Živo se sjećam dana kad je moje dijete prvi put otišlo na vikend kod tate. Toplo proljetno sunce samo je pojačavalo moj unutarnji nemir. Toplina na koži pekla je i unutarnje otvorene rane.
Pogled u daljinu, nezainteresiranost, tuga, izgubljenost…
Inače aktivna osoba sada zatvorena u svoj svijet, zatvorena u jedno-jedino dvorište, dvorište u kojem sam odrasla, koje pruža utjehu.
Kako preživjeti dva dana bez malog djeteta? Kako preživjeti činjenicu da će on stvoriti jedan novi svijet u kojem ja, njegova majka, neću igrati nikakvu ulogu?
Srećom, dragi ljudi su mi dali dobre savjete: Kad ga nema, sjeti se da je sretan, da uživa sa svojim tatom… a ti, draga moja, misli na sebe, sjeti se što si nekad bila, što si voljela… i radi ono što te veseli, puni baterije.
Puni baterije, trebat će ti puuuno energije kad ti se dijete opet vrati kući.
Energije za igru, energije za sve obveze koje roditelj htio – ne htio mora odraditi. I to svaki dan. A ako je sam… mora je pronaći još i više. Ne smije očajavati, biti sebičan, tražiti se, biti zbunjen. Mora biti jak, mora biti uzor, mora biti temelj, mora biti planina. Ah da – planina!
Nakon nekoliko subota i nedjelja u tišini, gledajući svaku igračku kako mirno stoji, neprirodno pospremljenu, pipajući po noći drugu stranu kreveta, tražeći nogicu, rukicu… prestala sam tugovati. Odlučno sam si rekla: Sad je dosta!
Ako mislim na sebe, ako nahranim svoja osjetila, ako sam pozitivna – tu energiju prenosim i na svoje dijete. U konačnici, ako ja nisam jaka i stabilna, ni moje dijete ne može izrasti u zdravu osobu.
Odlučila sam napokon pokrenuti svoje iscrpljeno tijelo i opet se baviti nečim što me je godinama neizmjerno veselilo. Odlučila sam ponovno planinariti.
Odlučila sam prirodi kao najboljem psihijatru povjeriti svoje najveće probleme i strahove.
Odlučila sam biti aktivna – hodati, trčati, penjati se, družiti se s dragim ljudima.
Odlučila sam disati punim plućima i očistiti tijelo i um od svih emocionalnih toksina.
U ovoj priči ponovni susret s planinom ima dublje, preneseno značenje. Želim biti jaka i stabilna kao gore i planine po kojima hodam, odolijevati svim burama i iz svega izaći još snažnija.
Za sebe i svoje dijete.
Oznake: mama, planine, dijete, vikend, razvod braka
Zemlja oduvijek ima terapeutski učinak na ljude. Lijepo je zamazati ruke, slušati ptice, biti okružen zelenilom. Spokoj, duševni mir, sreća. Nakon rastave i preseljenja s malim djetetom, oboma nam je trebala psihoterapija, naš mali kutak, naša oaza mira gdje će nam sva osjetila odlutati u neka bajkovita prostranstva i gdje ćemo biti veći od svojih problema.
Sve smo to pronašli u otprilike pet kvadratnih metara vrta. Ograđena ciglama, naša soba za oporavak dobila je svoj okvir. Unutar njega smo počeli sijati, kopati, grabljati, puniti zemljom bagere, kamione i ostala vozila. Biljke su nicale jedna za drugom i malo-pomalo se dio vrta ozelenio, dok je drugi dio ostao pravo muško gradilište za utovar, istovar, građenje raznih oblika i građevina.
Prašnih ruku, koljena, lica, malo u paru, malo svatko na svojoj strani, uživali smo u zajedničkim trenucima. Koji put bi nam se pridružila naša maca, izvalila se na cigli, grijala, sunčala i upijala dobre vibracije. Koji put bi nam društvo pravila naša stara baka pesica, strpljivo sjedeći kraj nas kao osobni tjelohranitelj. Dijete je posijalo svoje prve tikve koje su brzo narasle i napravile prirodnu barijeru između vrta i gradilišta. Teška mehanizacija u maminom vrtu ili pokušaji vrtlarenja na gradilištu, kako god okreneš dobro je.
