Berini dnevnici

Eto, prošla je godina dana, od kako me potpuno izbacila iz svog života. Nestajao sam u očima njenim, kao plamičak na vosku dogorijelom. Sve što sam ponio sa sobom iz našeg dugogodišnjeg života, bio je jedan Ranac prepun čarapa, čačkalica i pribora za brijanje. Ne znam u čemu sam pogriješio ? Studirao sam uredno, desetak godina, ne bi li se uklopio u prosjek, da ne iskaćem poput nekog štreberčića s cvikeršajbama. Stalno sam se trudio, da pronađem posao, ali je moja savjetnica, bila toliko lijepa, da sam nažalost morao uvijek odbiti sve što mi je ponudila, ne bi li je ponovno slijedeći mjesec susreo. Dok ne nađem posao svirao bi u slobodno vrijeme s ekipom po svadbama, začinjenim s pokojim nevinim flertom, nesretne djeveruše. O njoj sam klesao, najljepše stihove, uglazbio u ljubavne pjesme, ne bi li joj uz zvukove gitare u intimi drvarnice, iste ispjevao svojim glasom poput pijevca u doba kolinja. Uvijek je govorila da je potpuno zadovoljna sa mnom, kako sam dobar prema njoj. Nikad, ama baš nikada, joj nisam stajao na putu, što se tiče pospremanja, čak sam i robu ostavljao po stanu, kako bi je mogla lakše pronaći. Nisam joj se miješao niti u kuhinju, kao ni pitao zašto je taj dan, baš to skuhala, nego ponekad samo, nevino upitao – Što ima za jest ? Nisam joj ni zamjerao, što ona, potpuno samostalno vodi kućni budžet, u kojem je samo ona zarađivala. Bio sam toliko pažljiv, da bi joj neupitno dozvolio, da pogleda svoju omiljenu sapunicu, iako bi u tom trenutku spavao na kauču, kako bi izbjegao suvišne, odnosno ljubomorne komentare na konto njezinog omiljenog glumca. Trudio sam se, da uvijek ama baš sve bude po njenom, pa čak i kada je trebalo prati prozore, pločice u kupaoni ili zaprljanom toaletu. Nikada neću moći shvatiti, gdje li sam pogriješio, ali sada znam da povratka više, na žalost, nema…

Volio sam je više od ičega. Bila je Lane u pjesmama njoj napisanim i cvijetak, na mom težakom dlanu. Sada sam ostao sam, odbačen kao neka prastara, prašnjava krpa. Znam da ću joj dijelom ostati u mislima, a drugim dijelom će me potpuno zaboraviti i to zauvijek…

Kao dio istraživanja asocijalnog ponašanja, danas predlažem, da promotrimo jedan subjekt, koji pokazuje simptome uznapredovale, skoro kliničke situacije, ali još je stanje izlječivo.

Iako postoji fotografija subjekta, nećemo je prikazivati iz dva razloga, prvi zato da zaštitimo identitet subjekta, da ne bi nekima palo na pamet, igranje pikada sa slikom, izrada wudu lutkica i slično. Drugi je razlog, što znaju nabasat maloljetne osobe, koje bi mogle početi patiti od nesanice ili poremećaja u ponašanju.

Ali zato ćemo dati slijedeću fotografiju:



Osobna iskaznica subjekta:

Pokušava se sakriti pod nickom: naguzsenachtfressere naguzisenachtfressere, zamuljajgasewene Prva inačica pseudonima otkriva da voli gutati (naravno slova tipična pismenost gastarbajtera), srednja ukazuje na njegove homoseksualne sklonosti, a treća nedostižnost vlastitih idola.

Prebivalište: Neko seoce (njem. DORF) u Njemačkoj – pokušava ostaviti dojam da je iz velegrada.

Pretpostavljeno obrazovanje: Šljaker, obični – pomoćni, specijalizacija: Smetlar

Pretpostavljeno radno mjesto: pomoćni radnik na miješalici (prva lopata) uz povremeni honorarni posao: poslovi pripreme pražnjenja kontejnera

Životni moto: Doterat kola u selo, u koje ni koza ne može proći, (ref. „Lepota poroka“), makar morao dijeliti mrvice s golubovima ispred prenoćišta za beskućnike.

