Berini dnevnici

Tek lavež moje labrador- terijerke u predsoblju, otkrivao je diskretno kucanje na vratima.

Skočio sam iz crvene fotelje, prethodno kliknuvši na pauzu svog DVD playera.

Došepao sam je nekako do vrata i otvorio, a tamo je stajala ona, moje jedina i nezamjenjiva.

„Čemu nervoza?“ - zapitao sam se, koju je vidno odavala lupkanjem i laganim otresanjem prašine s partviša, čiji je štil čvrsto držala u rukama.

Tek u nekom promilu, od dva grama ukupne mase, sive nakupine u mojoj glavi, sjećanja su me vratila u prošlost, pa sam se nekako prisjetio, da joj dugujem novac, za otprilike, zadnja četiri mjeseca.

„Za čišćenje!“ - izustila je, zabuljivši se u moja ovčja prsa, čija su bradavice diskretno prekrivale naramenice od prevelike potkošulje.

„Da naravno!“ - osmjehnuo sam se i odskakutao do svoje pederuše.

Vratio sam se ubrzo, i dao joj stotinjak kuna.

„To je previše!“, rekla je

Nakesio sam se i tek onako usput spomenuo kamate.

Vedrina lica jasno je pokazala da joj se naglo popravilo raspoloženje te je nekako smirenim glasom kazala: „Znate imamo radove u ulazu“.

„Nisam primijetio!“ - lagao sam, osjećajući još uvijek bolove u potkoljenici, kojima je prethodio neugodan, sinoćnji susret s WC školjkom, koju su moji dragi susjedi ostavili na sred hodnika.

Naravno, svjetlo je radilo kao i obično, dok sam se pripit vraćao doma, pa jednostavno nisam primijetio keramičku tvorevinu, koja je ležala netaknuta.

U trenutku padanja, pomislio sam, kako bi lijepo bilo staviti nekome glavu u taj otvor, dok sam glasno psovao po ulazu.

„Dobro hvala!“ - rekla je, okrenuvši se i tek krajičkom oka pogledavši hoće li je moja prevesela canis ženka izljubiti kao i obično.

Zatvorio sam vrata i dovukao se do naslonjača te pustio dalje smrznutu sliku na mom Trinitronu.

Nastavio sam sa buljenjem u film, do kraja ispisa slova i lagano krenuo prema predsoblju.

Na obrisima kockastog kuhinjskog stakla, pojavila se silueta, moje pseće čupavice, uz intenzivno mahanje kiknjastim repom.

„Idemo van?“ - rekao sam, a ona je od veselja počela sa skakutanjem do moje glave.

Stavio sam joj povodac, pa ju odveo u šetnju po zelenilu, obasjanim divnim sunčevim zrakama, bez trunke oblaka.

Priznajem, podlegao sam stereotipnim pristupima, pokušavajući se uklopiti u većinu suvremenih tokova.

Naime, morao sam otići pogledat 50 nečega, nešto, jer je sam foršpan probudio u meni toliku znatiželju, odnosno naprosto me zanimalo, koga će to glavni lik, apolonske građe, išamarati u filmu.

Onim sitnim perverzijicama, nisam pridodavao toliko pažnje.

Kada sam razvijao taktiku, gdje pogledati taj suvremeni uradak, iznenadilo me, da su se distributeri nešto počepusali,
pa je film bilo moguće vidjeti jedino u CINEPLEXX-u ili Lisinskom, iako sam više navikao na Cinestar u Branimircu.

Ne mogu prešutjeti, kako mi je Lisinski ipak više za koncerte, što pjevačke, što filharmonijske, nego li za ovakvu filmskoprikaznu reprodukciju.

Kako se film primicao kraju, sve je više kokica nestajalo iz kilogramske posude, a zadnji trzaji Cole su se odražavali u vidu srkanja.

