Berini dnevnici

Pa može se kazati da je dan krenuo prekrasno. Onako, gdje teta opijena jutrenom južinom izlijeće, na pola ceste ispred mene. Hvala bogu poslužio me ABS, da joj trokolicu ne raspucam. Onako stavši, počela je lamatat rukama, ko neka epiletpičarka u stilu - dobro je. Otvarat prozor, želeći mi nešto došapnuti, dok sam gledao da ne sjebem alu felge na rinzolu. Jedino što bi u tom adrenalinskom trenutku mogla očekivati od mene, bilo bi nepšto u stilu: Koliko si vozačku platila u bespućima Arizone ?

A nije ni ona kriva, koliko ovi što se natrče na nogostupe, tako da niti vidljivost nije baš neka. Al opet, brate mili, mogla je pokušati ne izlijetati, barem dok mi nema automobila iz suprotnog smjera. Tako da se mogu kostelizirat po cesti.

Ma dobro je sve to, poslije jutarnje kave sve prođe bolje, nakon uobičajenog jutarnjeg podjebavanja. Tu i tamo se netko zna nafuriti, pa ne želi popiti drugi dan s tobom. Da bi stvar bila zanimljivija, odmah nas je lega upozorio da bi neki mogli opet biti prepoznati i dobiti izazov rješavanja problema. Nije dugo trajalo da mi zazvoni telefon s vapajem. Jebi ga, ajd po ne znam koji puta objašnjavaj ko koga i zašto, kratko, jasno i argumentirano. Zaključak je kao i uvijek: Netko se igra gazde i glumi veličinu, dok ne treba odraditi nešto što nadilazi njegove sposobnosti i znanje. Možda namjerno, a možda je pak samo nezainteresiranost u pitanju. No to je nešto što ti je ionako posao, pa tako da to nije bitna stavka u životu. Plaću ćeš dobiti, ovako ili onako. Mrkve uvijek, batine nikad.

Posljedica je bila dogovor za izradu IDIOT predloška, u kojem ćeš samo mijenjati cijenjeni naslov. Naravno, da se u nekoliko kilobajta čistog teksta s kojom boldanom stavkom uspjelo dočarati što je dobro za nas, a što vrlo pogubno.

Jednako tako je pokazan primjer prodavanja muda pod bubrege, koje očito netko s guštom guta, uživajući u svakom zalogaju...

P.S. Najbolje se osjećam, kad nešto tražim i odmah nađem. Kao: Brandy Right here, koja mi je odzvanjala poprilično vremena, a kako se nemam vremena baviti researchom, zgodno je imati barem malo sreće.

Baš si razmišljam, koliko ima istine u tome da kada seljačina dođe do određenog statusa u društvu, ostaje mu ista doza primitivizma. Znam da sam jednoč svjedočio zamjerci: Čuj stari dali smo ti domovnicu, dali smo ti značku, dali smo ti uniformu, ali ti kulturu ne možemo dati.

Ovo je primjer, kako je to praviti se pametan.

Eto što sve jadan svijet neće pokušat ne bi li posatao popularan...

Jebi ga, baš i ne volim nosit kući domaću zadaću, al što ćeš, kada se neke stvari, jednostavno ne stignu.
Nema se pravo na prekovremene, jer je prekovremeni rad nesposobnost djelatnika da relaizira posao na vrijeme, pa zato moraš odvojiti nešto od vlastitog, slobodnog vremena.
Još me i neki kurac pokočil, tako da se osjećam ko djedica od 81 godinu, kojem je jedini smisao života živjeti bez pelena. Vele da je to od krivog pokreta, a ja mislim da me je konačno sustiglo to moje vječito, prokleto kucanje po tastaturi. Klik sim klik tam, 100 programa pet browsera, a opet se pitam: Za koj se o klinac trgam, jer ionak ova crkavica na tekućem, mi nije dostatna, ni za pedeset pišljivih dionica IGH. Ma nije tak, mora se posao obavit, jer rokovi su svetinja. I treba sve lijepo sistematično i na vrijeme, da ne bi postalo hitno, jer kaže se: Nema hitne stvari, već samo ljud koji kasne. Ja još znam reći Hitno je ono kad te ona kola otpeljaju s plavom svjetiljkom i nekoliko likova u bijelim kurtama, odnosno kad te odnesu. Ma nije sve ni tako crno, jer me tak omanji prolom oblaka uhvatio, dok sam se šetao po gradu s razgledavanjem okolice, tražeći pogledima mokre majce na ženskom življu. A što ćeš kad takav prizor dobro stoji. Poslje sam se nametal, ne bi čovjek vjeroval, bakalara kojeg sam morao malo poraviti, jer su po meni zaboravili nekoliko bitnih sastojaka. To je sad ona detoksacija poslije uskšnjeg prežderavanja. I večerica je bila nešto u tom stilu, jer sam radio čoko-keks-lino, jer mi je ponestalo Čokolina, pa sam morao umiješati onu pizdariju od pettit bure-a, da se malko miljeko ukruti.