Socio-patološka analiza:

„Istini za volju,radi se o duševno poremećenoj osobi kojoj se najvirovatnije nikakvim medicinskim sredstvima više ne može pomoći.“

Subjekt pokušava napraviti vlastitu psiho-analizu, želeći postići suosjećanje, međutim, zadnji dio rečenice otkriva, kako njegove kompetencije nisu dostatne za provođenje iste, pošto ističe beznadežnost, iako su činjenice drugačije, da svakoga možemo izliječiti.

Terapija: Napisati tisuću puta „Ja sam sretan jer će me izliječiti“, bez korištenja C/P metodologije – efekt: vraćanje samopouzdanja.

„Razgovarao sam u Njemačkoj sa liječnikom neuropsihijatrom“

Subjekt je napravio prvi, ali hrabri korak, pa samim time pokazuje volju za ozdravljenje.

Terapija: Samo nastaviti !

„blog.hr kao ustanova kod koje dotični ima blog sve to dopušta,svejedno im a nekima obrišu blog jednostavno po narudžbi drugih sa strane i sve neopravdano.“

Subjekt pokazuje žaljenje za nedostižnim horizontima, postavljajući kao nedostižan cilj imati vlastiti blog na servisu Blog.HR, kao ustanovi, odnosno njegovom udomitelju.

Terapija: Pročitati upute i poštovati pravila te naputke

„Brachychiton je biljka koja raste i gaji se u Turskoj i od koje se prizvodi istoimeni medikament koji donekle pomaže osobama koje su zahvaćene opakom bolešću Wahnsinn što s njemačkog na hrvatski jezik prevedeno znači ludilo.“

Subjekt pokazuje da mu je poznato da Turska ima snažan utjecaj na njemačko tržište medicinskih preparata, pošto za siću, ponekad, posluži kao volonter novih inačica lijekova. Nadalje pokazuje stereotipno poznavanje gastarbajter-hrvatskog jezika koristeći vrlo sofisticiranu riječ: cit.“Medikament“, koju bi na hrvatski preveli kao lijek. Nadalje, uz pomoć rječnika prevodi riječi s njemačkog jezika, ne bi li pokazao kako mu je razgovor s neuropsihijatrom ukazao na ključne riječi njegova vlastitog stanja.

Terapija: Čitati više pisana dijela na hrvatskom jeziku, ne bi li obogatili vokabular

„Sewen i Nachtfresser,blogeri bloga.hr se odmetnuli i po želji bez stida.Dokle će stići ovaj ludi svit,nazovimo ga tako?Pa neka nas Bog sačuva od ovakvog zla kojeg vidimo iznad!“

Subjekt ističe vlastite idole, osjeća se napušten i prepušten vlastitim spoznajama. Gaji veliku ljubav prema idolima, koja polako prelazi u ljubomoru.

Terapija: Potisnuti ljubomoru. Staviti slike u blizini prebivališta idola u dimenzijama 2 x 5 m. Gledati u slike i polu tiho izgovarati 100 puta dnevno: „Kad bi barem ja bio poput vas, cijenjena gospodo“.

"Tvoje predrasude o nama u dijaspori,ti nebi ni znao otići van granica Hrvatske,ako bi onda bi zalutao i nebi se znao vratiti."

Subjekt pokazuje da se on zna vratiti u Hrvatsku pomoću kompasa, mape i psa vodiča za slijepe osobe, koji će ga ujedno izvesti iz njegova seoca i odvesti u seoce.

Terapija: Pokušati se vratiti bez pomoći, bacajući radioaktivne kamenčiće.

"Pošalji mi osobno foto pa ću se potruditi i o tebi koju u stihovima iako mi je unaprid bojazan da će mi taj tvoj foto okrnjiti moje dvi web stranice neovisne o pišljivom hrvatskom blogu!"

Subjekt pokazuje sklonosti masturbiranja na tuđe fotografije, pa samim time vabi na stihove potencijalne žrtve. Navlakušu pokušava artikulirati i kroz tvrdnju „bit ćete poznati“ jer imam slovima i brojkama dvije (2) web stranice, na kojima će moji istomišljenici moći ispucavati svoje seksualne sklonosti. Ujedno pokazuje gađenje prema hrvatskom blogu, pošto ga smatra nelojalnom konkurencijom.