Promatrali smo kako rastu rajčice, tikve, patlidžani; mirisali smo mentu, majčinu dušicu, kadulju; grickali bosiljak i luk vlasac. Narančaste kadifice i šarene cinije privukle su leptire u okolici, pčele i bumbare. A roda sa susjedovog krova u zoru bi bez ikakve naknade tamanila puževe. Otpratili smo rode, dočekali prve magle, pozdravili jesensko sunce. Otvorili smo vrata trećem godišnjem dobu u našoj malenoj „sobi“. Pohlepno grabili zadnje vrele ali nekako umorne zrake sunca. Hodali bosi zadnji put ove godine po rahloj zemlji, prohladnom travnjaku, suhoj, oštroj travi. Ovaj mali živi, organski projekt dao je utjehu našim ranjenim danima i otvorio novo veselije životno poglavlje.
Oznake: vrt, rehabikitacija, dijete, rastava
- Kruška, jabuka, šljiva, veli mala Iva“, pjeva moje dijete dok se rukicama igra s opjevanim voćem.
„Koje je ovo voće?“ pitam ga.
„Jabuka“, odgovara.
„A ovo“, podižem limun visoko u zrak.
„Limun“, veli Miško.
„Hoćeš da ti ogulim jabuku.“
„Neću.“
„Hoćemo zajedno papati fiiinu bananu“, nabrajam dalje.
„Ne, znaš da ne volim banane“, odgovori rezolutno i pogleda me kao da sam pala s Marsa.
„Voće je zdravo, narast ćeš veeeeliki i biti majstor kao deda, smjet ćeš dirati struju i popravljati veš-mašinu.“
Nabrajam ja sve odreda supermuževne opasne djelatnosti, ali ne pali. Nagovaram ja tako njega, pričam, jedem to voće, divim mu se, slažem od kriški i kolutića auto, kulu, cestu... Džabe! Ništa, ne zanima ga.
„A što ćeš ti onda papati, dijete moje?“
„PUDING!“ provali bez imalo razmišljanja.
Ajme majko mila, koliko drame, koliko scenografije, koliko glume… međutim, divni organski oblici, žive boje, savršene teksture pali su u drugi, ma 16. plan, jer se on sjetio pudinga iz neugledne čašice.
Koliko god se trudio djetetu kuhati fina zdrava jela, trčati u vrt po svježe organsko povrće, koliko god se trudio ne poturati mu prerađena jela, slatkiše i ostale nezdrave gluposti na koje svi padamo, dogodit će se neminovno zaljubljivanje u slatko. Kad-tad, prije ili poslije…
A kad okusi Milka ili Kinder čokoladu, sve one uskrsne i božićne slastice - voće baj baj. Jednostavno nije dovoljno slatko, tekstura je previše zahtjevna za ta mala nepca. I tad počinje borba. Skrivanje slastica na najnevjerojatnija mjesta u kući poput ladice s čarapama i donjim vešom. Davanje čokolade na kapaljku, u dogovoru s ostalim ukućanima da se ne premaši dnevna doza, da ne utječe na osjećaj sitosti u djeteta i na apetit, da ne dobije krila od šećera. U trgovini vježbate disciplinu govoreći mu da može izabrati samo jednu stvar, pa onda opet vježbate disciplinu da dočeka izlazak iz trgovine ili dolazak kući da se ta slastica otvori. Eeee, sve je to mala beba prema rodbini, susjedima, pa čak i slučajnim prolaznicima koji uvijek u džepu imaju neki bombon, čokoladicu, lizalicu.
„Mili, imaš predivne čokoladne oči, kako se zoveš?“ pita starica moje dijete u prolazu.
Šuti on kao zaliven.
„Joj, kad baka već spominje čokoladu, gle što imam za tebe, ako se mama slaže“, pruži mu čokoladicu, a on kao opčinjen podiže rukicu i odmah se predstavlja.
„Gle, mama, dobio sam Kinder carstvo!“
Tako on naime zove Životinjsko carstvo jer mu je Kinder, njegova najdraža čokolada, sinonim za za tu poslasticu.
