Berini dnevnici

Mogu reći, bila je veće, sjećam se kao danas.
Došao sam u stan i odložio torbu.
Ona me već čekala, na tabureu u dnevnoj sobi.
Vladala je polutama u sobi, a na zvučnicima se lagano čula muzika Roya Orbisona.
Dobar večer - izustio sam i pitao: Što je bilo ?
Sjedila je šutke i promatrala me svojim prodornim pogledom.
Skini cipele - rekla je i kratko pokazala na lampu u kutu.
Shvatio sam da želi, da pojačam jačinu svjetla, ali nikako nisam mogao shvatiti što je zapravo krajni cilj takvog ponašanja.
Sjedi tu do mene - rekla je mirnim glasom, pokazavši na tamnoplavi kauč.
U čudu sam bio, dok mi je fiksirala zjenice, tako hipnotično da sam ostao, kao opijen.
Lagano je stavila svoju ruku na moje i udahnula.
Htjela bi ti nešto kazati - kratko je izustija.
Znaš bila sam danas u školi i vidjela kako stvari stoje.
Lagano sam ostao po dojmom riječi, dok su mi niz čelo curili grašci znoja.
Peti razred, a sedam jedinica na polugodištu, sram te može biti - proderala se.
Nije isto kao i ranije, shvati, nema više opisnih ocjena, ima samo od jedan do pet !
To što dobiješ ostaje urezano u imeniku, nema povratka !
Ajde probudi se više, za tvoje dobro govorim !
Odmah je počelo i karanje s onim stereotipnim frazama tog doba tipa: "Ima za takve kao ti posla, možeš raditi kao smetlar ili u autopraoni.
Od tog trenutka, nešto se u meni prelomilo i primio sam se posla. Nije bilo potrebe uvjeravati me Erotikom, kako sve te divne žene imaju odlikaši.
Prepisao sve bilježnice, krasopisom, a do kraja godine ispravio sve i završio razred s trojkom na staklenim nogama.
Kada bi me danas netko pitao, napravio bi sve potpuno drugačije.

Stajao je satima pod njezinim prozorom s kišobranom u ruci, od kojeg baš i nije bilo neke koristi.
Po takvom pljusku, njegova učinkovitost bila je jednaka brani akumulacijskog jezera, koju je netko na nekoliko mjesta dekorirao s Trotilom.
Svjetlo ulične lampe, stvaralo je dijamantni odsjaj od kiše na njegovom licu.
A možda su to ipak bile kapljice njegovih suza, koje je prolijevao, zbog toga što ga nije primjećivala.
Kako može biti tako ? Zar nakon stotine anonimnih pisama, koje sam joj poslao, ne zna koliko je moje biće voli ?
U poslanim pismima, opisivao je svaku crtu njezinog lica, prelijepe usne, prekasnu smeđu kosu i modro-zelene oči, koje su ga podsjećale na morski ugođaj.
Dok je stajao na kiši, promatrao je, kako žarulja njezine sobe na plafonu stvara siluetu njene predivne figure.
Odjednom, odvažio se, napraviti prvi korak.
Bacio je kamen u prozor, ne bi li je nekako dozvao.
Lom stakla, probudio je njezina oca, koji je izletio van sa štangom za skretnice.
Trčao je koliko su ga noge nosili, dok ga je po cesti naganjao, zdepasti proćelavi muškarac u potkošulji i donjem dijelu piđame na štrafte.
Na sreću, uspio se nekako, u zadnji čas, utrpati u upravo krećući tramvaj, dok se u daljini još i dalje čulo rondanje sa štangom po asfaltu.
Hvala bogu, pomislio je, što sam izvukao živu glavu.
Obećavam sam sebi, da se više nikada neću, toliko zaljubiti…

Osobno baš i ne vjerujem da postoji prosječna osoba, koja nikad nije uzela više nego što joj pripada.
No kada si u početku puberteta, pa imaš vremena na pretek, a glavom ti kruže razno razne ideje, pod utjecajem Robin Hood filmova.
Ponekad su ideje jako blesave, a nekad zanimljive. Sve to ovisi o tome kakav je dan, vrijeme i što se taj dan radilo.
Mi bi smo znali, nakon škole, recimo obilaziti lokalne dućane, onako čoporativno, te posuđivati razne stvarčice.
Nekada bi to bila samo glavica luka, a znalo se desiti i da napravimo pravu gozbu.
Pošto je dućan imao vrata za robu, koja su gotovo uvijek bila otključana, uredno bi smo iznjeli kroz njih, recimo karton Cocte u limenkama te nekoliko kutija keksa, odnosno sladoleda na štapiću.
Nakon toga, uredno smo sjeli na klupice, preko puta dućana, gdje nas apsolutno „nitko“ iz upravo napuštenog dućana, nije mogao vidjeti. Ah, kao da se razmišlja, o tome hoće li netko primijetiti, kako se ta grupica časti, a kupili su dva sladoleda i tri bananka.
Jednom je bila u igri akcija, platiš jedan, dobiješ pet, gdje si je prijatelj, nagurao četiri sladoleda u gaće, pa nas kasnije počastio, rečenicom: cit. "Mater vam jebem, smrzla su mi se jaja". To se nikako nije moglo zaključiti, pošto se nešto meškoljio na blagajni, kao da mu je netko, zguro neku živinu u donji veš.
Nakon nekog vremena napustili smo prvobitnu ideju, uzimanja stvari sa sobom, pa smo tako odlučili, da više nećemo posuđivat iz dućana, nego konzumirati, neprimjetno, unutra.
Za početak smo se napalili na one mini sušene kobasice i pecivo, koje smo uredno gutali, šetkajući se među policama, a kasnije smo išli po desert.
Samo zabiješ glavu u škrinju, otvoriš sladoled i pogledaš, kako blesavu facu napravi onaj drugi, kada odgrize pola Sladoleda, to ostane totalno diskretno, jer jednostavno crkavaš od smijeha.
Danas kada se sjetimo toga, uz nekoliko bočica soka od hmelja, uvijek dođe, do laganog osmjeha na licu sudionika tog doba.

