Marketing
Ta divna moć opažanja
„Mama, vidi gicko drvo!“ usklikne moje dijete od iznenađenja dok mi prstićem pokazuje cjepanicu na vrhu hrpe drva za ogrjev. Znojna i prljava, pomislih kako mi opet odvlači pažnju a ja želim samo što prije završiti ovaj naporni drvosječa zadatak. Pogledam u pokazanom smjeru i ugledam cjepanicu s dvije rupe iste veličine nalik svinjskoj njušci. Nasmijem se od srca, zagrlim ga i velim ponosno: „Ajme, pa to je stvarno gicko drvo! Vidi, ima nosnice i njuška kao malo prasence.“ Vidno sretan što sam u tom drvetu vidjela ono što i on vidi, nastavio je revno trpati kockice u svoje male dječje tačke i odjurio do šupe.
Kako godi egu kad u tom malom biću prepoznaš neku svoju crtu koju posebno voliš, koju uvijek ističeš, kojoj želiš posvetiti čitavo poglavlje u budućim memoarima i nekrologu. Ok, otišla sam predaleko, znate na što mislim. Zdravo je voljeti sebe. Čak štoviše, poželjno i potrebno kako bismo mogli voljeti druge. Zdravo je voljeti neke svoje karakterne osobine, tako bar vele psiholozi; malo samoljublja nikoga neće ubiti. E sad, moć percepcije je moj ponos.
Kao što veli George Costanza (Seinfeld): „Bio sam perceptivan. Uvijek sam znao prepoznati kome je neugodno na zabavi“. He, he, i ja sam baš poput Georgea nekoć bila puna potencijala. Šalu na stranu, oduvijek uživam u vizualnoj slici svijeta, u svim onim sitnicama i naoko nebitnim stvarima. Brzo sam uvidjela da je i moje dijete perceptivno, izjava bez trunke lažne skromnosti.
Da se razumijemo, ne mislim da je pametniji, sposobniji, ljepši (dobro meni je ipak najljepši od svih dječaka koji su ikad hodali zemljom), napredniji (to svakako nije jer smo se pelena tek nedavno riješili), no svakako je perceptivniji od većine… malenih a bogme i velikih. Primjećuje stvari, veseli im se, razgovara o njima.
Post je objavljen 28.10.2018. u 16:22 sati.