Bajka je biti majka https://blog.dnevnik.hr/bajka-je-biti-majka
srijeda, 31.10.2018.
Mamoporoza
Moj anđelak napokon spava a ja ležim nepomično kraj njega ko da me ošinuo grom, umorna preumorna od guranja robusnog plastičnog traktora s prikolicom na pedale. I s klincem na njemu, naravno. S malim zafrknutim trogodišnjakom, visokim 104 cm i teškim 16-ak kilograma. On, kao, vozi pilu… a zapravo samo sjedi, tu i tamo stisne pedalu, naređuje kako i gdje da ga guram, zjaka okolo. Majka gura cijelu mehanizaciju – s kojom bez problema poveći poljoprivrednik obradi svoja polja – i trkelja non-stop: „Stišći nogicama pedale, jedna, druga, jedna, druga… gurni jače… okreći volan… pazi zid, pazi macu…“ Okrećem volan i guram ljutu mašinu istovremeno, pognuta do crne zemlje i brijem si kako se više nikad neću uspjeti izravnati. Vozimo se mi tako što po dvorištu (betonu, travi, kamenčićima), što po nogostupu. Stisni, okreni, gledaj ispred sebe, pazi… Mali „ljenjivac“sjedi na tom traktoru kao u turističkom autobusu s otvorenim krovom – gleda i uživa. Zaustavljamo se kraj nekog žlijeba, a okice sjaje kao da je ugledao najljepši muzejski primjerak. Koristim priliku i pokušavam stati uspravno, samo pokušavam, ne ide. Barem si popravim hlače, i jednom rukom brižno opipam bolne bubrege. Već kad smo tu gdje jesmo, pognuti kraj njemu predivnog žlijeba, nagovaram ga da piški s takvim oduševljenjem u glasu kao da mu nudim najveću i najšareniju lizalicu na svijetu. Tipa, hajmo sad zapiškiti ovaj visoki žlijeb, to je baš kul, kao veliki dečko, kao pravi traktorist. Zapišasmo mi tako taj famozni žlijeb (smeđi, popravljeni, lijepi…) ko rasni muškarci i hop opet na traktor. Ja sam cijelo vrijeme u pognutom položaju i sine mi dok mi se manta od bolova u leđima: One bakice pod pravim kutom… Jesus, pa nije to nikakva vražja osteoporoza nego mamoporoza. Dok ih naučiš hodati, piškiti, skidati hlačice, dok ih naučiš voziti bicikl, pospremiti igračke… spreman si za generalku.
Oznake: traktor, dijete, volan
nedjelja, 28.10.2018.
Ta divna moć opažanja
„Mama, vidi gicko drvo!“ usklikne moje dijete od iznenađenja dok mi prstićem pokazuje cjepanicu na vrhu hrpe drva za ogrjev. Znojna i prljava, pomislih kako mi opet odvlači pažnju a ja želim samo što prije završiti ovaj naporni drvosječa zadatak. Pogledam u pokazanom smjeru i ugledam cjepanicu s dvije rupe iste veličine nalik svinjskoj njušci. Nasmijem se od srca, zagrlim ga i velim ponosno: „Ajme, pa to je stvarno gicko drvo! Vidi, ima nosnice i njuška kao malo prasence.“ Vidno sretan što sam u tom drvetu vidjela ono što i on vidi, nastavio je revno trpati kockice u svoje male dječje tačke i odjurio do šupe.
Kako godi egu kad u tom malom biću prepoznaš neku svoju crtu koju posebno voliš, koju uvijek ističeš, kojoj želiš posvetiti čitavo poglavlje u budućim memoarima i nekrologu. Ok, otišla sam predaleko, znate na što mislim. Zdravo je voljeti sebe. Čak štoviše, poželjno i potrebno kako bismo mogli voljeti druge. Zdravo je voljeti neke svoje karakterne osobine, tako bar vele psiholozi; malo samoljublja nikoga neće ubiti. E sad, moć percepcije je moj ponos.
Kao što veli George Costanza (Seinfeld): „Bio sam perceptivan. Uvijek sam znao prepoznati kome je neugodno na zabavi“. He, he, i ja sam baš poput Georgea nekoć bila puna potencijala. Šalu na stranu, oduvijek uživam u vizualnoj slici svijeta, u svim onim sitnicama i naoko nebitnim stvarima. Brzo sam uvidjela da je i moje dijete perceptivno, izjava bez trunke lažne skromnosti.
Da se razumijemo, ne mislim da je pametniji, sposobniji, ljepši (dobro meni je ipak najljepši od svih dječaka koji su ikad hodali zemljom), napredniji (to svakako nije jer smo se pelena tek nedavno riješili), no svakako je perceptivniji od većine… malenih a bogme i velikih. Primjećuje stvari, veseli im se, razgovara o njima.