Ovaj tekst nije poticaj na istovjetno ponašanje i svaki pokušaj kopiranja bilo kojeg djela je isključivo individualna odgovornost. Opisane se stvari vjerojatno nikada nisu dogodile, već su one samo jedna od priča u bespuću NET-a.

Opet sam snio, al to nije bio samo san, to je bilo poput doživljaja, što ga ispriča neki slijepac, koji je vidio tek dodirom. Pod jagodicama osjetih glatkoću njezinog vrata, lagano prelazeći, po cijeloj dužini. Dolazim do brade, lica, koje pokušavam vidjeti prstima, zadivljen mekoćom kože. Kako joj prelazim preko svilenaste kože, tako mi se stvara slika u glavi, kako bi ona mogla izgledati, zaista. Nekoliko puta sam joj prešao preko vrata, osjetivši vrškom kažiprsta puteljak od spoja s tijelom, pa sve do uha, a zatim ispod kose zavukao cijelu ruku. Igrao sam se s njenom kosom nekoliko trenutaka, omotavajući je između prstiju. Odjednom se okrenula na leđa, pa sam joj rukom prešao preko grudiju, i lagano krenuo prema dolje. Zavukoh joj ruku u međunožje, na što ona izusti polu tiho: Ne, ne, ne to raditi. Okrenula se prema meni i gledala me. Imala je plavkastu kosu do vrata, počešljanu na razdjeljak, lijepe, tanke, obrve te plavkastim sjenilom i olovkom istaknute tamno smeđe oči. Lice joj je bilo lagano ovalno, svijetlo, a slijevalo se u blagu špic bradu, dok su usne bile namazane blago crvenom bojom ruža. Između usana, nazirala su se dva biserna sjekutića. Pokušao sam je poljubiti, ona se blago odmaknula. Zatim sam je lagano gricnuo za bradavicu, na što mi je dala prelijep osmijeh, fiksirajući me u oči. Odjednom se pridigla iz postelje, promatrala nekoliko trenutaka, osmjehnula se i otišla.........

Kako sam bauljao po svijetu, susretao sam različite ljude, pa tako i Mistera G., koji je u meni ostavio jedan krasan dojam. Pohvalio mi se, samoinicijativno jednom pričom o tome zašto je prekinuo s bivšom curom.
Priča ide nekako ovako:
Mister G. je išao s jednom pohotnom Brazilkom, probati malo, kako u javi izgleda, ono što je vidio na nekim filmovima za odrasle.
Naravno sve je štimalo, kao po loju, zahuktala se atmosfera, ona mlada napaljena, a on zdrav istih strastvenih osjećaja.
U trenutku slabosti, kao stvoreni jedno za drugo.
Dođoše oni tako, kod njega u njegovu Vilu, pa počne onaj standardni ritual od slinjenja do dodirivanja, fljac, fljac, maz, maz, mici, mac - to se pipka i dirka u svim pozama i svašta nešto, ne bi li se pobudili malo drugačiji osjećaji.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, shvatiše oni, kako je došlo vrijeme, da se krene koji korak dalje.
No kako su se oboje po prvi puta našli u takvoj intimnoj atmosferi, bilo im je malo neugodno.
Mr. G. kazao - Hajde ti tamo do krevetca, lezi, pa me malo sačekaj, a ja ću se pobrinuti za zaštitu od neželjenih posljedica.
I tako ona legne, a on će brže bolje do tatine ladice, jer zna da ono što mu treba stoji tamo negdje, dakle po gumicu.
Čeka ona sva napaljena, dok on jadan čita upute za uporabu i nekako zubima pokušava otvoriti paketić, netom izvađen iz kutije.
Izvadi on gumicu, zaguli, kako piše u uputi, ali dok je jadničak to, onako skroz uspaljen i ushićen, brzopleto stavljao prezič - ptičica Pljunula!
E jebi ga, on se sav grčil, dok ga je komad čekao u krevetu.
Bijaše mu, kaže, jako neugodno, dok se curka valjala od smijeha i skakala isfrustrirana po krevetu.
Ah - ah, veli ona, ništa - budemo malo pričekali.
No, da bi stvar bila zanimljivija, nakon gotovo identičnog počeka i ponovnog pokušaja stavljanja gumiflexa, ptičica opet pljunula.
Što bi rekli, Fata je Fata, al dva put je dva put.
E, to je već prelilo čašu, pa je djevojka jednostavno nezadovolj(e)na napustila rezidenciju.
Nakon nekoliko dana poručila mu je, kako ju ne treba više zvati, jer jednostavno nisu jedno za drugo.
Možda je malo ishitreno reagirala, jer dogodi se, bože moj – i to je za žive ljude.
A možda jednostavno nije ispunio njezina …

Mogu reći da dosta surfarim po netu i blogosferi. U tom svom pohodu, primijetio sam, kako se dosta ljudi opisuje kao: malo lud, luda do bola, ma luda, lud i slično. Tako da ponekad dobiješ dojam da sve te blogove i ostale socio-kulturno-comunity entitete drži neka ekipa sa Sveučilišta Vrapće ili Ugljan. Ok, možda i jest tako, da osobe s psihičkim poremećajima nađu vremena za tipkanje u ovom surovom dinamičnom svojetu.
Zašto i luđaci ne bi malo tipkali ?
I oni su ljudi, kao i svi ostali.