Terapija: Zatvoriti vlastite Web stranice, javiti se u kliniku za odvikavanje od slinjenja na tuđe slike, uz obveznu tromjesečnu hospitalizaciju.

Molim još pokoji tekst, kako bi smo mogli dobiti potpuniju sliku.

Neznani posjetitelju (naguzsenachtfressere),
moram Vas obavijestiti, da ste povrijedili osnovna pravila dobrog ponašanja, koja tolerira moja malenkost na dijelu blogosfere, koji spada u dio unutar kojeg, svoje misli pretačem u određene, više ili manje smislene rečenice, nekome interesantne, a drugome pak manje.

Naime, ono što toleriram jest vlastiti osvrt uz tekst, pljuvanje, hračkanje, pokuda ili pak pohvala vezana uz tekst ili bilo koji dio teksta, sliku vezanu uz blog, bilo koji dio bloga, odnosno sadržaja boksa i slično.

Ono što ne toleriram je prenošenje vlastitog shvaćanja drugih blogova ili očitovanja o kolegama blogerima. A ono što s gađenjem osuđujem, jest pokušavanje formiranja mog mišljenja na tuđu inicijativu, odnosno na osnovu Vašeg shvaćanja nekog teksta ili dijela teksta, obraćanja blogera Vama i sličnog ponašanja.

Predlažem Vam, da još jednom porazgovarate s vlastitim psihologom, kojeg nesebično dijelite unutar Vašeg obraćanja, kao osobu koja shvaća Vaše razumijevanje teksta, koji je napisao kolega Modesti blejz. Potrebno je imenovanom objasniti, da se od 5. Mjeseca 2011., citiram Vaš komentar, bavite tekstom s određenog bloga te ga nesebično promovirate, uključujući vlastite zaključke o tekstu. Nadalje, treba psihologa upoznati s time, da ujedno patite i od insomnie, zbog napisanog teksta, pošto ostavljate komentare o istom u 05:19 ujutro.



Tabletice koje ste nesebično preporučili, predlažem da slobodno iskoristite kao rektalne čepiće, koji bi mogli pomoći da dobro prdnete, kako ne bi nadalje imali usrane misli.

Najljepše molim, da ubuduće ne izvodite ovakve akcije, jer ću na žalost - biti prisiljen, napraviti patološku analizu Vas i Vaše uže te šire obitelji, kao stručnjak, odnosno specijalizant psihologije, koji shvaća da i ljudi kao Vi postoje u svijetu.

Za kraj, jasno mi je, da Vi koji živite vani, ponekad ne shvaćate smisao teksta, pa u vlastitom nerazumijevanju činite očajničke poteze upozoravanja na "pogansko ponašanje".

Ne bi ste smjeli bloganje doživljavati toliko osobno, popričajte s psihologom - još jednom apeliram, već kao dio na kojem blogeri ponekad izražavaju stanje uma, duha ili jednostavno imaju potrebu ispucati pokoje slovo, ne bi li se rasteretili dnevnog pritiska.

