Berini dnevnici

Eh, da, zaboravio sam se, lijepo zahvalit susjedu, čija me Vekerica u obliku neke Trubljce, zbudila u pola pet ujutro. Bio sam prisiljen, slušat neki opaki Mariachi, doku su mi se kapci sklapali kao da su na njima obješeni poveći komadi cigle. Priredil mi je to onak - odmah na tašte, a poslije ne možeš zaspati ni za lijek. Jer ipak ujutro se nešto kasnije leglo nego inače. Dođe mi da mu dofuram tam tam bubnjeve pred vrata sa sinfonijskim orkestrom, taman kad njegove okece završe REM fazu, a na scenu stupe zanosne i nage plavuše, crnke, riđokose itd. Naime, njegova usluga je bila toliko kvalitetna, da bi mu se ipak, trebao nekako odužiti. Kako nisam mogao zaspati nazad, pala je jedna kava krmeljuša i ustanak. Poslije kave tradicionalni ritual u kupaoni, redom: tuširanje, pedikura, manikura i podpazušno bedinanje.

Ali, nije bi to bio prvi incident s susjedima takvog karaktera. Prije izvjesnog vremena, jedan „dobročinitelj“ istog kalibra, imao je, neku budilicu koja je išla od prilike: KRE, KRE, KRE, PI, PI, PI, u isti čas. U glavnom dva odvratna tona, koja bi razbudila i najsnenije. Gotovo atomskim satom precizno i uvijek u isto vrijeme u 5:00. Jedan dan, nakon dugoročnijeg tretmana, pozvonio mi je jedan lik s podočnjacima koji su se vukli po podu hodnika. Onako, malo se osjetila, tek diskretna živčanoća, u njegovom glasu. Gospodin je pozdravio i upitao: Oprostite imate li vi možda kakvu budilici koja svira svako jutro u 5:00? Ja sam mu odgovorio, kako nemam i da mene isto probudi to čudovište. On je moj odgovor odobrio i onako samo spomenuo: Ma znate, ja bi nju zgasio, samo da znam di svira! Mogu si mislit, cigla u prozor, lagano otvaranje vrata sjekiricom, pajserom ili nekim eksplozivnim rekvizitima. A bojim se pomislit, što bi se vlasniku vekerice dogodilo.

Mogu kazati da sam zbilja srećković, što još uvijek imam oko, jer mi ga je skoro, jedna „dama“, u poznim godinama, iščupala sa svojim prekrasnim „Polzela“ kišobranom.
Doduše, više je podsjećao na obiteljski suncobran, ali što je tu je.
Dok su meni misli letjele glavom, kako bi joj najradije dofurao nekoliko kapitalac crnaca, da joj pruže erotske vrhunce, pošto je izraz lica odavao njezinu očitu nedojebenost, ona se hladnokrvno pravila, kako ništa nije bilo.
Ništa, ništa imam još jedno - kratko sam prozborio i nabacio lažnjak osmjeh, a ona je u manirima prave gospoje samo blago okrenula glavu na drugu stranu.
Ajd da je bar neka marka, tipa Versace, Samsonite, i slično, pisalo bi možda u novinama: „Izgubio oko zbog Armanija“.
Ovako već vidim sramotu: „Čarape mu presudile“.
Kad sam već kod kišobrana, zgodni su mi oni ljudi, koji si ga ne otresu, pa onda naprave maljušnu baricu u prometalu. Postoje oni nepovjerljivi koji ga moraju uvijek furati sa sobom po dućanu, pa tako smočiti sve ljude oko sebe ili im recimo od cipela recimo napraviti buhtlice.
I sve to zato, jer se boje da im netko, ne daj bože, ne otuđi njihov s Placa za 5 kn, poluautomatski kišobran.
Vrhunac svega su mi oni ljudi koji mi jednostavno stavljaju osmjeh na lice, ponosno stojeći s otvorenim kišobranom, pod krovom ili dok s istim paradiraju, nekim pothodnikom, odnosno dućanom bojeći se, valjda, da ne bi nastradali od neispravnog Vatrogasnog sustava.

Još jedna korizma je zatvorila vrata iza sebe i otišla na počinak.

Ali ne treba brinuti za nju, vratiti će se ona već dogodine.

Ne preostaje ništa drugo, nego li trknut po blagoslov.