Međutim, kada se pogleda malo dublje, može se ipak kazati, da ono što je nekome ludo, drugome je sasvim normalno.
Dok će se netko zgražati zbog nekog postupka drugome će isti biti stil života, u smislu, jednostavno si takav.
U nastavku je nekoliko primjera nekih postupaka iz stvarnog života, što će se nekom činiti sasvim normalo, a nekome možda ludo:

1. Kada te policajac zaustavi otvoriš prozor i kažeš: Dvoje ćevapa, jedne s lukom.

2. Kontrolor te u tramvaju pita za kartu, ti mu kažeš: A kako ja znam da si kontrolor ? Kada on izvadi svoju iskaznicu, uzmeš je i baciš kroz prozor i kažeš: Eto sada više nisi kontrolor.

3. Kada te policajac zaustavi, otvoriš prozor i saslušaš što si pogriješio, zatim mu kažeš: Hoće li ovo biti dosta ? (pokazuješ novčanicu od 50 DM). Kada on kaže hoće i krene omastit brk, izustiš: Daj nemoj bit smiješan, zatvoriš prozor i nastaviš vožnju.

4. Radiš kao kontrolor u tramvaju, osoba nema kartu i ti je izguraš kroz prozor.

5. Policajac te uhvati da kradeš benzin, okreneš se prema njemu i izdereš se: Ma šta radiš ti tu ! Ajde briši odavde.

6. Hodaš s dvije djevojke, objema pričaš o braku i obje nose tvoje dijete. Na kraju ti otac od jedne kaže: Evo ti 100 000 DM, stan i auto, samo mi pusti kći na miru i zaboravi je jednostavno.

7. Vraćaš se iz diska, zaustavi te policija s prijateljima, napušeš 0.8. Izlazi drugi iz auta i kaže: Dajte da ja pušem, napuše 1.8 i prigovara policajcu, da mu uređaj ne valja, jer on nije ništa pio. Pri tome još prijeti pišanjem po policijskom autu, jer su baš njih našli zaustavljat.

8. Trijezan razbijaš lampe po pothodniku, samo zato jer si impresioniran s prizorom prskanja stakla.

9. Zavežeš za drvo profesoricu i ostaviš ju tamo cijelu noć, jer ti nije dala dvojku za prolaz, pa si morao na popravni.

10. Pripiša ti se, hodaš po cesti i pri tom mokriš, crtajući po asfaltu.

Nekome su ovi primjeri sasvim normalno ponašanje, nekome se čine možda cool, a nekome totalna glupost, koja izaziva gađenje, osuđivanje te govorancije o ludosti.

Najljepše molim da se ovi primjeri, nikako ne pokušavaju kopirati, niti da se iznošenje istih smatra kao poticaj na slično ponašanje.

Bilo kakva odgovornost za pokušaj kopiranja ili slično ponašanje je isključivo individualna.

Smisao teksta je isključivo pokazati određeni stil života.

Nema ljepšeg nego kada dan započne ranojutarnjom psovačinom, zbog nefunkcionalnosti novo-ugovorene usluge, a djelatnik službe za korisnike, da ti do znanja kako, od pomoći možeš očekivati, samo da ti dođe doma nabaciti osmijeh na lice, tako da ti pogladi jaja, pošto on ne može ništa napraviti, jer nema ovlasti.
Tada jednostavno zaželiš, da takav dan što prije ode u zaborav.
Poslije se najebeš, pa zakasniš na posao, jer ti se neki ciganski kreten, nasrao sa svojim šugavim polu-smetlište, nazovi autom i zakrčio ulaz u parking.
Tako da ti jednino ostaje derat se na sav glas, kako mu tuceš sekicu, dok vješa veš na svom, od popaljenog željeza, improviziranom štriku.
Nakon svega dolaziš na posao, gdje te karaju s novonastalom situacijom i proglašavaju sve jako ozbiljnim, i kažu kako nema više zajebavanja.
Poslije saznaš još dvije tri neugodne vijesti, pa se odeš jednostavno na sve to pokenjat i pustit vodu da manje smrdi.
Kasnije dođeš u situaciju da, tu i tamo, steraš kolege u kurac, jer ih još nitko nije taj dan sterao.
U hodu nazoveš nadređenog i hladnokrvno mu priopćiš da: Pošto ti je pun kurac svega, ideš doma drkati, a on neka jebe sam sa svojim poslom, a ako mu nešto nije jasno, neka ti slobodno dođe pocuclat karu.
Za kraj, natipkaš sve ovo, samo zato jer si pročitao, da prema istraživanju Sveučilišta East Anglia u Norwichu, psovanje oslobađa stresa. Jednako tako, da psovanje može učvrstiti solidarnost i zajedništvo kolega. Na kraju, je napomenuto, da bi zabrana psovanja bila štetna, ali bi ga ipak trebalo ograničiti u prisutnosti stranaka ili šefova, za što te iskreno zaboli kurac…

Pošto je nedavno prošao još jedan sportski vikend, mogu zamisliti kako su neki drapali listiće od bijesa.
U vezi toga, moglo bi se kazati, kako sam se potpuno odupro toj pošasti zvanoj Kladionica, odnosno klađenje.
Kuda god pogledaš, vidiš razne lokale, u kojima ljudi bulje u neke papire na zidu, ekranu televizora i slično, te piskaraju nešto na malom papiru, koji stoji polegnut na nekoj drvenoj dasci, koja glumi nekakav šank ili što već.
Jedino privlačno u svemu tome je, ona zgodna djelatnica, iza valjda - blindiranog stakla, koja se smješka svakome tko joj turne netom išaran papirić.
Ljudi po prometalima, većinom, više ne komentiraju bujne grudi, one koja stoji pored vrata i mami poglede, već se razgovori svode na neke fixeve, ikseve, hendikepe, nule i slično.
Jednako tako znam, da postoji ekipa koja sistematski prilazi sustavu klađenja, na način, da prati koji igrač je bolestan, rezultate prošlih utakmica, ko kome ševi ženu i ljuti li se možda suigrač zbog toga.
Prati se jedanaesta i dvanaesta liga nekih zavučenih mjestašca, ne bi li se štogod ušićarilo
Uglavnom slatko se nasmijem, kada čujem određene komentare tipa: Fulao sam samo dva za 40.000 kuna, dok je dovoljan samo jedan. Eto baš ga neće.
Koga god inače pitam, odgovor je uvijek isti bilanca mi je u minusu.
Dakako ima izuzetaka koji zarađuju na greškama u Kladionicama, ali takvih je relativno malo.
Ja se onda pitam: Pa zašto se kladiš, kada stalno gubiš ?
Jednom sam pročitao, kako su ljudi počeli dizat kredite, gubit stanove, kuće, raspadanja obitelji i slično.
Po meni: Tko voli, nek izvoli, ja osobno Ne hvala.
Učili su me: Na kocki se uvijek gubi, a te riječi su uklesane duboko u meni…..