Lijepi pozdrav,

MARIO BJESNI – Bjesomar Pacyentius Vulgaris

Meni nije jasno, zašto neki ljudi, poglavito ženski dio populacije, primjerice najobičniju ljubaznost, miješaju s upucavanjem. Znači li to da žene, kao osobe, razumiju samo govor zavođenja. Po čemu bi se nužno, svaki pokušaj kontakta morao poistovjećivati s uvaljivanjem, iako si primjerice osoba koja voli razgovarati. Čemu to odmah protumačiti, da bi želio nešto više. Takve zablude, dovode ljude do takvih idiotskih zaključaka, odnosno ponašanja, da na kraju shvatiš, kako je najbolje biti totalni Anonymus te nikako svoje misli ne otkrivati bilo kome. Vrlo je slična situacija najobičnije dijeljenje komplimenata. Nedaj bože da nekome daš kompliment, da je slučajno zgodan, privlačan ili simpatičan to se odmah mahom protumači kao: „AHA vidiš, pali se na mene“. Zar je tako nemoguće shvatiti, da postoje ljudi koji vole tražiti u svakome nešto lijepo te da to što je lijepo vole i opisati. Doživljavaš svijet svojim očima, voliš ga promatrati ljude, situacije, svijet, prirodu te jednostavno imaš potrebu kazati: E da ovo je zbilja predivno!
Mora li zaista svaki kontakt na relaciji muško-ženskog pokušaja kontakta završiti nekim divljim općenjem u nekom zakutku, hotelskoj sobi ili na haubi tatinog automobila ?
Osobno se ne bi mogao složiti s time.
Zašto se svaka situacija, ukoliko pitaš za neku informaciju žensku osobu u diskoteci, da je to odmah smatra uletom? Većina bi vjerojatno rekla, a zašto uopće ideš na takva mjesta i pokušavaš razgovarati s nekim, ako nije to to. Ali zašto bi to moralo biti tako ?
Iako je vrlo tanka linija između upucavanja i ljubaznosti, smatram da se ipak može vidjeti neka razlika.
Za kraj bi kazao, da zbilja držim, kako ljudi ne bi trebali svaki pokušaj kontakta smatrati uletom i odmah aktivirati obrambene ili neke druge emocionalne mehanizme.
Možda ne bi bilo loše uključiti onaj mali dio ljudske znatiželje, pa istražiti o čemu se radi.
Nije loše otvoriti uši i oči, da ne primjerice ne odfrknete nekoga, koga će vam kasnije biti žao, ili se pak ne zapalite za nekoga, koga baš boli briga za vas.
Jer onaj tko se želi definitivno uvalit dolazi, obično s nekom forom tipa: „Mogu li ti polizati višak ruža s usana, da se možemo ljubakat bez ostavljanja tragova?!“

Jeka njezina smijeha, odzvanjala mi je u glavi, dok sam pratio tragove, ugažene trave, panično trčeći, u potrazi za nečim, što imao sam nekad, a čega sada više nema. Kako se moglo desiti, da mi za treptaj oka ukrade, ono što od rođenja kuca u meni. Čudan je to osjećaj, kad se jutrom probudiš i shvatiš da jedan dio tebe, stvarno nedostaje. Dok trčiš sve dalje u potrazi za tim tatom, stalno razmišljaš, hoćeš li ga ipak ponovno naći. Opet, kad ga nađeš, hoće li ti ga vratiti ili ponovno pobjeći još dalje i brže. Kako li joj kazati, da to nije igračka, da ga ne može samo tako, ukrasti i otići bez pozdrava. Trčiš sve brže, opijen nadom, no kako vrijeme teče, sve je manje snage. Koraci su sve kraći, daha sve je manje, izgleda da je taj komadić tebe, ipak zauvijek nestao. Ostavljen bez njega, mislima ti kruži nada, možeš li bar dio, ipak vratiti i darovati nekom drugome...

Po ne znam koji puta, me obdariše s predivnom besplatnom večerom. Vjerojatno negdje u fokusu operaterke ispliva moj telefonski, koji je netom iščeprkao iz on-line telefonskog imenika. Dolepršaš malo, jer nemaš vjerojatno ništa pametnije, eto tek tako napraviti đir. Svi se već kao znaju u restoranu, osmijesi pršte ko da je netko roknuo 10 kg Trotila među nakešenu gerijatriju. Prosjek godina 65, tako da ti dođeš malo popravit prosjek ne bili bio ponešto mlađi skup. Sjedneš, zalizani konobar pita za piće i nosi „večeru“.
Štap ražnjića, tri pomfrija i pol šnite kruha. Vjerojatno ono kaj je ostalo od sinoć.
Onda dolazi zvijezda večeri. Hlače na peglu stayling lik, ulaštene cipelice, bijela košuljica, a preko nje đemper „Pavlo Ajkula“, vjerojatno iz Dubrave s motivom Pastrve.
Obučen elegantno da ne bi li pružio dojam pravog buissness-mana.
Dofurava neke vražje poplune i deke te počinje svoje predavanje s osmijehom na licu:
- I jesmo se navečerali ?
- O da kako ne, baš kada pokušaš dobiti odgovor na pitanje: Kad bi smo mogli očekivati današnji kruh ?, dobiješ odgovor s osmijehom: Sutra.
- E sad ono zašto smo se skupili, nastavlja svoje predavanje.
- Naime baš ovaj poplun, izrađen od perja preparirane sove, je nešto što ne možete vjerovati. Baš taj ovdje, a ja ih imam još 109 istih unikata, prepoznaje kada je ljeto, pa tada hladi i kada je zima, pa onda grije. Još uz to ima ugrađen Raid komarac-eliminator, koji će vam jako dobro doći po ljeti.
- A tek da vidite ovu deku od babunovih lakiranih dlaka, ona vam po noći lebdi i svojim vibracijama djeluje smirujuće na auru, tako da imate zagarantiran predivan i miran san.
- E sad već počne razmišljanje: To moram imat doma kraj svojih 22 deke, to je ono što meni treba.
- Vidite da smo mi ozbiljni, nastavlja dalje, nahranili smo vas i ako uzmete ovakva dva popluna, po simboličnoj cijeni od 1450 eura za komad, dobijete deke koje koštaju 890 eura u pola cijene. Ha ? Nije li to fantastično.
Ali samo večeras, ako uzmete poplune, damo vam još deset eura popust na deke.
- O da, daj mi pet paketa, poviče starica, a platit ću ti čekovima bez pokrića na 15 rata.
Eto vidite kako gospođa prepoznaje što valja, pokazuje prstom.
Naravno, nitko nije posumnjao da je dotična iz mladeži HSU-a došla samoinicijativno jer je cijelo vrijeme namigivala predavaču, ko da joj je roj vinskih mušica uletio u oko.
Poslije toga je uslijedila tombola u kojoj su izvlačene neke jeftilen kemijske te isprintani kalendari s logotipom firme.
Još je neko vrijeme trajalo nagovaranje u četiri oka, pri kojem su pokazivane dodatne opcije iz kataloga izrađenog od recikliranog papira, a zatim su se svi pozdravili i razišli uz srdačno: „Vidimo se opet“.

