Marketing
Mamoporoza
Moj anđelak napokon spava a ja ležim nepomično kraj njega ko da me ošinuo grom, umorna preumorna od guranja robusnog plastičnog traktora s prikolicom na pedale. I s klincem na njemu, naravno. S malim zafrknutim trogodišnjakom, visokim 104 cm i teškim 16-ak kilograma. On, kao, vozi pilu… a zapravo samo sjedi, tu i tamo stisne pedalu, naređuje kako i gdje da ga guram, zjaka okolo. Majka gura cijelu mehanizaciju – s kojom bez problema poveći poljoprivrednik obradi svoja polja – i trkelja non-stop: „Stišći nogicama pedale, jedna, druga, jedna, druga… gurni jače… okreći volan… pazi zid, pazi macu…“ Okrećem volan i guram ljutu mašinu istovremeno, pognuta do crne zemlje i brijem si kako se više nikad neću uspjeti izravnati. Vozimo se mi tako što po dvorištu (betonu, travi, kamenčićima), što po nogostupu. Stisni, okreni, gledaj ispred sebe, pazi… Mali „ljenjivac“sjedi na tom traktoru kao u turističkom autobusu s otvorenim krovom – gleda i uživa. Zaustavljamo se kraj nekog žlijeba, a okice sjaje kao da je ugledao najljepši muzejski primjerak. Koristim priliku i pokušavam stati uspravno, samo pokušavam, ne ide. Barem si popravim hlače, i jednom rukom brižno opipam bolne bubrege. Već kad smo tu gdje jesmo, pognuti kraj njemu predivnog žlijeba, nagovaram ga da piški s takvim oduševljenjem u glasu kao da mu nudim najveću i najšareniju lizalicu na svijetu. Tipa, hajmo sad zapiškiti ovaj visoki žlijeb, to je baš kul, kao veliki dečko, kao pravi traktorist. Zapišasmo mi tako taj famozni žlijeb (smeđi, popravljeni, lijepi…) ko rasni muškarci i hop opet na traktor. Ja sam cijelo vrijeme u pognutom položaju i sine mi dok mi se manta od bolova u leđima: One bakice pod pravim kutom… Jesus, pa nije to nikakva vražja osteoporoza nego mamoporoza. Dok ih naučiš hodati, piškiti, skidati hlačice, dok ih naučiš voziti bicikl, pospremiti igračke… spreman si za generalku.
Post je objavljen 31.10.2018. u 22:49 sati.