No ne treba biti paranoičan, sve će doći na svoje.

Bar se tako kaže...

Koliko puta sam samo čuo pitanja poput: Imate li karticu za bodove ? Želite li našu karticu ? Skupljate li bodove ? I slično.

Ok, rekoh znam da je dobar marketinški trik u pitanju. Da će vjerojatno, preferirani trgovački lanac, očekivati da se sakupljene bodove kod njih i potroši, zamijeni za neke druge proizvode.

Ali, ali, ali..

Netko će reći: Dobro jutro.

Zapravo, sistemom sakupljanja bodova, možete napraviti jako dobar koncept sakupljanja informacija o vašim klijentima. Prilikom svake kupnje, klijent da karticu. Nakon provlaćenja kartice, štancaju se bodovi, kako potrošnja raste, svakim očitavanjem proizvoda. Zatim izlazi račun, na kojem piše što si sve kupio, kako bi mogao provjeriti što si sve kupio i da ti nisu štogod duplo očitali. Plaćanje i odlazak sa smiješkom.

E baš taj dio bodovi, što si sve kupio i čija je kartica za bodove, može poslužiti za praćenje navika klijenata (kupaca), njegovih potreba i definicija zbivanja oko njega. Jedan dobar informacijski sustav na takvu temu, dao bi trgovačkim lancima neslućene mogućnosti.

Mogli bi ciljanom reklamnom kampanjom, svakom svom klijentu slati baš ono što mu treba, pogotovo ako kod njih mnogo troši. Jednako tako bi statistički mogli vidjeti, koje proizvode treba staviti na akciju. Iako se to može svakodnevnim praćenjem prometa, zaliha i potrošnje. No ako imaš dobro posložen informacijski sustav, sa relacijama kupac – potrošnja, odnosno takav sustav, koji će ti odmah dati izvještaje, onda je analizu moguće kvalitetnije napraviti.

Netko će kazati, kako otkrivam toplu vodu. I ne kažem da se kod nas to tako ne radi.

Ali, pitanje je: Koliko je ljudi na kartice za bodove, doista gledalo ovako ?

Ovo mi je samo za uljepšat post...

Jutros mi je opet presudio, jučerašnji grah s kobasicama. Morat ću danas u hitnu nabavu mekših čmarnih ubruščića. Minimalno četveroslojnih. Neka mi je tako, kad sam proždrljiva svinja, koja se jednostavno mora prežderavat, u tolikoj mjeri, da želudac želi samoinicijativno napustiti tijelo. Svaki puta kažem: Nikad više, dok se previjam, preznojavajući se na daski.

Otišao sam se prozračiti, zajedno s psetom. Kako smo se spuštali dolje, ova ispod mene se već vračala s jutarnjeg obilaska kontejnera, noseć punu vreču plastičnih i staklenih flaša. To se zove volja, ustat u pet ujutro i roštat po kontejnerima. Danas je to jedan od izvora zarade, a radnici sve češće izrađuju sofisticirana pomagala za prekopavanje, u obliku drvenog štapa s četiri čavla.

Kad sam već kod hodnika, mogu reći da ne znam koj kurac plaćamo čišćenje jer prvenstveno sve zaudara po nekoj crkotini. Smradu pridonose i divni susjedi, koji uredno svoje smeće ostavljaju pred vratima. Bitno je da njima ne vonja u stanu. Samo čekam kad će počet ostavljat govanca i ova kaj ima malu posranku, koja ti tu i tam razjebe sladak san s dvije tri plavuše u Jacuzziju.

