušaj svoj unutarnji glas, slušaj!" Svaki put kad sam stavila sa strane ono što sam percipirala iz prve, svaki put sam najebala. Baš svaki.
Naime, vjerujem svojoj prosudbi na prvu loptu. Nije me nikad iznevjerila. Treba samo pričekati dovoljno dugo, pa će isplivati pravo stanje stvari.
Eh, da je strpljenja... Da mi je znati koračati malim koracima... Što sam starija, to su mi koraci veći... Kad sam to ja izgubila opreznost? Di sam posijala odvagivanje situacije? Di sam zagubila strpljenje? Zašto me ludost nije napustila i zašto se ponekad ne bojim skočiti iako znam da idem preko ruba? Zašto, the hell, ne znam pročitati tragove kraj ceste kojom vozim?!
Neki od nas su jednostavniji u funkcioniranju, iskreniji, otvoreniji,... neki su zatvoreniji, ne pričaju previše o sebi, laprdaju o sporednim stvarima, pa stvaraju dojam otvorene osobe, a u biti se o njima zna jako malo... Teško je prodrijeti u nečiju bit. Neki od nas su dobri, a neki su zli. Možda sam i ja zla, tko će ga znati...
Jednom je jedna osoba za mene rekla da sam duboko nesretna i da kao takva ne mogu prožvakati da je itko oko mene sretan, pa činim sve da i svoju okolinu povučem na dno na kojem se nalazim. Možda je u pravu. Sreća i nesreća su ionako relativan pojam.
Sve što mi u posljednje vrijeme treba je mir. Samo želim ljubomorno sačuvati svoju energiju. Previše je nema. Ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne poteze i ja zatvaram svoja vrata. Nema više.
Ponekad se pitam koliko je oko mene emocionalnih i inih vampira, onih koji se rado prištekaju na moj izvor napajanja i kradu od mene. Bez da me pitaju. Bez da me upozore. Samo me uhvate na spavanju. Da, da, i ja sam od krvi i mesa i ja imam slabih trenutaka.
I ova moja nekoć zvana oaza za provjetravanje vlastitih misli mi je postala tijesna, odavno ovo moje mjesto nije samo moje, izgubila sam ga putem... Ne pripadam ni tu više...
Jednom sam napisala da sam krenula na put bez povratka i da se vraćam sebi. Živa istina.
Post je objavljen 24.10.2005. u 00:33 sati.