Berini dnevnici

Jebi ga, baš i ne volim nosit kući domaću zadaću, al što ćeš, kada se neke stvari, jednostavno ne stignu.
Nema se pravo na prekovremene, jer je prekovremeni rad nesposobnost djelatnika da relaizira posao na vrijeme, pa zato moraš odvojiti nešto od vlastitog, slobodnog vremena.
Još me i neki kurac pokočil, tako da se osjećam ko djedica od 81 godinu, kojem je jedini smisao života živjeti bez pelena. Vele da je to od krivog pokreta, a ja mislim da me je konačno sustiglo to moje vječito, prokleto kucanje po tastaturi. Klik sim klik tam, 100 programa pet browsera, a opet se pitam: Za koj se o klinac trgam, jer ionak ova crkavica na tekućem, mi nije dostatna, ni za pedeset pišljivih dionica IGH. Ma nije tak, mora se posao obavit, jer rokovi su svetinja. I treba sve lijepo sistematično i na vrijeme, da ne bi postalo hitno, jer kaže se: Nema hitne stvari, već samo ljud koji kasne. Ja još znam reći Hitno je ono kad te ona kola otpeljaju s plavom svjetiljkom i nekoliko likova u bijelim kurtama, odnosno kad te odnesu. Ma nije sve ni tako crno, jer me tak omanji prolom oblaka uhvatio, dok sam se šetao po gradu s razgledavanjem okolice, tražeći pogledima mokre majce na ženskom življu. A što ćeš kad takav prizor dobro stoji. Poslje sam se nametal, ne bi čovjek vjeroval, bakalara kojeg sam morao malo poraviti, jer su po meni zaboravili nekoliko bitnih sastojaka. To je sad ona detoksacija poslije uskšnjeg prežderavanja. I večerica je bila nešto u tom stilu, jer sam radio čoko-keks-lino, jer mi je ponestalo Čokolina, pa sam morao umiješati onu pizdariju od pettit bure-a, da se malko miljeko ukruti.

No ne treba biti paranoičan, sve će doći na svoje.

Bar se tako kaže...