Ajd da ne jamram toliko, bar nema gužve po prometalima, jer su sva mila dječica po seocime, moru, kod bake itd. Ili ti kako sam pročital, tu na jednom blogu: Za praznike su zagrepčani konačno otišli doma.

Ma nema ljepše do li Proljeća.
Kad sve propupa, kada šire se mirisi razni.
Jedva sam dočekao, da mogu konačno, punim plućima, udahnut zrak vani.
Da ne provodim sate kljucajuči na računalu, već da se posvetim, skidanju prekobrojne zaštite za pločice na trbuhu.
A jebi ga, ni korizma nije pomogla da odolim: Majoneza, Sir, Pogača kombinaciji.
I drkljanja po upravljaču je već preveć, tako da će se to zamijeniti rastrčavanjem đukele kojoj jednako tako ne paše kad pada kiša.
To sam uspio skužiti, na način, da se uvijek kesila, dok sam je pokušavao stavit u kadu, ne bi li joj skinuo pseći smrad sa dlaka.

Van, van, van i van motto je koji me sada drži.

Zato odoh van

Eto, završila još jedna korzima.

Sada se čovjek može razuzdat.

Sada se oni, koji su se odrekli pive u korizmi, pa prešli na vino, mogu vratiti svom omiljenom hmeljnom napitku.

Neka svima bude zdravlja i sreće, prije svega, a tu i tamo neka se i neke želje ostvare.

Da ne bude prelako krstarenje kroz život.

Neka ipak budeuspona i padova, tako da se ubije monotonija, kako to već ionako biva.

No nikada odustati ne...

Prije koj dan sjedim, zavaljan u naslonjač i šaltam programe. Hvala bogu, današnja tehnologija dozvoljava taj luksuz, da dobiješ muskulfiber palca ili kojeg drugog prsta, dok ih sve ne prelistaš. U svom pohodu na svjetleću kutiju, naiđem na MINI TV. Taman su počele Ninđa Kornjače crtić. Sjetim se nešto mlađih dana, kada su Kornjače bile fora, u svom ludilu i naletu raznih Američkih i ostalih ninđa filmova. Ako me sjećanje ne vara, prvo bjaše film, a zatim su se počeli pojavljvati razni crtići, sličice, stripovi. Tako je bilo, barem kod nas. Znam da sam crkavao od smijeha na scenu, kad onaj Pacov uči od svog Sensei-a, pa kopira Ninjutsu pokrete, ako ih se tako može nazvati.

Buljim ja, nakon navale sjećanja, u crtić. Prvo što sam zapazio, bio je svakako zvuk, jer iritantnije glasove nekog crtanog lika nisam u životu čuo. Užas za slušne stanice, od promuklih do visokotonskih likova, ma FUJ. Nastavim ja s programom, trpeć zvukove, kad li se odjednom pojavio prizor ala Ćele kula.

Koji je ovo vrag ?

Rečenice koje sam nakon toga čuo, bile su nešto, što se nikad ne bi nadao da ću čuti u jednom crtiću.

Kažu mali zeleni: Eh Masovna grobnica...

Pa dobro, danas je moderno otvoreno razogvarati, u smislu da djecu više ne donose rode, ali...

Je li baš primjereno u dječji vokabular uvoditi pojmove poput: Masovna grobnica ????

Svakako da ne. Pogotovo, ako svaka epizoda ide po tri puta dnevno. Oh, da reći će neki: Pa djeca nemaju što tražiti pred televizorom.

Da, točno ! Može loše utjecati na koncentraciju, kasnije itd...

Ali ako već, u nekim slučajevima, zalutaju neka imaju za pogledati nešto primjerenije. Možda bi naša država trebala uvesti pomalo i kontrolu sadržaja svega što se pušta na TV-u.

Jer kod ove epizode crtića, u gornjem desnom uglu, minimalnog broja godina sigurno NIJE bilo !

Jako mnogo se govori o pravim potezima, koji bi trebali spasiti našu turističku sezonu. U nedostatku orignalnih ideja, spominje se razno razna smanjivanja poreza i davanje nekavkih olakšica. Što znači intervencija u već ionako raspucani buđet. Kad bolje pogledam, ne znam što se tu ima spašavati ? Dajemo sve ne kvaliteniju uslugu sa sve većim cijenama, jer smatramo da treba u tri do četiri mjeseca nadoknaditi godišnji nerad. Da, za elitni turizam s elitnom ponudom, vrhunskom domaćom spizom i kvalitetnom ponudom. To treba i naplatiti, ali ne može se od osrednja ponuda naplaćivati, kao da si dao super luksuz.

