Berini dnevnici

Tek lavež moje labrador- terijerke u predsoblju, otkrivao je diskretno kucanje na vratima.

Skočio sam iz crvene fotelje, prethodno kliknuvši na pauzu svog DVD playera.

Došepao sam je nekako do vrata i otvorio, a tamo je stajala ona, moje jedina i nezamjenjiva.

„Čemu nervoza?“ - zapitao sam se, koju je vidno odavala lupkanjem i laganim otresanjem prašine s partviša, čiji je štil čvrsto držala u rukama.

Tek u nekom promilu, od dva grama ukupne mase, sive nakupine u mojoj glavi, sjećanja su me vratila u prošlost, pa sam se nekako prisjetio, da joj dugujem novac, za otprilike, zadnja četiri mjeseca.

„Za čišćenje!“ - izustila je, zabuljivši se u moja ovčja prsa, čija su bradavice diskretno prekrivale naramenice od prevelike potkošulje.

„Da naravno!“ - osmjehnuo sam se i odskakutao do svoje pederuše.

Vratio sam se ubrzo, i dao joj stotinjak kuna.

„To je previše!“, rekla je

Nakesio sam se i tek onako usput spomenuo kamate.

Vedrina lica jasno je pokazala da joj se naglo popravilo raspoloženje te je nekako smirenim glasom kazala: „Znate imamo radove u ulazu“.

„Nisam primijetio!“ - lagao sam, osjećajući još uvijek bolove u potkoljenici, kojima je prethodio neugodan, sinoćnji susret s WC školjkom, koju su moji dragi susjedi ostavili na sred hodnika.

Naravno, svjetlo je radilo kao i obično, dok sam se pripit vraćao doma, pa jednostavno nisam primijetio keramičku tvorevinu, koja je ležala netaknuta.

U trenutku padanja, pomislio sam, kako bi lijepo bilo staviti nekome glavu u taj otvor, dok sam glasno psovao po ulazu.

„Dobro hvala!“ - rekla je, okrenuvši se i tek krajičkom oka pogledavši hoće li je moja prevesela canis ženka izljubiti kao i obično.

Zatvorio sam vrata i dovukao se do naslonjača te pustio dalje smrznutu sliku na mom Trinitronu.

Nastavio sam sa buljenjem u film, do kraja ispisa slova i lagano krenuo prema predsoblju.

Na obrisima kockastog kuhinjskog stakla, pojavila se silueta, moje pseće čupavice, uz intenzivno mahanje kiknjastim repom.

„Idemo van?“ - rekao sam, a ona je od veselja počela sa skakutanjem do moje glave.

Stavio sam joj povodac, pa ju odveo u šetnju po zelenilu, obasjanim divnim sunčevim zrakama, bez trunke oblaka.

Priznajem, podlegao sam stereotipnim pristupima, pokušavajući se uklopiti u većinu suvremenih tokova.

Naime, morao sam otići pogledat 50 nečega, nešto, jer je sam foršpan probudio u meni toliku znatiželju, odnosno naprosto me zanimalo, koga će to glavni lik, apolonske građe, išamarati u filmu.

Onim sitnim perverzijicama, nisam pridodavao toliko pažnje.

Kada sam razvijao taktiku, gdje pogledati taj suvremeni uradak, iznenadilo me, da su se distributeri nešto počepusali,
pa je film bilo moguće vidjeti jedino u CINEPLEXX-u ili Lisinskom, iako sam više navikao na Cinestar u Branimircu.

Ne mogu prešutjeti, kako mi je Lisinski ipak više za koncerte, što pjevačke, što filharmonijske, nego li za ovakvu filmskoprikaznu reprodukciju.

Kako se film primicao kraju, sve je više kokica nestajalo iz kilogramske posude, a zadnji trzaji Cole su se odražavali u vidu srkanja.

Taman kada sam pomislio, da je gotovo, uslijedio je napis „Ima još…“, a nakon njega je uslijedio novi šok. Tri - četiri, dame u godinama, glasno počeše komentirati: „Pa zar nije on dobio kćer, a ne sina ????“, „ Pa šta je ovo ?“, „Ma bez veze !“

Vjerojatno su pripadale onoj sorti koja je doslovno progutala nekoliko tisuća stranica u tri – četiri sveska u dva dana, kako bi na poslu, umjesto izvršenja radnih zadataka, mogle prosipati beletrističke mudrosti.
Nije mi palo na pamet da idem kupovati knjigu, kako bi provjerio točnost njihovih navoda, već ću im morati vjerovati na riječ.

No kada smo već kod tih tema: Knjiga – Film, vjerojatno su imenovane, zaboravile da je većina filmova napravljena na principu „Based on the novel“, pa samim time ima nekih odstupanja na toj relaciji.

Ujedno, ne sjećam se, da je Karl May u Winnetou svescima, napisao da su indijanci imaju na nogama tenisice, za razliku od glumaca koji glume u filmu.

Jednako tako, sumnjam da je Raymond Benson u knjizi „The world is not enoguh“ napisao da je Flemingov James Bond popravljao kravatu dok se kretao s Q-boatom pod rijekom, te nakon toga izašao sa suhim odjelom.



Da zaključim, uvijek postoji razlika između knjiga i onoga što kasnije na osnovu njih izađe kao prikaz na platnu, ali moram kazati, da birajući između knjige i filma, radije izaberem knjigu, stvarajući vlastite slike u glavi, nakon pročitanog teksta.

Instagamad je ona vrsta ljubomornih osoba koje ne mogu podnijeti da netko ima drugačije ideje, možda bolje ili suvisliji napis, pa očaravajući ekipu s pismenima kao što su:

„Drži je kao kap vode na dlanu,
dok te lagano dodiruje usnama po vratu,
tražeći tvoju ušku da ti utjera jezičinu do eustahijeve tube“

Uživajući u svojoj popularnosti, jednostavno ne trpe da im bilo tko pokuša njihovu visinu dosegnuti.

Jednako tako, u istim epitetima te visinama obitavaju i one, nažalost, ženske osobe, koje moraju barem jednom dnevno snimiti sliku „Ja i lavor u kupaonici“ s vešmašinom u pozadini u boljem slučaju ili wc školjkom sa šrafurama u lošijem slučaju. Ne daj bože da takvoj „eliti“ napišeš „loše su ti fuge“ , ne zato što je to jedino zanimljivo na slici, već zato što je to činjenica, jer je valjda keramičar drmnuo litru mirogojčeka, a umjesto graničnika koristio gumice za kosu.

Dobrodošlica je iznimno zanimljiva, pa te brže bolje prijave, da slučajno ne stigneš njihovih 100K pratitelja, pa da slučajno ne shvate da prate neke propale đake škole za posebne potrebe.

Jebi ga, tako je ispalo, osim toga koj si vrag stavljala slike tamo i to javno, ako ne želiš da ih gledaju. Naravno one očekuju da im komentare stavljaju isključivo „zgodni dečki“, kako bi dobile na vrijednosti, iako većina ekipe mažnjava slike manekena u usponu, a one zadivljene figurama nemaju blage veze kakav se bradonja krije iza profila.


Čast izuzetcima, koji su uvijek svoji i dobronamjerni, ali ljudska zloba, zavist i ljubomora, ponekada nemaju granica.

Naravno riječ je o vrlo popularnom servisu @insta-insta gdje sam i nadalje @berobrutala, dok me ne skinu do kraja