Svakoga dana u isto vrijeme, mamila bi njegove poglede svojim lijepo istaknutim svjetlim očima, savršeno oblikovanim usnama, te lica koje se ponekad skrivalo ispod poluduge tamne kose.
Uvijek bi bila skladno odjevena.
Imala je predivno oblikovano tijelo, a glatkoća okom vidljiva, odavala bi tajnu da je riječ o pravoj umjetnosti.
Da je tesar, mogao bi je od drva napraviti, koliko je dobro poznavao, svaku crtu njezinog predivnog lica i usana.
Rekla mu je jednom u prolazu, da voli otkačene, a ne neke mekušce, koji samo znaju trabunjati o nekim romantičnim trenucima, koje ionako nikada neće doživjeti.
Jednostavno, ona je voljela frajere, koji ne prezaju ni pred čime, dovoljno spaljenim i odlučnim.
Biti sposoban sve napraviti, kako bi ju osvojio, bilo je nešto što ju je palilo, poput teen dječaka ženskica, koja se sagnula u minici i pokazala mu gačice.
Ta euforija ogrinalnosti muškog bića, mogla je rezultirati nećim više od samog nevinog dječjeg poljupca u lice.
Kako je pogledao sve filmove Jima Carrey-a, nekako je pokušavao smisliti nešto čime bi privukao njezinu pažnju.
Nakon podužeg razmišljanja upalila mu se lampica.
Odlučio je direktno otići do nje, jer jedino tako će biti siguran da će ga uočiti.
Na glavu je stavio tupe kojeg je njegov autistični otac dobio na dar od društva paraliziranih osoba, jer svojim likom podsjećao na Duška Lokina.
Umijesto majce stavio je samo šarenkasti top, koji je popalio svojoj sestri dok se tuširala, testirajući neki Limited edition gel za tuširanje.
Dolje je obukao samo List kanadskog hrasta, po uzoru na Adamov pokušaj skrivanja srama, a na noge opanke.
Lice je ukrasio u stilu duginih boja, a na desnu ruku flomasterom nacrtao sidro.
Stavio je na oči sunčane naočale iz šezdesetih i uputio se na plac ne bi li nabavio neki cvijetak na putu do nje.
Nije se obazirao na poglede, jer jedino na što je mislio bio je njezin pogled, koji mu se urezao duboko u srce.
Umjesto cvijeća kupio je Vijenac, a na lentu napisao:
"Kada bi samo mogao ti dotaknuti usne, bio bi ti stoljećima vjeran i ne bi pogledao niti jednu drugu."
Došao je do njezinog stana i hrabro pozvonio na vrata.
Nakon nekoliko trenutaka ona se pojavila na vratima i pogledala ga.
On joj je pružio lentu i pokazao na tekst....

Što mislite je li dobio željeni poljubac ?

Ima raznih razmišljanja na temu: Koliko se razumijemo uopće ?

Rekli bi neki, kako je to jako slično, a drugi pak, da je sasvim drugačije. Reakcija koja se događa, u ovakvim susretima, završava nekim klimanjem glave, u znaku odobravanja, iako imaš osjećaj da onaj drugi zapravo nema pojma o čemu se radi. Radi se tu, dakle, o različitoj percepciji istog pojma, koji raznim osobama može predstavljati različitu predodžbu.

Neki puta se poklopi, da oboje imaju istu percepciju, ali češći je slučaj da su to doista različite misli.

U nastavku slijedi nekoliko primjera, koji mogu pokazati, koliko različito shvaćanje može biti, između osoba muškog, odnosno ženskog spola, za određenu izrečenu misao.

Primjer No1:

Ona: Vidjela sam crvenu vestu.

Njezine misli: Svjetlo crvena, vunena vesta, s tamno crvenim okovratnikom, lijepo štrikanim rukavima i stiliziranim bordo rombićima s prednje strane.

Njegove misli: Semafor-crvena vesta, obična, mora podržati višekratno pranje s Pervolom, na koji moram potrošiti pare, zbog njezine nove veste.

Primjer No2:

Ona: Gdje si bio ?

Njezine misli: Kako ti je bilo? Tko je sve bio s tobom ? Poznajem li ja sve koji su bili tamo?

Njegove misli: Vani.

Primjer No3:

On: Idem u dućan.

Njezine misli: Sigurno će sada šetati među onim divnim policama, na kojima tek kad vidiš znaš da ti baš to treba. Kako bi voljela da mogu s njime uživati u tom šarenilu različitih predmeta, pogotovo kozmetike. Sigurno neće donijeti sve što nam treba.

Njegove misli: Idem po pivu.

Primjer No4:

On: Nema ništa na televiziji.

Njezine misli: Danas, na žalost, nema Larinog izbora, a baš sam znatiželjna, što će se dogoditi dalje. Ne mogu dočekati novu epizodu. Idem pogledati, možda negdje na teletekstu ima, sadržaj slijedeće epizode.