Nadalje, rekoše da su nam slovenske vinijete, jedan od otežavajućih koraka. Dobro, onda dogovorimo s našim dragim super lancima trgovina, koje ionako kompenziraju sve sa bonovima, neka pokriju vrijednost te vinijete POKLON BON-om, za aranžman od najmanje tjedan dana. Time riješiš dio troškova gostima, povećaš potrošnju, tako da ne možeš ne biti na dobitku.

Zašto se kod nas ljudi ne mogu jednostavno malo sjesti i pozabaviti čime privući goste, a ne samo belbetati, kukati i zatim donostiti brze i ne promišljene poteze, koji mogu imati katastrofalne posljedice. Svi se ustrtarili jer je booking malo zakazao, pa što ćemo ? Upregnuti ono malo nejači džavne uprave, koja ionako nema pravo na svoje ideje, već samo strogo provođenje političkih odluka.

Valjda ćemo jednom, nadam se bližoj, budućnosti početi s kvalitetom, prije neglo se nađemo pred zidom, pa smišljamo loša rješenja, koja će nas ionako mnogo koštati...

HITRO.HR, servis Vlade Republike Hrvatske za ubrzanu komunikaciju građana i poslovnih subjekata s državnom upravom, proglašen je na ovogodišnjoj konferenciji Corporate Registers Foruma u Južnoafričkoj Republici najboljim konceptom usluge u području registracije tvrtke, te uporabe i primjene elektronskih rješenja.

Hrvatska je tako, po prvi puta, svrstana u „World class performere“, ponajprije zahvaljujući radnicima FINA-e i servisa HITRO.HR koji su, svojim trudom i zalaganjem, doprinijeli uspjehu ovog projekta.

Hrvatska se rezultatima izdvojila u konkurenciji 42 zemlje iz Europe, Afrike, Azije, Australije i Novog Zelanda te, po prvi puta, svrstana među „top performere“, ili „najbolje izvršitelje“, osvojivši prvo mjesto u kategoriji. Opsežno istraživanje „World class indicators“ predstavila je kompanija „Companies house“ iz Velike Britanije.

Prvom je mjestu najviše pridonijela „on-line“ registracija tvrtke, koja se primjenjuje na Trgovačkim sudovima putem servisa HITRO.HR, a u suradnji s Javnobilježničkom komorom. Time se postupak registracije tvrtki u Hrvatskoj skratio na samo 24 sata. Osim toga, kvalitetu projekta potvrđuje i izuzetno visok postotak bilježnika uključen u projekt - broj elektronski predanih prijava je iznad 80 posto.

„On-line“ registracija omogućena je projektom e-Tvrtka na kojem zajednički surađuju Središnji državni ured za e-Hrvatsku, Ministarstvo pravosuđa, Visoki trgovački sud, Hrvatska javnobilježnička komora, FINA i tvrtka IN2.

Cjelokupno razvojno rješenje aplikacije e-Tvrtka izradila je FINA, dok su Trgovački sudovi, središnji sustav Sudskog registra i sustav e-Tvrtka povezani putem HITRONet-a. U svrhu autentifikacije i zaštite podataka koristi se FINA e-kartica i napredni elektronički potpis.

Neki ljudi nikada neće naučiti, da će besplatno dobiti samo troškove. U današnje doba neimaštine, naivnost raste vrtoglavo. S druge strane, prevaranti su sve maštovitiji. Nedavno, pred kraj prošle godine, Zagrebom su kružili, tajanstveni pozivi, koji su jamčili dobitak 50 000 ili 55 000 kuna. Trebalo je nazvati samo određeni broj 060 616 100. Iako su postojali natpisi po novinama, da je operater spriječio prevaru, mnogi su ostali bez svojih novaca.

Dobivši takav jedan poziv s automata, koji je zvao nasumično, jednom predstavljajući se kao gospodin M, koji nudi bogatu nagradu, a drugi puta kao kviz, malo sam čeprkao i pronašao začkuljicu. Stvar je u tome da je vrlo jednostavno zakupiti vlastiti 060 broj. Da bi stvar bila interesantnija, sama reklamna kampanja kaže: „Zaradite po pozivu“. Dakle, običnom prijavom i nekoliko tisuća naivnih građana, netko se opernatio. Jer poziv prema takvoj usluzi, stoji i do 7 kuna po pozivu.

