Kad sam imala sedam, bila sam zaljubljena u jednog Franka i negirala to. Ne bih ni za živu glavu onda priznala da volim.
Kad sam imala sedamnaest, bila sam zaljubljena u jednog Marka i dala mu sve što je poželio. Preko usta nisam mogla prevaliti da ga volim, ali to je bilo više nego očito.
Kad sam imala dvadeset i sedam, mislila sam da nisam zaljubljena u jednog Stipu, pa sam se neobavezno jebavala s njim. Mislila sam da mi je to u toj fazi dovoljno.
Kad sam imala osam, mislila sam da ću biti političarka.
Kad sam imala osamnaest, mislila sam da ću biti dramaturginja.
Kad sam imala dvadeset i osam, mislila sam da ću biti direktorica svemira.
Kad sam imala devet, mislila sam da je prijateljstvo vječno.
Kad sam imala devetnaest, mislila sam da mogu prijateljevati samo sa muškarcima.
Kad sam imala dvadeset i devet, shvatila sam da u životu imam svega tri osobe na koje se mogu osloniti i bila zadovoljna brojem.
Kad sam imala deset, otkrila sam Zagreb i doživjela ljubav na prvi pogled.
Kad sam imala dvadeset, otkrila sam ljubav sa Zagrebom i najboljim prijateljem na drugi i dulji pogled.
Kad sam imala trideset, shvatila sam da želim putovati svijetom uzduž i poprijeko.
Kad sam imala jedanaest, nisam se mogla vezati samo za jednu prijateljicu onako kako to rade curice u toj dobi. S jednom sam išla u kino, s drugom u park, s trećom sam trenirala... Svaka je služila nekoj svrsi.
Kad sam imala dvadeset i jednu, odjebala sam svoju tadašnju ekipu. Nisam se dobro osjećala u masi. Poželjela sam biti individua.
Kad sam napunila trideset i jednu, shvatila sam da je teško pripadati samo sebi. Shvatila sam da sam sve manje sklona kompromisu. Znam da male stvari život znače, kao i da ljubav nije upitna, ali može biti nedovoljna.
Znam da ne postoji reciprocitet u ulaganju i povratu i da se dobro ponekad vraća zlim što i ne mora biti loše.
Još uvijek sam vrlo svjesna postojanja svemirske ravnoteže.
Post je objavljen 25.10.2005. u 11:41 sati.