Njegove misli: Nema tekme.

Primjer No5:

Zajednički: Moram se obući.

Njezine misli: Moram pronaći štikle boje koja mi savršeno stoji uz torbicu, remen na hlačama i ukosnicu. Obući ću nešto gore seksipilno, što će mamiti poglede. Namazat ću oči, usne i malo zarumeniti obraze. Sjenilo, olovka i sve mi mora pristajati uz boju na gornjem dijelu odjeće.

Njegove misli: Hlače, cipele, nešto gore, da pokrije dlake na prsima.

Baš kada pomisliš da nekoga potpuno razumiješ, zato jer klima glavom, otkriješ da ste zapravo potpuni stranci.

Smisao ovoga nije prozivanje nekoga, nego samo možda jedan pokušaj razumijevanja, što se to ponekad događa u ljudskim glavama, toliko sličnim, a opet potpuno različitim...

Šapatom je budio njezine misli, a njenu ledenu hladnoću pretvarao u lavu uzavrelu.
Svaki puta kada bi je dotakao riječju ili mislima, oči bi joj se zasjajile poput poliranog tjemena nekog ćelavca.
Osjećala se sretno u njegovim rukama, što je podsjećalo na djetešce kojem daruješ plišanog medu, za božićni dar.
Divila se toj toplini, koju je primala od njega. Ta predivna toplina, što bijaše kao plamen plinskog bojlera.
Voljela je izmjenjivati s njime misli, dok bi iznutra treperila poput vlasulje u moru uzburkanom.
Čemu postavljati pitanja, na koje znadeš odgovore?
Jer ionako mu jednom rekoše, ma vidi kako voli da mu žensko kaže da u oči.
Divio se njezinoj prelijepoj kosi koja je lepršala, kao jesenski listići, tek otkinuti s drva umorenog.
Njegove snene oči, budile su u njoj, neke već odavno zaboravljene osjećaje...

Danas je sve više osoba, štovatelja ovakve vrste muzike. Ako se pogleda malo, pjesme su rađene iz nekih životnih priča, odnosno iskustava. Mlađi, neopterećeni, željni zabave, ljudi uvijek će prije poslušati pjesmu, koja ima neku poruku, nego li preteške tekstove, vrhunskih producenata. Averziju prema toj muzici, imaju ini ljubomorni ljudi, koji ne mogu trpjeti, da seksipilni komadi pune upravo mjesta, na kojima se pušta, takva vrsta glazbe. Jedan, manje poznat umjetnik Prcko Karić-Tanđara, osvojio je svojedobno srdašca, djevojaka Teslića gornjeg na festivalu suvremene glazbe "Turbina-F" svojom pjesmom „Teče krv u mojoj veni“. Kako ne bi, napamet pričali, prenijet ćemo lyricse pjesme u kompletu.

Ide nekako ovako:

Prcko Karić – Tanđara „Teče krv u mojoj veni“

Koliko sam suza isplako zbog tebe,
Sjedeć u fotelji, izbrojao sjede.
Bila si ti moja prevelika ljubav,
Voljela me nisi jer sam malo grbav.
Ajde sada sjedi i iskreno kaži
Jesmo li se ipak voljeli na stalaži.
Hajde sada baci poljubac sa strane
Da sjećanja me vode na te sretne dane.

REF:
Teče krv u mojoj veni,
Ostanimo zagrljeni.
Ajde mala priđi bliže
Da te jezik moj obliže.
Krv bi svoju dao za te
Ljubio u sitne sate
Daj mi maco pogled jedan
Znaš da njega čekam cjeli tjedan.

Bilo bi mi draže da si pored mene
Da mi život nije poput sjene
Žena si ti prava to već svatko znade
Kada zaspim noću neko mi te krade.
Povrijedio te nikad ne bi
Sve dok trpiš me na sebi.
Ajde sada klekni dole
Ostani dok koljena te ne zabole.

REF 2X.