Taman kada sam pomislio, da je gotovo, uslijedio je napis „Ima još…“, a nakon njega je uslijedio novi šok. Tri - četiri, dame u godinama, glasno počeše komentirati: „Pa zar nije on dobio kćer, a ne sina ????“, „ Pa šta je ovo ?“, „Ma bez veze !“

Vjerojatno su pripadale onoj sorti koja je doslovno progutala nekoliko tisuća stranica u tri – četiri sveska u dva dana, kako bi na poslu, umjesto izvršenja radnih zadataka, mogle prosipati beletrističke mudrosti.
Nije mi palo na pamet da idem kupovati knjigu, kako bi provjerio točnost njihovih navoda, već ću im morati vjerovati na riječ.

No kada smo već kod tih tema: Knjiga – Film, vjerojatno su imenovane, zaboravile da je većina filmova napravljena na principu „Based on the novel“, pa samim time ima nekih odstupanja na toj relaciji.

Ujedno, ne sjećam se, da je Karl May u Winnetou svescima, napisao da su indijanci imaju na nogama tenisice, za razliku od glumaca koji glume u filmu.

Jednako tako, sumnjam da je Raymond Benson u knjizi „The world is not enoguh“ napisao da je Flemingov James Bond popravljao kravatu dok se kretao s Q-boatom pod rijekom, te nakon toga izašao sa suhim odjelom.



Da zaključim, uvijek postoji razlika između knjiga i onoga što kasnije na osnovu njih izađe kao prikaz na platnu, ali moram kazati, da birajući između knjige i filma, radije izaberem knjigu, stvarajući vlastite slike u glavi, nakon pročitanog teksta.

Instagamad je ona vrsta ljubomornih osoba koje ne mogu podnijeti da netko ima drugačije ideje, možda bolje ili suvisliji napis, pa očaravajući ekipu s pismenima kao što su:

„Drži je kao kap vode na dlanu,
dok te lagano dodiruje usnama po vratu,
tražeći tvoju ušku da ti utjera jezičinu do eustahijeve tube“

Uživajući u svojoj popularnosti, jednostavno ne trpe da im bilo tko pokuša njihovu visinu dosegnuti.

Jednako tako, u istim epitetima te visinama obitavaju i one, nažalost, ženske osobe, koje moraju barem jednom dnevno snimiti sliku „Ja i lavor u kupaonici“ s vešmašinom u pozadini u boljem slučaju ili wc školjkom sa šrafurama u lošijem slučaju. Ne daj bože da takvoj „eliti“ napišeš „loše su ti fuge“ , ne zato što je to jedino zanimljivo na slici, već zato što je to činjenica, jer je valjda keramičar drmnuo litru mirogojčeka, a umjesto graničnika koristio gumice za kosu.

Dobrodošlica je iznimno zanimljiva, pa te brže bolje prijave, da slučajno ne stigneš njihovih 100K pratitelja, pa da slučajno ne shvate da prate neke propale đake škole za posebne potrebe.

Jebi ga, tako je ispalo, osim toga koj si vrag stavljala slike tamo i to javno, ako ne želiš da ih gledaju. Naravno one očekuju da im komentare stavljaju isključivo „zgodni dečki“, kako bi dobile na vrijednosti, iako većina ekipe mažnjava slike manekena u usponu, a one zadivljene figurama nemaju blage veze kakav se bradonja krije iza profila.


Čast izuzetcima, koji su uvijek svoji i dobronamjerni, ali ljudska zloba, zavist i ljubomora, ponekada nemaju granica.

Naravno riječ je o vrlo popularnom servisu @insta-insta gdje sam i nadalje @berobrutala, dok me ne skinu do kraja

Nisam dugo zaista prosipao slova po ovim bespućima, ali za sve postoji mjesto i vrijeme.

Što se događalo ovih godina nestvarnih, slavilo se, pilo se uživalo se, ali se ponekad sjetimo i dragih ljudi do kojih nam je stalo.

Ona prokleta sebičnost čini nas oholima, ne gledamo ni pedlja dalje, a i dalje nas vode razno razni polupismeni "izabranici" koje moš kupit za nešto sitniša.

Ljudi su zaboravili na ljudskost, okreću se inatu, ljubomori, zloći.

Vesele se pogreškama i neuspjehu, a zaboravljaju na sreću, ljubav i uspjeh.

