Bajka je biti majka https://blog.dnevnik.hr/bajka-je-biti-majka

nedjelja, 28.10.2018.

Ta divna moć opažanja

„Mama, vidi gicko drvo!“ usklikne moje dijete od iznenađenja dok mi prstićem pokazuje cjepanicu na vrhu hrpe drva za ogrjev. Znojna i prljava, pomislih kako mi opet odvlači pažnju a ja želim samo što prije završiti ovaj naporni drvosječa zadatak. Pogledam u pokazanom smjeru i ugledam cjepanicu s dvije rupe iste veličine nalik svinjskoj njušci. Nasmijem se od srca, zagrlim ga i velim ponosno: „Ajme, pa to je stvarno gicko drvo! Vidi, ima nosnice i njuška kao malo prasence.“ Vidno sretan što sam u tom drvetu vidjela ono što i on vidi, nastavio je revno trpati kockice u svoje male dječje tačke i odjurio do šupe.
Kako godi egu kad u tom malom biću prepoznaš neku svoju crtu koju posebno voliš, koju uvijek ističeš, kojoj želiš posvetiti čitavo poglavlje u budućim memoarima i nekrologu. Ok, otišla sam predaleko, znate na što mislim. Zdravo je voljeti sebe. Čak štoviše, poželjno i potrebno kako bismo mogli voljeti druge. Zdravo je voljeti neke svoje karakterne osobine, tako bar vele psiholozi; malo samoljublja nikoga neće ubiti. E sad, moć percepcije je moj ponos.
Kao što veli George Costanza (Seinfeld): „Bio sam perceptivan. Uvijek sam znao prepoznati kome je neugodno na zabavi“. He, he, i ja sam baš poput Georgea nekoć bila puna potencijala. Šalu na stranu, oduvijek uživam u vizualnoj slici svijeta, u svim onim sitnicama i naoko nebitnim stvarima. Brzo sam uvidjela da je i moje dijete perceptivno, izjava bez trunke lažne skromnosti.
Da se razumijemo, ne mislim da je pametniji, sposobniji, ljepši (dobro meni je ipak najljepši od svih dječaka koji su ikad hodali zemljom), napredniji (to svakako nije jer smo se pelena tek nedavno riješili), no svakako je perceptivniji od većine… malenih a bogme i velikih. Primjećuje stvari, veseli im se, razgovara o njima.

Nadam se da će uvijek gledati svijet oko sebe širom otvorenih očiju i uma. Pitam se je li to stvar genetike ili nešto čemu sam ga naučila. Kako bilo da bilo, zaslugu pripisujem sebi.

Oznake: opažanje, dijete, percepcija

28.10.2018. u 16:22 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  listopad, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pisanje, čitanje, filozofiranje, tokovi svijesti i nesvijesti moja su domena. Što o životu, svijetu, što o vječno nedokučivom odnosu muškaraca i žena, kulturi i umjetnosti podizanja djece. Diplomirano sam piskaralo s godinama slobodarskog iskustva u svijetu medija - od lekture do novinarskog i uredničkog posla. Ljubiteljica umjetnosti, dobre knjige… imam oko ali ne i ruku za te stvari. Proučavam i poučavam, rjeđe stvaram. Profesor i novinar u duši, što više reći. Volim pokret, volim brda, planine, zelenilo, plavetnilo.

Uvijek mi je privatni život bio na prvome mjestu, a iz te je štorije poniknuo i moj glavni lik – trogodišnji sin Maro. Živahan i temperamentan dječak koji mi je pokazao neki drugi svijet od onog koji sam živjela punih 35 godina. Dugo sam mislila da majčinstvo nije za mene, no duboko u sebi sam osjećala da je to moj životni poziv. Bolja sam osoba od kad si ti tu, nježnija, pažljivija, tolerantnija. No ne dam ti da me skroz smekšaš! Želim ponovno izoštriti um i pero, izvući iz mrtvih ženu sklonu ironiji, onu osobu koja je možda nespojiva s majčinstvom, koja tumara nekim drugim putevima, barem u mislima. Želim dokazati da obje persone mogu egzistirati, dobro se nadopuniti i odlično zabaviti. Nije lako, ali nije nemoguće.

Pisanje liječi dušu, a moju svakako treba zaliječiti nakon razvoda, povratka u roditeljski dom s 2,5-godišnjim djetetom i šaltanja na mode „samohrani roditelj“. Stoga je ovaj blog zamišljen kao mala kreativna psihoterapija; katkad moraš olakšati dušu pred cijelim svijetom. Ako sam pritom nekog nasmijala, potaknula na razmišljanje, izazvala bilo kakvu emociju, reakciju, potaknula na akciju ili indirektno dala kakav savjet, onda će mi ova rabota biti još smislenija.

Dugo sam razmišljala o imenu bloga i niti jedno mi nije zazvonilo. Odabrala sam Bajka je biti majka zbog ironičnog prizvuka, zbog preplitanja zbiljskog i nadrealnog u majčinstvu, zbog svakodnevne borbe s mitskim bićima… ma kužite metaforu.

Linkovi