Danas sam dobio mail, u kojem me obavještavaju o mojem dobitku na lotu, te kako su baš moji brojevi izvučeni. No kako je to moguće, kada nisam igrao, niti uplatio ništa ? Jednostavno pošalju mail i čekaju naivčinu. Samo treba spomenuti da od podataka, koje trebate popuniti za dobivanje bogate nagrade, trebate popuniti i boju tapeta u vašoj kući ili stanu. No onaj koji ne popuni, može nazvati na telefonski broj u prilogu, koji će uredno tarifirati desetak eura.

Slijedeća stvar, koju su mi nedavno poslale neke nepoznate osobe, bila je Hoax, koji obećava isplatu nekoliko tisuća eura od Microsofta. Pregledavši mail uzduž i poprijeko, niti IP adresa mail servera ne odgovara mail adresi s koje je poslan mail. U mailu se navodi, kako Microsoft može pratiti, baš taj mail, pa će vam tako za desetak poslanih mailova, isplatiti novce. Poslani mail netko pratiti ? To bi moralo biti izvedeno s nekom aplikacijom, koja je sastavni dio maila. Za što još nikada moje skromno informatičko znanje čulo nije. Na kraju kad sam posjetio CERT, shvatio sam kako je sadržaj maila, u biti, loš prijevod s engleskog jezika.

Ljudi su, u potrazi za srećom, spremni na očajne poteze, tipa: posjetama babi gatari ili zvanju tarot linija. No u takvim slučajevima, može se dogoditi da zbog vaše naivnosti popunite buđolana osobama, koje mjesečno zarade na vama i desetak tisuća eura.

Jedan takav slučaj možete pronaći ovdje:



Samo da vidite, kakvi ljudi Magarci ispadaju.

Već sam mislio da sa pojeo Buniku, guleći krumpir, impresioniran predivnim prizorom. No da znam, Bunika je danas popularna među našim političarima. Tako da su ju malo razvikali. Iako sam svjedočio, prije mnogo godina, učinku te predivne biljke u epizodi: "Ja i prijatelji" - u kojoj neznani mladić sam, samcat sjedi u sobi i klistira, gotovo gromoglasno, svoju seku da mu svakako ponudi prijatelje, koji sjede pokraj njega i prave mu društvo, nekim pićem.

Nego li da se vratim ja na krumpirček.

Sve je bilo u redu, dok sam ogulil prva dva komada, kak sam zagluli trećeg, ova dva žuta prije oguljena, nisu se nekak slagala s ovim bijelim.

E jebo ga ja, pa kaj je sad to, ista vreća krumpira, a dvije vrste ???

Hmm, neko nekog jebe.

Ajd ok nastavim pa opet jedan žuti dva bijela. I to naša poznata robna marka, valjda su ih Lički domačini zajebali s nekim uvoznim smećem, il ipak ovi kaj pakiraju rade business na hrvatski način.

Ne mogu vjerovat da bi slučajno nešto moglo biti ok u ovoj državi izmućenoj što ratom, a što mega managerima, koji o upravljanju nemaju blage veze jer plačaju s odgodom il kompenziraju s dvajst tona ulja, ili pak budu najbolje plaćeni manageri u sto postotnoj, monopolističkoj firmi, pošto rade jeben profit.

Al dobro poznat mi je taj način rada i na placu, kad mi neki čiča tvrdi na je Orginal Lički, a kutije Austria kartofel. S tim da se još orginal selotejp vidi, kako je uredno prerezan tim skalpelom, koji drži pored sebe, ne bi li prerezal koji. Onak, da ga pokaže raji.

I tako, kad cvrljite dve vrste, a bog vas kazni da volite čeprkat po kuinji, jedan se speće brže, dok drugi tek malo zarumeni. Pa se tako s ovim drugim, mogu malo zubi ojačat ili kakva temperaturica dobit. Baš kao nekad za markanje u školi. (Molim lijepo: Ovo nije poticanje na zločin, već samo dio memoara.) Da

No dobro, da ne baljezgam preveć, možda sam ipak neku buniku poždral, jer ko će ga znat danas kaj ti sve uvale u onom povrću za juhu, gdje svega ima, al u tragovima....