I onda se pitaju: Zašto nam ne ide ? Gdje smo pogriješili ? Tko je kriv, što nestade Srca ?

E pa dragi moji, ujutro prije nego li se pokrenete na dnevne aktivnosti, pogledajte se u ogledalo !

Zavirite dobro i duboko preko vlastitih očiju u dubinu vlastite duše i pronađite odgovore na postavljena pitanja, jer oči nikada ne lažu !

Srce je to što nas čini ljepšim, a sreća nas pokreće.

I ne zaboravimo to NIKADA !

Jučer sam nakon duže vremena odlučio pozabaviti malo rekreacijom, pošto sam navukao, malo previše zaštite za pločice na iznimno atletski građeno tijelo.
Za početak prekjučer malo istezanje, trbušnjaci, sklekići, a jučer bazen.
Dođem ja tako na taj iznimno sexy bazen, nađem blagajnu kupim kartu i pitam tetu iza, a kaj sad ?
Kaže ma samo pokažite kartu kolegi redaru i sve će biti u redu.
Ok, dođem ja do stričeka i pokažem kartu, on drapne i uputi me u svlačionice.
Skinem se ja, obučem svoje armani gaćice, da se ne kupam gol i krenem na obvezatno tuširanje.
Uletim pod tuševe, tamo obiteljsko druženje Mama, Tata i mali Jurica.
Stuškam se i krenem prema bazenu.
Snimim ja traku, neki plivaju, hoću se bućnut, kad li lik fućka ko nogometni sudac.
Maše on meni, mašem ja njemu, dere se on: NE TAMO, TAMO SU NE PLIVAČI !!!
E jebi ga kako zna, da ja znam plivat ?
Odem okolo dođem do traka za građanstvo i pljas, kao bomba, čujem kraičkom uha: Stigo kit na bazen.
Otplivam si jedno 45 - 60 minutica i krenem van.
Usput nabacim spasiocima komentar: Još da kužim, čemu služe natikače i da ih ne ostavljam s druge strane bazena, bilo bi dobro, zar ne ?
Ciničan smiješak s druge strane i krenem prema tuševima.
Dođem pod tuš, tamo neka mlada dama, sva u čudu, pere svoju dugu smeđu kosu.
Pustim ja toplu vodu, da se malo mišići opuste i nadasve uživam u toplini tuša.
Nakon nekog vremena dolazi čistačica s metlom i onako me pogleda i izusti: Znate ovo su tuševi za ženski dio populacije.
U jebo te, pa kako ?
Bio sam tu, ranije i bilo je obiteljsko veselje.
Ništa, ne vjerujem ja, odem s njom do kazala, kada vidi fakat, kikljica na znaku.
Pokupim stvari, ispričam se mladoj dami na inkomodaciji i hoću van, a čistaljka digla frku: Ne ovak mokri ovdje, nego preko bazena.
Dođem opet od bazena, tamo sjede oni spasioci iz koje rečenice ranije i ja kažem: Pa mogli ste mi reći da su to ženski tuševi.
Inače to su vam ženski tuševi, prozbori jedan od njih, dok su se ostali smješkali.
A dobro, znat ću za drugi puta.
Dođem ja konačno pod muške tuševe, stuškam se još jednom, jer sam se oznojio od prešaltavanja i odem se obući te krenuh kući.
Ali kad pogledam, sve u svemu, bilo mi je jako dobro na Bazenu.