Zatim, nabrusit noževe, laganim pokretima izrezat Šunku, omotanu u Kruh - da se ne prehladi, pustit koju suzu zbog Hrena i staviti ubruščiće, kako ne bi smo zaprljali svečarsku oblekicu.

Nikako ne treba zaboravit, tucat jaja, u kojima uvijek pobjeđuje onaj s drvenim, a drugi se čude, kako taj srećković zna skuhat jaje, da ispadne tvrđe od kamena.

Još malo dekorirat stol sirom vrhnjem i kruhom od šunke.

Najljepši je dio ipak, kada se ljudi međusobno zagrle i uz srdačne osmjehe, tople poljupce jedan drugome zažele:

SRETAN USKRS, koji želim svima.

Tako to ide.
Odmah ujutro šok, neka nepoznata, mlađa spodoba izlazi iz susjedinog stana.
Teta ima urednih četrdeset i koju kovanicu, a on je izgledao, kao da ima nekih osamnaest.
Jebi ga - povikala je.
Možda i jest, tko će ga znati, a možda joj je samo došao popraviti Vodokotlić, koji mi nije dao spavati cijelu noć. Uzdasi se doduše nisu čuli.
Moguće je bio loš ili je ona stvarno imala jastuk preko glave, što se moglo iščitati iz njegovog kurvinskog smješka. A možda… nisam kasnije došao na posao, kao neki dan, gdje su me svi pozdravljali s „Dobro jutro Direktore“; ili je to samo bujna mašta u pitanju, uzrokovana bujnim grudima ljepotice koja mi ih je nabijala u leđa, dok sam se vozio na posao.
Stražari su me samo pozdravili klimanjem glave, imajući prst na otponcu, ne bi li mi se tko prišuljao iza leđa, kao u nekim krimi-filmićima s pornografskim prizorima Policajaca.
I…. dođe kolega, unese mi se u facu te kaže, ma koji kurac to slušaš ?
Ja onako ostah pogleda telećeg.
A on će – ma donio sam ja nešto, a ti smanji to sa slušalica.
Sada već uho očekuje neku cool-mrak novu mjuzicu, a ona za
ista bijaše cool – ZIMA iz Vivaldijevih četiri godišnja doba…
Eto to je za nas intelektualce, a ne ovo tvoje nabijanje, od se sam drmaš, ko da imaš neku gadnu fibru.

Eto, možda bi se samo na trenutak moglo ući, u misli nekog od zavodnika, na nivou pravog Casanove, koji ima samo jedno na pameti, znati zbariti neku trebu. Eh da, BARENJE.
Zašto se uopće to tak zove ?
Ne treba sada ulaziti korijenje, ali uglavnom riječ je o stereotipno prihvaćenom žargonizmu, koji je netko jednom pljunuo, a većina prihvatila, bez pogovora.

Pa da vidimo:

1. Odabir žrtve

Gleda okolo, kao Jastreb, kruži u potrazi za nečim zanimljivim. Traži nešto što će mu zapet za oko, u smislu simpatija, figura, pokreti, a možda ima i interesantan glas, pa će ga privući infra zvukom. Na kraju pronalazi savršenstvo po njegovom izboru.

2. Prilaženje

Kako prići ? Recimo neki manje duhovit ulet tipa: „Poslat dečka s kojim je došla doma, jer je crtić prošao“ ili nešto stereotipno i opće poznato: „Čestitke gospođi majki i ocu“, „Skidanje zvijezdi s nebeskim lojtrama“. Probat, recimo, zakeljiti joj se odozada, na guzove, s misli da dobro pleše, pa pokušavat uhvatit njezin ritam, pri tom joj sasvim malčice pokleknut koljena, pa ju hvatat u slobodnom padu. A moguće ipak razmisliti o nekoj konzervativnijoj metodi: osmijeh-ruka-ja sam.

3. Neformalni razgovor

Pokušavanje ispipavanja teritorija, nalaženje zajedničkih interesa, tipa: tenis, teretana, bodypainting. Ili možda oboje volimo botaničku prehranu (vegetarijanci), a tu je i nešto što ćemo moći zajednički napraviti, npr, glinene skulpture, upisat imena u srce na drvu, itd. Za kraj ostat u iščekivanju, da će i druga strana ponuditi nešto smisleno kazati, osim sramežljivog smiješka ili kolutanja očima.