Majka kiselo zahvali, kimne starijoj gospođi u pozdrav, okrene leđa i prosikti. Pas mater, kako će sad večerati. Ako mu ne dam da pojede tu čokoladicu na licu mjesta, sad i odmah, derat će se kao vol; ako mu dam, pitanje je hoće li išta zdravo i hranjivo više danas okusiti kako brlja hranu u zadnje vrijeme. Čokolada mu daje neki lažni osjećaj sitosti sve dok ne pregladni do te mjere da ujeda.
Lako je kad djeca vole papati, no kad nisu pretjerano zainteresirana za jelo, kad im je to nešto usputno, slatkiši samo unesu pomutnju u dnevni raspored jela. Volim ga nagraditi nakon obroka, time ga pokušavam zainteresirati da barem nešto hranjivo pojede kad mu nije do jela, tako također čuvamo zubiće od karijesa. No možeš ti čuvati koliko god hoćeš kad na svakom ćošku čuči netko tko sa smješkom potura djetetu bombon ili čokoladicu. Ne želim biti bezobrazna, nekulturna, ali mi bezbroj puta dođe da se porječkam s tom starijom gospodom koja šeta s punim džepovima slatkiša poput sv. Nikole ili Djeda Mraza. Rijetki su oni koji mu donesu jabuku jer znaju da ona neće polučiti takav uspjeh – izmamiti taj divni dječji osmijeh na lice. Kako im zamjeriti, kad i sami padamo na njega… svaki dan. A zdravlje, ma bit će zdravlja, pa i vi ste jeli svašta i što vam fali, vele bake i djedovi.
Oznake: slatkiši, zubi, voće, hrana, dijete
Moj anđelak napokon spava a ja ležim nepomično kraj njega ko da me ošinuo grom, umorna preumorna od guranja robusnog plastičnog traktora s prikolicom na pedale. I s klincem na njemu, naravno. S malim zafrknutim trogodišnjakom, visokim 104 cm i teškim 16-ak kilograma. On, kao, vozi pilu… a zapravo samo sjedi, tu i tamo stisne pedalu, naređuje kako i gdje da ga guram, zjaka okolo. Majka gura cijelu mehanizaciju – s kojom bez problema poveći poljoprivrednik obradi svoja polja – i trkelja non-stop: „Stišći nogicama pedale, jedna, druga, jedna, druga… gurni jače… okreći volan… pazi zid, pazi macu…“ Okrećem volan i guram ljutu mašinu istovremeno, pognuta do crne zemlje i brijem si kako se više nikad neću uspjeti izravnati. Vozimo se mi tako što po dvorištu (betonu, travi, kamenčićima), što po nogostupu. Stisni, okreni, gledaj ispred sebe, pazi… Mali „ljenjivac“sjedi na tom traktoru kao u turističkom autobusu s otvorenim krovom – gleda i uživa. Zaustavljamo se kraj nekog žlijeba, a okice sjaje kao da je ugledao najljepši muzejski primjerak. Koristim priliku i pokušavam stati uspravno, samo pokušavam, ne ide. Barem si popravim hlače, i jednom rukom brižno opipam bolne bubrege. Već kad smo tu gdje jesmo, pognuti kraj njemu predivnog žlijeba, nagovaram ga da piški s takvim oduševljenjem u glasu kao da mu nudim najveću i najšareniju lizalicu na svijetu. Tipa, hajmo sad zapiškiti ovaj visoki žlijeb, to je baš kul, kao veliki dečko, kao pravi traktorist. Zapišasmo mi tako taj famozni žlijeb (smeđi, popravljeni, lijepi…) ko rasni muškarci i hop opet na traktor. Ja sam cijelo vrijeme u pognutom položaju i sine mi dok mi se manta od bolova u leđima: One bakice pod pravim kutom… Jesus, pa nije to nikakva vražja osteoporoza nego mamoporoza. Dok ih naučiš hodati, piškiti, skidati hlačice, dok ih naučiš voziti bicikl, pospremiti igračke… spreman si za generalku.
Oznake: traktor, dijete, volan
„Mama, vidi gicko drvo!“ usklikne moje dijete od iznenađenja dok mi prstićem pokazuje cjepanicu na vrhu hrpe drva za ogrjev. Znojna i prljava, pomislih kako mi opet odvlači pažnju a ja želim samo što prije završiti ovaj naporni drvosječa zadatak. Pogledam u pokazanom smjeru i ugledam cjepanicu s dvije rupe iste veličine nalik svinjskoj njušci. Nasmijem se od srca, zagrlim ga i velim ponosno: „Ajme, pa to je stvarno gicko drvo! Vidi, ima nosnice i njuška kao malo prasence.“ Vidno sretan što sam u tom drvetu vidjela ono što i on vidi, nastavio je revno trpati kockice u svoje male dječje tačke i odjurio do šupe.