Sjedim na klupi, oko mene noćna idila povjetarca s mješavinom mirisa borova i mora. Raskrečio se ko razapet, izbacio mješinu netom napunjenu morskim plodovima, koji plivaju u vinu. Uživam u pogledu, a tek pokoji zrikavac ruši sklad oko mene. Svako malo ispred mene se prošetaju razni ljudi, mlađi i stariji, pognutih glava, kojima lice obasjava neka čudna svijetlost. Kad pogledah malo bolje vidim da svi, kao hipnotizirani, bulje u neku napravu što lice im pobasjava i hodaju mičući tek pokoji prst. Odjednom se predamnom sjatilo njih pet – šest mlađahnih i svi do jednog bulje u jednu napravu, a komentari idu nekako ovako:
- Vidi što mi je napisao !
- A zbilja je glup
- E sad se baš nećemo naći, jer mi nije posalo poruku
- Tako, tako, naući ga pameti
- Hihihihihi ...
Nakon „razgovora“ palo je i jedno profi fotkanje za Fejs, što se moglo zaključiti po broju poza i namještanju pred glavnom i odgovornom fotografkinjom. Naravno mora postojati dokaz da si bio na moru, koji se odmah mora okačiti na profil, ne bi li ga svi lajkali.
Krenem laganim hodom dalje, a idalje oko mene mnoštvo pognutih glava s obasjanim licima, kao da si sletio na neku drugu planetu.
Vidim da je vrijeme klasične šetnje i uživanja u pogledu na pućinu prošlo, sada sve što trebaš da budeš trendi je neka naprava koja lice ti obasjava, kojoj se diviš i koja ti govori sve što trebaš raditi, kao i ona putem koje isključivo komuniciraš sa čitavim okolnim svijetom.
Nekad su se ljudi smijali jedni drugima, a danas se smiju uređajima, zbog kojih imaš nužno pognutu glavu. Ima i onih koji sjede sa strane i umijesto gitare imaju nešto veću inačicu naprave, pa s nje reproduciraju za sebe i okolinu. Možda da su pametniji, mogli bi ispred sebe staviti škrabljicu, pa i zaraditi pokoju kunu, kao oduvjek ulični svirači.
Meni je ipak ljepše družiti se s osobama, nego li napravama, ali o ukusima se ne raspravlja ...

Eh, da, zaboravio sam se, lijepo zahvalit susjedu, čija me Vekerica u obliku neke Trubljce, zbudila u pola pet ujutro. Bio sam prisiljen, slušat neki opaki Mariachi, doku su mi se kapci sklapali kao da su na njima obješeni poveći komadi cigle. Priredil mi je to onak - odmah na tašte, a poslije ne možeš zaspati ni za lijek. Jer ipak ujutro se nešto kasnije leglo nego inače. Dođe mi da mu dofuram tam tam bubnjeve pred vrata sa sinfonijskim orkestrom, taman kad njegove okece završe REM fazu, a na scenu stupe zanosne i nage plavuše, crnke, riđokose itd. Naime, njegova usluga je bila toliko kvalitetna, da bi mu se ipak, trebao nekako odužiti. Kako nisam mogao zaspati nazad, pala je jedna kava krmeljuša i ustanak. Poslije kave tradicionalni ritual u kupaoni, redom: tuširanje, pedikura, manikura i podpazušno bedinanje.

Ali, nije bi to bio prvi incident s susjedima takvog karaktera. Prije izvjesnog vremena, jedan „dobročinitelj“ istog kalibra, imao je, neku budilicu koja je išla od prilike: KRE, KRE, KRE, PI, PI, PI, u isti čas. U glavnom dva odvratna tona, koja bi razbudila i najsnenije. Gotovo atomskim satom precizno i uvijek u isto vrijeme u 5:00. Jedan dan, nakon dugoročnijeg tretmana, pozvonio mi je jedan lik s podočnjacima koji su se vukli po podu hodnika. Onako, malo se osjetila, tek diskretna živčanoća, u njegovom glasu. Gospodin je pozdravio i upitao: Oprostite imate li vi možda kakvu budilici koja svira svako jutro u 5:00? Ja sam mu odgovorio, kako nemam i da mene isto probudi to čudovište. On je moj odgovor odobrio i onako samo spomenuo: Ma znate, ja bi nju zgasio, samo da znam di svira! Mogu si mislit, cigla u prozor, lagano otvaranje vrata sjekiricom, pajserom ili nekim eksplozivnim rekvizitima. A bojim se pomislit, što bi se vlasniku vekerice dogodilo.