4. Formalni dio – broj

Očekuje se da ćeš imati svoj komunikacijski uređaj kod sebe i odmah ukucati, a što ako ne ? Hoće li posuditi salvetu i penkalu od konobara, pa zapisati. Možda će tražiti olovku za oči ili ruž od njezine prijateljice, pa pažljivo zapisati broj na ruku. Ili pak samo pružiti vizitku, s napomenom, da postoji i mail, ako je telefon isključen.

5. Nastavak blebetanja

Pokušava svoju duhovitost iskazati, baca pojmove iz enciklopedije, prepričava viceve dana svih portala, gata bolje od ćorave ciganke, koja bulji u šalicu upravo ispijene kave, a o njegovom horoskopskom znaku i podudarnosti s njenim zna barem desetak dodirnih točaka u kojem se nadopunjuju. Sve to samo ne bi li dokazao svoju superiornost i načitanost, kao da je pojeo bobicu znanja, uz obvezno gestikulaciju rukama, prema uzoru na utopljenika, šamarajući okolinu i rušeći tacne u prolazu.

6. Pokušaj stapanja s njom

Oh upravo je došla neka stvar na kojom mogu zajedno zaplesati, a on opijen mirisom njezina parfema, pokušava istog identificirati šnjofajući njezin vrat. Nakon toga proba jezikom polirati caklinu njezinih zubiju, a ako se caklina pretvori u ponor, uspio je.

7. Daljnji koraci

Sumira sve dosadašnje korake i gleda je li žrtva samo za baciti pod Pisanice ili pak za neku ozbiljniju vezu. Proučava detaljnije njezine kretnje, a budući tijek razgovora odaje hoće li se samo poigrati ili će se možda ipak, još koji puta vidjeti, pa će se to nešto pretvoriti u onu zajebanu stvar zvanu ljubav….

Mislim si, dobro ajde jedanput se desi, jer nisi mogla trpjet, pa što sad.
Ali, kako se borit s time, kad je netko toliko uporan, da bi se mogao usporediti s dijamantom koji prolazi i kroz najtvrđu caklinu ?
Već tri dana mi, naime, mačketina iz susjedstva kenja pred vratima.
Pa kud baš pred mojim ?
Vjerojatno zato, jer sam joj se jednom obratio s onom klasičnom navlakušom uz osmjeh i izgovorio onaj, dobro znan mačji: Mic-Mic.
Mislim da ću tu ljubaznost prema četveronošcu zažaliti, svaki put kad budem strugao njezina govna pred svojim vratim.
Prvo sam mislio da me netko kara iz susjedstva, pa da će mu to biti najfinija čokolada koju je ikada pojeo.
Znaš ono, revni susjedi, uče te kulture.
Imaš pseto koje sraćka okolo, pa su ti to dostavili pred vrata, jer misle da ti svom dozvoliš da nuždi po stepenicama ispred ulaza i nikada ne počistiš za njime.
Zapravo uvijek imam najlonsku vrećicu uz sebe i dobar kapacitet pluća, da mogu sve lijepo pokupit u jednom naletu. Nakon prvog incidenta, morao sam likvidirati, svoj super skupi otirač, izvezen od lakiranih devinih stidnih dlaka i ukrašen perjem očerupanog pauna.
Brzim potezima reklamnih letaka, počistih čak i ono što su susjedi razmazali, pa rekoh ok, bit će mir sada.
Drugi dan opet nakupina. Treći opet. E sad već lagano raste tlak i počnem se malo raspitivati.
Onda mi lokalni informator, koji zabada svoju njušku, u svaki jebeni stan i zna sve, pruža bitnu informaciju.
Naime tu mačju spodobu, netko u ulazu tovi ispod stepenica.
Da, da sad mi je jasno sve.
Ideja je, da će slijedeći put, ljubitelj životinja punu škrabljicu, u kojoj inače ostavlja mlijeko za nju, njezinih rektalnih tvorevina, dobiti pred vrata.
Pa neka njemu malo zamiriše miomirisi.
Recimo da sam, uz sve to, njezine čmarne kolačiće, skoro začinio vlastitim izbljuvkom, pošto sam skoro izbacio iz želuca sve što sam doručkovao, dok sam čistio hodnik.
Jer najviše smrdi ono govno, po kojem prčkaš....