Eto našao sam si frizerku po svojoj mjeri. Bio sam prisiljen tražiti dalje, pošto me moja stara, već dva puta uredno odjebala, zbog nekih teta s viklerima i folijama na glavi. Ja bi, po njenoj zamisli, trebao u oba slučaja čekati još kojih sat-dva vremena, jer tetama mora ispričati sve što se desilo od zadnji puta, pošto se nisu vidjele već tjedan dana. Priče im najbolje sjedaju dok su pod kapom, jer su tada usmjerene samo prema govornici i ne diraju ih zvukovi sa strane. Mislim ok, posao, ali možda je mogla primijetiti, da sam joj uredno ostavljao po 10-20 kun napojnice, bez iznimke – ne radi se o hvalisanju. Inače, stvarno je imala jako puno posla, oko moje frizure, jer sam uvijek tražio da mi izvlači pramenove, minimalno u tri boje i to isključivo na foliju, a nikako ne na kapu. Okvirno moje friziranje, zajedno s omotavanjem ručnika i vrata traje maksimalno petnaest minuta. I to u onim ekstremnim slučajevima kada svratim sasvim neobrijan, pa jednostavno ne može razlučiti sama, gdje mi je granica zulufa. Tada joj, u glavnom, malo pojasnim s kažiprstom. Naime nisam od onih likova koji voli bit Zulufarić s dlakama do pupka.
U međufazi traženja konačnog staništa, uletio sam u jednu lokalnu radnju, gdje me jedan djevojčurak posjeo na stolicu i počeo obrađivati s brijačim aparatom, koji od samog početka nije baš ulijevao neko povjerenje, jer je ispušta neke čudne zvukove u stilu plućnog bolesnika na izdisaju. Plovila ona tako mojom kosom, međutim on umjesto da skida redove kose, ostavlja neke čudne brazde. Lupka ga ona, trese ne bi li se malo probudio, a on sve tiši. Skine ona meni nekako dlačice s otprilike pola glave, kad li on utihne do kraja. Ona se odmah snašla, pa mi ga uvalila u krilo zajedno sa šrafcigerom i onako nevino upitala:
Možete li vi ovo popraviti ?
- Ma svakako, kako ste li samo znali, da sam upravo ja ovlašteni serviser brijačih aparata, baš za ovu kinesku nikad-čuo marku.
Osmjehnu se i rekoh: Ne nažalost te joj vratim mrtvaca.
A onda ćete se morati snaći negdje drugdje – kaže ona, bez imalo srama.
Eh seko lutko, s ovom pank frizurom nema šanse da ustanem sa stolice, a kamo li da izađem iz ove radnje.
Ajte vi lijepo škarice, pa na ruke odradite drugu polovicu.
Sigurno su vas u školi prvo učili ručni rad, a tek kasnije negdje privikavali na ovu sofisticiranu tehniku brijačih aparata.
Nekako me na kraju ipak očerupala, a ja joj dadoh novaca kao za duplu cijenu frizure, jer je ručni rad uvijek skuplji.
Na kraju sam eto ipak uz malo traženja naletio na frizerku koja mi sasvim odgovara.
Nova Mačka bila kooperativna od prve minute, ukrotila dlačice bez previše dodatnog pojašnjavanja, a još kada sam vidio, da Frizeraj ima nakeljene sve sličice mojih omiljenih kartica, ljubav je pala na prvi pogled.
Zbilja simpatično biće bijaše novopečena Frizerka, ovako lijepih crta lica, predivnih crnih divnih obrva i lijepih svijetlih očiju, koje su se skrivale iza dobro dizajniranih očala. Malo me doduše čudno pogledala, kada sam ju zamolio da me očešlja na razdjeljak, ali se na kraju i taj začuđeni pogled pretvorio u zavodljiv osmjeh popraćen biserno bijelim zubima.
Na kraju sam još dobio i vizitku, tako da se drugi put mogu najavit. No da,primijetio sam da se u zadnje vrijeme moraš kod frizera najavljivati baš isto kao i kod doktora. Imam neki blagi osjećaj da će ovo biti malo dugoročnija suradnja.

Uvijek se s oduševljenjem prisjetim, jedne Sumo-čistačice, od koje je čak i prašina bježala iz strahopoštovanja, a koja je svojom nadasve „tankom“ nožicom, gotovo nježno stala, na naponsku letvu. Događa se, što ćeš, ali problem je u tome što se ona bojala to prijaviti, jer je mislila da će joj netko tih dvanaestak kuna, skinuti od plaće. Nažalost, nije ije bila upoznata sa činjenicom, da je to tako i onako potrošna roba. Stvarno bi loše bilo da je zbog ovakvih nezgoda korisnica zasvijetlila, kojoj recimo uopće joj nije bilo čudno to što žice vire van, jer je uvjerena da je to dio standardne dekoracije. Naime, vrlo je uporna bila u pokušaju uštekavanja punjača za svoj mali leteći medvjedići nadasve sexy mobitela, a on bezobraznik jednostavno neće radit. Ispalo je dobro to što sam, slučajno navratio, jer bi u protivnom, ušla u onu negativnu statistiku ljudi koji otplešu drmeš, u skladu s frekvencijom, prije nego li im to postane zadnje što su dotakli. Utičnice u zidu su posebna priča. To uglavnom služi isključivo za prikopčavanje razno raznih tostera i sličnih uređaja, a sve što je bez ikakvog smislenog razloga uključeno u istu, treba zasigurno isključiti. Recimo, godine gospodnje, frka zovu sa svih strana, ne radi internet, a bijaše, kako je to već uobičajeno, nešto žurno tamo za obaviti. Diži vojsku, policiju, vatrogasce, civilnu zaštitu i ostale službe, da što prije otkriju kvar. Što li se samo dogodilo ? Pa eto, jedna je nadasve inspirirana i britka osoba, prema vlastitom nahođenju, isključila iz utičnice mrežni uređaj, koji je spajao tu lokaciju s ostatkom svijeta, tako da im ništa nije radilo. Imala je doduše vrlo valjan razlog za svoj postupak, uključivanje priručnog jedno-pločnog Rešoića za kavu, jer se tradicionalni ritual ispijanja turske kave, nikako ne smije preskočiti, pa i na uštrb komunikacije. Ovom postupkom, konačno se otkrilo, zašto se uvijek u gotovo isto vrijeme ljudi s te lokacije žale kako im mreža ne radi. Kako bi smo izbjegli slične događaje ispod utičnice smo objesili A3 papir na kome piše: Ne diraj, Ne ištekavaj, Amputiram prste !!!!!! Kad smo već kod mreže, susjedni mrežni ormar je bio još jedan dio interesantne priče o ljudima sa spomenute lokacije. Svi su tamo bili samoprozvani mrežari po potrebi. Jednostavno su imali neodoljivu potrebu tu i tamo nešto samoinicijativno prespojiti, jer se nikako ne bi smjelo bilo što loše dogoditi, ako izvučeš kablić dva i utakneš u druge rupice. Pa brate mili ima mjesta. Kada bi željeni efekt da će im postupak donijeti poboljšanje izostao zvali bi nas i tvrdili da ne znaju kako sada nešto ne radi, a do malo prije je radilo i to samo selektivno. Na kraju smo bili prisiljeni poslikat ormar s foto aparatom kao dokazni materijal, da im možemo nos natrljat, budu li prčkali, a njihovog šefa upoznali da će on biti jedini krivac nađu li se nepravilnosti. Predloženo mu je da održi kraću brifing edukaciju o tome kako mrežni ormari u kojima nešto svijetli nisu božićne jelke na kojima se lampice mogu kombinirati prema vlastitom ukusu, već da, ukoliko nešto trebaju zovu osobe koje su zadužene za prčkanje po istim.