Mogu kazati da sam zbilja srećković, što još uvijek imam oko, jer mi ga je skoro, jedna „dama“, u poznim godinama, iščupala sa svojim prekrasnim „Polzela“ kišobranom.
Doduše, više je podsjećao na obiteljski suncobran, ali što je tu je.
Dok su meni misli letjele glavom, kako bi joj najradije dofurao nekoliko kapitalac crnaca, da joj pruže erotske vrhunce, pošto je izraz lica odavao njezinu očitu nedojebenost, ona se hladnokrvno pravila, kako ništa nije bilo.
Ništa, ništa imam još jedno - kratko sam prozborio i nabacio lažnjak osmjeh, a ona je u manirima prave gospoje samo blago okrenula glavu na drugu stranu.
Ajd da je bar neka marka, tipa Versace, Samsonite, i slično, pisalo bi možda u novinama: „Izgubio oko zbog Armanija“.
Ovako već vidim sramotu: „Čarape mu presudile“.
Kad sam već kod kišobrana, zgodni su mi oni ljudi, koji si ga ne otresu, pa onda naprave maljušnu baricu u prometalu. Postoje oni nepovjerljivi koji ga moraju uvijek furati sa sobom po dućanu, pa tako smočiti sve ljude oko sebe ili im recimo od cipela recimo napraviti buhtlice.
I sve to zato, jer se boje da im netko, ne daj bože, ne otuđi njihov s Placa za 5 kn, poluautomatski kišobran.
Vrhunac svega su mi oni ljudi koji mi jednostavno stavljaju osmjeh na lice, ponosno stojeći s otvorenim kišobranom, pod krovom ili dok s istim paradiraju, nekim pothodnikom, odnosno dućanom bojeći se, valjda, da ne bi nastradali od neispravnog Vatrogasnog sustava.

Još jedna korizma je zatvorila vrata iza sebe i otišla na počinak.

Ali ne treba brinuti za nju, vratiti će se ona već dogodine.

Ne preostaje ništa drugo, nego li trknut po blagoslov.

Zatim, nabrusit noževe, laganim pokretima izrezat Šunku, omotanu u Kruh - da se ne prehladi, pustit koju suzu zbog Hrena i staviti ubruščiće, kako ne bi smo zaprljali svečarsku oblekicu.

Nikako ne treba zaboravit, tucat jaja, u kojima uvijek pobjeđuje onaj s drvenim, a drugi se čude, kako taj srećković zna skuhat jaje, da ispadne tvrđe od kamena.

Još malo dekorirat stol sirom vrhnjem i kruhom od šunke.

Najljepši je dio ipak, kada se ljudi međusobno zagrle i uz srdačne osmjehe, tople poljupce jedan drugome zažele:

SRETAN USKRS, koji želim svima.

Tako to ide.
Odmah ujutro šok, neka nepoznata, mlađa spodoba izlazi iz susjedinog stana.
Teta ima urednih četrdeset i koju kovanicu, a on je izgledao, kao da ima nekih osamnaest.
Jebi ga - povikala je.
Možda i jest, tko će ga znati, a možda joj je samo došao popraviti Vodokotlić, koji mi nije dao spavati cijelu noć. Uzdasi se doduše nisu čuli.
Moguće je bio loš ili je ona stvarno imala jastuk preko glave, što se moglo iščitati iz njegovog kurvinskog smješka. A možda… nisam kasnije došao na posao, kao neki dan, gdje su me svi pozdravljali s „Dobro jutro Direktore“; ili je to samo bujna mašta u pitanju, uzrokovana bujnim grudima ljepotice koja mi ih je nabijala u leđa, dok sam se vozio na posao.
Stražari su me samo pozdravili klimanjem glave, imajući prst na otponcu, ne bi li mi se tko prišuljao iza leđa, kao u nekim krimi-filmićima s pornografskim prizorima Policajaca.
I…. dođe kolega, unese mi se u facu te kaže, ma koji kurac to slušaš ?
Ja onako ostah pogleda telećeg.
A on će – ma donio sam ja nešto, a ti smanji to sa slušalica.
Sada već uho očekuje neku cool-mrak novu mjuzicu, a ona za
ista bijaše cool – ZIMA iz Vivaldijevih četiri godišnja doba…
Eto to je za nas intelektualce, a ne ovo tvoje nabijanje, od se sam drmaš, ko da imaš neku gadnu fibru.