Neki nasjednu, pa kupe, neki pojedu, pa odu, a neki otfikare odmah, dok još operaterka nije poklopila slušalicu. Čak ni ta porcija prastare večere ne može platiti tvoje živce koje potrošiš u bijenom uvjeravanju, kako se sve revolucionarno i nikad prije viđeno.

Može se primijetiti, da je ekipa počela prihvaćati, kao opće mjesto izlaska, neki trgovački centar, supermarket i slično.
A tko danas u ovoj općoj neimaštini ne voli potrošiti ?
Ma koji narodnjački klubovi, diskoteke, bircevi i slična mjestašca masovnog okupljanja, pravi je provod, za vrijeme ovakvog šugavila od vremena, ipak protegnuti noge po ulaštenim pločicama, unutar nekog mjesta za masovnu potrošnju novaca.
Kada bolje razmislim, što ima ljepšeg od ugodnih šetnji između šarenih polica s kojih uvijek nešto možeš dohvatiti i staviti u košaricu ili kolica. Kada smo već kod kolica, baš je gušt gurati nešto ispred sebe i gledati kako metalno-željezna utroba postaje sve punija, jer tek kad dođeš do određene stalaže shvatiš da ti baš to treba. Postoje svakako i neke druge zanimljivosti.
Primjerice možeš se uvijek igrati lovice ili utrkivati s onom tetom što gura onu mrcinu od uređaja za glancanje poda.
Naime, uvijek se nekako nađe ispred odnosno iza tebe, tako da ponekad moraš bježati, sav u panici i paziti da te ne ugrize.
Vrlo je zanimljivo promatrati, kako je slatko kada se dvije ili više srednjovječnih teta pokače oko toga, koja je prije bila u redu ne bi li kupila svojih cit. „stotinu grama Piko salame“, nekog domaćeg kruha ili fejk sira na akciji. Kao da će propast za koju minutu duljeg čekanja. Još ponekad znaju onako stručno nabaciti curama koje režu salame, kako su baš danas neopisivo spore.
Nakon svih tih divota s prepunim kolicima, dolaziš u red na blagajni. Tamo uvijek postoje neke zanimljive situacije, pošto radi uglavnom njih osam od mogućih dvadeset i pet, tako da stigneš recimo razmišljati o svojim postupcima u skladu uskorošnjim korizmenim vremenom. Stigneš recimo preispitati vlastite stavove i zapitati se jesam li doista bio dobar, sve ovo proteklo vrijeme. Tu je i ona vječita situacija kada čovjek, vjerojatno nepismen, istovari cijela kolica s tridesetak proizvoda na brzu blagajnu na kojoj vrlo dobro istaknuto piše „Do maksimalno pet komada proizvoda“, a blagajnica se kao prava epileptičarka trese s pjenom na ustima, jer je takav postupak povrijedio suverenitet i smisao njenog radnog mjesta – brojanja do pet.
Vrhunac doživljaja izlaska je ipak, kada nakon svog dubokoumnog samoispitivanja, dođeš konačno na red blagajnici, kojoj je valjda čim se probudi umjesto dobro jutro najvažnije ukućane pitati: Imate karticu za bodove ?