Kako godi egu kad u tom malom biću prepoznaš neku svoju crtu koju posebno voliš, koju uvijek ističeš, kojoj želiš posvetiti čitavo poglavlje u budućim memoarima i nekrologu. Ok, otišla sam predaleko, znate na što mislim. Zdravo je voljeti sebe. Čak štoviše, poželjno i potrebno kako bismo mogli voljeti druge. Zdravo je voljeti neke svoje karakterne osobine, tako bar vele psiholozi; malo samoljublja nikoga neće ubiti. E sad, moć percepcije je moj ponos.
Kao što veli George Costanza (Seinfeld): „Bio sam perceptivan. Uvijek sam znao prepoznati kome je neugodno na zabavi“. He, he, i ja sam baš poput Georgea nekoć bila puna potencijala. Šalu na stranu, oduvijek uživam u vizualnoj slici svijeta, u svim onim sitnicama i naoko nebitnim stvarima. Brzo sam uvidjela da je i moje dijete perceptivno, izjava bez trunke lažne skromnosti.
Da se razumijemo, ne mislim da je pametniji, sposobniji, ljepši (dobro meni je ipak najljepši od svih dječaka koji su ikad hodali zemljom), napredniji (to svakako nije jer smo se pelena tek nedavno riješili), no svakako je perceptivniji od većine… malenih a bogme i velikih. Primjećuje stvari, veseli im se, razgovara o njima.
Oznake: opažanje, dijete, percepcija
| < | studeni, 2018 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pisanje, čitanje, filozofiranje, tokovi svijesti i nesvijesti moja su domena. Što o životu, svijetu, što o vječno nedokučivom odnosu muškaraca i žena, kulturi i umjetnosti podizanja djece. Diplomirano sam piskaralo s godinama slobodarskog iskustva u svijetu medija - od lekture do novinarskog i uredničkog posla. Ljubiteljica umjetnosti, dobre knjige… imam oko ali ne i ruku za te stvari. Proučavam i poučavam, rjeđe stvaram. Profesor i novinar u duši, što više reći. Volim pokret, volim brda, planine, zelenilo, plavetnilo.
Uvijek mi je privatni život bio na prvome mjestu, a iz te je štorije poniknuo i moj glavni lik – trogodišnji sin Maro. Živahan i temperamentan dječak koji mi je pokazao neki drugi svijet od onog koji sam živjela punih 35 godina. Dugo sam mislila da majčinstvo nije za mene, no duboko u sebi sam osjećala da je to moj životni poziv. Bolja sam osoba od kad si ti tu, nježnija, pažljivija, tolerantnija. No ne dam ti da me skroz smekšaš! Želim ponovno izoštriti um i pero, izvući iz mrtvih ženu sklonu ironiji, onu osobu koja je možda nespojiva s majčinstvom, koja tumara nekim drugim putevima, barem u mislima. Želim dokazati da obje persone mogu egzistirati, dobro se nadopuniti i odlično zabaviti. Nije lako, ali nije nemoguće.
Pisanje liječi dušu, a moju svakako treba zaliječiti nakon razvoda, povratka u roditeljski dom s 2,5-godišnjim djetetom i šaltanja na mode „samohrani roditelj“. Stoga je ovaj blog zamišljen kao mala kreativna psihoterapija; katkad moraš olakšati dušu pred cijelim svijetom. Ako sam pritom nekog nasmijala, potaknula na razmišljanje, izazvala bilo kakvu emociju, reakciju, potaknula na akciju ili indirektno dala kakav savjet, onda će mi ova rabota biti još smislenija.
Dugo sam razmišljala o imenu bloga i niti jedno mi nije zazvonilo. Odabrala sam Bajka je biti majka zbog ironičnog prizvuka, zbog preplitanja zbiljskog i nadrealnog u majčinstvu, zbog svakodnevne borbe s mitskim bićima… ma kužite metaforu.