Oznake: opažanje, dijete, percepcija
subota, 27.10.2018.
Moje ime je mama, super mama
Nema savršenog roditelja no mnoge žene žele biti supermame. Oni žele biti Supermani, Batmani, Bondovi… boriti se protiv nepravde, daviti golim rukama neprijatelja, i pritom se dobro zabaviti, još bolje izgledati… letjeti, voziti najbolje aute i imati najmodernije gadgete. A mi, žene-majke-kraljice, želimo biti, ta-raaaa - dobre mame. Ajme meni! Fakat su kreativne i ambiciozne, pomislili bi neupućeni u temu. Ta nije čudo što su muškarci zasjeli na gotovo sve rukovodeće pozicije na Zemlji, a navodno se nakon zemaljskog radnog vremena šire i na susjedne galaksije poput smrtonosnog virusa. Nikakva emancipacija, nikakav star wars feminizam neće ih dostići. Kako izgleda kostim supermame, pitate se. Oooo znate vi dobro, mile majčice, i nimalo ne sliči princezi Lei: majica s beberry flekberry uzorkom, donji dio pidžame, neoprana kosa svezana u rep, noge dlakavije od afganistanskog hrta... Bez brige, i ove naše superjunakinje imaju gadgete: od miksera, preko grijača za bočice, do najnovijeg modela izdajalice. Kad ih dobrano opere mamnezija, pitaju se je l ih zadesila preuranjena demencija ili im je ono tiskanje u rađaonici, nespavanje i strah za tek rođeno čedo spržilo mozak. Prilikom slučajnog susreta s „normalnim“ ljudima nesigurno blebeću kao da su se tek probudile iz kome jer više ne znaju složiti rečenicu bez riječi „beba“. Ja se prepoznajem, a vi? Čestitam, preobrazile ste se u supermamu! No ne veselite se prerano jer je popis neprijatelja poduži: pelenski osip, tjemenica, grčevi, zubići, bljuckanje, cijepljenje, viroze, temperature, tantrumi... Nije ni seksi ni pustolovno, ni naročito uzbudljivo, te poprilično neprilično i dosadnjikavo kao tema za razgovor s ljudima koji nisu u istoj kaši. Malac vam je ukrao identitet i trebat će malo vremena da se stvari poslože, da se pomire stara „obična“ osoba i nova isprva zbunjena, no nakon par akcija snažna i neuništiva - supermama.
| listopad, 2018 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Pisanje, čitanje, filozofiranje, tokovi svijesti i nesvijesti moja su domena. Što o životu, svijetu, što o vječno nedokučivom odnosu muškaraca i žena, kulturi i umjetnosti podizanja djece. Diplomirano sam piskaralo s godinama slobodarskog iskustva u svijetu medija - od lekture do novinarskog i uredničkog posla. Ljubiteljica umjetnosti, dobre knjige… imam oko ali ne i ruku za te stvari. Proučavam i poučavam, rjeđe stvaram. Profesor i novinar u duši, što više reći. Volim pokret, volim brda, planine, zelenilo, plavetnilo.
Uvijek mi je privatni život bio na prvome mjestu, a iz te je štorije poniknuo i moj glavni lik – trogodišnji sin Maro. Živahan i temperamentan dječak koji mi je pokazao neki drugi svijet od onog koji sam živjela punih 35 godina. Dugo sam mislila da majčinstvo nije za mene, no duboko u sebi sam osjećala da je to moj životni poziv. Bolja sam osoba od kad si ti tu, nježnija, pažljivija, tolerantnija. No ne dam ti da me skroz smekšaš! Želim ponovno izoštriti um i pero, izvući iz mrtvih ženu sklonu ironiji, onu osobu koja je možda nespojiva s majčinstvom, koja tumara nekim drugim putevima, barem u mislima. Želim dokazati da obje persone mogu egzistirati, dobro se nadopuniti i odlično zabaviti. Nije lako, ali nije nemoguće.
Pisanje liječi dušu, a moju svakako treba zaliječiti nakon razvoda, povratka u roditeljski dom s 2,5-godišnjim djetetom i šaltanja na mode „samohrani roditelj“. Stoga je ovaj blog zamišljen kao mala kreativna psihoterapija; katkad moraš olakšati dušu pred cijelim svijetom. Ako sam pritom nekog nasmijala, potaknula na razmišljanje, izazvala bilo kakvu emociju, reakciju, potaknula na akciju ili indirektno dala kakav savjet, onda će mi ova rabota biti još smislenija.
Dugo sam razmišljala o imenu bloga i niti jedno mi nije zazvonilo. Odabrala sam Bajka je biti majka zbog ironičnog prizvuka, zbog preplitanja zbiljskog i nadrealnog u majčinstvu, zbog svakodnevne borbe s mitskim bićima… ma kužite metaforu.