Zemlja oduvijek ima terapeutski učinak na ljude. Lijepo je zamazati ruke, slušati ptice, biti okružen zelenilom. Spokoj, duševni mir, sreća. Nakon rastave i preseljenja s malim djetetom, oboma nam je trebala psihoterapija, naš mali kutak, naša oaza mira gdje će nam sva osjetila odlutati u neka bajkovita prostranstva i gdje ćemo biti veći od svojih problema.
Sve smo to pronašli u otprilike pet kvadratnih metara vrta. Ograđena ciglama, naša soba za oporavak dobila je svoj okvir. Unutar njega smo počeli sijati, kopati, grabljati, puniti zemljom bagere, kamione i ostala vozila. Biljke su nicale jedna za drugom i malo-pomalo se dio vrta ozelenio, dok je drugi dio ostao pravo muško gradilište za utovar, istovar, građenje raznih oblika i građevina.
Prašnih ruku, koljena, lica, malo u paru, malo svatko na svojoj strani, uživali smo u zajedničkim trenucima. Koji put bi nam se pridružila naša maca, izvalila se na cigli, grijala, sunčala i upijala dobre vibracije. Koji put bi nam društvo pravila naša stara baka pesica, strpljivo sjedeći kraj nas kao osobni tjelohranitelj. Dijete je posijalo svoje prve tikve koje su brzo narasle i napravile prirodnu barijeru između vrta i gradilišta. Teška mehanizacija u maminom vrtu ili pokušaji vrtlarenja na gradilištu, kako god okreneš dobro je.
Promatrali smo kako rastu rajčice, tikve, patlidžani; mirisali smo mentu, majčinu dušicu, kadulju; grickali bosiljak i luk vlasac. Narančaste kadifice i šarene cinije privukle su leptire u okolici, pčele i bumbare. A roda sa susjedovog krova u zoru bi bez ikakve naknade tamanila puževe. Otpratili smo rode, dočekali prve magle, pozdravili jesensko sunce. Otvorili smo vrata trećem godišnjem dobu u našoj malenoj „sobi“. Pohlepno grabili zadnje vrele ali nekako umorne zrake sunca. Hodali bosi zadnji put ove godine po rahloj zemlji, prohladnom travnjaku, suhoj, oštroj travi. Ovaj mali živi, organski projekt dao je utjehu našim ranjenim danima i otvorio novo veselije životno poglavlje.