Još sjećanja nisu skroz izblijedila o vremenu u kojem smo, tog osmog ožujka, svoje razredne drugarice dočekali s Karanfilom i paketićem Cedevita bombona na školskoj klupi. Muški dio razreda, postavio bi svakoj curi, na njezinom mjestu, tu zanimljivu kombinaciju cvijeta i bonbona, kako bi pokazao da je to bio upravo njihov dan, odnosno kako bi smo rekli da smo sretni što su među nama. Za tu simboličnu gestu poštovanja morali smo doći ranije, što bi smo dogovarali s razrednicom u tajnosti i svaki donirali pokoji dinar iz vlastitog đeparca. Bilo je slatko gledati kako su se neki trgali da upravo svojim simpatijama iz razreda postave taj spoj slatkiša i prirode, ne bi li se kasnije pohvalili svojim vlastitim trudom te izvukli kakav nevini poljubac u obraz. Nakon kraćeg oduševljenja, svi bi smo se uputili u školsko predvorje gdje bi se izvodio prigodan školski program. Bila je tamo postavljena improvizirana pozornica na iza koje bi na panou bilo ispisano slovima od stiropora „Sretan 8. mart – Dan žena“. Program bi započeo prigodnim govorom direktora, inače istaknutog pripadnika društva liječenih antialkoholičara, koji bi u svom teturajućem govoru s vidljivim kapilarama i istaknutim Karanfilom na sakou, progovorio u kraćem 45 minutnom govoru, o važnosti današnjeg dana za tekovine socijalizma, uz ostale standardne kenjaže o vodstvu i bitnosti partije za ukupno naše društvo. Za svoje izlaganje, morao je dobiti gromoglasan pljesak cjelokupnog nastavnog kadra, koji se natjecao u jačini klepetanja, kojeg bi se svaka foka posramila, kao i podizanju ruku u vis ne bi li se vidjelo njihovo odobravanje svake izgovorene riječi. Nakon inspirativnog govora istupila bi zvijezda škole, sinčić oštrokonđe iz glazbenog koji bi nas uveseljavao sa svojom pili-guzi štraus baladom koju je uz svoju bijelu košuljicu i plave hlače strasno izvodio na maminoj violini. Poslije gudača iz snova zapjevao bi zbor nekoliko prigodnih pjesmica uz neizbježnu uvodnu pjesmicu koja je išla nekako ovako:

Idemo, radimo, socijalizam gradimo
i vesele pjesme uvijek pjevamo.

Nakon zbora uslijedilo bi orkestralno izvođenje nekoliko pjesama uzkoreografski ples s narodnim nošnjama. Orkestar bi se sastojao od tamburaške sekcije koja bi bila okosnica orkestra i pratnje na sintersajzeru s ritam mašinom koja je tada izgledala kao poveća mikrovalna pećnica. Dok bi čekali svoj red za nastup, dečki bi si malo zasvirali La bambu na tamburici, skidajući svaki akord popularne pjesme iz tog vremena, a završavali s instrumentalom Los lobosa, natječući se tko će originalnije svirnuti tonove s kraja pjesme.
Priredba bi završavala zahvalom svima koji su sudjelovali u događaju te bi smo se vratili u svoje razrede i razglabajući još o dojmovima s predstave.

Bilo je to svoje vrijeme nekima zanimljivo, drugima dosadno i monotono, ali su ga svi tada proživljavali na ovim prostorima.

U današnje doba suvremene uspješne žene su izvrsne menadžerice, direktorice, ravnopravne u upravljanju svojim muškim kolegama, a ima i onih koje uredno zarađuju znatno više od svojih muških pandana. Postoje teorije da su mnogo bolje u upravljanju od muškaraca, zbog svoje istaknute emocionalne inteligencije, koja je danas jedna od bitnih stavki u poslovanju.

Bilo kako bilo, ovo je ipak dan svih žena, od uspješnih, do onih manje, pa samim time zaslužuju da im se iskreno i od srca zaželi: „Sretan vam dan žena“ te kupi kakav prigodni cvijetak.

Psi, kao kućni ljubimci, uglavnom imaju bolju liniju od njihovih vlasnika. Tomu je tako jer psi jedu uglavnom probrano. Neki vlasnici trče po razne Eucanube, Hillseve i Royal Canine, ne bi li svojim četveronožnim ukućanima priuštili kvalitetniji nemasni, visoko energetski obrok. Rado se sjetim osobe koja mi je govorila: Ti dobro znaš da psi ne smiju niti slano niti slatko, pa i nemasno, već samo posebno. Jednako tako, zgodno mi je promatrati kako vlasnici pasa u glavnom po izgledu dosta sliče svojim ljubimcima, pa postoje neke priče da si vlasnici biraju sebi slične ili s godinama poprime oblik po onoj s kim si takav si. Tako je jednog dana gospođa, u svojoj bundici od čehane devine dlake, dimenzija taman da prođe na knap kroz dvokrilna vrata, dovela svog ljubimca na pregled. Ljubimac je bio sličan njoj, po vitkosti, mješina mu se vukla po podu, tako da bi bilo dobro staviti neku rolšuhu sa četiri kotača, kako ne bi dobio ogrebotine od poda, a kičma uvijala kao da je Bud Spencer jahao po nesretnom biću. Problem s kojim je došla na pregled je da pas neće jesti. Stručnjak ga pregleda i zaključi da pas mora ostati na terapiji.
- Ništa gospođo vi molim Vas sutra donesite jednu teleću šniclu od buta, pa se vidimo, a pas neka ostane ovdje u kavezu.
Gospođa drugi dan po dogovoru donese šniclu. Stručnjak joj zahvali, a čim je gospođa dala petama vjetra, majstor meso na grill tavu, a peseku veliku metalnu posudu svježe natočene vaserlajtung vodice. Za drugi dan terapije preporučio je gospođi da donese pureća prsa, koja je uz slasno oblizivanje bacio na žar, a pas je dobio jednak obrok, kao i prvi dan, kako bi terapija bila što uspješnija. Terapija je trajala nekih tjedan dana, a stručnjak je izredao od lungića, do ramsteka te lijepo i kvaliteno kombinirao hranu. Na kraju terapije dođe gazdarica vidjeti rezultate. Stručnjak otvori kavez i baci pred njom glavicu Crvenog luka. Kad se pas dao na posao kao da je najfinije meso, ona vlastitim očima nije mogla vjerovati. Stručnjak je samo hladnokrvno dobacio: Eto vidite, sada hoće i Crveni luk jesti, sada je sve ok. Gazdarica zadovoljna rezultatima, uvali petsto kuna stručnjaku, zagrli svog ljubimca i odvede ga kući.
Pas je vjerojatno uživao u izobilju hrane, čime su ga šopali, tako da je postao izbirljiv, odnosno presit. U takvim okolnostima vjerojatno mu nije bilo ni do čega.
Zato u hrani treba biti skroman kako se ne bi završilo na nekoj divljoj terapiji.