Hodao sam stepenicama uskog stubišta, koje nisu skrivale nedavne građevinske radove, jer su mi se tragovi tenisica ocrtavali na više milimetarskoj prašini.
Došao sam do svog odredišta, prošavši kroz masivna bijela vrata i ušavši u prostoriju popraćen škripom nepodmazanih panti. U prostoriji desno od ulaza, iza staklenog šaltera nalazila se sestra, kojoj je svaka novopridošlica predstavljala neopisivo veselje, koje je pokazivala lupajući svojom medvjeđom šakom o stol.
- Dobar dan, naručen sam za zubara u 09:00, izustih kratko.
- Aha vidim, rekla je, a zatim nekako svojim šiš-ćevapima iščeprkala moj karton iz željezne ladice.
- Izvolite, vrata ravno stolac broj , uputila me, isprativši me osmjehom, svog predivnog, kobilskog zubala.
Skidam jaknu i ulazim u prostoriju gdje postrojeni bijahu nekoliko zubarskih stolaca. Nađem svoje sjedalo i lijepo se namjestim.
Do mene dolazi mlađa ženska osoba i svojim pametnim očima pogledava karton, dok joj ruke malo trepere, poput alkića koji još nije popio svoju jutarnju dozu Mirogojčeka.
Strah i panika zavladahu mojim mislima, pošto baš i nije ulijevala povjerenje za čeprkanje onim piskutavim napravama po mojoj caklini.
Odlaže karton, pali reflektor i stavlja mi onu plastičnu srkalicu od koje mi uvijek jezik utrne.
Uzima metalnu čeprkalicu i točno mogu osjetiti kako mi zabija u caklinu zašiljene vrhove.
Nakon toga stavlja odgovarajući nastavak u bušilicu i počinje ritual popraćen siktanjem naprave.
Bušila je nekoliko trenutaka, a onda, kao kurcem ubodena, poskočila i odložila bušilicu, te zavukla ruku u đep.
Krajičkom oka vidim, kako vadi mobitel i počne razgovor.
- E da, evo radim, imam pacijenta na stolu, pa se čujemo malo kasnije, izgovara kratko, prekida i vraća mobitel u đep.
Nastavlja „oprezno“ bušenje, nekoliko puta prouzročivši mi blage bolove da sam mogao vidjeti sve zakutke mliječne staze.
Opet poskoči, nakon nekoliko trenutaka, ponovna procedura vađenja mobitela, na kojemu se jasno moglo vidjeti kako fale vratašca i opet nastavlja općenje sa svojim sugovornikom.
- E ne mogu sad zbilja, daj nazovem te kad završim. Ma vidi ne mogu se sad raspravljati o tome, čut ćemo se kasnije.
Dok mi ona jebena krkljalica sve jače siše i utrnjuje jezik, a glavom mi kruže zločeste misli poput onih, kako guta svoju malu plastičnu napravu i ukusno žvače, zamišljajući nafinije jelo koje je ikada pojela, ona uredno se uredno seksa sa nekim očitim idiotom, i to preko telefona, koji ne zna značenje pojma NE.
Bez isprike i kao da se ništa nije dogodilo, nastavlja hladnokrvno daljnje roštanje po mom pokvarenom zubu, još koji puta mi nanijevši bol.
Završila je konačno nakon nekoliko desetaka minuta, upisala u karton neku opasku, lupila X umjesto potpisa i udaljila se bez imalo osjećaja za krivicu, bez pozdrava ili recimo malene isprike.