Dugo se nisam mogao sjetiti, kako se zvala ona mala bilježnica, za kojom su svi ludovali. Ona, koja je tada bila nešto poput današnjeg Bloga, Fejsa, Tvitera, i slično. Malo je ljudi koje znam, a da nisu u neko doba svoje mladosti, imali Leksikon. Uvijek je bila čast, ako bi netko imao želju, popuniti baš tvoj Leksikon. Kada bi to ipak učinila najpopularnija cura ili dečko u razredu, trijumf je bio zagarantiran. Bio bi tada, dio ekipe, kao što je danas imati smatfon, ajfon, neki geđet, društvenu mrežu za kojom svi pizde ili se tresu se ko narkić bez igle, ako bi bez njih bili makar na tren. Neki su morali moliti, dolaziti više puta, obljetavatin škvadru s malim Runolist čokoladicama ne bi li im se netko upisao, a drugima su nudili upis gotovo na paletama. Takav je jednostavno životni put, netko će dobiti da ne traži, a drugi će tražiti da dobije. Bilo kako bilo, to je jedan od trenutaka, kada si u svojoj mladosti mogao osjetiti, sustav vrijednosti ili nekog oblika poštovanja. U današnje doba, kada šećem veletrgovinama, vidim da su Leksikone malo modernizirali, pa je tu sličica omiljenog lika iz crtića, a dizajn u skladu s bojom njegovih očiju te ključić i lokotić, kako bi se sačuvalo to pisano blago, od neželjenih očiju. Nekada je to bila samo jedna obična A5 bilježnica, obično s "Piccasso" stayling ukrašenim koricama, manje-više TOZ flomasterima. Unutra je bila nekolicina vrlo kompleksnih pitanja.

Kako ne bi ovo ostalo samo mrtvo slovo u bespuću neta, jedan primjer pitanja iz Leksikona prikazati će se, tek toliko da podsjetim, kako je to nekada išlo, a kod nekih, možda, još uvijek je in.

Primjeri pitanja:

Kako te zovu ? (ime, nadimak, mamin i tatin trenutak inspiracije)

Omiljena boja očiju ? (izabrati boju, može i na engleskom)

Rodio/la sam se ? (carski rez, normalno, donijela me roda, eksperimentalno)

Najbolji prijatelj/ica ? (pas, mačka, galeb, ljudsko biće, barbie, superman)

Slušam ? (gluposti, muziku, zvuke iz prirode, roditelje)

Ovdje zalijepi A5 poster sa slobodnijom fotkom tvog omiljenog glumca/mice (pronaći samostalno, bez pomoći – obratiti se paparazzo udruzi)

Omiljen WC osvježivač ? (navesti vrstu, boju i deklaraciju)

Najviše volim jesti ? (izrezati naziv i zalijepiti s letka od dostavljača)

Najviše volim piti ? (zalijepiti etiketu s flaše)

Omiljena marka automobila ? (izrezati iz autokluba naziv sa cjenikom do registracije)

Što misliš o malom Zdenku i njegovoj posesivnoj ljubavi prema kutiji za krede? (samo subjektivno kratko mišljenje, bez prepisivačine)

Koji dečko je brijao noge s tatinim aparatom ? (prvo slovo, inicijali, ime, diskretna fotografija glave – krupni plan)

Koja cura ima najljepše cvijetiće na pidžami ? (samo za sudionike Klamidijinog čuvenog pidžama partija)

Omiljen cvijet ? (izrezati laticu, napraviti herbarij, zamotati u celofan i zalijepiti u predviđeni kockicu od floroscentno-zelenog, vodootpornog, flomastera)

Najljepša uspavanka ? (priča za laku noć, trljanje o jastuk, lutkica s glazbom, ušica od sjekire ili bat, roditeljsko prijateljsko uvjeravanje s gromoglasnim cit. „Marš na spavanje!“)

Kad odrastem bit ću kao ? (moji roditelji, susjed, ulični smetlar, onaj striček u svilenom odjelu, koji mi daje za slatkač i šalje me u dućan, dok s mamom nešto poslovno ne popriča, …)

Potpis (vlastoručni potpis, otisak prsta, x ili neki drugi znak)

Tako nešto bijahu ta ponekad nezgodna pitanja, ako me sjećanje ne vara, iako je bilo onih naprednijih, koji su buljili u grudi teta iz tatinog, prašnjavog Start magazina. Oni bi postavili i mnogima sasvim nerazumljivo pitanje nešto kao: Tvoje prvo iskustvo ? (plišani medo, onaj drugi/a, usisivač, čaša, čarapa, …)