Ne znam čemu forsat tu predivnu, reš-prepanulu boju telećeg pečenja, ako te već draga majčica priroda, nije obdarila tamnom puti.
Usred zime, a ona ili on, recimo neki manje poznati stilist i slično, nabacuju izgled, kao da su podrijetlom negdje iz predjela arapskog poluotoka.
Još kada nabace neku kreč-bijelu boju kose, prije bi se uklapali u ambijent nekog filma o mutantima, nego li u ljudsku vrstu.
Događa li se to zbog nekog kompleksa ili je to zbilja trend biti tamnoput, nije mi poznato.
Zbilja su mi smiješni ljudi, koji dodatno plaćaju, ne bi li izgledali poput arapa ili indijaca u doba pahuljica.
Eh da, ljudi vole paziti na boje, pa zato vjerojatno boju kose poistovjećuju s ambijentom, dok ten pokušavaju prilagoditi boji zmskih guma.
Moguće je, da ja to jednostavno ne razumijem. Da su to jednostavno presložene dimenzije za moje poimanje realnosti.
Meni osobno je najljepše vidjeti prirodno, taman da si švabo-svjetlopute kože.
Bolje je sačekat ljeto, pa se tada uklopit u ambijent, ako se već mora izvoditi kerefeke po koži. Da naravno - to je zdravije nego sunce, tješit će se neki, ali jebi ga, ja sam mrvicu konzervativan u tom pogledu. Tomu je tako, jer sam nedavno pročitao, kakav predivan efekt na kožu ima malčice neispravan aparat, pa samim time moja skepsa, u tom pogledu, raste. Za kraj, recimo samo da se priča koju sam pročitao te utjeće na formiranje mog mišljenja zove: "Hrvatskoj prijeti epidemija raka kože".

.

Ne bi znao da je snijeg zapadao da sinoć oko 23:30, susjed Franc nije svima dao do znanja kako mu žena ima one dane u mjesecu, pošto je, kao pravi školovani sugrađanin rondao s lopatom, ne bi li još stigao pogrebati preostalih pet centimetara napadalih pahuljica, još u vrijeme svoje smjene čišćenja snijega. Predivno je gudio najljepšu uspavanku, pa je vjerojatno bilo ideja, da mu netko dobaci koji lavor vode, pošto od takvog truda i napora moraš ožedniti. Tek što je Franc završio sa svojim metalno-betonskom glazbom, netko nas je iz susjedne zgrade počastio sa svojim govorničkim sposobnostima cit.: „Tko je zvao murju pička vam materina“ nastavak izlaganja je zvučao neštokao: „Što te boli kurac, što se mojoj ženi događa, njoj se događa, ono što se tvojoj ne događa, ali bi se moglo događati, ako je nabijem na kurac“. Pošto poslije ovako dubokoumnog govora nije bilo pljeska, odnosno poziva na bis, govornik je utihnuo. Jutros sam naime zaboravio svoje klizaljke, pa sam se na posao uputio u tenisicama. Ne treba uopće sumnjati, da sam shvatio, kako hodaju četveronožni kućni ljubimci. Nekako sam dopuzao do stanice i odsklizao u vozilo. Poslije toga sam i pogledao pločnik izbliza, jer mi se učinilo da sam vidio zlatnu naušnicu. Ajde, da nije sve tako crno, našao sam put po travi, vozeći slalom između psećih izmeta. Ponekad i nisam takve sreće, pa ponesem dio sa sobom, među ripnama na obući. Vidjelo se odmah da teta iz neke komunalno-gradske firme, ima iskustva u hranjenju kokoši po dvorištu, što je nedvojbeno dokazivala, bacajući rukom sol po smrznutim stazama. Kada sam se vratio doma, na vratima ulaza me dočekala teta Anić, zabrinuta pogleda s metlom u rukama na kojoj je visio batrljak od krpe. Jao susjed, taman sam oprala ulaz, pa se bojim da nam se sve ne smrzne. A, da moglo bi, primijetio sam da je prohladno danas. Nego denite malo rakije u tu vašu mješavinu za pranje, prođite još jednom, a možda dobijemo i lijepu aromu od šljiva u ulazu. A idem vidjet, ako ovaj moj nije sve popio, stalno moram skrivat, znate. A vjerujem da čovjek voli dobru kapljicu, što sam mogao primijetiti po njegovim kapilarama i baždenju svaki puta kada bi ga susreo u mimoilaženju. Eto nadam se da neće još dugo padat ove pahuljice, jer sutra je moja malenkost za svirku po betonu. Valja zato skuhat koju litricu vina, pa se tu i tamo malo orkijepiti.